Pratite nas

Analiza

„KIRURŠKE“ OPERACIJE DRŽAVNOG PRORAČUNA

Objavljeno

na

Dobro jutro, Hrvatska!

Kratak osvrt na službene podatke HNB-a o „kirurškim“ operacijama i transplantacijama Državnog proračuna, tj. laički pogled na Tablicu i2, Biltena br. 214 i Biltena br. 224.

[ad id=”93788″]

Nepotpuni podatci za prvo tromjesečje HNB-a i gore navedene Tablice i2, možemo usporediti samo siječanj i veljaču 2015., i siječanj i veljaču 2016. godine.

1.
Prihodi proračuna 1/2/2015. iznosi 14,0176 milijardi HRK.
Prihodi proračuna 1/2/2016. iznosi 15,4884 milijardi HRK
Razlika 1,4708 milijardi HRK ili 10,49% više.
2.
Rashodi proračuna 1/2/2015. iznosi — 18,7857 milijardi HRK.
Rashodi proračuna 1/2/2016. iznosi — 16,7405 milijardi HRK.
Razlika  — 2,0452 milijardi HRK ili 12,217 % manje.
3.
Promjena neto vrijednosti: Transakcije 1/2/2015. iznosi — 4,7680 milijardi HRK.
Promjena neto vrijednosti: Transakcije 1/2/2016. iznosi — 1,2521 milijardi HRK
Razlika — 3,5159 milijardi HRK ili 380,80 % manje.

Napomena:

Navedeni podatci su sastavni dio raščlambe objavljene  na portalu Kamenjar, 18.05.2016. pod nazivom: RAST BDP-a, koji su namjerno „ispušteni“ u objavi.
Naime, da ih je autor ovih redaka objavio, velikom broju čitatelja bi se činilo da pišem nekakvu SF priču, te da to jednostavno nije moguće što se događa oko nas u usporedbi bivše (Bogu dragom hvala) i naše nove VRH.

Na našu radost , podatci su istiniti, točni, provjereni i provjerljivi na stranicama Biltena HNB-a br. 214, stranica 103 (111/124 PDF format), te Biltenu HNB-a br. 224, stranica 104 (112/126 PDF format).

http://www.hnb.hr/documents/20182/269073/hbilt214.pdf/d212671b-c484-4b53-8b03-6077f75e9116

https://www.hnb.hr/documents/20182/787556/hbilt224.pdf/f2a7bedc-4540-4bba-b6dd-1817f8c66993

Svjestan važnosti trenutka, te da će se uvijek pronaći poneki „nevjerni Toma“, koji usprkos argumentima neće povjerovati dok ne vide i očima, onda evo i slikovni zapisi navedenih činjenica:

(„Ako laže koza, ne laže rog.“)

tabl12

tabl13

Temeljem svega napisanog, iako svi podatci još nisu dostupni radi potpune usporedbe odličnih rezultata naše nove Vlade RH, uzimam si slobodu upitati cijenjene čitatelje:

Hrvatice i Hrvati, jesmo li napokon svjesni koliko je dobra naša VRH?

Jesmo li svjesni, jesmo li se probudili i „progledali“ koliko je bivša protunarodna VRH, sustavno uništavala RH?


Bože, čuvaj Hrvatsku!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

RAST BDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dinko Pejčinović: Zagonetka Cutileirovog plana

Objavljeno

na

Objavio

Cutileirov plan

Cutileirov plan (ili, kako ga se još naziva Carrington-Cutileirov plan) bio je posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spriječi izbijanje rata na prostoru Bosne i Hercegovine.

Ime je dobio po svome tvorcu, portugalskom diplomatu Joseu Cutileiru, kojega je na dužnost posrednika postavila Europska zajednica, odnosno predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji Peter Carrington.

Sam plan predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice prema etničkom načelu. 18. ožujka 1992. plan su u Sarajevu potpisali predstavnici sva tri naroda – Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba, i Mate Boban kao predstavnik Hrvata.

Samo deset dana kasnije, nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis i tako dao svoj „skromni“ doprinos ratnom kaosu koji je uskoro zahvatio čitavu BiH.

Nakon toga i Srbi su povukli svoj pristanak, pa je Cutileirov plan otišao u povijest. Međutim, neke su zagonetke ostale!

Carrington Cutileiro plan

CC plan

Prvobitni Carrington-Cutileirov plan (u daljnjem tekstu CC plan) predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice („constituent units“) isključivo prema etničkom kriteriju, odnosno popisu stanovništva iz 1991. godine.

Svaka od 109 bosanskohercegovačkih općina trebala je pripasti odgovarajućoj nacionalnoj jedinici zavisno o apsolutnoj (natpolovičnoj) ili relativnoj (ispodpolovičnoj) većini pojedinog naroda.

Prema tom mjerilu Muslimani su trebali dobiti 52 općine (oko 44% teritorija BiH), Srbi 37 općina (također 44% BiH), a Hrvati skromnih 20 općina (12,5% BiH) u kojima su prije rata imali apsolutnu ili relativnu većinu.

Uzmemo li u obzir etničku strukturu tadašnje BiH – 17,3% Hrvata, 31,4% Srba i 43,7% Muslimana, ali i neke druge pokazatelje, CC plan bio je za Hrvate katastrofalan, a za druga dva naroda vrlo prihvatljiv, pa tim prije iznenađuje što su ga najveći gubitnici prihvatili, a najveći dobitnici odbacili?!

Cutileirova Herceg-Bosna

Prema izvornom planu razdiobe BiH Hrvati su trebali dobiti dvadeset općina – četiri u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, B. Šamac, Orašje), šest u središnjoj Bosni (Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Vareš), te deset općina na širem prostoru Hercegovine (Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Neum, Široki Brijeg, Prozor).

Hrvatska nacionalna jedinica tako bi obuhvatila 6392 četvorna kilometra, odnosno 12,5% BiH. Drugim riječima, Hrvati bi dobili za trećinu manje teritorija nego što je iznosio njihov udio u stanovništvu, i to bez ijednog većeg urbanog središta!

Najveći grad pod hrvatskim nadzorom tako bi postao Bosanski Brod sa svojih 14.000 stanovnika. Osim toga, Cutileirova Herceg-Bosna obuhvatila bi samo manji dio hrvatskog naroda u BiH (oko 41 posto), pa je razumljivo da je prihvaćanje plana izazvalo veliko ogorčenje Hrvata u čitavoj republici.

Najveću poviku digli su malobrojni, ali vrlo glasni zagovornici „bratstva i jedinstva“, ljudi koji su u kasnijem razdoblju stekli zasluženi epitet „Alijinih Hrvata“, a svoje nezadovoljstvo iskazali su i ljutiti pravaši (v. članak „Izdaja hrvatske državnosti“, Slobodna Dalmacija, 2. 4. 1992. i „Pravaši protiv kantonizacije“, Večernji list, 25. 3. 1992.).

No, bilo je dosta kritika i iz HDZ-ovih redova: „Vrlo sam nezadovoljan dosadašnjim rezultatima pregovora o Herceg-Bosni. Naši pregovarači svojim nerazgovijetnim izjavama ne mogu promijeniti raspoloženje… 59 posto Hrvata ostalo bi izvan tzv. hrvatske jedinice, koja bi imala samo 12 posto teritorija BiH te oko 9 posto pučanstva BiH.

Mislim da se hrvatski narod neće suglasiti s takvim pregovaračkim rezultatima“, izjavio je dr. Vlado Pandžić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH. (V. list, 21. 3. 1992.) U istom broju večernjaka objavljene su i dvije predložene karte razgraničenja, te članak novinara J. Re. (vjerojatno Joze Renića), u kojem se opovrgava teza o hrvatskoj kapitulaciji: „Mnogobrojni dnevni listovi objavili su prekjučer kartu koja je tobože nastala dogovorom triju vladajućih stranaka, po kojoj npr. općine Derventa i Mostar ne pripadaju hrvatskom narodu i po kojoj bi Hrvatima pripalo samo 12 posto teritorija.. Međutim, prava karta po kartografu EZ-a izgleda sasvim drukčije – premda ni ona ne odgovara predlošku od strane delegacije Hrvatske demokratske zajednice u Bruxellesu niti zadovoljava hrvatska povijesno-etnička prava.“

Slično mišljenje iznio je i drugi dopredsjednik HDZ-a BiH Vlado Šantić: „Karta objavljena u medijima nije naša karta. Ona je samo osnova za iduće razgovore, nju nam je Europa ponudila kao podlogu.. Karta koju je ponudila EZ predstavlja samo popis općina i nacionalnu strukturu, na osnovi podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Za konačne karte EZ zahtijeva popise stanovništva iz 1991., 1981. i 1971. godine.“ (V. list, 26.3.1992.)

Konferencija u Bruxellesu – posljednja šansa za mir

„Trojna konferencija o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine počela je jučer u Bruxellesu, uvelike opterećena najnovijim sukobima u toj republici. Do Bruxellesa je stiglo i nezadovoljstvo hrvatske strane sarajevskom „kartom“, jer bosanskohercegovački su Hrvati „glavni gubitnici“ u tom sporazumu o podjeli teritorija.

 

Karadzic Izetbegovic

Kako navode bruxelleske novine, oni u svojoj jedinici nemaju ni velikog grada, ni sveučilišta, ni bolničkog centra, ni puta… (Šef delegacije HDZ-a Miljenko Brkić) ističe da neće potpisati kartu, jer je nacionalni princip u njoj „prilično kruto shvaćen“.

Karta koja se zasniva samo na popisu pučanstva iz 1991., a ne i na prijašnjim popisima, koja, uz etnički, ne uzima u obzir povijesni, kulturni i gospodarski princip, i koja polazi od općinskih granica, nije realna karta, ocjenjuje Brkić.“ – javio je iz Bruxellesa poznati novinar Mirko Galić. (V. list, 31. 3.1992.)

Doista, kad pogledamo što su Hrvati dobili (bolje rečeno – izgubili!) Cutileirovim planom, mora se priznati da bi i unitarna „Bosna“ bila prihvatljivije rješenje.

Međutim, je li baš moralo biti tako? U nastavku briselske konferencije ipak je dogovoreno „da se formira posebna radna grupa za izradu nove političke mape i za definiranje sastavnih jedinica u BiH.. Glavni pregovarač HDZ Brkić smatra to najznačajnijom odlukom, s obzirom na to da je s mandatom u izradi nove mape prestala vrijediti ranija karta koja je bila priložena Sarajevskoj izjavi, i koja je bila nepovoljna, posebno za Hrvate iz BiH, budući da ih je lišavala većih gradskih i kulturnih centara, i čak 60 posto hrvatskog pučanstva ostavljalo izvan hrvatskih jedinica.“ – izvještava Mirko Galić. (Vjesnik, 2. 4. 1992.)

Dobar članak o završetku briselskih pregovora objavio je i riječki Novi list: „Prvi se pred novinarima oglasio vođa SDS-a BiH Radovan Karadžić. Izražavajući zadovoljstvo, posebno zbog jedinstvenoga apela za prekid neprijateljstava u BiH kako bi šansu dobili politički pregovori o miru, on je podržao izradu nove mape.

Vođa delegacije HDZ-a BiH Miljenko Brkić ocijenio je neke Karadžićeve ustupke važnom gestom i također izrazio zadovoljstvo zbog izrade nove karte teritorijalne podjele BiH. Čelnik SDA-a Alija Izetbegović smatra da će svaka nova teritorijalna podjela pokazati svoju apsurdnost i ostaje pri opciji o BiH kao unitarnoj republici građana.“ – prenosi Anđelko Perinčić. (Novi list, 2. 4. 1992.)

Popis 1991. vs. popis 1981.

Za svakoga tko proučava tadašnja zbivanja ključno je pitanje zbog čega su europski posrednici – Jose Cutileiro i lord Carrington, odlučili da se popis stanovništva iz 1991. godine uzme kao početni kriterij za razdiobu teritorija?!

Zašto se kao osnovno mjerilo nije uzeo daleko pouzdaniji i pravedniji popis iz 1981. godine? Po njemu, uz navedenih dvadeset općina, Hrvati bi dobili još dvije ključne – Mostar (1300 km2) i Derventu (516 km2), čime bi se hrvatska nacionalna jedinica povećala na 8208 četvornih kilometara (16% BiH), što bi, u danim okolnostima, bilo sasvim zadovoljavajuće.

Hrvati bi tako dobili barem jedan veliki grad (Mostar), značajne proizvodne i energetske objekte (hidrocentrale na Neretvi), te mogućnost razmjene teritorija sa susjednim narodima (npr. prekrajanjem općinskih granica).

Osim što bi primjena jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1981. godine dramatično poboljšala položaj Hrvata, ne ugrožavajući bitno prava druga dva naroda, postojao je još jedan snažan argument koji bi europski posrednici morali uvažiti da im je stavljen na stol.

Naime, popis iz 1991. godine drsko je krivotvoren na štetu Hrvata u čitavoj BiH, a posebno u tri općine: na Kupresu (gdje je i poništen!), u Derventi i Mostaru. Zašto je to učinjeno, može se naslutiti iz prethodnog teksta. Autor članka u to je vrijeme i sam radio kao popisivač, i poznato mu je da se podatke o etničkoj strukturi i brojnosti pojedinih naroda moglo vrlo lako naštimavati. (Uostalom, potpuno ista stvar dogodila se i na nedavnom popisu 2013. godine!)

O zlokobnim, predratnim okolnostima koje su vladale u vrijeme posljednjeg jugoslavenskog popisa i samim time utjecale na njegov ishod ne treba previše trošiti riječi; one su dobro poznate svakome tko se sjeća početka devedesetih. Zašto taj argument nije iskorišten? U vrijeme kada su svi narodi na prostoru bivše SFRJ crtali svoje etničke karte i isticali teritorijalne pretenzije hrvatski pregovarači morali su znati koliko je lažirani popis iz 1991. opasan za hrvatske interese.

Moguće je da su na njihov „nehajni“ stav prilikom pregovora utjecala još dva važna čimbenika; prvi je bio oštra borba između nacionalne i unitarističke struje u HDZ-u BiH, koja je završila ostavkom dotadašnjeg predsjednika stranke Stjepana Kljuića (2. veljače 1992.) i izborom v. d. predsjednika Miljenka Brkića (15. ožujka.)

Drugi, još važniji čimbenik bila je golema želja hrvatskog vrhovništva u Zagrebu da se pred međunarodnom zajednicom pokaže kao konstruktivan sudionik u rješavanju jugoslavenske krize, što se ponajviše obilo o glavu Hrvatima u BiH (npr. u slučaju referendumskog pitanja).

Iz svega navedenog proizlazi da je izvorni Cutileirov plan za Hrvate u BiH bio potpuno neprihvatljiv, pa ga je trebalo izmijeniti ili odbaciti, neovisno o prijetnjama, ucjenama i dobronamjernim savjetima.

Cutileirova Republika Srpska

Prema početnom Cutileirovom planu Srbi su trebali dobiti 22.405 četvornih kilometara teritorija, odnosno 44% BiH. Srpski entitet tako bi se veličinom svrstao negdje između Slovenije i Sjeverne Makedonije.

Osnovni problem ležao je u tome što čak ni tako velik teritorij nije mogao zadovoljiti nezajažljive apetite velikosrba, koji su kao svoj cilj zacrtali i posavski koridor, i Podrinje, i pola Sarajeva, i granicu na Neretvi, i izlaz na more… Da bi se svi ti ciljevi ispunili trebalo je uzeti barem dvije trećine BiH, što druga dva naroda nikada ne bi prihvatila.

Koliko je srpska strana „nerazborito“ ušla u pregovore s Hrvatima i Muslimanima pokazuje i analiza Cutileirovog plana, odnosno njegove već spomenute inačice prema popisu iz 1981. godine, koju su, kao glavni kriterij razdiobe, Srbi mogli nametnuti europskim posrednicima bez ikakvih poteškoća (pri čemu bi imali i sigurnu hrvatsku podršku!)

Prema tako izmijenjenom CC planu Srbi bi izgubili Derventu (516 km2) u korist Hrvata, ali bi zato dobili Doboj (684 km2), Prijedor (834 km2) i dvije sarajevske općine – Ilidžu (165 km2) i Novo Sarajevo (47 km2), dakle, prostore na kojima su 1981. imali (tanku) etničku većinu.

Kad se sve zbroji i oduzme, srpski entitet narastao bi na 23.600 četvornih kilometara, ili 46% BiH!!! Usporedimo to s današnjom Republikom Srpskom koja obuhvaća 24.500 km2, dakle, tek neznatno više prostora. Zar se isplatilo ratovati tri i pol godine za taj smiješni dobitak?

Od zacrtanih strateških ciljeva Srbi nisu ostvarili gotovo ništa; brčanski distrikt presjekao je koridor u Posavini, Sarajevo je pripalo Muslimanima, granica na Neretvi i izlaz na more također su otpali. Jedini uspjeh Srbi su zabilježili u Podrinju, ali i on je plaćen gubitkom srpskih etničkih prostora u zapadnoj Bosni.

I tako ispada da su Srbi vodili čitav rat za dodatnih dva posto teritorija koje su uspjeli iskamčiti u Daytonu od Amerikanaca. Tko je ono svojedobno rekao da su Srbi „lud narod“?

Alijina fildžan-državica

Prema prvobitnom CC planu Muslimani i Srbi trebali su dobiti nacionalne jedinice jednake veličine (44% BiH), ali različite kvalitete; Muslimanima bi pripala urbana područja, a Srbima pasivni, brdsko-planinski krajevi.

Od šest najvećih gradova Muslimani bi dobili pet (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Mostar), Srbi jedan (Banja Luka), a Hrvati nijedan. Od 70 naselja s više od 5.000 stanovnika Muslimani bi dobili 41, Srbi 21, a Hrvati samo 8 naselja.

U muslimanskom entitetu našla bi se i brojna industrijska postrojenja i elektroenergetski objekti (HE Jablanica, HE Višegrad, TE Tuzla, TE Kakanj…), pa bi tako muslimanska jedinica u svakom pogledu nadmašila srpsku, a o hrvatskoj da i ne govorimo!

Veličinom teritorija (22.000 četvornih kilometara) Alijina tobožnja „fildžan-država“ debelo bi nadjačala Sloveniju (20.000 km2), odnosno, bila bi dvaput veća od Kosova.

Unatoč svemu navedenom, Alija Izetbegović prvo je potpisao pristanak na CC plan, da bi, nakon deset dana razmišljanja, na nagovor američkog veleposlanika, povukao potpis?! Bila je to kap koja je prelila čašu, i ubrzo je ratni požar zahvatio čitavu BiH.

U idućim godinama međunarodni predstavnici predlagali su zaraćenim stranama niz mirovnih planova, ali niti jedan nije nudio tako mnogo teritorija muslimanskom narodu. Niti jedan! Kad bi se Bosna i Hercegovina danas raspala, Muslimani-Bošnjaci dobili bi, u najboljem slučaju, trećinu njenog teritorija, što je „samo“ 5.000 četvornih kilometara manje nego što im je nudio Cutileirov plan, i to bez ratovanja.

Unatoč svim pokazateljima o katastrofi u koju je gurnuo svoj narod, za mnoge je Alija Izetbegović i dalje „otac nacije“, ili, što bi rekli njegovi turski obožavatelji, „bedem islama“.

Jedan od rijetkih zapadnih političara koji je otvoreno kritizirao Izetbegovića bio je portugalac Jose Cutileiro, opravdano ogorčen zbog opstrukcije i propasti plana koji ga je mogao lansirati u povijest.

Njegove izjave nisu nimalo pohvalne niti diplomatske: „Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio“, rekao je Cutileiro. Zar je Izetbegović stvarno mislio da može izigrati oba susjedna naroda i postići više od onog što mu se nudilo?

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Rat je bio uzaludan

„Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…“

Radovan Karadžić u Skupštini BiH, 15. 10. 1991.

Portugalski diplomat Jose Cutileiro i britanski pregovarač lord Carrington od samog početka svog rada u tzv. „Konferenciji o BiH“ shvatili su da je podjela BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice jedino moguće rješenje za sprječavanje rata kojim je srpska strana otvoreno prijetila.

Ono u čemu su europski posrednici teško pogriješili bila je karta razgraničenja, koja je kao osnovni kriterij uzela nepouzdani popis stanovništva iz 1991. godine, što se u kasnijem razdoblju rada konferencije pokušalo popraviti.

Nažalost, prekasno! I Cutileiro i Carrington morali su znati da prijedlog radne karte po kojoj bi od šest najvećih gradova u BiH Muslimanima pripalo čak pet gradova, Srbima jedan, a Hrvatima nijedan, nema nikakve šanse za ostvarenje, tim prije što je bio duboko nepravedan prema najmanjem narodu – Hrvatima.

U takvoj situaciji rješenje nije bilo u ponovnom crtanju karata i prepravljanju općinskih granica (što bi tek izazvalo kaos!), nego u prihvaćanju kriterija koji se nametao sam od sebe, a to je uvažavanje rezultata popisa stanovništva iz 1981. godine, po kojem bi se teritorij, gradovi i „resursi“ ravnomjerno rasporedili na sva tri konstitutivna naroda.

Srbi bi dobili 46% BiH, Muslimani 38%, a Hrvati 16% teritorija. Sve tri strane bile bi podjednako (ne)zadovoljne takvom razdiobom, što bi otvorilo kakvu-takvu mogućnost da se međunacionalni sporovi razriješe mirnim putem. Srbi, koji bi dobili najveći dio kolača, ipak ne bi ostvarili svoje strateške ciljeve.

Muslimani bi, bez ispaljenog metka, dobili svoju nacionalnu jedinicu i četiri velika grada. Hrvati bi dobro prošli u Bosanskoj Posavini i Hercegovini, dok bi u središnjoj Bosni dobili bar nešto. „Cutileirov plan bio je najrazumniji pokušaj da se postigne dogovor uoči rata.

Najrazumniji jer, sudeći po izjavama koje su predstavnici stranaka dali po povratku iz Lisabona, svi su tada pokazali volju da učine ustupak i to je ono što tom planu daje posebno mjesto u tragičnim zbivanjima u BiH.“ – zaključak je vojnog povjesničara Davora Marijana. („Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994., str.150.)

Na nesreću, umjesto razumne razdiobe, konstitutivni narodi dobili su krvavi rat, čiji konačni ishod još uvijek nije jasan. Tko je za to odgovoran? Srpsko-muslimanska megalomanija, pogreške i neodgovornost europskih posrednika, i, „last but not least“, tradicionalna hrvatska popustljivost i naivnost. Svi ti čimbenici, udruženi, odveli su Bosnu i Hercegovinu ravno „u pakao“.

Dinko Pejčinović / HKV

 

Što su predviđali Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Centar za izučavanje odnosa sa Srbijom – strateška nužnost

Objavljeno

na

Objavio

Tragična iskustva iz prošlosti dviju Jugoslavija i iz ne tako davnog Domovinskog rata jasno su nam stavila do znanja kako je naše poznavanje karaktera velikosrpskih krugova u Beogradu i predviđanje njihovog ponašanja, vrlo tanko, naivno i površno. Posebice njihove sposobnosti obmanjivanja i manipuliranja vlastitim i drugim narodima.

Svježi spomenici Vukovara, Osijeka, Petrinje, Gospića, Škabrnje, Zadra, Dubrovnika i drugih hrvatskih mjesta iz nedavne velikosrpske agresije kao i sve žrtve u borbi za slobodu od 1918. jasno ukazuju kolika je cijena plaćena za to.

I obvezuju današnju Hrvatsku da sebi više nikada ne dopusti iste kobne zablude i naivnost glede budućih velikosrpskih namjera.

Današnja Hrvatska, svedena na ostatke ostataka, više nikada sebi ne smije dopustiti da bude izmanipulirana prijetvornom velikosrpskom politikom Beograda i zatečena novim napadom iz Srbije. Najveću grješku Hrvati bi dakle napravili kada bi pod pritiskom velikosrba iz Beograda, birokrata iz Bruxellessa i ‘međunarodne zajednice’ sorošovih globalista zaboravili dosadašnji velikosrpski teror, zločine i agresiju i počeli naivno vjerovati kako se sada (u okrilju EU i NATO-a) mogu opustiti te mirno živjeti i uživati u svojoj lijepoj i konačno slobodnoj Domovini.

Takvo uvjerenje najbolja je priprema terena za novi krug rata i mogućeg uništenja novostvorene hrvatske države.

Uostalom, pogledajte samo koliko mržnje u antihrvatsku promidžbenu kampanju trenutno ulažu opet vodeći, ‘bivši’ velikosrpski političari, propagandisti i povijesni revizionisti, kao i njihova peta kolona u Hrvatskoj, pa će vam sve biti jasno. Vidjet će te kako su toliko grabežljivo antihrvatski ostrašćeni da im se apsolutno ne može vjerovati ni u čemu, što se Hrvatske tiče. To je neosporna činjenica s kojom Hrvati moraju živjeti. A ne još uvijek lutati kao guske u magli i jugonostalgično graktati o nekakvom ‘tko nas bre posvadi’ bratstvu-jedinstvu.

Renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima

Ako znamo da su velikosrpsko nasrtanje i podmuklo posrbljivanje Hrvatske u zadnjih 100 godina bili neprestani izvor neopisivih hrvatskih tragedija i patnje, onda obrana od daljnjeg velikosrpskog nanošenja štete hrvatskom narodu mora biti cilj i svrha političkog djelovanja svakog Hrvata.

Kao podsjetnik na to neka nam posluži trenutna renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima. I u sklopu toga potpuno uhodana i ponovo zahuktala ‘bivša’ matrica sotonizacije Hrvata, koja je danas gora nego u Miloševićevo vrijeme. Moćna velikosrpska propagandna mašinerija, koja je ponovo u punom zamahu, 24 sata dnevno pokušava narodu u Srbiji nametnuti uvjerenje kako je sve zlo (učinjeno i ne učinjeno) prema Srbima od strane Hrvata, zlo koje je svojstveno Hrvatima kao narodu, a ne da je to njihovo zlo, koje su sami izazvali grabežljivim osvajačkim nasiljem i brutalnom agresijom na Hrvatsku.

S ovako masivnom antihrvatskom kampanjom kojom srbijanski mediji svakodnevno bombardiraju građane Srbije veliko je pitanje kolika je vjerojatnost da će loši srpsko-hrvatski odnosi ikada prestati.

Vodeći i marginalni mediji u Srbiji svakodnevno svom narodu prikazuju divljački iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima, o ‘ugroženosti’ hrvatskih Srba i druge otrcane laži i mitove iz ‘bivšeg’ arsenala antihrvatske promidžbe. Čak su u tom smislu i uznapredovali od Miloševićevog doba. Sada naime, Hrvatima više ne priznaju ni to da kao narod imaju svoj vlastiti, društveni, vjerski i civilizacijski identitet. Jednostavno, to su – pokatoličeni Srbi.

Vukovar je srpski, Dubrovnik je srpski, Knin je srpski, Zadar je najveća srpska luka. Slavonija, Lika, Banovina, Kordun i Dalmacija su srpski. BiH je srpska, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su srpski, Drač u Albaniji i Solun u Grčkoj su srpski. Pola japanskih riječi imaju srpski korijen, Rusi su podrijetlom Srbi, Isus je bio Srbin, Trump je Srbin, Melanija Trump je srpkinja jer je najnježnije godine svoje manekenske karijere provela u Srbiji. Trumpova djeca iz bivšeg braka isto tako su Srbi jer ih je odgajala srpkinja, Angela Merkel je kćer Adolfa Hitlera i lužičke srpkinje koja mu je bila služavka. Židovi-Hazari, koji su naravno, isto tako podrijetlom Srbi, zakleti su neprijatelji Srba jer zbog straha od uništenja iz Irana žele pobjeći iz Izraela, ali prije toga imaju plan iseliti sve Srbe iz Srbije da bi se onda oni mogli vratiti i ponovo naseliti ‘u svoju pradomovinu’…

Sve to zvuči kao balkanski bedaste šale jer je više manje poznato kako su velikosrbi napaljeni, iracionalni lakrdijaši… Dok im netko ne gurne oružje u ruke i obeća bogat plijen. Dovoljno je dakle toj zapaljivoj, vlastitim promašajima i porazima frustriranoj masi, samo gurnuti pušku u ruke i opet ćemo imati Vukovare, Ovčare, Sarajeva, Srebrenice, Račke…

Ako je namjera i interes Vučićevog režima da opet što više sotonizira Hrvate i susjedne ‘bratske’ narode onda bi ti narodi iz iskustva s Miloševićem morali znati što iza toga slijedi…

Specijalni rat

Sve u svemu, ono što trenutno Beograd, preko svojih medija, ‘agenata od utjecaja’ i diplomacije radi, klasičan je specijalni rat, usredotočen na sotonizaciju Hrvata, Albanaca s Kosova, Bošnjaka, Crnogoraca i ‘vekovnih srpskih neprijatelja’ – Engleza, Amerikanaca, Njemaca, Židova-Hazara, Vatikana… Takvo ponašanje i politička klima u Srbiji pokazuju zašto su dobrosusjedski odnosi i miran suživot sa Srbima apsolutno nemogući.

Posebice zbog toga što je očito kako ‘bivši’ velikosrbi, ponovo vraćeni na vlast u Beogradu, i dalje pokazuju jaku sklonost ka širenju prema susjednim zemljama. Poglavito prema Hrvatskoj i BiH, zbog želje za izlaskom na Jadransko more. Tu činjenicu treba i te kako stalno imati u vidu i isticati kao ključnu, ako se želi bolje razumjeti sva tragična događanja između Srba, Hrvata i muslimana-Bošnjaka u posljednjih stotinu godina. Moramo znati da oni nisu neprijatelji zbog svojih političkih i vjerskih razlika već isključivo zbog neprekidnih velikosrpskih nasrtaja i pretenzija na željene prekodrinske teritorije.

Tu ključnu činjenicu, da se velikosrbi stalno žele širiti na račun svojih susjeda, treba dublje raščlaniti i obrazložiti na jasan način, jer bez njenog razumijevanja i razjašnjenja čitav problem hrvatsko-srpskih i regionalnih odnosa ostaje nam nerazumljiv.

Opće je poznata činjenica da su velikosrpske ideje i planovi za širenje na račun susjeda najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu, a posljedično i u Europi. Srbija, koja je zbog ostvarenja te ideje i planova u zadnjih sto godina nanijela toliko zla i patnje susjednim narodima, ali i svijetu (Gavrilo Princip) sada ponovo igra svoje opasne igre. Ponovo potiče napetosti s Kosovom i BiH želeći iskoristiti geopolitičko natjecanje Rusije, Amerike, Kine i Turske za prevlast na tim prostorima. Lukavo udarajući Ameriku i Europu ispod pojasa, kako bi ojačala svoju važnost i snagu u odnosu na susjede u ‘Regionu’. Poglavito u odnosu na svog ‘večitog rivala’ – Hrvatsku.

Bez obzira na nekakvu hinjenu demokratizaciju i eventualni ulazak Srbije u EU, njena povijest (jedina zemlja na svijetu koja je u prošlom stoljeću vodila 9 ratova, zadnji u nizu protiv NATO-a) trenutno ubrzano naoružavanje i iracionalno diplomatsko- medijsko ponašanje ukazuju da ona predstavlja i predstavljat će ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti prostoru jugoistočne Europe. Ali i cijelom svijetu. Požar rata koji bi velikosrbi mogli ponovo potpaliti na Kosovu ili u BiH mogao bi se vrlo lako proširiti na cijelu ‘Našu Regiju’ (upravo na to, u svom nedavnom godišnjem izvješću upozoravaju američke sigurnosne službe). Pa čak i na cijeli svijet, ako se uzme u obzir sve zategnutije stanje američkih odnosa s Rusijom i Kinom, velesila koje podupiru Srbiju u slabljenju američkog utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije.

Velikosrpska opasnost

Iz tragičnog iskustva dakle svi znamo koliko je velikosrpstvo opasan i za sve susjedne (‘bratske’) narode poguban projekt. Poglavito za Hrvate. Mogu se mijenjati politike i modaliteti u odnosima između Srba i Hrvata, ali temeljni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ostaje to što Hrvatska ima ono što velikosrbi žele i zbog čega su (‘do istrage naše ili vaše’) smrtno ljubomorni na Hrvate.

Što je to i što ubuduće možemo očekivati od Beograda, kristalno jasno i sa svega nekoliko rečenica objasnio nam je Phillip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i autor čuvene knjige ‘Serbia’s secret war – Propaganda and the deceit of history’ (‘Srbijanski tajni rat- Propaganda i povijesne obmane’) kada je u intervjuu negdašnjem zagrebačkom Vjesniku, ozbiljno upozorio Hrvate: ‘Sada kada imaju pola Bosne, Srbi će ubuduće taj dio htjeti iskoristiti kao odskočnu dasku za nova osvajanja. Ono što Srbi žele i što su uvijek željeli je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. Srbi po svaku cijenu žele osvojiti hrvatsku obalu i gledano dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazila je i uvijek će dolaziti od Srba’ .

Pametnom dosta.

Činjenica da nam je Srbija agresivan i neprijateljski nastrojen susjed sa značajnom, iz bivšeg sustava naslijeđenom petom kolonom u Hrvatskoj, buduće međusobne odnose dovodit u daleko kompleksnije i osjetljivije situacije. Doda li se tome i činjenica da su velikosrbi po prirodi monstruozno teški za imati bilo kakav posao s njima, ti odnosi biti će još zamršeniji i teži.

Još nešto je vrlo važno imati u vidu. Srbija je oduvijek bila trojanski konj ruskih imperijalnih interesa na Balkanu i Europi, a budući su hrvatsko- srpski odnosi samo preslik u malom američko-ruskih, to će opet, s hrvatske strane, zahtijevati više znanja i vještine u vođenju tih odnosa.

Iako dakle velikosrpske pretenzije i kompleksnost srpsko-hrvatskih odnosa nisu od jučer već predstavljaju povijesni kontinuitet, Hrvatska, s druge strane, ne pokazuje neku naročitu volju ni sposobnost suočiti se i uhvatiti u koštac s tim ‘bivšim’ izazovom. Naime, malo se tko u Hrvatskoj sustavno i stručno bavi tim neobično važnim pitanjem.

Da nam povijest ne bi bila tragedija koja se stalno ponavlja kao farsa, a Hrvati ostali i dalje predmet stalnog podsmijeha i obmanjivanja te na kraju i moneta za potkusurivanje, današnjoj Hrvatskoj se, kao strateška nužnost, nameće uspostava jednog stručnog (nazovimo ga tako) Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom.

Analiziranje odnosa s Beogradom

Taj bi specijalizirani centar, osnovan pri Ministarstvu vanjskih poslova, Institutu Ivo Pilar ili pri Fakultetu političkih znanosti, trebao biti sastavljen od stalnih i dopisnih članova iz redova nekorumpiranih povjesničara, akademika, eksperata za obavještajni rad te političara, diplomata i intelektualaca lojalnih Hrvatskoj. Posebice onih koji su imali dugogodišnje iskustvo života i rada u Srbiji, kao što su ga npr. imali pok. predsjednik Tuđman, admiral Davor Domazet – Lošo, Igor Primorac itd.

Funkcija tog Centra bila bi praćenje, analiziranje i pojašnjavanje stanja odnosa sa Beogradom. Predviđanje mogućih pravaca političkog, društvenog i vojno-gospodarskog razvitka u Srbiji te ukazivanje na posljedice i utjecaje koje bi ta kretanja mogla imati na Hrvatsku. Izvješća pretpostavljenog, Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom., utemeljena na osnovu znanstvenih istraživanja i pokazatelja, predlagala bi više mogućih scenarija budućih događanja na relaciji Beograd–Zagreb za jedno određeno vremensko razdoblje. Recimo 5 godina. Svaki potencijalni scenarij trebao bi do u detalje razraditi moguću političko-diplomatsku strategiju Srbije za to razdoblje, uključujući i one njenih vanjskih mentora i epigona (tzv. Republika Srpska) s jasnim naznakama kritično važnih utjecaja na Hrvatsku.

To bi ubuduće omogućilo da se svaka, pa i najmanja naznaka velikosrpskih agresivnih namjera u odnosu na Hrvatsku uzme na vrijeme u najžurnije obrambeno-sigurnosno razmatranje. Uvidom u izviješća tog, specijaliziranog Centra, koja bi se redovito dostavljala Uredu Predsjednice, Vijeću za nacionalnu obranu i sigurnost Sabora, a po potrebi i svim drugim izvršnim organima vlasti, bilo bi puno lakše donositi brze i adekvatne odluke.

Vidite, za razliku od Hrvata koji su je ismijavali, Slovenci su na vrijeme i krajnje ozbiljno primili k znanju Miloševićevu prijetnju s Gazimestana da ‘ni oružane bitke nisu isključene’ pa su njegovu agresiju na Sloveniju dočekali energično, unaprijed dobro organizirani i spremni. Zahvaljujući (između ostalog) i tome, JNA i srbijanski specijalci vrlo brzo su podvila rep i povukla se iz Slovenije. Tako se radi u uređenim državama.

U svakoj uređenoj državi postoje takvi, za određeno pitanje od nacionalnog interesa, stručni centri koji se bave praćenjem i izučavanjem potencijalno najizglednijih ugroza i opasnosti. U Americi ih ima na desetke, specijaliziranih za pojedine grane i područja u svijetu. Ovdje u Australiji npr. takva institucija se zove Australian National Studies Centre For East Asia (Australski nacionalni centar za izučavanje Istočne Azije) i nalazi se u sklopu Department of Foreign Affairs and Trade (Odjela za vanjske poslove i trgovinu).

Kao pozornosti vrijednu činjenicu treba spomenuti da je Moskovski državni institut za međunarodne odnose (MGIMO) prije godinu dana otvorio jedan sličan Centar na – Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Kao i to da se na čelu srbijanskog Instituta za nacionalnu strategiju u Beogradu, nalazi Dragoslav Bokan. Patološkim velikosrpstvom izobličen tip, zreo za psihijatriju, koji je za vrijeme agresije na Hrvatsku mobilizirao, dovodio i vodio razularene terorističke horde zloglasnih paravojnih formacija koje su počinile neke od najgorih masovnih zločina nad hrvatskim civilima.

Srbija nikada ne će odustati od grabežljivog ekspanzionizma

Upravo smo u Domovinskom ratu vidjeli kako su zaslijepljeni velikosrbi ponovo požudno ispružili svoju krvavu ruku za željenim hrvatskim teritorijama. I čitav svijet je vidio da je to bio glavni razlog rata između Srba i Hrvata.

Agresijom na Hrvatsku 1991-95. velikosrbi nisu uspjeli ostvariti svoje osvajačke ciljeve, ali ih se (što svakodnevno u svojim medijima javno priznaju) nisu ni odrekli. Zbog toga se Srbija i Hrvatska stalno nalaze u međusobno netrpeljivom i napetom odnosu pa nikada ne možemo znati kada i gdje će se ponovno sukobiti. Takav duboko ukorijenjeni i naslijeđeni velikosrpski teret postao je čimbenikom koji i danas uglavnom određuje međusobno loše odnose Srbije i Hrvatske.

Onako usput. Iskreno, normalan čovjek zaista ne može razumjeti zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU i NATO, previše trudila oko bliskih odnosa sa zemljom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici? U čijoj su skupštini bestijalno strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcem Radićem. Zemljom koja nam je time stvorila ustaški pokret i Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i križne puteve. Koja nas je u dvije propale Jugoslavije sustavno zlostavljala i pljačkala. Iz koje je 1991. krenula velikosrpska agresija koja je okupirala, opljačkala, razorila i etnički počistila trećinu Hrvatske. Koja i danas protiv Hrvatske vodi bjesomučni obavještajno-propagandni rat, podmeće spletke, skandale, međuhrvatske sukobe i podjele, požare…

Možemo li dakle na temelju dosadašnjih iskustava računati na to da će velikosrpske subverzije i pretenzije na hrvatske teritorije ikada prestati? Možemo li se nadati da će se Srbija ikada odreći svog grabežljivog ekspanzionizma i gorljive želje za izlaskom na more? Ne. Nikada. Samo će se, isto kao i do sada, prilagođavati novonastalim uvjetima i čekati novu povijesnu prigodu. A dotle će velikosrpski mitovi, težnje i zavist dalje rasti i razvijati se. Sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari