Kizo, Grbin, Bauk – KGB na djelu

Svako vrijeme nosi svoje običaje, navike, nepisana pravila ponašanja, pa i junake. Ipak, osobitost je ovog super-vremena što su i oni najveći, zapisani u legendu, nadmašeni.

Veći od Velog Jože, razrokiji od Škilje iz Zagvozda

U tjednu za nama na vidjelo je izašlo kako je novovjeki istarski div Peđa Grbin nadvisio i samog Velog Jožu. Naime, i pored neprijepornih orijaških proporcija, doimlje se iznimnim podvigom istodobno jednom nogom stajati u Puli, a drugom u Zagrebu. Dotle je s druge bande iste Partije Arsenu Bauku uspjelo zasjeniti čak i jednog Škilju iz Zagvozda, legendarnog lika iz Raosovih Prosjaka i sinova, upamćenog po karakterističnom pogledu.

Jednim bi okom gledao u Brač, a drugim u Biokovo. Bauk, pak, također gleda jednim okom u Brač, no drugim mu okom pogled seže znatno dalje… sve do podosta udaljenije Medvednice. Ovaj skromni, samozatajni dvojac svojim se pothvatima dosad nije javno hvalio, u tišini su čekali da ih drugi prinesu očima svijeta. Pritom je žrtva širokokutnog Bauka običnom smrtniku upravo nepojmljiva. Štono se kaže, u srce dira.

Radni dan mu započinje ustajanjem u gluho doba noći. Ne mareći za vremenske prilike bućne se u more, kako bi s fiktivnog prebivališta na Braču zaplivao put Splita. I to ne za trajektom, nego za fiktivnim brodom, „izgrađenim“ u glasovitom brodogradilištu u jednome od dva grada u kojima prebiva noga pravednika među gradovima, Peđe Grbina.

Kao za inat, riječ je o jednom od „brodova“, čije je državno subvencioniranje u iznosu mjerenom stotinama milijuna kuna bilo uvriježeno u vrijeme premijerovanja Grbinova i Baukova partijskog šefa Zorana Milanovića, a dokinula ga je upravo ova „razbojnička banda“ na vlasti, kojoj Bauk stoga, posve logično, ne bi dao ni prebijene lipe. No, čim svlada valove i u maniri Veljka Rogošića dopliva do splitske rive, Bauk ipak ne bude ovjenčan lovorovim vijencem poput proslavljenog plivačkog maratonca. To je kraj tek prve dionice njegova puta.

Nakon što nažica kartu od putnika u obližnjoj trajektnoj luci radi isplate putnih troškova, triatlonac Bauk ne časeći časa sjeda za bicikl i udarnički pedalira za busom sve do autobusnog kolodvora u Zagrebu. Tu od nekog netom pristiglog putnika na prepad iskamči putnu kartu u istu svrhu kao u trajektnoj luci. Potom slijedi završna etapa u kojoj Bauk potrči za autom, ali ne bilo kojim, nego isključivo taksijem. Budući je njime vožnja najskuplja, tako i ušteda bude najveća. Naposljetku, „ironman“ slavodobitno ulazi kroz cilj – saborska vrata na Markovu trgu. Ali ne, nije to kraj. To je tek početak radnog dana najvećeg živućeg hrvatskog štediše.

Nije svejedno jesi li iz matere Partije ili iz vražje matere

Kad se pomnije promotre slučajevi oko prebivališta Grbina i Bauka s jedne strane, te Vladinog dužnosnika Zvonimira Frke Petešića s druge, povezuje ih samo to što u prijavljenom prebivalištu borave tek povremeno, dok s obiteljima žive u Zagrebu, i tu sličnost prestaje. Nakon što se odagnaju magle i usredotoči na bit, na površini ostaje plutati tek gola činjenica kako Grbin i Bauk iz toga izvlače materijalnu korist u vidu putnih troškova na račun poreznih obveznika prilikom svakog posjeta roditeljskoj kući, dok Frka Petešić to ne čini.

Uz to, Frka Petešić ne traži ni naknadu za odvojeni život niti ju je ikad tražio. Tomu nasuprot, Peđa Grbin je, premda je poodavno svio obiteljsko gnijezdo u Zagrebu, naknadu za odvojeni život primao sve dok mu dijete nedavno nije krenulo u gradski vrtić. A primao ju je i Arsen Bauk, barem se tako dade iščitati iz njegove izjave kako ju već 10 godina ne prima. Ne znači li to da je prije nego što je negdje u to vrijeme postao ministrom u Vladi, odrađujući čitav mandat saborskog zastupnika, ipak primao tu naknadu? Od koga je tada bio odvojen?

Ipak, Grbin i Bauk su, kako kaza pokrovitelj im i bivši šef, onaj isti što je šakom i kapom dijelio subvencije za nevidljive brodove, pokazali tek malu ljudsku slabost. Bješe to jedno lagano posrnuće, dočim je Frka Petešić banda, lopov, lažljivac, sistemski grabežljivac, samo zato što je prinuđen napustiti podstanarsku adresu u Zagrebu prebacio prebivalište s nje na roditeljsku kuću na Dugom Otoku, jer mu se učinilo nepriličnim prijaviti ga u dužnosničkom stanu, gdje očito tek privremeno boravi. Najveći grijeh Frke Petešića je što, za razliku od svih tih koji su došli iz Buenos Aresa i vražje matere, kako Milanović karakterizira „ustaše“ iz dijaspore, ne posjeduje vlastitu nekretninu u Zagrebu.

Naime, za razliku od domicilnih Hrvata, koji od rođenja prebivaju u roditeljskom domu i u pravilu mijenjaju prebivalište nakon što se skrase u vlastitoj nekretnini, Hrvati doseljeni iz dijaspore, ako prethodno nisu već kupili nekretninu, očito po dolasku u domovinu predaka moraju negdje privremeno boraviti. Pritom ih se prisiljava potpisati u njihovu slučaju posve proturječnu izjavu o prebivalištu, budući da ono predstavlja temelj za ostvarivanje prava koje im daje hrvatsko državljanstvo.

Sve kako bi lokalni šovinisti mogli uprijeti prstom da lažu. Osim šovinističkog stajališta s jakim jugo-komunističkim zadahom prema povratnicima i doseljenicima iz dijaspore, možda i toksičniji plod harange protiv Frke Petešića predstavlja otvoreno neprijateljstvo prema knjigama.

Uštimani medijski orkestar, duševno zaostao u ipak sve samo ne prošlim vremenima, zasad doduše još ne traži da se pozamašna Petešićeva privatna biblioteka spali, ali bi ju rado deložirao iz prikladnog državnog prostora, gdje ih Frka Petešić čuva s dopuštenjem nadležnog službenika. Bolje je da bogata biblioteka potencijala nacionalnog blaga trune i propadne u nekom vlažnom zagrebačkom podrumu. Naime, promotorima priče o Frkinom podrumu bolan trn u oku predstavlja što Petešićeva biblioteka sadrži kompletno izdanje viđenijih časopisa hrvatske emigracije. Drugim riječima, svih onih koji su u „vražjoj materi“ sanjali slobodnu Hrvatsku i doprinijeli demontaži Jugoslavije, a to se ne oprašta tek tako.

Uz Zorana i Putina, dva junačka sina …

Kroz jednako čudnovato izvrnutu optiku medijska kloaka ocjenjuje učestale srazove između predsjednika Milanovića i ministra obrane Banožića. Prevladavajući medijski prikazi tendencioznošću unekoliko podsjećaju na suđenje Roma Brace iz Malnarove Noćne more boks meča između Jajana i Cezara, uz stručni komentar iz studija Malnarovog ministra obrane Ševe, u mladosti boksača.

Jajan je toliko dominirao da je Cezar ubrzo jedva hvatao dah ošamućen silnim udarcima. Tada bi uskočio sudac Braco kako bi ih razdvojio i počeo brojati nadmoćnom Jajanu kao da je on u nokdaunu. Slično, prevladavajući mediji u srazu između Milanovića i Banožića ne vide boljim boksača koji zadaje čiste udarce, nego onoga koji se krevelji, plazi jezik, čini grimase, verbalno provocira „trash talkom“, te udara isključivo ispod pojasa. Istina, moguće je da ih u procjeni sputava i to što Milanović ne treba primiti niti jedan udarac da bi mu lice izgledalo prepuno bubotaka.

Najbolji primjer primjene neujednačenog kriterija je uslijedio nakon što je Banožić efektno eskivirao Milanovićev niski udarac glede uređenja državnog stana danog mu na korištenje, javno ga pitajući zašto ne problematizira skupo uređenje vile na Hvaru, koju sâm koristi tijekom ljetnog odmora. Uslijedio je odgovor nadležne državne službe zadužene za upravljanje državnim nekretninama da se one adaptiraju i renoviraju u skladu s utvrđenim planom, i to u pravilu neposredno prije nego što se očekuje njihovo korištenje, što zvuči posve logično.

Pa valjda to ne vrijedi samo za nekretnine kojima se koristi Zoran Milanović, nego i za one koje su raspolaganju i drugim državnim dužnosnicima, tako i Banožiću i Petešiću? Mediji, međutim, to tako ne iščitavaju, nego, praveći se nevještima, slavodobitno zaključuju kako je Banožić Milanovića lažno prozvao, premda je svakome s mrvom funkcionalnog mozga kristalno jasno da je time efektno dokazao kako se Milanović koristi dvostrukim aršinom u usporedivim slučajevima. Vidjevši istu stvar u jednom slučaju nemoralnom, a u drugom skroz normalnom, mediji slizani s Milanovićem u opstrukciji obrambene moći Hrvatske samo što nisu zapjevali od sreće: „Uz Zorana i Putina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest’…“

Velikomoskovljanin iz „male Moskve“

Sve u šesnaest se pjevalo i na veselici u Glavicama, selu iz kojeg potječe Zoran Milanović, zbog impozantne gustoće pristaša crvene revolucionarne prakse znanom i pod nadimkom „mala Moskva“. Stoga nikakvo čudo što se te gore list tako silno obradovao pozivu velike Moskve na veličanstvenu paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, netom pošto je izabran za predsjednika RH. Ako je suditi po tamošnjim običajima, na fešti u Glavicama se zasigurno nije gostilo ostacima ribe niti kranjskogorskim piščancima. Sva je prilika da se uživalo u nečem konkretnijem, a ako je suditi po predsjednikovu sad već kroničnom šmrcanju, popraćenom ne tako diskretnim brisanjem nosa u maniri dječaka nižih razreda osnovne škole, moguće i ne samo kad je jelo posrijedi.

Možda je upravo to i razlog zašto Zoran Milanović tako uporno djeluje kao oku nešto manje ugodna lokalna inačica Putinove glasnogovornice Marije Zaharove. Rezolutna izjava kako više nema širenja NATO-a na istok, što Milanović doživljava kao traumu koju mora slušati, kako doslovce reče, cijeli svoj prokleti život, melodija je za uši Moskve, zapravo čista kopija njezina službenog stajališta. Premda su to neki protumačili kao da se odnosi samo na Ukrajinu, na stranu sad što Milanović time odriče Ukrajini pravo na suverenost i slobodu izbora, ispod radara je prošlo da je on pritom mislio i na Bosnu i Hercegovinu („to je nikakva država, nikad neće ući u NATO“).

Tobože se boreći za prava Hrvata u BiH (napravit će sve za njih što je u njegovoj moći, a što očito nije previše, o čemu zorno svjedoči lakoća kojom je odustao od nedavnog posjeta Hrvatima Srednje Bosne), samo podmeće balvane i njima i Hrvatskoj. Naime, ta svirka, nastala kao po narudžbi Milorada Dodika i njegovih patrona, potpuno se kosi s temeljnim hrvatskim nacionalnim interesom.

Objektivno predstavlja i nacionalnu ugrozu prvog reda, budući da Hrvatsku trajno ostavlja na granici svjetova, izloženu vjetrometini suprotstavljenih interesa velesila. Jer upravo se nesiguran i nestabilan život na granici kroz povijest pokazao izvorom svekolikog pustošenja Hrvatske – od demografskog do ekonomskog. Tako povijest uči, barem one koji iz nje žele nešto naučiti. One koji bulazne o tome da su Hrvati izmislili holokaust, te da Finska nije imala građanski rat u kontekstu iz kojega jasno proizlazi da prihvaćaju takvo (srpsko) viđenje velikosrpske agresije na Hrvatsku, povijest ne može ništa naučiti.

Takvima, slijepo usredotočenima isključivo na osobnu korist, poput velikomoskovskog maljčika iz „male Moskve“, Zorana, ili njemu tako milim šatrovačkim – Kize, pobočnika mu Grbina, kao zacijelo najvećeg maljčika na svijetu, te nepokolebljivog triatlonca Bauka, ne preostaje drugo nego svirati u bandi pod akronimom – KGB! Svima, pak, spremnima do besvijesti slušati tu jednu te istu svirku na već stotinu godina stare note ne preostaje drugo nego povijest ponavljati.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?