Connect with us

Kolumne

Klo(v)novi nastupaju

Objavljeno

-

Ilustracija/epa

U svijetu u kojem stvarnost postaje takvom da ju je sve teže razaznati od prvotravanjske šale, neke stvari ipak ostaju nepromijenjene. Tako, unatoč uočljivim elementima farse, tragedija, koja se danas ponavlja po obrascu viđenom prije tridesetak godina, ostaje, prije svega, tragedija.

 

  1. – godina koja se ponavlja

Sličnosti između rata u Hrvatskoj ujesen ’91 i krupnijeg mu brata blizanca u Ukrajini upravo su zapanjujuće. Podudaraju se motivi žrtava, Hrvatska i Ukrajina traže sigurnost i bolje sutra u krilu zapada, no jednako tako i istočnjačkih agresora, Srba i Rusa, koji se zbog toga osjećaju ugroženima. Premda, kad se zagrebe ispod površine, isplivavaju i određene razlike – primjerice, demilitarizacija Hrvatske je početkom devedesetih bila provedena kao preduvjet za agresiju, dok je Rusima sada ona jedan od proklamiranih ciljeva „specijalne operacije“ – ipak ih sličnosti uvelike nadilaze.

 

I dok je objema agresijama pravi cilj oteti tuđi teritorij, u slučaju ruske čak i međunarodno, pa i od same Rusije, priznat, kako bi se žrtvu učinilo trajno slabom i ovisnom o volji agresora, oni javnosti nude moralno prihvatljivije opravdanje. U pitanju je posvemašnja ugroženost srpske i rusofone manjine od genocidnih nacista, čemu nije moguće drukčije doskočiti nego odvajanjem od njih i(li) pripajanjem matici. Sličnosti se jasno vide čak i u vojnoj taktici. U oba slučaja vojno izrazito nadmoćan agresor obasipa žrtvu neobranjivim projektilima s izrazito velike udaljenosti i drži gradove u okruženju, pri čemu se istovjetnim narativom sotoniziraju branitelji kako bi se opravdala prekomjerna razaranja i zločini nad zarobljenicima. Tako „nacisti“ u Mariupolju danas koriste civile kao živi štit, baš kao što su to onomad činili „ustaše“ u Vukovaru. Kad se pogleda šire i dublje, na površinu izviru i pomalo bizarne podudarnosti. Dok se ’91 Srbija mobilizirala parolom kako mora biti „cela, a ne u tri dela“, danas se naglašava potreba za jedinstvom tri pretežno slavenske države nastale raspadom Sovjetskog Saveza pod okriljem majčice Rusije. Premda nominalno neovisne države, Bjelorusija, kao neka vrsta pripitomljene Vojvodine, a Ukrajina u ulozi neposlušnog Kosova, proglašavaju se ruskim dvorištem vrlo ograničena suvereniteta. Pritom se poteže istovjetan argument oko vjekovnog prava na tuđu zemlju – Kijevska Rus, kao zipka srednjovjekovne ruske države, pandan je Kosovu kao kolijevci srpske.

Zanemarujući brojne podudarnosti u dvjema agresijama, simpatizeri ruske specijalne operacije u hrvatskom javnom prostoru vrlo rado naglašavaju jednu lako objašnjivu razliku. Naime, uporno inzistiranje kako je Hrvatima devedesetih bilo daleko teže, jer im nitko nije pomagao, dok Ukrajince danas cijeli zapad podupire, jednostavno proizlazi iz činjenice što je Ukrajina danas međunarodno priznata država, dok Hrvatska tada to još nije bila. Zanimljivo je primijetiti kako je to zapravo inačica srpskoga jadanja da se svijet s njima nije solidarizirao kad su bili bombardirani ’99, pa zašto bi se onda oni danas s Ukrajincima. Oboje ima istu namjenu – da se razvije ravnodušnost prema žrtvi, otupi prirodni osjećaj solidarnosti s bližnjim u nevolji, a u konačnici i opravda ugroženi agresor, pa čak i žrtva proglasi krivcem zato što ga provocira. Pritom kod Srba takvo što ima logike, jer oni su po imperijalističkom habitusu azijatskog tipa posve bliski napadaču, stoga je i razumljivo što se s njim identificiraju, ali kako to da takvo što pada na plodno tlo i među nekim Hrvatima?

 

Kad emocije nadvladaju razum

Jedna od zanemarenih dubljih posljedica pandemije korona virusa je duboko narušeno načelo solidarnosti sa slabijima i ranjivijima. Borbu protiv nevidljivog agresora mnogi su opstruirali pod izlikom kako njima osobno ne prijeti nikakva opasnost, ne mareći za druge. I dok je načelo solidarnosti, na kojemu počiva kohezija svake civilizirane ljudske zajednice, tada načeto nepristajanjem na vrlo blago odricanje i žrtvu kroz pridržavanje umjerenih epidemioloških mjera i cijepljenje, isti se obrazac ponašanja danas očituje u rogoborenju protiv sankcija Rusiji, te, uz dostavu oružja Ukrajini, jedine prave mjere protiv itekako vidljivog agresora. Pritom je razumljivo što su sankcije protiv agresora prepoznate kao slaba točka obrane, budući da su njihove posljedice objektivno gledano osjetno bolnije za onoga koji ih je uveo od pridržavanja epidemioloških mjera. No, to ne mijenja na stvari kako su upravo sankcije, premda nesavršeno, najbolje raspoloživo oružje svijeta kojem pripadamo, baš kao što su to bile epidemiološke mjere u prvoj fazi pandemije, a cijepljenje kasnije. Ma koliko neki javnosti pokušavali podvaliti objašnjenje da je napadač jednostavno prejak i poraz neminovan, stoga je svaki otpor uzaludan i besmislen. Sukladno tome, kriv je onaj koji se pokušava obraniti ne prepuštajući se sudbini, jer kad ne bi bilo obrane, i epidemija i rat bi ranije završili. Pa tko živ, tko mrtav!

Imajući u vidu na emocijama stvorene duboke društvene podjele tijekom pandemije, donekle je neočekivano što neki istaknuti antimaskeri i antivakseri rusku priču ipak nisu progutali. Odjednom im više nije ključno mjerilo za izbor strane u sukobu protuzapadnjačka, antiglobalistička orijentacija. Znači li to da su doista progledali prihvativši ono što su na temu pandemije uporno odbijali – zdravorazumske argumente? Malo vjerojatno! Bit će ipak da u tih osoba, mahom starije i srednje životne dobi, još živi sjećanje na velikosrpsku agresiju. Stoga je ta emocija nadjačala zadnjih godina brižno građeni protuzapadnjački sentiment, nerijetko temeljen na Potemkinovim selima.

S druge strane, mahom mlađi aktivisti s oba ruba političkog spektra, koji emocije spram velikosrpske agresije nisu mogli razviti temeljem neposrednog životnog iskustva, su tijekom ruske agresije na Ukrajinu po inerciji nastavili slijediti protuzapadnjačku matricu i narativ, u pravilu emitiran iz istih izvora kao protupandemijski marketing. No, to ne oslobađa od odgovornosti one koji su te, u vodu bačene mačiće stvorili i odgojili, a riječ je uglavnom o ovima, sad naglo otrežnjenima brundanjem ruskog medvjeda. U čitavoj priči doimlje se pomalo ironičnim što ustrajnim borcima protiv svake zaštitne mjere rijekom pandemije danas srca trepere uz čovjeka koji drži pozamašnu epidemiološku distancu čak i spram najbližih mu suradnika. Najfanatičniji u Putinu vide čak i obnovitelja kršćanstva, pa i novoga Krista. Čudan je to krist, imajući u vidu kako je Krist prolio svoju krv da bi spasio svakog od nas, dok ovaj prolijeva krv ruske i ukrajinske mladosti, kako bi za sebe izborio istaknuto mjesto u ruskoj povijesti. Stoga se doimlje da bi tom kristu nekako bolje pristajao prefiks ‘anti’.

 

Na čijoj je to strani „Mađarska na strani Mađarske“?

Iako snažna nota mističnog fanatizma ostavlja dojam kako ti Hrvati Rusiju podupiru iz ideala, što ostavlja otvorenom i mogućnost da se radi o korisnim idiotima, iskustvo govori kako je znatno vjerojatnije da iza iracionalnog ponašanja u konačnici stoji posve racionalan razlog. Naime, sve više izlazi na vidjelo kako trag novca, ubrizgavanog duboko protueuropskim, što suverenističkim, što anarhističkim političkim gibanjima u pravilu vodi do Moskve. Premda je takvo što dosad razotkriveno samo u  Austriji, gdje je Putin plesao na ministarskim vjenčanjima, znakovito je kako su ova stremljenja ponajveće uspjehe požela u Francuskoj i Italiji, upravo tamo gdje su svojedobno bile i najjače komunističke partije u zapadnim demokracijama, što, pak, upućuje na žilavost još u doba KGB-a izgrađene mreže.

No, kako bi se neka država destabilizirala, uopće nije nužno potkupiti oporbu. Probitačnije je potkupiti vladajuće. Jer što je drugo nego potkupljivanje isporuka plina po višestruko nižoj cijeni u slučaju poželjnog ponašanja? (Pre)jeftin plin se u konačnici pokazuje prilično skupim ako sa sobom povlači i stvaranje političke ovisnosti o tuđincu s Europom nekompatibilnih vrijednosnih standarda, što bolno izlazi na vidjelo ruskim pucnjem u Ukrajinu. Stoga, Rusiji, suočenoj s neočekivano jedinstvenim odgovorom zapada, preostaje tek opstruirati zajedništvo i širiti nered u suparničkim redovima nagrađujući kolaboracioniste jeftinijim plinom. U tom kontekstu, pitijsku izjavu Viktora Orbana kako je u rusko-ukrajinskom sukobu Mađarska na strani Mađarske nije moguće drukčije protumačiti nego da se solidarnost Mađarske mjeri razinom njezine koristi, neovisno o interesu šire zajednice kojoj sve više tek formalno pripada. Drugim riječima, bude li od toga imala veću korist, Mađarska će se radije solidarizirati s besprizornim agresorom nego sa žrtvom. Doduše, solidarizirat će se ona i sa žrtvom, ali samo tamo gdje agresora ne boli (prihvat izbjeglica), usput promptno zahtijevajući od Europe refundaciju troškova zbrinjavanja, dok će se oglušiti na onu vrstu pomoći koja žrtvi najviše treba (dostava oružja), jer bi to agresora moglo uzrujati. Štoviše, zabranit će čak i prijevoz te vrste pomoći preko svog ozemlja. Osim što se parolom kako „to nije naš rat“, uz cinično izjednačavanje odgovornosti onoga koji ga je započeo i onoga koji ga je na to isprovocirao vlastitim postojanjem, Viktor Orban prometnuo u Aliju Izetbegovića naših dana, himbenim oblikom solidarnosti i pokušajem sjedenja na dvije stolice sve više vuče na prijatelja mu i susjeda Aleksandra Vučića. No, ima jedan, od prvoga južno, a od drugoga zapadno, koji se ni ne trudi stvarati dojam sjedenja na dvije stolice. Taj nepokolebljivo stoluje samo na jednoj, mimo strane svijeta na koju je bačen, prinuđen na njoj provoditi sav svoj, kako nedavno kaza, prokleti život.

 

Totalitarne tendencije u omiljenog Kremljenkova kremaljčika

Nije nikakva tajna da je ruska mreža u Hrvatskoj poprilično razgranata. Još donedavno je preko pijuna u svijetu politike u rasponu od postkomunističkih do novosuverenističkih Rusija s lakoćom uspijevala blokirati svaki pokušaj smanjivanja energetske ovisnosti o njoj. Ruski (zlo)duh se posebno osjeća u krugovima bliskima dvojici bivših predsjednika, ali i trenutnom, na Facebooku vladajuće stranke lucidno prozvanom „Kremljenkom s Pantovčaka“. Taj prilično upečatljiv nadimak iz nekog je razloga posebno štrecnuo voditeljicu vijesti na RTL televiziji, pa kako onda ne će Kremljenkovog omiljenog saborskog kremaljčika, Ninu Raspudića, svojedobno često angažiranog političkog komentatora na toj televiziji? Raspudić, kakva li iznenađenja, drži da je Milanovića pogrešno nazivati Kremljenkom.  Nazvati ga „naše rosno cvijeće“, „suverenističko sunce“ ili „i mama i tata BiH Hrvata“… – e, to može! Ali Kremljenko nikako.

Na stranu sad što bi Raspudić ukidao Ustavni sud bude li nastavio donositi odluke suprotno njegovoj volji, pa ako treba i referendumskim putem, nije zgoreg zapitati se što bi taj gorljivi pristaša direktne demokracije bio kadar činiti da se nepažnjom birača kojim slučajem dočepa vlasti. Kad se već sad, u oporbi, postavlja nekom vrstom Kremljenkova komesara za ocjenjivanje primjerenosti nadimaka, valjda uvjeren da je stekao monopol na etiketiranje prišivajući političkim suparnicima posprdne nadimke poput „briselskog ćate“ i „njonje“, do besvijesti ih ponavljajući vrlo vjerojatno ne protiv gazdine volje. Zadah totalitarne svijesti u vodećeg Milanovićevog kremaljčika pojačava i to što se ne libi označiti HDZ-ovim žetončićem svakoga u oporbenim redovima tko bi se usudio makar malo mućnuti glavom i skrenuti sa strogo zacrtanog Milanovićevog puta. Moguće je upravo (pod)svjesna sklonost ka totalitarizmu razlog Raspudićeve upadljive suzdržanosti glede karakterizacije velikoruske agresije na jednu suverenu, međunarodno priznatu državu, poglavito imajući u vidu kako se Rusija već čitavo stoljeće profilira kao avangarda svih totalitaraca ovoga svijeta. O groznim prilikama u širem hrvatskom susjedstvu Raspudić šuti gotovo jednako upadljivo kao sudrug mu iz saborske kohorte Milanovićevih pretorijanaca, Marin Miletić, koji je prema vlastitom priznanju dvadesetak puta hodočastio i kod Ive Josipovića. Dotični se, ako nije bio hakiran, a ne spominje da jest, upravo huliganski divio Putinovom ratnom stroju dok je ovaj temeljito mljeo i ravnao Alep kao što to danas čini s Mariupoljem – rokaj, samo rokaj, barba Putine! To što danas ne govori isto uopće ne znači da tako više ne misli. Upravo suprotno, prije će biti da za obojicu vrijedi – tko šuti, slaže se!

Možda uzrok pojačane Raspudićeve nervoze leži u tome što su ruski tenkovi sve dalje od Kijeva, a time i Brusljiva, mjestašca smještenog ni stotinu kilometara zapadno od glavnog ukrajinskog grada, poglavito, ako mu je doista, kako se šuška, kao nagrada za srčano sekundiranje Kremlj(enk)u upravo tamo obećano načelničko mjesto. Taj, gradić istina, nije dobio ime po neprežaljenom majstoru istočnjačkih borilačkih vještina, Bruceu Leeju, kao što bi netko naprečac mogao zaključiti, no to uopće ne znači da mu se tamo ne može podići spomenik, jedino konkretno što se Raspudić u dosadašnjoj društveno-političkoj karijeri pokazao sposobnim napraviti.

 

Čuvaj se sinjske bruke!

Za one koji se čude kao picek glisti zbog čega bi to Milanović bio Kremljenko, valja reći kako on ne zaslužuje taj biljeg samo zato što potječe iz sela koje se ne tako davno dičilo nadimkom „mala Moskva“. Niti je Kremljenko zato što odnekud zna da u ovom ratu nema zvjerstava poput onih u našem. Ma jasno, tko je još vidio da bi vojska sazdana na komunističkim zasadama činila zločine? Kaj god! Mada, kad je već prije koji mjesec relativizirao genocide, podilazeći Srbima oko Srebrenice, zašto sad to isto ne bi činio s ratnim zvjerstvima u Ukrajini titrajući jajca Rusima? Takva bi dosljednost, istina, u društvu u kojem postoje neki minimalni civilizacijski kriteriji bila dostatna za trajno isključenje iz javnosti, no da bi se priskrbilo titulu Kremljenka, ipak nije. Nije Milanović danas Kremljenko ni samo zato što je ispalio kako nije u redu što je Rusija napala, ali kad je već napala, jasno je da ne može drukčije slomiti protivnika, do jučer još sinju kukavicu koji se sad odjednom grčevito i hrabro brani, nego upravo ovako kako to radi. Nije Milanović Kremljenko niti od jučer, dok se pun razumijevanja i empatije za otežane geopolitičke okolnosti u kojima se Rusija našla divio svijetlom ruskom oružju, a još je manje Kremljenko od prekjučer dok je gadio Ukrajince zbog sklonosti korupciji i nacizmu, ali i kukavičke ratne taktike temeljene na izbjegavanju frontalne borbe. Nije on Kremljenko ni samo zbog toga što mu se dojmovi o ratnim prilikama u Ukrajini upadljivo poklapaju s naslovnicama Vučićevih tabloida (doduše, čak ni tamo se još nisu sjetili trubiti da Ukrajina prijeti nuklearnim oružjem, nego samo da je napala Rusiju). Nije on Kremljenko ni otkad se, zasjevši na Pantovčak, poput dječarca veselio hitrom pozivu iz Moskve na legendarnu vojnu paradu povodom Dana pobjede.

Milanović je Kremljenkom postao najkasnije za vrijeme obnašanja dužnosti predsjednika Vlade. Ne samo zbog prijelaza Agrokora na ruske izvore financiranja dva mjeseca poslije okupacije Krima, niti zbog šurovanja s Rosnjeftom i ruskim Južnim tokom, od čega je taj „suverenist“ naprasno odustao nakon šamaranja američkog zamjenika tajnika za energetiku, kao ni zbog remonta MIG-ova u Janukovičevoj Ukrajini, a ne u NATO saveznici Rumunjskoj gdje je obavljen prethodni remont, što još uvijek strpljivo čeka početak ozbiljnijeg pravosudnog procesuiranja. Milanović je Kremljenko zato što je dvaput prevario Europu i Njemačku, i time se hvalio skoro toliko koliko ga je, oduševljen time, omiljeni mu kremaljčik Ninuška na sva zvona slavio.

Povrh svega, Milanović je Kremljenko zato što je kreditnu vjerodostojnost Hrvatske srozao do razine smeća, otjeravši sve iole pristojne zapadne ulagače, istodobno otvorivši prostor za invaziju proruskih perača novca u sve pore hrvatskog gospodarskog, političkog i društvenog života. Odatle datira i učvršćivanje položaja službene Moskve i ruskih dvorjana domaćeg porijekla u Lijepoj Našoj. Upravo to izdvaja Kremljenka u oštroj konkurenciji nekoliko viđenijih Sinjana (i ostalih) okupljenih u ansamblu „Klo(v)novi nastupaju“, promovirajući ga u vodećeg ruskog suverenista u Hrvata. Što ovome razdoblju hrvatske povijesti, jednom kad ju se bude promatralo s vremenske distance, prijeti dati gorak podnaslov – „Utemeljenje dinastije Šmrkomirovića – čuvaj se sinjske bruke!“.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari