Pratite nas

Kultura

Knjiga tjedna: Mit o sreći

Objavljeno

na

 Većina nas provede život usmjeravajući se prema najboljoj od svih mogućih budućnosti, a onda otkrijemo da sutrašnjica rijetko ispadne onako kako smo se nadali. Zašto? Kako će nam Daniel Gilbert, psiholog sa Sveučilišta Harvard, spretno i spremno objasniti, kad ljudi pokušaju zamisliti što im budućnost donosi, čine neke temeljne pogreške. Baš kao što se sjećanje nama poigrava kad se osvrćemo u prošlost, tako se naša mašta nama poigrava kad pokušavamo gledati unaprijed.

mit

Koristeći se rezultatima mnogobrojnih istraživanja, te citatima iz mnogih stručnih članaka i eseja, svojim neponovljivim i šarmantnim stilom pisanja autor će nas uvjeriti i dokazati nam kako sreća nipošto nije ono što mislimo. Uzevši to u obzir, ne iznenađuje kako je ova knjiga 2007. godine osvojila nagradu britanskog Kraljevskog društva za najbolju znanstvenu knjigu (bivšu nagradu Aventis) i kako je brzo postala bestselerom i jednim od najvećih publicističkih hitova te godine.

Pametna, dosjetljiva, pitka knjiga uz koju ćete se više puta nasmijati naglas, Mit o sreći, u prijevodu Rujane Pavlic i Darka Polšeka i s naslovnom ilustracijom Jelene Radmanović, na fantastičan će nam način opisati što nam sve znanost ima za reći o jedinstveno ljudskoj sposobnosti predviđanja budućnosti i koliko je vjerojatno da ćemo u njoj uživati jednom kad tamo stignemo. Algoritam vam ponosno predstavlja novo, osvježeno izdanje jedne od najpopularnijih publicističkih djela posljednjih godina. ” Pametna, dosjetljiva, pitka knjiga uz koju ćete se više puta nasmijati naglas, Mit o sreći, u prijevodu Rujane Pavlic i Darka Polšeka i s naslovnom ilustracijom Jelene Radmanović, na fantastičan će nam način opisati što nam sve znanost ima za reći o jedinstveno ljudskoj sposobnosti predviđanja budućnosti i koliko je vjerojatno da ćemo u njoj uživati jednom kad tamo stignemo. Algoritam vam ponosno predstavlja novo, osvježeno izdanje jedne od najpopularnijih publicističkih djela posljednjih godina. “

“Apsolutno fantastična knjiga koja će uzdrmati vaša duboko ukorijenjena vjerovanja o tome kako naš um funkcionira. Nevjerojatno zabavna, Mit o sreći je savršen vodič i uvid u neke od najzanimljivijih ikad provedenih istraživanja. Mislite da znate što vas usrećuje? Ne znate dok ne pročitate ovu knjigu.” – STEVEN D. LEVITT, autor knjige Freakonomics

“Psihološka detektivska priča o jednom od najvećih misterija naših života.” – MALCOLM GLADWELL, autor knjige Treptaj

“Svatko će uživati čitajući ovu knjigu, a neki od nas požalit će što je i sami nisu napisali. Rijetko se pruža prilika da toliko naučite o ovako važnoj temi, istovremeno se zabavljajući.” – DANIEL KAHNEMAN, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju

Daniel Gilbert – Mit o sreći
Prijevod: Rujana Pavlic i Darko Polšek
Ilustracija: Jelena Radmanović
Godina: 2014
stranica: 292

Što vi mislite o ovoj temi?

Kultura

Nevenka Nekić: Biskup na prvoj crti

Objavljeno

na

Objavio

Vlado Košić, msgr., Župnik na prvoj crti, treće izdanje, Varaždinske toplice, Tonimir, 2018.

Zupnik na prvoj crti

Jednom na prvoj crti, zauvijek na prvoj crti. Onaj tko je vidio samo jedno dijete ubijeno bez ikakva razloga u ljutoj mržnji Nečastivoga i njegovih slugu, taj nikada više nije isti čovjek. Jer nitko human ne može zaboraviti takvo zlodjelo, a kamoli gustu krv koja je tekla u Domovinskom obrambenom ratu pune četiri godine. Osobito u nekim predjelima Lijepe naše, a Banovina je takvo stratište i krvoliptanje doživjela u strašnim oblicima.

Sjediti u naslonjaču s upravljačem u ruci i promatrati na dalekovidnici zločine, i biti nazočan skrivajući obim rukama lice da drugi ne vide suze i očaj na svom župniku, dvije su posve različite duhovne pozicije.

I dok su neki u miru i krajnjoj ignoranciji ispijali kavice i sokiće u središtu Zagreba, na tek pedesetak kilometara od njih narod, isti taj narod bježao je iz Banovine, ubijan, mučen, bez imovine koju su morali pod granatama prepustiti dragim „komšijama“: najprije te ubiju, onda opljačkaju što se može, pa potom zapale kuću ako ne kane u njoj stanovati.

Ako si na vrijeme pobjegao, nosio si neku vrećicu sitnica koju si kao jedinu imovinu spasio iz gromoglasne tutnjave tenkova koji su nailazili, da bi iza njih došli junački sinovi istih „komšija“ ili neki pristigli iz Pančeva i drugih dragih mjesta u Srbiji u ovu zemlju u kojoj iza njihova dolaska „ni ptice više ne pjevaju.“ Tako se zove jedno poglavlje u ovoj toliko čitanoj dokumentarnoj knjizi biskupa Vlade Košića.

I zaista, bijah u Pakracu, Lipiku, Vukovaru poslije odlaska raznih frflavih ali okrutnih seselja i vulina, martica i slicnih kreatura, ni tamo nije više bilo ptica. Baš nikakvih. Jedino u Lipiku u nekada divnom perivoju, tisuće vrana i gavrana savile su gnijezda u ranjenom drveću, silnim graktanjem pričale su drevnu priču o svojim genima u kojima postoji nagon da idu tamo gdje je bilo krvi, kuda su prolazile vojske, jer one su strvinari, gavranovi koji kljuju mrtve i kljunovima silaze u dubinu nepokopana tijela.

Bilo naših pobožnih predaka kuca na svakoj stranici ove knjige

Sve što je doživio i stigao zabilježiti u ovoj knjizi sadašnji biskup Vlado Košić proživio je od prvoga dana rata bivajući župnikom u Hrastovici. Nedaleko Petrinje mjestašce značajno po prvom govoru utemeljitelja HSS Stjepana Radića, opkoljeno i ubijeno u ovom ratu, baš kao i naš Stipica davne 1928. koji je do konca života vjerovao u mogućnost razgovora, dogovora i mira, pravde, Boga kao izvora svake uljudbe.

Sve što se zbivalo na Banovini bilježio je tada župnik Vlado Košić i svako mjesto ima svoje ime, svaki čovjek-žrtva svoje ime, samo ubojice nemaju svoje ime. Strašne scene bacale su župnika Vladu u očaj jer je nemoćan da zaustavi zlodjela ne samo u njegovoj Hrastovici, nego i Gornjoj Budičini, Petrinji, Kraljevčanima, Dragotincima, Ćuntiću, Prnjavoru,Tješnjaku, Glini, Jukincu, Strugi, Maloj Gorici i td…itd. Povlačili su se pod granatama, ginuli bez razloga kao civili, kao žene, majke, starci, djeca.

Opisuje župnik Vlado sprovode kojima se rastajao od svojih župljana i pokušavao shvatiti mračnu svijest ubojica. Posebno potresno je opisao svoje duhovno stanje u noći 18./19. travnja 1994. : “Kako je noćas umro svijetili Goražde-drugi Vukovar“. Kao velika poema, nalik na pjesmu sužanja Babilonskih, zabilježio je svoje suze i jad:“… Sramim se što nosim ljudsko lice ove noći./Bože, zašto me učini dijelom toga svijeta bez lica?… Zašto sam ove noći čovjek? /…Ni ja ne želim biti živ noćas kad umire svijet….“

Bilo naših pobožnih predaka kuca na svakoj stranici ove knjige. Sve moralne univerzalije u kršćanstvu okosnica su negdanjega života malih ljudi koji su po ne znam koji puta ubijani, protjerivani, a njihovi krvnici zaboravili su da se povijest ne zaboravlja, da se pamti, da su rane duboke i da treba dva-tri pa i više naraštaja kako bi one zarasle. Stari mudri Platon znao je da ljudska duša postoji i da ima tri dijela: željni ili čežnjivi dio, razboriti dio i thymos ili duhovni dio. Upravo to je ona ponosna strana ljudske osobe, želja da joj se prizna vrijednost i dostojanstvo. Kakva li je bila i ostala, nažalost, duša naših krvnika?

Zapisi župnika Vlade Košića danas biskupa, kojega najviše napadaju upravo oni koji su ili sudjelovali u nedjelima, ili ih odobravali, a uvijek počivali na lažima koje su najjače oružje Sotone, oca laži, dokument su vremena koje u nama traje i dalje. Obnovili smo mnoge od onih preko 500 srušenih crkvi, pokopali naše mrtve, ali ne sve, a bolovi traju. Nitko se od razbojnika i ubojica nije raskajao da bismo mogli oprostiti.

„Crkva Svetoga Bartola u Hrastovici je posve srušena i preko svetišta je doista napravljena cesta! Župni stan je srušen, miniran. Kapela Svetoga Petra na groblju u Taborištu nema krova ni tornja, a u samom mjestu kapelica Blažene Djevice Marije od sedam žalosti jednostavno više ne postoji. Bila je to drvena kapela koja je spaljena. Jednako je prošla i kapela Blažene Djevice Marije Bezgrešne u Donjoj Budičini. Sve izgleda kao pretvoreno u prah.Pa ipak znam: za par godina sve će to biti posve drukčije.

U utorak 8. kolovoza 1995. na dan smrti Stjepana Radića, koji je u Hrastovici 1904. godine osnovao Hrvatsku seljačku stranku, bio sam na komemorativnom skupu u Hrastovici, zajedno s mnogim Hrastovčanima i gospodinom Tomčićem. Žene su plakale a mnogi su mi Hrastovčani rekli da selo gotovo i ne prepoznaju- jer sve su kuće spaljene, a mnoge i porušene. Čak je i kamen na Bartolovcu srušen. Ali svi smo se napili na Bartolovcu svježe, hladne vode i obećali vratiti se.“

I mi smo nedavno pili na izvoru Bartolovcu svježu vodu, razgledali obnovljenu crkvu, sjetili se svih zala i divili tihom i ljupkom mjestu koje je ipak značajno u hrvatskoj povijesti, jer dalo je i pjesnika Matu Marčinka, pjesnika i povjesničara, koji je nosio Križnim putem od Bleiburga do Hrastovice hrvatski križ na krhkim plećima svojih 17 tuberkuloznih godina.

Sjetili smo se i branitelja Mladena Čakarića iz Petrinje koji ima pet čestitih sinova, onoga Mladena kojega spominje u ovoj knjizi i biskup Košić jer je teško ranjenoga župnika petrinjskoga Levanića držao u krilu i pridržavao glavu da mu spasi život. Bog ih sve čuvao. A Vi, oče biskupe, budite ponosni kad vas nečastivi napadaju – imate ono što je uvijek bilo najvažnije – ljubav svoga hrvatskoga naroda za koji ste bili spremni i umrijeti.

Nevenka Nekić / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Biskup mons. dr. sc. Vlado Košić: Jedan od malobrojnih, ali najboljih hrvatskih pisaca i novinara Marko Ljubić

Objavljeno

na

Objavio

Govor biskupa mons. dr. sc. Vlade Košić na predstavljanju knjige Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Dragi Marko, poštovani predstavljači i uvaženi gosti, svi cijenjeni sudionici ove večeri predstavljanja knjižnog prvijenca Marka Ljubića!

„Marko Ljubić jedan je od današnjih malobrojnih, ali zato najboljih hrvatskih pisaca i novinara čiji tekstovi, na domoljubnim portalima i u časopisima, odišu velikim poznavanjem suvremen hrvatske stvarnosti, iskrenim patriotizmom i profesionalnom, ja bih dodao i kršćanskom etikom. K tome njegovo beskompromisno poštenje kojim pristupa svakoj aktualnoj temi pokazuje kako je riječ o peru koje je već ostavilo, a nadam se da će i u budućnosti ostaviti, dubok trag.

A to je trag istine, zauzetosti za dobro i velika zabrinutost za vrijednosti koje su bitne za opstanak i napredak našega naroda, a one su već dva desetljeća u krizi, obezvrjeđivane, napadane i potiskivane. Neki mi njegovi tekstovi zvuče poput Matoševih, s jednakim osjećam domoljublja i iskrene jadikovke.

Proroci nikada nisu bili shvaćeni u svoje vrijeme, ali zato jer su vidjeli dalje od drugih i bili spremni to i izreći, pa i pod cijenu vlastitoga trpljenja, nerazumijevanja i odbacivanja, njihova je riječ, kao i njihov primjer, otvarala vrata novoj nadi i pravednijem društvu. Uvjeren sam da je Marko Ljubić upravo takav naš novinar i pisac, britak, ali istinski analitičar, koji svojim pisanjem pomaže rađanju bolje Hrvatske.“

Vidim da sam ovim riječima, koje su otisnute i na nutarnjim koricama knjige, zapravo rekao da je Marko Ljubić poput „primalje ili babice pri porođaju“. A za porod zna se da je: za majku bolan, za oca radostan, a za liječnika, sestre i medicinsko osoblje – kako kada – od slučaja do slučaja i stresan, ali i rutinski pa i radostan događaj.

I novinar odnosno pojedinac koji ima poslanje javno govoriti ili pisati je svojevrsni prorok koji pomaže u rađanju države Hrvatske ima sva ta iskustva. I još mnoga druga. Ali rekao sam također da se Hrvatska još uvijek rađa. I to je jedan osobit uvjet, okolnost koja je jedinstvena… jer mi imamo jasan datum kad je stvorena Hrvatska kao moderna država, no ono što svaku državu čini neovisnom i suverenom, još uvijek nije ostvareno u našoj Domovini.

I zato takvi „primaljski“ novinari nemalo pomažu – jer detektiraju probleme, vide protagoniste, uočavaju opasnosti i svojim tekstovima nastoje utjecati da se sve to promijeni na bolje, da se stanje u jedinoj Domovini uredi kao što je u svim drugim normalnim državama. A Hrvatska je još daleko od toga. Zato mislim da se ona još uvijek rađa i da su joj potrebne primalje i primalji (da budem u duhu Istanbulske!?).

No, i sam autor kaže da je njegovo pisanje upravo to…

Premda redovito rado čitam Markove kolumne na HKV-u odnosno kako ih prenese portal narod.hr, ja bih se želio u ovom svojem obraćanju zadržati samo na 3 od 39 njegovih razmišljanja /odnosno kolumni koliko ih ima ova knjiga…

Riječ je o tome što osobito meni pripada, kao katoličkom biskupu, ali i onome u što sam osobno uključen. To su kolumne: 1/ Kardinal Bozanić: Savez utemeljen na povratku kršćanskom identitetu (45-51); 2. Nacionalni putokaz: Stepinčev odnos prema totalitarizmima (70-76); i 3. Praksa vješanja Hrvatske: Javni linč Darija Kordića (243-264).

Prve dvije kolumne su direktno intonirane vjerskim pitanjima, a treće je zbog moje osobne uključenosti, ali i ono duboko odražava vjerski sadržaj i pitanja.

Rekao bih da je ovo moje selektivno prikazivanje moguće ipak promatrati kao „pars pro toto“ tj. dio za sve, dakle, premda se zaustavljam samo na dijelu ukupnog sadržaja knjige, on je reprezentativan jer na njemu je moguće pokazati i druge teme i osobito pristup i način kako ih autor prikazuje.

Manipulativna inverzija saveza zla

– U kolumni o kardinalu Bozaniću i njegovim riječima autor ističe dvije njegove jake poruke: jedna je bila o „grijehu struktura“ na početku njegova mandata, a što su već tada odnarođeni mediji iskoristili kao kritiku vladajućih da bi rušili državotvornu opciju, te posljednju božićnu poruku o „savezu u dobru“ (46) na što je kardinal pozvao u jeku velikih podjela i novih opasnosti koje prijete hrvatskom društvu.

Ocjenjujući kako je ova najnovija poruka kardinala Bozanića na razini najvećih poruka prijašnjih kardinala Stepinca i Kuharića, Ljubić razobličuje „manipulativnu inverziju saveza zla“ (45) koja je na djelu… „eksploziju uništenja hrvatskog identiteta“… „nevjerojatnu kampanju afirmacije zla u Hrvatskoj“!

A sve se to, prema autoru, događa zbog „krize duha, samosvijesti, samopoštovanja, samopovjerenja, krize osobnog identiteta a sve to uvjetuje – krizu vjere“ (47) Pisac interpretira kardinalov poziv „savez u dobru“ kao „savez za dobro“ (48). Taj božićni savez pobjednički je savez koji je donio upravo Bog svojim dolaskom k nama ljudima u našem ljudskom tijelu.

Nasuprot promotorima antivrjednota kardinal je istaknuo temeljne vrjednote koje treba braniti i promicati tim savezom. To su: čovjek, obitelj, djeca, narod. Marko pokazuje da kardinal ovim „savezom za dobro“ želi poručiti kako smisao Božića nije pasivno promatranje, nego odupiranje zlu u Hrvatskoj. A nije slučajno, primjećuje autor, što u tzv. pretežitim medijima gotovo nitko tu sintagmu nije spomenuo.

Ipak ta se poruka ne smije prečuti, poziva Marko, i on tumači i poziva da se ne smije odustati od sebe, od svoga identiteta, da se ne smije šutjeti niti se skrivati. I zaključuje: „Prvo se mora obraniti obitelj da bi ju se slavilo. Jer obitelj je relativizirana s ciljem uništavanja i razaranja Božića. Bozanić je upro prstom u sve to, tko vidi i tko čuje. Zar ne bismo konačno trebali čuti i vidjeti?“ – pita se indikativno autor (51).

Stepinac – kompas za naš narod

– Razmišljajući u svojoj kolumni o našem svetom blaženiku Alojziju Stepincu i njegovom odnosu prema totalitarizmima, autor nas uvodi u veliku temu koju je naslovio: „nacionalni putokaz“.

Znamo da je papa sv. Ivan Pavao II., proglašavajući blaženim kardinala Stepinca na Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. rekao da je on svojevrsni „kompas“ za naš narod. Očito tu misao dijeli i Marko Ljubić kad govori o kardinalu Stepincu.

Svoju kolumnu Marko započinje tvrdnjom da se on uvijek pojavljuje kad je naš narod na nekom povijesnom raskrižju i izložen udarima „najčešće radikalno suprotnih vrijednosnih silnica“ (70). A kaže da je i ovo to vrijeme.

Cijela kolumna napisana je poslije izložbe i konferencije o bl. Alojziju Stepincu u Europskom parlamentu, održane 14. i 15. lipnja 2016., na kojoj sam i sam sudjelovao predvodeći svetu misu u prostoru parlamenta.

Autor ovog teksta i sam je bio na tim događajima, kada sam ga bolje i osobno upoznao, te sam još radije čitao njegove tekstove poslije toga. A on ovdje tvrdi kako samo onaj koji ili ne zna ili zna pa namjerno laže, može o bl. Alojziju govoriti kao zločincu.

Nakon toliko dokaza o blaženikovoj hrabrosti, o javnom protivljenju rasnim ideologijama i teroru koji je provodila vlast, zauzetom spašavanju svih ugroženih – bez obzira na vjeru i nacionalnost – za vrijeme Drugog svjetskog rata… još postoje oni koji o njemu nameću „neljudsku paradigmu“ i osuđuju ga. Zašto? Jer „nastoje ubiti svjetlo pred očima hrvatskog naroda“ kaže autor (74). On problematizira odsutnost „petero eurozastupnika hrvatske navodne ljevice“ (ib.) koja je u Bruxellesu bojkotirala izložbu i konferenciju o bl. Alojziju. Kao da se i dalje vodi bitka, kaže on, o tome „tko će i na koji način nadvladati… i čije će viđenje Stepinca postati pretežito društveno obilježje.“(ib.)

Zanimljivo je, što mnogi ne znaju, da je bl. Alojzije 1955. bio zagovarateljujedinjenja Europe pa je 1957. odluku 12 europskih zemalja o raspolaganju nuklearne energije – kako piše župnik Josip Vraneković u Dnevniku /530/ – prokomentirao ovako: „To je početak nove ujedinjene Europe, što toliko želim. Bogu hvala da gledam barem njezine početke.

To će jednog dana biti prva sila svijeta. Daj Bože, da i naš jadni narod uđe tu i nađe svoje rješenje.“ (75). Naš sveti Blaženik je međutim ujedinjenu Europu zamišljao kao kršćansku Europu, oslobođenu komunizma tako da njegova želja da se i hrvatski narod nađe u ujedinjenoj Europi znači ono što danas EU nije.

Zato je na mjestu pitanje: Quo vadis Europa? Kao i quo vadis Croatia? Doista, slijediti putokaz bl. Alojzija Stepinca pitanje je „esencijalnog izbora današnje Hrvatske“ (76), dobro ukazuje naš autor.

O linču Darija Kordića

– U dugom članku „Praksa vješanja Hrvatske: javni linč Darija Kordića“ (243-264) /inače mi se Markovi tekstovi čine ponekad predugima!?/ autor je na primjeru povratka iz zatvora Darija Kordića dobro opisao što se to događa s Hrvatskom danas.

Na taj već povijesni dan, 6. lipnja 2014., i sam sam bio na zagrebačkom aerodromu među mnoštvom radosnih domoljuba iz Hrvatske i BIH koji smo dočekali Daria kao prijatelja, radosni što je konačno nakon 17 i pol godina robije – slobodan.

On po mojem uvjerenju nije trebao biti ni osuđen ni kažnjen jednim jedinim danom zatvora, ali ja nisam bio svjedok ni događaja u Srednjoj Bosni za vrijeme Domovinskog rata, ni suđenja u Haagu, nego sam dragog Darija upoznao posjećujući ga više puta u zatvoru u Grazu.

I u njemu sam upoznao Božjeg čovjeka, čovjeka koji strpljivo, ali i radosno nosi svoj križ, nalazeći u tome Božju volju i priliku da primi Božju milost susreta s Bogom, produbljenja svoje vjere, dublji ulazak u molitvu… Svemu sam se tome divio i zato nisam mogao shvatiti, kao što to ne može ni Marko u ovom tekstu, zašto su – kako ih on naziva – „notorni borci protiv fašizma“ pozvali HBK i hrvatsku javnost „na linč kako protiv Darija Kordića, tako i cijele Hrvatske“ (243).

Potpisnici tog pisma jasno pišu, da katolici u Hrvatsku ne smiju slijediti – Marko citira – „jednog zadrtog Košića, jednog Jezerinca, u konačnici bilo kojeg biskupa, svećenika, kardinala…“ (ib.) Nije mi jasno kako to neki čitaju izjavu da nevini trpe kao što je i Krist nevin trpio, kao blasfemiju.

Na kraju, meni – nakon što je jedan ljudski sud osudio na smrt samog Sina Božjega – ni jedan zemaljski sud ne može biti tako sakrosanktan da njegovu presudu ne bih smio preispitivati, i ako imam druge, suprotne argumente, odbaciti. To isto mislim i za presudu tzv. bosansko-hercegovačkoj šestorki. Zar bi Praljak učinio to što je učinio da je on prihvaćao haški pravorijek kao istinit?

Sigurno, kršćanski gledajući nije smio to učiniti, trebao je izdržati, kao što je to izdržao Dario Kordić. Ali nisu svi jednaki, nemaju svi iste nutarnje snage… na kraju general Praljak učinio je svoj zadnji čin na zemlji, mislim, kao krik da bi se čulo do neba kakva se nepravda čini Hrvatima!

Kad Marko nabraja imena onih koji su potpisali – kako on kaže – „to besramno pismo“, tada mu bude sve jasno… no on postavlja veoma važno pitanje: „Kome oni zapravo sude? Dariju Kordiću ili – Hrvatskoj?“ (247). I tu je bit ili poenta svega: oni koji sude pravo Hrvata na obranu BIH, sude i pravu Hrvata na obranu Hrvatske, a to onda znači da im nije do istine ni do pravednosti nego do nekih drugih ciljeva koji nisu interes hrvatskoga naroda. Zanimljivo mi je još jedno Markovo pitanje – a moram reći da je jedno od jačih oružja u rukama Marka Ljubića upravo to često postavljanje pravih pitanja.

Evo tog pitanja: „U kakvu se to Hrvatsku vratio Dario Kordić?“ (245). I meni se nametnulo ovo pitanje, kad sam slušao Darija čija je retorika i 2014. bila kao da je to 1995. – a prošlo je gotovo 20 godina. On je još bio pun entuzijazma i radosti zbog hrvatske države jer ju je vidio onakvu kakvu su sanjali naši hrvatski branitelji bilo u RH bilo u BIH.

No, takve Hrvatske više nije bilo ni 2014., a nema je ni danas. Zapravo rekao bih: ona još tinja u snovima idealista, nju još žele i priželjkuju oni koji su bili spremni za dom prolijevati svoju krv.

Danas je na žalost uglavnom ona krava muzara za mnoge, mnogi ju vide samo kao poligon vlastitih interesa, mjesto gdje se može graditi politička /i europska karijera, državu u kojoj su oni političari, novinari, profesori – pa bi ih bilo bolje zvati „političari u Hrvatskoj“ nego „hrvatski političari“ itd.

Zašto je osuđen i još uvijek u javnosti, uglavnom medijskoj, aktivističkoj i političkoj – raspet i linčovan Dario Kordić? Na to pitanje odgovara Marko Ljubić: „Dario Kordić je odbio biti oružje protiv predsjednika Tuđmana i zbog toga je stradao. Jednako onako kako Blaškić – nije.“ (262)

Zato je ova knjiga dobro štivo jer u njoj autor ispovijeda svoju vjeru, vjeru u Hrvatsku koja može i mora biti vjerna Bogu, primjeru bl. Alojzija Stepinca i hrvatskim braniteljima koji su za nju ginuli, trpjeli i kojima je još uvijek – kako pjeva Thompson – „u snovima je mojim ponosna i lijepa“ (Duh ratnika). Hvala na pozornosti!

mons. dr. sc. Vlado Košić / HKV

 

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati