Pratite nas

Kultura

Knjigozori Miljenka Stojića: Na braniku

Objavljeno

na

Ante Nadomir Tadić Šutra, Luč Hrvata, Kninski muzej, Knin, 2014.

Ima ona pjesma iz Domovinskog rata koja kaže: »Kreni gardo!«. A ima i odgovor: »Kreni ti«. I što sad? Ante Nadomir Tadić Šutra je znao. Krenuo je na bojišnicu. Tamo devedesetih godina prošloga stoljeća kad je sve bilo neizvjesno. Postupi kako misliš da je najbolje i poslije ćeš to biti ti, mogli bismo zaključiti.

luč-600x344Nisu svi odgovorili kao Tadić Šutra. Jedni su nastavili vikati »Kreni gardo« držeći se čvrsto zavjetrine, drugi su odmahnuli rukom i dali petama vjetra. Pa su se kasnije znali čak i vratiti. Pjesnik ih opisuje u pjesmi »E, moj rodijače«. Protratili su zlatnu priliku za dokazati se kao čovjek. Zbog toga dotična pjesma na kraju kaže: »A ti rodijače,/ žalosna ti mati,/ priko stare klače,/ u svoj mir se vrati –// daleko od rata,/ bomba i granata;/ i ti i tvoj tata –/ daleko od Hrvata.« Sve očito jasno, kao što je i drugo u knjizi jasno.

Zbog čega započinjem upravo ovom pjesmom? Ona, i slične njoj, iznjedrile su Tadića Šutru ne samo kao ratnika, nego i kao pjesnika. Zametnuo se puškom, zametnuo se perom i krenuo braniti svoj dom. A očekivala ga je neizvjesnost. Hoće li sve uspjeti? Neprijatelj brojan i naoružan, branitelja još malo i bez oružja. Hrvatska samosvijest mijenjala je prividan tijek stvari. Sve to zna Tadić Šutra te ratuje srcem i piše srcem. Dokazao je to bezbroj puta do sada. Oni koji su ga imali priliku slušati neprestano se uvjeravaju da upravo na taj način osvaja slušateljstvo izgovarajući svoje stihove.

Jedna od bitnih odlika pjesnikova pjeva jest da kod njega nema politički korektnog mišljenja. Jasno i glasno kaže tko je i što je, poštujući u isto vrijeme drugoga. Danas nas uče da je to pogrješno. Dotle nam govore o potrebi gradnje osobnosti. Pa kako ćeš je graditi ako ne znaš tko si i što si? Očito protuslovlje, ali oni nastavljaju dalje sve dok ima onih koji će ih slušati. Čitatelji Tadić Šutrinih pjesama to zacijelo nisu. Oni vole svoju buru dok puše, svoj kamen, svoju sirotinju, svoje more, krajeve u kojima prebivaju drugi Hrvati, jednostavno ono što nam je namrijela naša vjera i naša zdrava ljudskost. Da, nezdravo je biti politički korektan, recimo to jasno, bez obzira što će nas zbog toga optužiti i osuditi. Ali baš nas briga za njih. Nama pripada budućnost.

Ima jedna pjesma u knjizi koju će netko shvatiti kao ljubavnu, a netko kao duboko društveno angažiranu. Jednostavna je naslova: »Koliko ja volim žene«. Kad je čitamo prvi put, najprije se nasmiješimo, a onda se uozbiljimo. Polazeći od sklonosti prema općenito ženama, pjesnik dolazi do samo jedne, one koja će biti majka njegovoj djeci, one koja će biti hrabra poći s njim u budućnost. Zbog svega toga Bog će joj platiti. E, sad, je li pjesnik tradicionalan, staromodan ili je, pak, napredan, progresivan, kadar napisati pjesmu koja dira u bit života? Zacijelo se iza zdravog ljubavnog sloja krije i sloj odgovora onima koji viču da vole osobu istog spola. Takvi su prekrižili trojstvo: roditelji – djeca – Bog. Svoj užitak postavili su na prvo mjesto i prema njemu se ravnaju. Tu na uzvik »Kreni gardo« jamačno možemo zaboraviti. I kako da onda pjesnik ne voli osobu drugog spola?

»Kruha ako nestane, čime će sirotinja/ golubove hraniti?«, zadnji je stih pjesme »Sirotinja hrani golubove«. Neke druge Tadić Šutrine pjesme proglasili su uspješnicama, pjevaju ih vrsni pjevači, ali meni upravo ova izgleda sržnom u njegovom stvaralaštvu prikazanom u knjizi pred nama. U njoj je sabrao sav svoj pogled na svijet. Ne hlepi za taštom slavom, želi jednostavan život, mir u svojim dubinama. Tek tada se može čuti i svoj plač, i plač svoga naroda, i plač svih naroda svijeta. Ljudi smo upućeni prema nečemu višem, a ne tek prema grozničavoj trci za ovozemnim užitcima. »Gospoda se dotjeruju – misleć’ – po ukusu/ sebi nižih bogohulnika./ Diveći se, u biti, sebi samima –/ oni niti ne spavaju mirno./ Stojeći satima pred zrcalima/ paklenih aureola –/ ne vide prolaznost zemnih ljepota.« … »Da! Postoji Bog – gospodar Neba i Zemlje,/ đavo je u ljudima nekim, jer da nema/ Onog koji Je, kako bi inače,/ sirotinja golubove hranila!?«

Ponirući u ovo pjesništvo polako dolazimo do zaključka da je ono na braniku svih naših ljudskih i vjerskih vrjednota. Nismo obijesni putnici ovom zemljom, već osobe upućene prema vječnosti. Zbog toga treba braniti svoje svetinje, pa i uzeti pušku u ruke, ako je potreba. Time se nikoga ne mrzi, dapače pomaže mu se da se oslobodi svoga zla suočavajući se s granicom koju smo mu postavili. Nažalost ima hrvatskih književnika koji ovako ne razmišljaju. Zanose se ideologijama jugoslavenstva, internacionalizma, »regiona«, liberalizma… i idu krivim pravcima. Takvi ne gledaju kako će pisati, nego kako će se svidjeti onima za koje misle da trenutno diktiraju trendove u književnosti. Zbog toga im je ova nova Tadić Šutrina knjiga, obogaćena izborom iz njegovih prijašnjih zbirki, rukavica bačena u lice. Ne možeš ga prešutjeti, a trebalo bi. Baš nezgodno!

Možda bi nešto shvatili ako bi pročitali pjesmu »Antonija sanja avione«. Ona je dijete, neprijateljski zrakoplovi lete iznad njezine glave. Ne shvaća ona to, ali shvaća da ti zrakoplovi donose strah, smrt, imaju neke povezanosti s očevom izočnošću. Tek joj je tri godine. Pjesnik odgovara da ne treba sanjati te avione, da će joj majka roditi brata pa će biti više Hrvata. Što je sa svijetom? »Probudi se svijete/ zadnja zvona zvone./ Trogodišnje dijete,/ sanja avione.// Probudi se svijete/ bar zbog Antonije./ Crne ptice lete,/ iznad Croatie.« Svi znamo kako se taj svijet probudio. Međutim, i svi znamo da smo pobijedili, jer je bilo Hrvata. Ima li ih sada? Slojevito pitanje na koje pokušavamo pronaći odgovor.

Dok ratuje i govori o toj borbi u svojim pjesmama, pjesnik se sjeća i onoga prethodnog rata zbog kojega zapravo ponovno ratujemo. Ista namisao tada mu je ubila dida Vranu te ga stoga nije nikada upoznao. Ali je volio svoju babu Lucu i odrastavši shvatio svu njezinu životnu borbu. Njezin Vrane i stotinu drugih završili su u Kamešnici kao mučenici. Njihova luč blista i nama danas. Blistala je i babi Luci u svakodnevnoj životnoj oporosti. Vrane nesta, ona ostala sama. Stiskala je krunicu u ruci i dostojanstveno pružala svoje korake. Zar ne, nisu ovo slike koje su izmislili dokoni pjesnici u alkoholnim i drugim maglama, već slike iz naše podsvijesti? Mnogi naši su ubijeni, nestajali su, dok je život nastavljao dalje. Unatoč svemu luč Hrvata nije se zgasla u mećavi, buri, gradu, kako kaže pjesnik u pjesmi »Luč Hrvata« po kojoj je čitava knjiga dobila ime. Ona gori, zora je na vidiku, samo treba svijetliti u svakoj sestri, u svakom bratu.

Bjelosvjetski probisvijeti pokušali su i pokušavaju utrnuti ovu luč Hrvata. Za one iz Hrvatske, za one iz Herceg Bosne, podigli su sudište, tamo u Den Haagu. Prije toga dogodili su se i Gvozd, i Krbava, i Bleiburg, i Ovčara, jednostavno puno se zla izlilo na hrvatsku glavu. Nisu nas mogli sva pohvatati, birali su one najprikladnije za svoju nakaradnu tezu. Zbog toga su godinama trebali biti u tamnici Gotovina i Markač, da bi kasnije bili oslobođeni, zbog toga je Dario Kordić bio osuđen na dugogodišnju tamnicu i onda jednostavno istjeran iz nje, zbog toga je njih 6… Znamo to već, da ne ponavljamo. Tadić Šutra spominje ih u svojim pjesmama, nisu oni za njega budale koje ginu za ideale, kako kaže neka pjesma koju su nam puštali. I dokle tako? Dok je u nama živa svijest tko smo i što smo. »Oko vrata, očenaše,/ nosimo za spas Lijepe Naše,/ a kad umrem, Teb’ će Mati,/ moja djeca zavjet dati!«. (Zavjet)

Privodeći polako kraju ovu skicu za portret pjesništva Ante Nadomira Tadića Šutre, recimo da on svoj pjev ostvaruje tradicionalnim, oslobođenim i slobodnim stihom. Čak je pisao i sonete. Osim poruke da zna pjesnički posao, htio je ujedno poručiti da ono u što vjeruje pripada ne nekom tamo, nego suvremenom hrvatskom pjesništvu. To je pjesništvo koje se oslanja i na svoju ikavštinu, pjesništvo koje izvire iz srca naroda. Kao takvo ne može proći. Ono će neprestano grgoljati u novim pjesnicima i tražiti put prema istini.

Zatvaramo knjigu, gledamo našu mladost, krunicu oko njezina vrata, svijeću s trobojnicom i grbom u ruci. Iza se nazire loza, zid. Tipično hrvatski. Ante Nadomir Tadić Šutra usudio se razmišljati svojom glavom i stvorio djelo za koje ne će reći da ga nisu razumjeli. Mogu ga samo odbaciti. Svjestan Hrvat pamtit će ove stihove, neke će pjevušiti, a pjesnik će polako pjevati nove i ići prema svome obzorju. Neka je sretno i jednima i drugima.

Miljenko Stojić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Raseli se zemlja Hercegova i zato je teška pjesma ova

Objavljeno

na

Objavio

O tuđini pričati vam priče
nemam volje, ne mogu i neću,
gdje god nisi misliš da je bolje,
neka svatko traži svoju sreću!

Mladi idu a stari se čude,
poslije svakog rata tako bude,
raseli se zemlja Hercegova
i zato je teška pjesma ova.

Nije lako svoj dom ostaviti
u tuđini uvijek stranac biti,
svake noći sanjat iste snove,
staru majku kroz suze što zove!

Starog oca na pragu što čeka
sina da se vrati iz daleka
i moli ga da ne ide više,
svoj život kamenom da piše.

Želje su jedno a stvarnost je drugo
nikako te otjerati tugo,
opet si se kod nas doselila
i suzama oči napunila…

Mnoge majke djecu ispratiše,
mnoge neće dočekat ih više,
sa očevim dijele istu muku
zadnji puta spružiše im ruku!

Pa se pitam što skrivišmo Bogu
i nikako shvatiti ne mogu,
zašto Hrvat uvijek račun plaća
a račun uvijek mu se vraća?!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Predstavljene knjige “General Praljak” i “Thompson – pjesmom za Hrvatsku” u Sisku

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Predstavljanje knjige „Thompson – pjesmom za Hrvatsku“ autora akademika Josipa Pečarića i knjige „General Praljak“ autora dr. sc. Miroslava Međimorca i akad. Pečarića, održano je u četvrtak 14. prosinca u sisačkom Velikom Kaptolu.

Knjige su predstavili sisački biskup Vlado Košić, g. Marko Ljubić te autori. U prepunoj dvorani predstavljanju su nazočili i brojni Siščani, Petrinjci i Sunjani te suborci generala Praljka.

Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić ističući kako je upravo biti spreman branit svoj dom poveznica između Marka Perkovića Thompsona i generala Slobodana Praljka. „Hrvatska vlast i ona lijeva i ona desna, izigrala je naše branitelje i oni se ne osjećaju sigurno u domovini koju su krvlju stvorili.

Naši ljudi su se borili, branili svoj dom i zemlju, a što bi mi sad trebali? Tu krv popljuvati samo zato što nekome smetaju oni i njihov pozdrav ‘za dom spremni’, zato što im uistinu smeta naša država i sloboda? Da njih nije bilo, ne bi bilo ni tih naših čelnika koji jedan dan kažu jedno, a drugi dan već popljuju svoju riječ.

Kao što je Krleža rekao: ‘išli budu v Beč i tam budu svoju popluvali reč’. Tako su i predsjednica i premijer već drugi dan popljuvali svoju riječ kako je presuda Haškog suda neprihvatljiva, jer je nepravedna i ne temelji se na povijesnim činjenicama. Ako je ona nepravedna, pa kako su onda mogli reći drugi dan da je prihvaćaju, doista se pitam? Naša predsjednica bila je prije nekoliko dana u UN-u.

Mogla je tamo reći da općenito prihvaćamo taj sud jer smo ga i tražili, ali ovu zadnju presudu ne možemo prihvatiti jer je nepravedna, da želimo reviziju te presude i da ove nesposobne suce želimo zamijeniti. U konačnici napraviti drugi ‘ad hoc’ sud koji će vidjeti što se dogodilo s činjenicama. Što sudac iz Južnoafričke Republike ili Kine može znati o situaciji kod nas?

Sve su to rezultati nebrige prema hrvatskim braniteljima, temeljima ove zemlje koja se neodgovorno vodi. Ja se nadam da će to sada biti, kao što kaže Ivan Miklenić, jedan novi početak, da će se nešto prelomiti jer će izići na vidjelo jesi ili nisi za svoju zemlju“, rekao je biskup te dodao kako je Praljkov čin krik upućen vlastima, prije svega našim vođama koji nemaju kičme te se ponašaju podanički i služinski.

Publicist Marko Ljubić upozorio je kako je u tijeku hibridni rat koji prijeti da Hrvatima oduzme identitet. „Ako sagnute glave dopustimo da se pljuje po našim očevima, djedovima, braniteljima, Thompsonu, Slobodanu Praljku, onda se trebamo pitati što mi ostavljamo generacijama koje dolaze. Mi smo jako povlaštena generacija, bez obzira koliko trpimo, jer imamo mogućnost da se neke stvari još uvijek poprave i da završimo ono što smo devedesetih godina započeli. Zato smo i dužni braniti Thomspona, ali ne radi se tu o obrani njegovog imena ili prava da on negdje pjeva. Radi se o dubokim identitetskim simbolima.

Mi ne možemo dopustiti da nam se sad pod formom bilo čega što se u prošlosti događalo kriminaliziraju sami temelji države, a Čavoglave i ‘za dom spremni’ to upravo jesu. Osobno me ne zanima što je u povijesti taj pozdrav značio. Za mene sve priče počinju i završavaju s 1991. godinom i junaštvom hrvatskih branitelja koji su tada s tim poklikom i krunicom oko vrata, čistog srca išli u obranu svog doma. Moramo se počet ponašat kao svoji na svome, kao ljudi koji ne rade nikome zlo, koji znaju misliti svojom glavom i mogu postići ono što žele“, rekao je Ljubić zaključivši kako je to i poruka ovih dviju knjiga.

Autor dr. sc. Miroslav Međimorec rekao je da je knjiga „General Praljak“ neka vrsta leksikona za razumijevanje osobe i života Slobodana Praljka, nastala iz vjere da će se on 29. studenoga vratiti i više ne će trebati objašnjavati činjenice i dokazivati istinu. „Zajednički zločinački pothvat podvala je i manipulacija svjetskih moćnika koji su pod svaku cijenu htjeli osuditi vrh Hrvata u BiH za zločine koje nisu zapovjedili, nisu za njih znali niti su ih mogli spriječiti. Prihvatiti takvu osudu bilo je neizdrživo za čovjeka takvih visokih etičkih vrijednosti kao što je bio general Slobodan Praljak.

Šutnja i nebriga je ono što su sve vlasti do sada činile po pitanju šestorke iz BiH. Država je imala mnogo načina da pomogne i Praljku i šestorki, ali ta pomoć je izostala. Posljedica toga je da je šestorka ostala visjeti u zraku na milost i nemilost Hrvatske i BiH. Dok ih je Hrvatska ignorirala, Bosna i Hercegovina je željela da dobiju čim veću kaznu, a rezultate te politike vidimo danas“, upozorio je Međimorec te se još u nastavku prisjetio ratnih dana u Sunji gdje je Praljak i postao generalom, ali i njihovog zadnjeg razgovora telefonom, tek nekoliko dana prije presude.

Na kraju okupljenima se obratio i akad. Pečarić zahvalivši biskupu na organizaciji promocije te pogovoru koji je napisao za knjigu o Praljku. Pečarić je istaknuo i kako je ovo prva promocija proširenog izdanja ove knjige. „Očekivali smo, Miroslav i ja, da će ovo drugo izdanje izaći kad naš prijatelj Slodoban Praljak izađe iz zatvora. Umjesto toga on je otišao u legendu, a njegove riječi pamtit će mnoge generacije Hrvata. U ovoj knjizi naći će te moj tekst ‘Ubiše mi prijatelja’.

Doista, u njegovom slučaju se radi o ubojstvu pa sam te suce nazvao ubojicama. Možda sam bio nepravedan jer je tih ubojica bilo više, a posebno treba naglasiti da ih ima mnogo u Hrvatskoj. Velika je simbolika što danas promoviramo knjige o Marku i Slobodanu.

Kroz sve ovo vrijeme, posebno unazad 20 godina, oni su obojica na različite načine progonjeni od onih koji mrze i našu državu i narod“, ustvrdio je akad. Pečarić zaključivši predstavljanje riječima generala Praljka: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari