Pratite nas

Magazin

Ko to more platit…

Objavljeno

na

Što preko medija, što preko društvenih mreža, Hrvati su sasuli paljbu po cijenama na Jadranu smatrajući ih glavnim uzrokom navodno slabe turističke sezone.

Domagoj Pintarić, hrvatski stand up komičar, ovoga puta nije niti pokušao biti duhovit, već je temeljito raščlanio kako smo se kao narod malo precijenili uzdizanjem naše obale. Ona jest lijepa, ali…

“Ko to more platit…

Godinama gledam kako hranimo vlastitu iluziju o tome da imamo nešto neprocjenjivo, nešto što nitko drugi nema, nešto što je toliko posebno da jednostavno ne postoji prava cijena za to. Nije da nemamo ništa, ali čak ni na Jadranskom moru nismo sami, a što se otoka u Mediteranu tiče Grčka ih ima više. No, iz nekog razloga uvjerili smo se da se ni španjolske osunčane pješčane plaže ne mogu mjeriti s našim plažama punima oštrog kamenja, ni turski all inclusive hoteli s bazenčinama ne mogu se mjeriti s našom apartmanskom ponudom, a Italija, Grčka i Francuska zemlje su bez povijesti, spomenika i bilo kakvih zanimljivosti. Mi s druge strane imamo sve! Pa zato i računamo više od svih njih! Jer ko to more platit?!?

Kad bi netko samo zinuo i rekao da pola litre vode od 30 kuna nije normalna cijena iznapadali bi ga da ne razumije kako funkcionira turizam, da je to za prosječnog Šveđanina malo, da su turisti sretni s takvim cijenama, da mi ne želimo masovni turizam nego turizam za goste kojima nije puno platiti 5 eura pola litre vode. Uz sve to pravi domoljubi ne dovode u pitanje najvažniju granu koja hrani većinu proračuna pa zato ne kritiziramo naše sugrađane koji naplaćuju 40 kuna za prolaz do plaže ili 150 eura apartman bez posluge, čišćenja, parkinga ili hrane.

“Nemojte onda dolaziti tu, odite u Grčku ili Tursku!” – bahato su nam s podsmijehom odvraćali na svaku kritiku naši iznajmljivači i ugostitelji uvjereni da će koka nesti zlatna jaja svaki srpanj i kolovoz te da će na račun ta dva mjeseca živjeti do kraja svojih života. Uvjereni da se jedna budala rađa svake minute računali su na milijune stranih turista svake godine.

Neprestanim ponavljanjem mantre da “ko to more platit” valjda su stvarno počeli vjerovati u to da njihovih 6 nazidanih katova apartmanskih grdosija nabijenih jedna do druge nemaju cijene pa su odjednom dnevni najmovi najnormalnije skočili iznad sto eura po danu. Porcije srdelica došle su do 120 kuna, pizze do 90, a sladoledi se plaćaju zlatom u težini kuglice. Tko nema svoj smještaj ili nekog poznatog mjesečnu plaću ostavit će za tjedan dana smještaj u apartmanu bez klime, parkinga, sa starim namještajem i “kuhinjom” koja se sastoji od prastare slavine i jednog električnog ringa.

Ni turisti više nisu naivni

No, ni strani turisti nisu više naivni pa da “prirodne ljepote” plaćaju tri puta skuplje nego što iste ili ljepše ljepote koštaju u Italiji, Španjolskoj, Grčkoj, Turskoj ili bilo gdje drugdje. Kući se vraćaju s ubodima ježeva, porezani na kamenje i s krugom ovčjeg sira u kojem je glinena pločica jer su ga kupili uz cestu. Svaka čast na areni, orguljama, zidinama i palači, ali ne kupujem te nekretnine pa ne znam što točno plaćam 150 eura dnevno.

Već je prošle godine sezona “bila slabija”, ali krivi su redom vrijeme, migranti, kriza, rat u Zimbabveu, Trump, političke prilike, loše oglašavanje, položaj zvijezda i mjesečeve mjene. Ove godine sezona je podbacila. Sad se počinje razmišljati o tome nisu li možda uzroci nerealne cijene, neškolovani kadar unajmljen da odbrusi svakom turistu jer ga ometa na poslu i da donose pića i jela nakon 3 sata jer “imaju puno posla pa ne stignu”. No, i dalje ne možemo prihvatiti da je jedini uzrok pohlepa. Obična ljudska pohlepa.

Sad se pitaju tko je odgovoran?!

Podivljali su svi redom, ne samo iznajmljivači, ulaz u Plitvice – 250 kuna po osobi, plitvički hamburger tj. dvije šnite kruha s malom pljeskavicom – 30 kuna, počinju se naplaćivati plaže, parking je 80 kuna na sat, prijevoz brodicama po otocima košta kao cijelo krstarenje, sat jet skija neprocjenjivo, a ležaljke 40 eura na dan. U isto vrijeme prosječna hrvatska dnevnica iznosi nešto više od 20 eura. To bi reklo da prosječni hrvatski radnik treba raditi tjedan dana da unajmi jedan dan apartmana ili dva sata parkinga. A tjedan dana treba raditi da si priušti večeru u nekom prosječnom restoranu.

Sad kad su stranci preusmjerili svoj interes na Grčku, Španjolsku i Tursku, e, sad se priča o tome tko je odgovoran. Ni ne sumnjam da će tražiti državu da im sanira štete nastale manjkom turista. Iako ih pola ne prijavljuje goste, ne plaćaju porez i imaju ilegalne građevine te neregistrirane automobile.

Pohlepa…Prokleta pohlepa

Veliki domoljubi se ljute kad se o tome priča, ali u Turskoj se za novac koji ovdje nije dovoljan za tjedan dana dobije dva tjedna all inclusive ponude. Pa zašto bismo “našim” neljubaznim domaćinima davali bogatstvo za njihove apartmane kad puno kvalitetniju, bogatiju, zanimljiviju i bolju ponudu možemo dobiti na par sati leta dalje?!

A da ni ne spominjemo manjak bilo kakvih sadržaja u našoj pondui jer zašto bi naši domaćini “bacali novac” na sadržaje i zabavu kad turisti baš hoće samo ležati na kamenju i pržiti se na suncu cijele dane?!?

To je pohlepa. Prokleta pohlepa. Odjednom im nije bilo dosta što su cijelu godinu živjeli na račun dva mjeseca, sad bi uz lagodan život htjeli svake godine novi auto, stan u Zagrebu i šest katova novih apartmana.

Ne ide to tako, društvo! Pohlepa vas izluđuje, nekontrolirana pohlepa u kojoj ništa dobroga nema. Niti je ikada bilo. Ne čini vas sretnim niti ovo što sad imate i uvijek ćete pokušati izmusti još. Propadate, a s vama propada i taj naš čuveni turizam jer to zbilja više nitko ne more platit.”

Domagoj Pintarić/FB./SV.Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Suđenje Marijanu Živkoviću pokazuje da život hrvatskog branitelja vrijedi manje od ćirilične ploče

Objavljeno

na

Objavio

Danas je u Vukovaru započelo ponovljeno suđenje Marijanu Živkoviću za razbijanje dvojezičnih, tzv. ćiriličnih ploča. Marijan Živković je čovjek koji je u srpskoj agresiji na Vukovar izgubio dva sina i bio je jedan od sudionika prosvjeda iz 2013. godine.

Na drugoj strani policajac Saša Sabadoš koji je brutalnim nasrtajem branitelju Darku Pajčiću razbio glavu, a nekoliko mjeseci iza toga Pajčić je preminuo, taj policajac Sabadoš je danas u mirovini. Poruka je jasna – Glava i život hrvatskog branitelja u ovoj državi vrijedi neusporedivo manje od tih dvojezičnih ploča.

Zašto se hrvatski narod kada nešto zahtjeva treba bilo kome opravdavati, umjesto da uzme ono želi?

Traži li se tim objašnjenjima od nekog dozvola, opravdanje?

Je li narod ili pojedinac koji mora svoje zahtjeve, želje ili htijenja nekome objašnjavati, slobodan, suveren i samostalan?

Je li gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, kada je nehotice odgovorio kako se samo revolucijom nešto u Hrvatskoj može promijeniti, zapravo izgovorio istinu? (Podcast Velebit)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Vratili se iz egzotične Afrike i bogate Njemačke u  blagu Posavinu

Objavljeno

na

Objavio

Martin Jurić, koji vodi dom je živio i radio u Južnoj Africi. Nakon određenog vremena odlučio se vratiti u svoj zavičaj i tu je započeo ovaj hvale vrijedni humanitarni, ali i gospodarski objekt. Njegova obitelj, supruga Karmen i dvije kćerke Ankica i Ivana također su zavoljele posao koji je više od posla. No, Jurići koji su svojim egzotičnim izgledom i načinom života doista hit u Orašju, nisu jedini povratnici a koji su zaposleni u ovom domu. Gospođa Marica Topić je iz sela Oštra Luka. Kao njegovateljica radila je u Njemačkoj, a onda se odlučila vratiti i život posvetiti starijim osobama. Kaže da je ponosna što svojim primjerom može pokazati mladima kako se može živjeti i u Orašju i to ponosno, dostojanstveno i lijepo i raditi posao koji voliš i znaš.

Piše: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Uz samu obalu rijeke Save u Orašju se smjestio velebni objekt Starački  Dom Rivera, u kojem svoje staračke dane provodi tridesetak starijih ljudi iz  sela oraške, odžačke, brčanske i gradačačke Posavine. Kažu da svoj dom ne bi dali ni zašto a razloga je mnogo:

– Tu se možemo opustiti, porazgovarati, prošetati, pogledati preko Save, itd… Svi nas vole i paze, a najviše naša Marica, kaže Ivo Gašparević i  napominje da svi ljudi koji su smješteni u ovom domu imaju svoju priču, a priču imaju i oni koji Dom vode.

Naime, Martin Jurić, koji vodi dom je živio i radio u Južnoj Africi. Nakon određenog vremena odlučio se vratiti u svoj zavičaj i tu je započeo ovaj hvale vrijedni humanitarni, ali i gospodarski objekt. Njegova obitelj, supruga Karmen i dvije kćerke Ankica i Ivana također su zavoljele posao koji je više od posla. No, Jurići koji su svojim egzotičnim izgledom i načinom života doista hit u Orašju, nisu jedini povratnici a koji su zaposleni u ovom domu. Gospođa Marica Topić je iz sela Oštra Luka. Kao njegovateljica radila je u Njemačkoj, a onda se odlučila vratiti i život posvetiti starijim osobama. Kaže da je ponosna što svojim primjerom može pokazati mladima kako se može živjeti i u Orašju i to ponosno, dostojanstveno i lijepo.

– Ovi ljudi te jednostavno dižu kao osobu. Kada si tu u onim najtežim trenucima za njihove živote i najbliži i kad osjetiš koliko je to važno, onda ne govoriš o uvjetima rada, koji su ovdje uistinu odlični, nego ti je na pameti samo pomoći onima koji su u potrebi. Živimo kao jedna obitelj. Starije gledam kao svoje najbliže. U svakom od njih vidim majku ili oca, kaže Marica i napominje kako su uvjeti Doma ustinu dobri te da projekt još uvijek nije završen, nego se nastavlja, a u tim poslovima pomaže i njezin suprug, nekada poznati nogometaš u bosanskoj Posavini:

– On je tu za ove teže fizičke poslove. Majstor je i zna svašta raditi, a to nam je vrlo potrebno. Radi kao domar, električar, a tu je i za manje popravke. Moram istaći dobru suradnju s Centrom za socijalni rad i Crvenim križem ovdje u Orašju, kaže Marica i ističe kako joj je ljepše raditi u svom Orašju nego u Njemačkoj.

– Gdje god radiš radiš, ali je ljepše raditi u svom i pomagati svom. Odlučili smo se za našu Posavinu i lijepi pogled na Savu. To nam nitko ne može platiti a niti zamijeniti, kaže i pokazuje  nam dvoje staraca, koji se pripremaju za igru domina.

Brzo nam je prošlo vrijeme u posavskom raju, gdje ljudi znaju za posao, ali i za potrebu  čovjeka za toplu lijepu riječ, iskren pogled i smiješak na odlasku. Još dok smo zalazili iza krivine vidjeli smo tople u zrak dignute ruke u znak pozdrava i zahvalnosti za posjetu, a u srcima još uvijek odjekuju riječi bake Mande: “Bog Vas blagoslovio, dico!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari