Pratite nas

Kolumne

Koalicija škoristi-niškoristi već sad je realnost

Objavljeno

na

U rukometu se, kao i u drugim sportovima, Hrvatska pokazuje iznimno velikodušnom prema Hrvatima iz BiH. Dopušta im da igraju za nju, a pritom ne gunđa, barem ne kad se pobjeđuje. Ti „bosanci“ smiju pobjeđivati umjesto Hrvata iz Hrvatske u njihovo ime. No, nipošto ne bi trebali birati hrvatsku vlast zajedno s njima, čak i ako ispunjavaju zakonski uvjet za to, tj. imaju hrvatsko državljanstvo. Iako oni sami takvih problema nemaju, građane prvog reda beskrajno iritira što se ti „bosanci“ gužvaju u jednoj jedincatoj zgradi u Mostaru, u kojoj pravo glasa ostvaruje broj birača otprilike jednak onome u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji skupa. Bi li i Varaždinci i Međimurci stvarali gužve na biralištima kad bi smjeli glasovati u samo jednoj zgradi? Ma, teško da bi na to pristali čak i za 500 kn ili plaćeni posjet Međugorju.

Kad već spomenusmo Međugorje, k’o za inat pola rukometne reprezentacije čine baš Hercegovci, i to, govor ih odaje, listom oni ozdol. Zanimljivo, među njima nema niti jednog iz nekog većeg hrvatskog grada, bez obzira što se taj prodoran gen i tamo dobrano proširio, i što tamo vladaju neusporedivo povoljniji uvjeti za trening, a dostupnija je i stručna i financijska podrška. Ha, možda i nije svejedno raste li Ero na kamenu i suncu ili, pak, na asfaltu, betonu i u magli,… E, da, u toj gadnoj sjevernjačkoj magli u kojoj se tako lako guskom postaje. Odrazilo se to i zamjetnom razlikom u glasovanju Era ‘vamo i tamo na proteklim predsjedničkim izborima, napose u prvome krugu.

Sličnosti rukometne i izborne utakmice

Rukomet je uz vaterpolo vjerojatno sport u kojem sudci najlakše mogu usmjeriti vodu na željeni mlin. Za mjerenje različitim aršinima ne manjka im alata (kriterij isključenja, dizanja ruke za pasivan napad, procjene prekršaja,…). Ipak, teže od nepravde uzrokovane tendencioznim suđenjem igračima pada licemjerje sedme sile i navijačkog puka kad ih se teško oštećene sili posipati pepelom, samo zato što su bacili poneku loptu u aut ili suparniku izravno u ruke, prestupili preko crte i radili druge greške neizbježne na svakoj utakmici.

Nije drukčije ni kad je posrijedi izborna utakmica. Samo ovdje ulogu sudca igra sud tzv. javnosti – mediji. A predsjedničku su utakmicu sudili obilato gledajući kroz prste svom favoritu, ustručavajući se poput sramežljivih curica postaviti mu bilo kakvo neugodno pitanje. A i kad bi napravio očigledan prekršaj za sedmerac, ne samo što bi presudili faul u njegovu korist, nego bi ga okarakterizirali sedmercem za njega. Na drugoj strani posve druga priča. Recimo, igrač suparničke momčadi, Milan Bandić sve je vrijeme proveo na klupi za isključene igrače, tako da je njegova ekipa čitavu tekmu odigrala s igračem manje. Blago rečeno neujednačen kriterij oslikavaju i crveni kartoni za benigne, posve trivijalne startove – pokušaj prekida rasprave na RTL-u nakon što je za pola sata prekoračeno dogovoreno trajanje, blagi verbalni napad Predsjedničina savjetnika na Milanovića poslije debate na HTV-u… Dobro, te „sitnice“ očito nisu mogle utjecati na tako golemu rezultatsku prednost u korist protežiranog kandidata (100 tisuća glasova) pa su u igru uskočili i sudci u uobičajenom smislu te riječi, koji samo što nisu mrskog protivnika vezali za parket, i s njime, kako to ponegdje kažu, sastavili patos.

Svemu tome unatoč, od izbornika se Plenkovića ultimativno zahtijeva pozamašna doza samokritike. Prvo, sam je izabrao kandidatkinju. Drugo, nije pozivao time-out na vrijeme. Treće, što je uopće radio na klupi, trebao se negdje sakriti. Optužba glasi – kriv je jer je bio uz Kolindu dobro znajući da joj sama njegova nazočnost šteti. Da se, pak, negdje šćućurio, praveći se kao da se radi o izborima u Lesotu, opet bi bio kriv, jer bi svakom bilo jasno da je Kolindu pustio niz vodu. Usput joj i radio iza leđa. U dosluhu sa Šeksom, naravno.

Ovako je prodao utakmicu šurujući s Milanovićem, valjda preko njegovog šurjaka Jandrokovića. No, ako je doista tako, ako se želio riješiti Kolinde i ustoličiti Milanovića jer mu on bolje paše, onda nema druge nego zaključiti da je Škoro, kao otimač Kolindinih birača, zapravo njegov projekt. A to, pak, dalje znači kako su i Škorini pristaše čitavo vrijeme radili za omrznutog im Plenkovića. Konačno, da nisu bili svojski upregnuti u tu rabotu, ne bi li bilo logično da barem između dva kruga, ako već ne i prije, agitiraju za Kolindu, a ne odvraćaju glasove od nje tvrdeći kako su ona i Milanović isto zlo? Jedino ako ih Plenković opet nije nekako prevario navevši ih da čine ono što zapravo ne žele. I sve to je napravio samo kako bi destabilizirao vlastitu stranku (jer što može jače uzdrmati i pobuditi nezadovoljstvo od poraza?), k tome je i glavnom suparniku dao vjetar u leđa (jer što ohrabruje jače od pobjede?), eto baš pred parlamentarne izbore. Samo kako bi srušio sebe s čela HDZ-a. I konačno se skrasio u tom Bruxellesu. Gdje ga čekaju širom raširenih ruku. Jer baš ništa ne valja!

Hercegovac u magli

Rodonačelnik teze kako Plenkoviću pobjeda Milanovića bolje odgovara je jedan Hercegovac već dulje vrijeme izložen zagrebačkim maglama, mada se nipošto ne može isključiti i da su mu u kavu nešto stavili,… čudni napitak mu podvalili… – Nino Raspudić. A odmah su ju zdušno prihvatili Željka Markić i još neki akteri s anarhoidne desnice, poslovično alergične na svaki vid stabilnosti. I dok su naivni desničari nekritički izravno pripomogli mrskom im Plenkoviću, a Željka ga prozrela jasno podržavši Kolindu, Nino se dvoumio, moguće čak i troumio, da bi na kraju i on biljarski precizno odigrao u Plenkovićevu korist.

Općenito smatran korifejem desnice, suptilno se priklonio Milanoviću (po njegovu, dakle, i Plenkoviću), lucidno ga proglasivši desničarom zarobljenim u lijevoj stranci, jer su mu, eto, gard i vanjština tipično desničarski. Rođeni je i dokazani suverenist, rabijatno izgleda, krasi ga nediplomatičan rječnik, a s bontonom je na Vi. Kao takav, Milanović je sušta suprotnost mekušasto lijevom Plenkoviću koji ne urla, ne stišče grozničavo vilicu kad se naljuti, ne uvlači šmrklje u sebe kad je prehlađen, i najgore od svega – za brisanje nosa taj se notorni briselski poslušnik koristi maramicom a ne rukavima sakoa.

Suviše se usredotočivši na formu i etikete, Raspudiću kao da je promakao sadržaj, koji spomenutu lijevo-desnu karakterizaciju izvrće naglavce. Latentni desničar je, naime, bio udarnik ljevičarske kulturne revolucije (stjegonoša istospolnog partnerstva, uveo je termine rodne ideologije u hrvatske zakone, pa evo i sad najavljuje da će ići dalje jer je to neminovno), ljevičar je, pak, tomu brana (nema niti jednog znaka da bi se ogriješio o interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju). Prvi je, koristeći se huliganima i obavještajno-represivnim aparatom rušio nogometnu reprezentaciju, drugi ju je zaštitio omogućivši svjetsko srebro. Prvi se brutalnom silom obračunavao s invalidima Domovinskog rata, drugi je donio zakon kojim se proširuju njihova prava, pa i onih iz HVO-a. Prvi je Hrvatsku, zatekavši ju u stagnaciji, strmoglavio u minus, a rejting joj šutnuo u smeće, drugi upravlja državnim financijama u maniri dobrog gospodara, osiguravajući zdrav rast praćen smanjenjem duga. Prvi je štitio ubojice iz komunističkog režima, drugoga njihovi obožavatelji napadaju sve u šesnaest…

A da nije možda Raspudić ono što spočitava Plenkoviću – ljevičar zarobljen u desničarskom kontekstu? Tim više što baš onako ljevičarski nerado primjećuje tko što radi. Više ga, kao da je revni čitatelj neke ženske revije, muči tko je s kim (tako rijetko kad propušta spomenuti Plenkovićev politički brak s HNS-om i SDSS-om), a s druge strane nikako da primijeti s kim to mostovci u Saboru tikve sade, s kim ruše ministre, na čiji se poziv ispaljuju iz saborske dvorane… Kad smo već kod toga tko je s kim, netko bi mogao pomisliti kako je Raspudić, prognozirajući Kolindinu pobjedu, jednako kao i kolega mu Žarko Puhovski, samo pridonio anesteziranju desnog biračkog tijela, učinivši tako sve za Plenkovića. Tim promašajem ionako nije bitno narušio svoju reputaciju uglednog izbornog vrača-pogađača. Osim toga, ne dobiva on prostor u medijskom mainstreamu da bi glumio svisca, nego krticu. A tu je reputaciju sačuvao. Štoviše, učvrstio ju je.

Kako su sijali, tako su i požnjeli

Sumanutu tezu o Plenkoviću za Milanovića, a protiv Kolinde, Raspudić i Markić nisu promovirali zato što su glupi, nego dobro znajući kako je publika kojoj se obraćaju prijemčiva za svaku vrstu iracionalnosti, na što su ju, napokon, godinama navikavali. Kao strastveni vjesnik „velike koalicije“, Raspudić se već otprije iskazao čudnovatom tvrdnjom kako je Plenkovićev HDZ već sad u koaliciji s SDP-ovcima preko tzv. Bandićevih žetončića, pritom apostrofirajući Tomislava Sauchu. No, propustio je navesti koju to SDP-ovu politiku ti žetončići provode. Svakom iole razumnom promatraču je jasno kako njihov utjecaj na kreiranje politike vladajuće koalicije odgovara utjecaju Raspudića i Igora Peternela – još jednog iz plejade onih kojima smetaju Ninini zemljaci „koji biraju predsjednika nama, a sebi ga ne mogu izabrati“ – na mišljenje Zorana Milanovića. S druge strane, žetončići su svojim glasom u Saboru Plenkoviću otprilike onoliko od koristi koliko su to Raspudić i Peternel svojim javnim djelovanjem Milanoviću.

Željka Markić je, pak, svoju vjernu sljedbu izdresirala forsiranjem prijedloga promjene izbornog zakona, koji ne samo da ne bi popravio postojeće stanje, nego bi još naglašenije razmrvio Hrvatsku dijeleći izborne jedinice po povijesnim pokrajinama. Uz to bi i dodatno potaknuo stranačku rascjepkanost ionako odveć rascjepkanog Sabora, pri čemu bi se još potencirale i unutarstranačke napetosti. S tom inicijativom je započela još ujesen, uoči Predsjedničkih izbora 2014., kad je, naišavši na Karamarkovu odbijenicu, lansirana i čuvena parola – HDZ=SDP! Otad se u svemu vidi željno iščekivana „velika koalicija“ – pa tako sad već može proći i da je Plenković za Milanovića. A što reći, nego da ima neke kozmičke pravde u tome što su vrhnje višegodišnjeg truda ovog dvojca pobrali njihovi politički neistomišljenici.

Željka Markić doduše je podržala Kolindu i agitirala za nju, ali pritom nesmanjenom žestinom udarajući po Plenkoviću i HDZ-u. Ta nedosljedna poruka pridonijela je zbunjenosti i pomutnji unutar glasačkog tijela te razdoru unutar tima kojeg je navodno podržavala – kao da navijaš za Modrića, ali si protiv Hrvatske, samo zato što je na čelu nogometnog saveza Davor Šuker, i što je za stvaranje vrhunskih igrača najzaslužniji Zdravko Mamić. Dotle su Kolindini protivnici bili dosljedni – i protiv Kolinde, i protiv Plenkovićevog HDZ-a.

Između dva izborna kruga pojavio se zanimljiv fenomen nacionalno osviještenih komentatora društvenih i političkih zbivanja, koji kao da su se odjednom probudili iz nesvjestice pa počeli na sva zvona trubiti – glasovao sam za Škoru, sad ću za Kolindu (ali od HDZ-a se ograđujem)! Neki, koji su domalo sablažnjavali malene teškim riječima ne držeći se baš istine kao pijani plota, su se čak sjetili i argumenata koje su dotad uredno ignorirali, da bi se potom čudili k’o picek glisti što im čitatelji argumente ne prihvaćaju niti im više vjeruju. Uvelike su time podsjetili na vođe sindikata zaposlenih u prosvjeti za nedavnih prosvjeda. Ti su baš uprli k’o sivonje inzistirajući isključivo na povećanju koeficijenata, a rezolutno odbijajući Vladinu ponudu povećanja plaće u istom iznosu dizanjem osnovice. Da bi, nakon što je dogovor postignut, zaposlene u nenastavnim zvanjima, za koje su izborili povećanje temeljem osnovice, stali uvjeravati kako im je to bolje – što razumski gledano stoji, no nije li i njih Vlada čitavo vrijeme u to isto uvjeravala pa to nisu prihvaćali? Ovi su to onda primili s gorkim razočaranjem, osjetivši se izdanima. Samo što njih poslije toga više nitko ništa nije pitao, a čitatelje tekstova naglo prosvjetljenih domoljuba ipak je. I kako onda ne primijetiti da su i jedni i drugi, i domoljubni tekstopisci i njihovi ne manje domoljubni čitatelji, Milanovića baš zaslužili?

Razotkrivanje Zlatka Hasanbegovića

Nakon što im je predizborna hajka na Milana Bandića ulila nadu da mu se bliži kraj, dokoni zagrebački ljevičari su se stali prepirati tko je najzaslužniji za stjerivanje Bandića na konopce. Pomalo neočekivano u raspravu krugova bliskim kulturnjacima protiv kojih je svojedobno kao ministar ratovao uključio se Zlatko Hasanbegović, pohvalivši se kako je upravo on utro put gradonačelnikovu rušenju. Reče kako je promjena imena Trga maršala Tita, na koju ga je on natjerao, označila početak njegova kraja. Zanimljiva teza, poglavito uzme li se u obzir kako je Milan Bandić, kakav god bio, realno jedina brana povratku SDP-a na vlast u hrvatskom glavnom gradu.

Hotimice ili nehotice, Hasanbegović  je zapravo razotkrio bit političkog djelovanja ideologa razvaline s krajnje desnice. Najprije navuci vladajuću maticu što više udesno. Ako pristanu, dobra je šansa da im slijedi rušenje, jer osjetniji pomak udesno iritira moćne strukture naslijeđene iz komunističkog totalitarizma koje iz sjene nadziru pravosudno-medijski aparat. Ako, pak, matica ne pristane na navlakušu desnice, njoj, lišenoj bilo kakve odgovornosti, uvijek ostaje politikantski parazitirati, duriti se, negodovati i blebetati, i tako održavati fanatizirane sljedbenike u stanju stalne moralne panike patološkog tipa. Uzevši Hasanbegovićev poučak u obzir, najjači argument protiv vraćanja Titove biste na Pantovčak i Trga maršala Tita u Zagrebu danas glasi – ne treba ih vratiti samo kako ubuduće netko tko politički obećava ne bi pritisnut kojekakvim hasanbegovićima, radeljićima i sličnima došao u napast maknuti ih opet. I time si u ovakvoj konstelaciji snaga očito presuditi.

Neizbježno je zapitati se i jesu li ideolozima desnice doista u prvom planu sadržaj Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, promjena izbornog zakona, zaštita života od začeća… Ili su to tek barjaci kojima mašu samo kako bi vodeću desnu opciju, uslijed trenutnog odnosa snaga u društvu i svijetu rizičnim zahtjevima gurnuli preko ruba provalije? Posljedično i, kako bi, i pod cijenu da ljevica prevlada, oni kao navodno desna alternativa, a zapravo skup raznorodnih, ideološki napola profiliranih frakcija, preuzeli biračko tijelo desnog centra. Stoga se prirodno nameće pitanje ima li sva ta iracionalna histerija istanbulsko-marakeška, kojom proroci lažni zaluđuju mase, isti cilj kao Hasanbegovićevo preimenovanje Trga maršala Tita. Na ovo pitanje nitko u HDZ-u nema pravo ostati ravnodušnim niti u stranci ima mjesta za dva odgovora na njega.

Nastavak jednog divnog prijateljstva

Sviđalo se to kome ili ne, sad kad su eliminirali Kolindu, ostaje samo još Andrej Plenković kao jamstvo postizanja realno ostvarih hrvatskih ciljeva i interesa, te očuvanja dosadašnjih hrvatskih dostignuća i tradicionalnih vrijednosti, makar u očima nekih bio tek puki administrator, protočni bojler, briselski ćato, sin vojne lekarke, lijevi liberal… Ako dosadašnja postignuća njegove vladavine nekome nisu dovoljan argument za to, neka mu ne bude teško zapitati se kako to da HDZ i Kolinda Grabar Kitarović tijekom kampanja za europske i predsjedničke izbore nisu imali podršku baš niti jednog viđenijeg medija, dok je Milanović mogao računati na čitav komercijalni medijski spektar predvođen ex-epehazijom, a Škoro na Večernji list i Z1 televiziju? I tko je tu onda više neovisan – onaj koji ima ili onaj koji nema podršku vlasnika komercijalnih medija?

S druge strane, onima koji nalaze zajednički interes samo kad treba rušiti, razvaliti, zabiti nož u leđa, tobožnja briga za nacionalne vrijednosti tek je krinka za destrukciju. Čim nešto treba izgraditi, njihova sloga rasprši se kao mjehur od sapunice. Suočen s tim problemom, Škoro ima genijalan plan – dogovorit će se oko onoga oko čega se Most i suverenisti slažu. A to je – rušenje HDZ-a,… i … i… i… i lako bi se njihov zajednički program mogao prometnuti u najtanju knjigu na svijetu. Ipak, pogrešno bi bilo reći kako su oni krivi za dolazak Milanovića na Pantovčak. Nisu krivi… nego zaslužni!

Jer kome ni nakon Škorine instrukcije kako glasovati u drugom krugu još nije jasno kako je glas za njega bio glas za Milanovića, mogao bi se naći zatečenim i time komu će se škoristi prikloniti poslije parlamentarnih izbora. Glas za njih tada doduše ne će biti glas za Zorana Milanovića, nego za Davora Bernardića (a s njim i Marasa, Stazića, Ostojiće, Beljka, Mrak, Pusić,…), ako to nekog tješi. Da je to posve realan scenarij, pokazuje i to što neformalna koalicija škoristi-niškoristi već sad funkcionira. I u Saboru kad ruše ministre pretežito HDZ-ove vlade (mostovci su u tome dosljedni jer su to isto činili surađujući sa svojim sadašnjim saborskim ortacima i kad su bili dijelom HDZ-ove vladajuće većine), i u zagrebačkoj skupštini kad zajedničkim akcijama ruše većinu Bandića i HDZ-a (ulogu Mosta ovdje igra Hasanbegović). Predsjednički izbori su savez škoristi-niškoristi samo učvrstili, a vjetar u jedra će mu odsad davati i novoizabrani Predsjednik – niškoristi na kvadrat! Sve upućuje na to kako bi eventualna njihova vlada „uspjesima“ mogla čak nadmašiti i njegovu. A to možda čak ni Hrvati ne zaslužuju. Ali ako tako baš žele…

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Totalitarna (pod)svijest političke nenormalnosti

Objavljeno

na

Objavio

Izabrani predsjednik Zoran Milanović, blago rečeno, osebujna je politička ličnost.

Već njegov slogan “normalno” dovoljno je simptomatičan, i ukazuje da nije baš posve normalan. Jer činjenica da je više od milijun Hrvata dalo glas drugim kandidatima logično implicira da ti ljudi ili nisu normalni, ili da ne žele biti normalni.

Normalnost, među inim, statistička je činjenica, i određuje se odgovara li naše ponašanje većinskom. U tom smislu, svatko je od nas u nečemu, svejedno, ili ispod, ili iznad prosjeka, dakle – nenormalan.

Nikola Tesla jednako je bio nenormalan na svoj način, kao i Ava Karabatić na svoj način. Milanović je obilato svojim postupcima i izjavama već pokazao da je nenormalan. Govoriti o puknutoj cijevi u vlastitom stanu dok Gunja nestaje u poplavama, svjedoči da mu nije pukla cijev, već i “nešto” drugo, kao i politički komunicirati prema drugim državama nazivajući ih “šakom jada”, nije baš ni politički ni ljudski normalno prema državljanima te zemlje.

I nakon što je izabran za predsjednika on je pokazao, opraštajući se od SDP-a, svu raskoš svoje normalnosti izjavivši: “Da je u izborima istina jedini kriterij, a o istini bih htio nešto reći, SDP bi bio na vlasti vječno”. Istina i politika, pa još vječnost u vremenu, to nije normalna izjava, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

SUKOB MOĆI I ISTINE

Naime, Hannah Arendt koja se, među inim, bavila totalitarizmima, cijeli svoj intelektualni vijek potrošila je da bi istinu zaštitila od politike i političara. Politika, čitaj moć, i istina, kroz cijelu povijest su u krvavom sukobu.

Arendtova polazi od teze da svako obmanjivanje polazi od samoobmanjivanja, a jedno od njih je da (u politici) ti, ili tvoja stranka, posjedujete istinu. Tko posjeduje istinu je totalitarist i isključiv, a onaj koji je traži jest demokrat. Istina koja se posjeduje je u političkom smislu opasna istina. Za politiku je mnijenje, privid, a ne istina ili moral, kaže Arendt, odlučujući preduvjet bilo kakvog političkog organiziranja.

Bez obzira u kakvoj se političkoj formi ta zajednička volja pojavljuje, njen jedini limitirajući faktor jest krug istomišljenika, članova stranke, drugova i drugarica koje okuplja. Oni pak uvažavaju, što je normalno u politici, ono što im u njihovoj agendi koristi, ali isto tako, bez obzira na istinu, odbacuju sve što im može štetiti.

Politika se legitimira tako kao potpuno otvorena forma, koja se poput vode određuje prema obliku posude, prema promjenjivim mnijenjima građana o ljudskim stvarima (a ne vječnim, druže Milanoviću), koje su i same u stanju neprekidnog toka. Sukob intelektualca i političara je u tome što političar traži prije svega, i to je legitimno, moć, a intelektualac istinu. U tom sukobu istina uglavnom strada ako nije po volji moći.

Sokratova sudbina, toliko puta viđena u povijesti, paradigmatična je za sve Milanoviće i SDP-ovce kroz povijest. I kod nas su stradali na istoj paradigmi mnogi Gotovci i Budiše od strane preteče Milanovićeve Partije koja je posjedovala istinu. Naime, Sokrat je u sukobu sa sofistima isticao kako nam istina ne pripada, ona se ne posjeduje i nije na prodaju, pa ni u politici. Prema Sokratu, to je preduvjet demokratskog poretka, da istinu ne posjedujemo, već zajedno tražimo, porađamo, u procesu argumentacije, gdje je svatko pozvan reći svoje.

Dakle, slikovito govoreći, u demokratskom poretku i građani i stranke su jednako udaljeni od praznog centra u kojem bi trebala zasjati istina, uvijek nesavršena, pa, osim istine, zbog približavanja tom centru, imaju pravo postavljati prije svega prava pitanja, propitivati, sumnjati, kao temeljni preduvjet približavanja istini. Kako je Sokrat završio od strane politike koja je, kao Milanovićev SDP, posjedovala istinu, dobro je poznato, kao i naši Gotovci i Budiše.

Čak ni sveti Pavao, suutemeljitelj kršćanstva, kada je istina u pitanju u “Hvalospjevu ljubavi” jasno kaže: “Doista, sada gledamo u zrcalo, kao u zagonetki, a tada licem u lice. Sada spoznajemo djelomično, a tada ću spoznati savršeno”. Sama pak Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru, imajući u vidu da su se religije ubijale u ime istine, govori i o tragovima istine prisutnim u drugim religijama, što je preduvjet međureligijskog dijaloga i mira.

Ali što je Katolička crkva za SDP koji prisvaja svu istinu i “vječnost”, što su pape za nezabludivog Zokija Milanovića? Ništa, šaka jada! U tom smislu, razni Stazići u SDP-u koji posjeduje istinu kao i SKH prije njih, prema vlastitim izjavama, danas ne ubijaju u ime istine ne zato što ne žele, već zato što ne mogu i ne smiju. Milanovićeva “normalna” izjava o istini i SDP-u koji bi, da je istina jedini kriterij, vladao vječno, neodoljivo podsjeća na stih one “pesme” iz bivšeg režima: “Ako ima večnosti, i ako večnost ima ime, ime večnosti je Titovo ime”.

Ova, po meni, opasna izjava, odaje Milanovićevu totalitarnu (pod)svijest. Zato je velika utjeha da su predsjedničke ovlasti, za razliku od izabranog predsjednika i Svemira – ograničene! Za Svemir nisam siguran…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ribić pisao Milanoviću: ‘Bojimo se izreke da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Vi niste janjeća narav’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari