Pratite nas

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

In memoriam – Sjećanje na doc. dr. sc. Ivana Bagarića

Objavljeno

na

Objavio

Od kada sam tog kobnog četvrtka 09. svibnja 2019. primila tužnu vijest o iznenadnoj smrti našeg velikog prijatelja i kuma Ivana Bagarića, jedina misao mi je bila da njegov odlazak ne mogu prihvatiti. Sjećam se da sam tu rečenicu nebrojeno puta izgovorila u trenutku kada mi je njegova voljena nećakinja Luca tiho priopćila tužnu vijest: “Umro je stric!”. Napustio nas je sin, suprug, otac, prijatelj, liječnik, političar, general, čovjek velikog srca. Od toga trenutka do danas, moja kći Iva i ja, ispunjene dubokom tugom i boli za našim Ivanom, suosjećajući s njegovom obitelji, ne uspijevamo naći riječi utjehe, ni prostora u srcu prihvatiti tužnu istinu, niti pronalazimo pravog načina kako se u budućnosi nositi s tim nenadoknadivim gubitkom.

Pogled na kalendar otkriva da je 9. dan mjeseca svibnja posvećen proroku Izaiji, najvećem među prorocima, koji otkriva Božji sud i Njegovo spasenje, milosrđe, milost i suosjećanje, obnovu, oproštenje i izlječenje, ali nadasve trpljenje nakon kojeg dolazi iscjeljenje.

dr. Ivan Šarac

Preplavljena emocijama, prisjećam se jeseni davne 1992. godine, kada sam u jednom izbjegličkom centru volontirajući kao mlada liječnica, prvi put srela dva Ivana. Kasnije smo u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu pili kavu, a s njima je bila, tada još mala djevočica Luca, Ivanova voljena nećakinja. Jedan Ivan je bio bučan, gromoglasan, neposredan, otvoren i nadasve šaljiv, a drugi tih, zamozatajan, zagonetan, duboko promišljen i prodoran, ali obojica s istim izrazom ponosa na licu jer “oni su došli u Zagreb pomoći svome narodu”. Rekli su da su tu kratko i imaju vrlo malo vremena jer ih u njihovom rodnom Tomislavgradu čeka njihov narod, prijatelji i kolege koji trebaju dodatnu pomoć I oslonac iz Hrvatske. U to je vrijeme u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio rat, koji je već odnio mnoge mlade živote, a među njima i Bagarićevog brata pok. Željka. Ivan je i tada hrabrio i tješio nas govoreći “Imam ja još jednog brata, Ivana Šarca”, s kojim je od ranog  djetinjstva dijelio dobro i zlo, radost i tugu, ognjište i tanjur, uvijek  ravnopravno, ne razdvajajući se ni u jednom ključnom trenutku života do samoga kraja. Toga dana, u Zagrebu, bez daha s oduševljenjem su prepričavali kako je prošlo već godinu dana od kada su preuzeli odgovornost za osnivanje saniteta Hrvatskog vijeća obrane, a koji je osnovan u suradnji s Glavnim stožerom saniteta Republike Hrvatske. Ta jedinstvena suradnja detaljno je opisana u monografiji “Hrvatski sanitet tijekom-srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995.” autora prof.dr.sc. Andrije Hebranga, a jedan od koautora je i dr Ivan Bagarić. Knjiga je proglašena najboljom knjigom o Domovinskom ratu, a u njoj autor navodi: “Tadašnji civilno-vojni sanitet bio je nešto posebno…i svijet ga je preuzeo od nas”. Takvu jedinstvenu organizaciju saniteta, “nezabilježenu u povijesti ratovanja”, u kojoj su pripadnici saniteta postigli jedan od “najveličanstvenijih spašavanja ranjenika u povijesti”, kao i ostala iskustva ratnog saniteta, preuzeo je od nas i sam NATO, navodi se u knjizi.

Ivan se često, s puno emocija prisjećao prošlih vremena, prepričavao razne anegdote, evocirao uspomene iz rata, vesele trenutke i teške situacije koje je dijelio sa svojim suborcima i kolegama, uvijek naglašavajući važnost jedinstva pripadnika svih službi ratnog saniteta koji je odradio vrhunski posao. Ivan nikada nije zaboravio dugu kolonu liječnika i mnogih drugih dragih suradnika, mahom dragovoljaca; dr Ivan Šarac, dr Marija Brajko Brnčić, dr Radoslav Jurilj, dr Ante Kvesić, dr Vlado Tabak, kolege koji su došli iz Hrvatske dr Toni Kolak, dr Tugomir Gverić, dr Jadranko Barišić, dr Marko Radoš, dr Goran Vujić, i mnogi drugi koji su se uključili u rad saniteta HVO-a., sudjelujući u organizaciji rada ratnog saniteta, educirajući borce i civile o pružanju medicinske pomoći, i nesebično pomažući sve potrebite, bez obzira na nacionalnost i drugu pripadnost, stavljajući njihov život ispred vlastitoga. Svojim radom dali su neprocjenjivi doprinos i na to smo silno ponosni. Već u to vrijeme dodijeljena su najviša odličja za humanost i etičnost bolnicama, liječnicima, medicinskim tehničarima i mnogim drugima zaslužnima u zaštiti ljudskih života, ljudskog dostojanstva I teritorijalnog suvereniteta. Dr Ivan Bagarić se istaknuo i u humanitarnom radu, kada je s prof.dr. Slobodanom Langom, Antom Damjanovićem i Brankom Čulom pokrenuo humanitarnu pomoć “Bijeli put”. Kasnije su dr Ivan Bagarić i dr Ivan Šarac inicirali izgradnju bolnice u Novoj Bili pod pokroviteljstvom prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. U suradnji s prof. Andrijom Hebrangom, akademikom Ivicom Kostovićem, prof. Filipom Čulom, prof. Slobodanom Langom, dr. Jurjem Njavrom i drugima pokrenuli su i osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru i Kliničke bolnice u Mostaru, i ovaj put, uz značajnu pomoć Republike Hrvatske. Od početka rada tih ustanova, tamo se slijevaju rijeke poznatih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, svi sa zajedničkom idejom, da nastave pridonositi zdravlju ljudi, razvoju medicine i znanosti. S diplomom specijaliste javnoga zdravstva, kao docent na Medicinskom fakultetu u Mostaru, godinama je prenosio svoje veliko znanje i bogato iskustvo mlađim kolegama, imajući stalno na umu svoju osnovnu misiju, zdravlje naroda kao temelj blagostanja cijele zajednice. Do danas, idejno i strategijski, te projekte nije uspio nadmašiti niti jedan drugi projekt u tom kraju i puno šire.

Dr Ivan Bagarić je poznavao mnoge, bio omiljen i otvarao je mnoga vrata. Uvijek među prvima,  od vremena kada smo samo sanjali hrvatski san; od narodnog bunta kada je sa ekipom mladih liječnika koji su tada radili u skučenim prostorima Doma zdravlja Tomislavgrad, dr Ivanom Šarcem i “dušom ekipe” dr Marijom Brajko Brnčić, stao na čelo prosvjednika protiv akceleratora u Duvnu, preko sveopćeg narodnog bunta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sudjelovanja u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice i Prvom općem saboru HDZ-a, kao zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine gdje istupa zajedno s dr Ivanom Šarcem i dr Ivom Lučićem zastupajući hrvatske interese, osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, kao načelnik saniteta Hrvatskog vijeća obrane, kao jedan od inicijatora i organizatora jednog od najvećih humanitarnog konvoja “Bijelog puta”, Bolnice u Novoj Bili, Kliničke bolnice u Mostaru i Medicinskog fakulteta u Mostaru, kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru u dva mandata, s osobitom zaslugom za donošenje Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske, pa sve do konačnog povratka u svoj Dom zdravlja u Tomislavgradu gdje je sve započeo.

U svim ključnim trenutcima bio je nepokolebljiv, neumoran, ne zastajkujući pred izazovima. Govorio si: “Ne može se biti pobjednik, a ne biti i patnik”. Imamo tek nekoliko godina na ovoj zemlji,  nakon smrti ne postoji druga šansa za spasenje, a vječnost bez raja je veoma dugo vrijeme”.  Živio je potpuno predan vjeri, obitelji, prijateljima i svome narodu, otovren svakom čovjeku dobre volje, odbacujući nepoštenje, dvoličnost i licemjerje. Njegova pravednost nije bila samo fasada, nego je bio istinit i stvaran, vjerovao, nadao se, živio s potpunim pouzdanjem u Boga, svim svojim srcem, ne samo izvana. Imao je srce, dušu, lice, ne i naličje. Tražio je malo, želio više, težio uvijek, vidio daleko, hodao uspravno, kročio hrabro, radio predano, osjećao duboko, suosjećao svim srcem, davao se neštedimice pomažući druge svakoga dana i svakoga trena. Znao je kako je ovaj život i ovaj svijet prepun izazova, i pomišljao kako je možda mogao biti i malo lakši, ali nikada nije posustao niti posumnjao da u svakome od nas ima neizmjernih mogućnosti i da tek u hodu, zajedno, stječemo nove snage. Poticao je i hrabrio, ne dozvoljavajući ikome da posumnja kako je cilj postavljen isuviše visoko. I zaista, nije ni u čemu  ostao dužan životu.

Od prvih dana našeg prijateljstva do danas, često smo se sretali, družili, razgovarali. Nemjerljiva je bila njegova podrška kada nas je zauvijek napustio, njegov i naš Ivan Šarac, tješio nas je i hrabrio, uveseljavao najljepšim pričama iz njihovog kratkog, ali burnog, sadržajnog i bogatog života, skrivajući koliko mu je istinski ranjeno srce njegovim preranim odlaskom. Govorio je kako je on nastavio svoje duge razgovore s njim. Zvao je često i uvijek započeo istim pitanjem “Kako je Iva”? Bio je užitak slušati ga kako ispunjen ljubavlju i brigom za svoju obitelj priča o svojoj majci Luci, supruzi Veri i svojoj djeci, Željki, Boži, Marijani, Ivani i Petri, a svoju Lucu, Marijana i Zdenku naprosto je obožavao, stajao im uvijek blizu i bio puno više od strica. Zadnjih godina smo neumorno radili na zajedničkim poslovima i projektima iz struke kojoj se u potpunosti posvetio, a nije prošao niti jedan dan da nije zatražio i medicinsku pomoć nekome od svojih zemljaka. Nedavno je nazvao veseleći se jedinstvenom uspjehu svojih mladih duvanjskih glazbenika koji su osvojili državno natjecanje, a među njima je bila i njegova kći Ivana, što ga je ispunjavalo posebnim ponosom, a taj uspjeh je smatrao većim od bilo kojeg svog podviga. I sada odjekuje njegov gromki glas uoči prošlog Božića, kada je u Zagrebu svojim govorom oduševio sve nazočne na predstavljanju knjige o “Bijelom putu”.  Posebno je oduševio svoje kolege iz ratnog saniteta koji su ga ispratili gromoglasnim pljeskom i ovacijama. Te snimke čuvam do danas u mobitelu, a kada ih je vidio, rekao je kratko s osmjehom: “Pa ovo se čak i meni čini dobro!”. Protekloga Uskrsa mi je poručio da trebamo činiti prava djela i budemo svjećnjak među ljudima, zaključujući jednostavno “Mir u našim srcima”.

Otišao je čovjek s kojim smo dijelili najljepše i najsretnije trenutke dugog prijateljstva i ljudskog zajedništva. Bio je čovjek neizmjernoga duha i velikoga srca, koji je svojom ljubavlju, iskrenošću, pomalo djećjom nevinošću i neposrednošću, razoružavao sve oko sebe, plijenio svojim šarmom i neiscrpnom energijom, koji je živeći u stvarnosti svojom snagom nadilazio prostor i vrijeme, jer on je bio taj koji je oblikovao prostor, vrijeme i događaje, a ne oni njega.

Dragi Ivane, teško je živjeti u ovom svijetu bez tebe i tvoga “brata Ivana” i drugih naših “nebeskih vojnika” Željka, Ivana, Zdravka, Slobodana, Radoslava, Jurja, Tome, Andrije i mnogih drugih, bez osjećaja kontrole vremena, jer više ništa ne izgleda toliko vrijedno na ovoj zemlji. Za nas vrijeme kao da postaje sredstvo kojim samo nešto pretačemo u razno i na razne načine, i podsijeća nas na našu prolaznost, izgubljene snove i neprežaljene trenutke.

Dragi Ivane, ostavio si neizbrisiv trag. Vjerujemo da će Bog nagraditi tvoj život, da će ti otvoriti nove puteve za tvoja buduća velika djela. Dragi Ivane, jer si volio čovjeka i jer si slijedio Gospodina našega Isusa Krista, živjeti ćeš vječno. Do novog susreta u Gospodinu, počivaj u miru Božjem. Neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si toliko volio.

Prim.dr.sc. Helena Šarac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari