Pratite nas

Događaji

Kod Odžaka otvoren spomen park kao sjećanje na 3.404 žrtve partizanskog zločina

Objavljeno

na

Ovoga petka, 25.5.2018. u Posavskoj Mahali (nekadašnja Vlaška Mala) kod Odžaka otvoren je spomen park kao sjećanje na 3.404 žrtve partizanskog zločina 1945 godine na ovim prostorima. Uz brojne uzvanike, ovom događaju prisustvovao je i član predsjedništva BiH Dragan Čović, predstavnici državnih tijela RH, dok je misu na groblju na Nujića njivi vodio Kardinal Vinko Puljić.

Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenskih partizana. Bitka je također poznata i kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:

“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”.

Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.

Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.

Iz teksta objavljenog na https://www.zupapotocani.ch/pri%C4%8De-iz-%C5%BEivota/da-se-ne-zaboravi/

O borbama za Odžak koje su potrajale do 25.svibnja 1945.godine, borbama između partizanskih s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako mnogo. Međutim, kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen…

Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga, u sjevernoj Bosni bjesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza.

Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama, ušlo je u bitku protiv višestruko brojnijeg protivnika koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i bitka se zavukla u tjedne i naposljetku je iz Beograda stigla naredba s doslovnom porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25.svibnja, rođendana Josipa Broza.

Što je predhodilo bitci

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i “Srbima” odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: “U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej.”

No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili “domaći” ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.

U slamanju otpora ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga.

Najveća većina branitelja Odžaka je izginula, oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine.

Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu krenuli put Austrije kao većina postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek, fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu!

Prije nekoliko dana pokošena je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana.

Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep u okruženju Jugoslavenske vojske koja je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja odžačkih ustaša i domobrana.

Kako je pred kraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo je i sljedeće, dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na ustaše i domobrane iz Odžaka.

Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25.svibnja. U javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se konačno spominju događaji iz Odžaka iz svibnja 1945.godine. Tada je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljuni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke.

Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”.

Inače, u Odžaku u prve dvije godine rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli djelovati u okolici Odžaka to se i dotad mirna situacija zakuhala. Počele su borbe i s četnicima i s partizanima i poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških postrojbi u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – ‘Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu’.

I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima, držali su do discipline i povjerenja. Vojnici su ih se i bojali, istovremeno i poštovali.

Upravo su njih dvojica naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžaka. Crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik. Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako bi partizani mogli biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu.

Pitanje je bilo i otkuda hrane i streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su tisuće tona hrane i streljiva odžački branitelji pronašli na pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi. Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten je išao desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugih nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićeni protiv tenkovske i minobacačke paljbe.

Zapovjednik obrane bio je Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi. Istočno krilo držao je Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.

Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri brigade – 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada.

Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je riješiti sama naredba Josipa Broza da se „više nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše. Bez obzira na žrtve. Čak su ustaše i domobrani nakon kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj.

Došao je i kraj travnja, a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi, punu odgovornost“!

Zapovjednik partizanske akcija – slamanje otpora u Odžaku – Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog branitelja Odžaka. U jednom trenutku pri tom napadu ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena paljba. Partizanski gubici bili su golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su bježali ostavljajući oružje za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen. Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo.

Na sam dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partizanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca. Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd:„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“.

Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile riješene. I tada je uključena s partizanske strane još jedna brigada, peta po redu, no promjena nije bilo. Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika. Nakon što su konačno osvojili Odžak partizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su vodile oko bolnice u Prudu. No, unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio ismijavan zbog toga što mu je ‘šačica ustaša napravila’.

Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem. Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo, no oni su svi po kratkom postupku poubijani. Po selima su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina. Godinama i godinama kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u osnovnoj školi koji je imao živog oca.

U proboj je krenuo i uspio sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića. Tvrdi se kako je i on uspio preživjeti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji.

Na koncu konca, u Jugoslaviji se kao Dan oslobođenja Odžaka slavio datum – 15.travanj, iako su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije.

Iz knjige fra Grge Vilića

Rođen sam u D.Dubici 1927 godine. Godine 1941 pri padu stare Jugoslavije bio sam dječak. Sjećam se tada je osnovana Hrvatska država ali moje komšije Srbi nisu htjeli u našu vojsku već su se kad dobiju poziv odmetali u šumu i tamo četovali. …. Sjećam se 1941 godine….Četnici su brzo bili organizirani. U Novom Gradu komandant četnika je bio Sreto Tadić. Nastao je odmah strah u selu pa je knez Šimo Jazvić napravio osiguranje sela. U Dubici bilo je dosta četnika. Oni su prvi počeli pljačkati naša hrvatska sela. Sjećam se napada na kuću Ilije Radića. On se obranio bombama i neki od četnika bili su ranjeni. Svojim sam očima vidio oko kuće krv. Napali su kuću Ivana Jazvića jer je njegova nevjesta Majićka imala dosta dukata. Njega su opljačkali. Srbi su uglavnom pljačkali dukate i kožne kapute. Kasnije su napali i moga djeda..(svjedočenje Ante Samardžića)

U staroj Jugoslaviji živilo se siromašno. Branilo se pjevanje hrvatskih pjesama. Žandari su to smetali. Za krizmu o Odžaku došli smo blizu crkve i čuo se pucanj. Kad smo došli tamo Ivana Vidića raznio ga metak u prsima. Jozu Ilaka Vidova ranili su u nogu. Jerka Nujića su ranili u preponu. Jerka su u kola pa za Brod, iskrvario je i preminuo. Jerko je imao veličanstven sprovod. Znam da su poslije toga zatvorili nekoliko ljudi, kao da su to oni organizirali. Odležali su nekoliko dana i bez dokaza vraćeni kućama. Moram reći da za vrijeme stare Jugoslavije Srbi su imali uvijek prvenstvo. S one strane Bosne bio je neki Srbin koji je čak nosio strojnicu. Kao neki četnički vođa imao je na to pravo. Srbi su se držali odvojeno od nas Hrvata katolika ….. (svjedočenje Stjepe Tadića)

Više o bitci za Odžak:

znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).

Vlatka Sakar

https://kamenjar.com/bitka-za-odzak-1945-berlin-pao-odzak-nije/

https://komunistickizlocini.net/2016/05/26/video-bitka-za-odzak-berlin-pao-odzak-nije-donosimo-detalje-o-posljednjoj-bitci-ii-svj-rata/

http://www.sloboda.hr/pala-herojska-obrana-odzaka-kraj-drugo-svjetskog-rata-u-europi/

Rad Blanke Matković i Stipe Pilića: bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Održana akademija ‘Srce i riječ za Vukovar’

Objavljeno

na

Objavio

Zlatan Mijo Jelić, umirovljeni general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane / Foto: Petar Belina /

“Srce i riječ za Vukovar” naziv je svečane akademije održane 19. studenoga u 19 sati u organizaciji Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu u dvorani Vijenac na Kaptolu 29a.

O svjedočanstvima s prve crte obrane Hrvatske govorili su Zlatan Mijo Jelić, umirovljeni general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata, dr. Jasna Stoić-Brezak, hrvatski branitelj i članica mobilne kirurške ekipe Domovinskog rata.

Uvodni dio programa započeo je izvedbom pjesme hrvatskog pjesnika Petra Preradovića Pozdrav domovini. Pjesmu su prema glazbi koju je priredio hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog Vilko Novak izveli zagrebački bogoslovi okupljeni u oktet. Nakon recitacije te iste pjesme u interpretaciji bogoslova Krešimira Cervelina, pozdravi su pridošlima uputili voditelji programa Antonio Kovačić i Antun Stipić.

Prigodne riječi pozdrava voditelji su uputili aspostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj mons. Giorgiu Lingui, zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću, dekanu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Mariju Cifraku, rektoru Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu preč. Matiji Pavlakoviću, hrvatskim braniteljima, kao i onima iz Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske na čelu s njihovim predsjednikom Milanom Zanoškim te svima koji su živi svjedoci ratnih događanja ne samo u Vukovaru, već i diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

“Želimo se iznova učvrstiti u istini o Domovinskom ratu, a također prisjetiti se na događaje, osobe, okolnosti, žrtve, strahove, strepnje i bol kojim je bio prožet herojski grad Vukovar, grad s desne obale rijeke Dunav, kao i Škabrnja, Pakrac, Lipik, Gospić, Dubrovnik, Vinkovci, Zadar, Osijek, Kostajnica, Lasinja… cijela Hrvatska, kojim je bio prožet ponos Hrvatske, a to su branitelji naše domovine Hrvatske. Naša Domovina, mnogi naši branitelji, mnoge naše obitelji pretrpjele su nevolje, tjeskobe, progonstva, gladi, silovanja, golotinje, pogibli i ranjavanja i smrti od oružja, bili su mučeni i ubijani dan za danom, ali smo u svemu tome nadmoćno pobijedili po Kristu koji nas uzljubi – i to je ono što nas danas drži – ljubav prema Kristu, ljubav prema slobodi, ljubav prema istini”, istaknuli su voditelji.

U svjedočanstva s prve crte obrane Hrvatske tijekom obrambenoga Domovinskog rata okupljene je pjesmom Vukovar uveo Oktet zagrebačkih bogoslova. Uslijedilo je i prvo svjedočanstvo svečane akademije, ono umirovljenog generala Hrvatske vojske Zlatana Mije Jelića koji surađuje na knjizi o Domovinskom ratu s povjesničarom i ponajboljim poznavateljem Domovinskog rata dr. Antom Nazorom. Nakon uvodnih riječi general je iznio presjek važnih događaja za vrijeme Domovinskog rata s osvrtom na Vukovar.

“Jugoslavenska narodna armija u svibnju 1990. godine oduzima oružje teritorijalne obrane Republici Hrvatskoj i ostalim zemljama i skladišti ga u vojarnama JNA. Hrvatski narod ostaje razoružan i prepušten na milost velikosrpskom agresoru”, naglasio je na samom početku general Jelić.

Rekao je da su već u ljeto iste godine oružane snage JNA u vojarne na teritoriju RH dovele oklopno mehanizirane i topničke postrojbe spremne provesti u djelo plan koji je ranijih godina isplaniran – da spriječe samostalnu i slobodnu RH, a posebno potaknut gorčinom izazvanom pobjedom Hrvatske demokratske zajednice na izborima.

“Hrvatski Srbi po naputku iz Beograda u kolovozu pokreću takozvanu Balvan revoluciju i maltretiraju putnike i turiste na teritoriju RH. Srbi u prosincu proglašavaju SAO krajinu u Kninu kako bi pokazali da ne priznaju izbore i legalno izabranu vlast”, kazao je Jelić i dodao da se organizirani incidenti nastavljaju i kroz sljedeću godinu, novim barikadama poput one na Plitvičkim jezerima.

Govornik se dotaknuo i Krvavog Uskrsa kako bi podsjetio na Josipa Jovića, prvu žrtvu Domovinskog rata. Grad Vukovar opisao je kao grad koji je bio u najtežoj situaciji.

“Vukovar je smješten uz Dunav – cijela sjeverna strana od Iloka do Borova sela, a s ostalih strana bio je okružen srpskim selima koja su se od svibnja pripremala za napad i provodila etničko čišćenje stanovništva koje nije srpsko. Napad na grad Vukovar počeo je 25. kolovoza 1991. godine. Velikosrpska JNA s četničkim postrojbama napada Vukovar svim dostupnim sredstvima s kopna, s Dunava i iz zraka”, istaknuo je.

Naglasivši kako nije prošao jedan dan da nije bilo ranjenih osoba, izlagač se prisjetio i 266 osoba koje su odvedene iz vukovarske bolnice – 200 na Ovčaru, a za 66 se i dan danas traga.

“U borbi za Vukovar poginulo je 2717 civila i hrvatskih branitelja, dok je više od 7000 hrvatskih branitelja tijekom rata odvedeno u koncentracijske logore. Vukovar je od početka do kraja branilo između 1800-1900 branitelja, a napadalo ga je više od 30.000 četničkih dragovoljaca iz Srbije, Bosne i Hercegovine te JNA. Vukovar je slomio kralježnicu velikosrpske agresije”, poručio je general Jelić.

Nakon glazbene stanke u kojoj je Bogoslovski tamburaški sastav izveo skladbu Ne dirajte mi ravnicu, drugo svjedočanstvo večeri s okupljenima je podijelio Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije i dragovoljac Domovinskog rata.

O razlogu da postane branitelj i vojnik svoje domovine Sladić je naveo revolt koji je osjećao kao svjedok mnogih medijskih zataškavanja silovanja i političkih igara počinjenih od strane, kako kaže, “četničke horde”.

“To je u meni stvorilo dovoljnu količinu bijesa da dam otkaz i javim se kao dragovoljac kod Tomislava Merčepa.” Pričajući o službi pod ratnim zapovjednikom Merčepom, Sladić je rekao da ga je Bog vodio i na putu mu omogučio da nauči sve ono što mu je u određenom trenutku tijekom ratovanja trebalo. “Kad se sjetim nekih znanja koja sam usvojio, pitam se što mi je to trebalo u životu, ali Bog je tako želio i on nalazi način da to znanje iskoristi”, posvjedočio je ovaj ratni dragovoljac.

U prvim danima Sladić je prepravljao rakete koje su dragovoljci imali na raspolaganju te pokušavao nadoknaditi veliki jaz u naoružanju između agresora i hrvatskih branitelja.

“To je u jednom trenutku izgledalo neopisivo smiješno – ta razlika između naoružanja u kojem su nas vodili nenadmašno. Uzeli smo jedan kamion i na njega montirali lanser protugradni raketa koji smo sami preradili s alatima koje smo imali – kako bi uzvratili vatru po Borovu selu. Srbe je to toliko iznenadilo i zapanjilo da se sutradan u politici pojavio natpis ‘Amerikanci ustašama poklonili svoje najnovije rakete’, a to je bilo smiješno svima nama koji smo znali pravo stanje situacije”, kazao je ratni izvjestitelj i dragovoljac.

Kao primjer Božje providnosti i neočekivanog istaknuo je susret s vrlo neobičnom obitelji Prpić koja je došla u Vukovar u automobilu punom naoružanja, s novcem, voljom i ljubavlju prema Hrvatskoj.

“Polako smo se formirali kao grupa, a sve zahvaljujući ljudima koji su s ljubavlju dolazili nuditi pomoć. Jedan dan mi je prišao stražar i rekao da se vani nalaze neki čudni ljudi te da tijekom komunikacije s njima nije razumio pola izgovorenih riječi. Ja sam izašao i ugledao obitelj Prpić – dvije sestre, brat, majka, otac koji se javljaju dobrovoljno da pomognu u obrani Republike Hrvatske. Sa sobom su donijeli oružje u autu dok su na bankovnom računu u Zürichu imali novac koji su prikupili od dobronamjernih ljudi s ciljem da ga daruju u svrhu obrane Hrvatske. Njihov sin Ljudevit, maloljetan u to vrijeme, ostao je sa mnom do 18-og rođendana kako bi mogao biti dragovoljac i s vremenom je postao moj zamjenik na nekim bojištima”, rekao je izlagač.

U nastavku se ovaj ratni izvjestitelj prisjetio i tragičnih posljedica ratovanja koje su ostavile trag u njegovom privatnom životu te životu dragih mu ljudi. Okupljenima je poručio da bi volio da svi opet vjerujemo u Vukovar kao što su to činili branitelji kroz ratne godine.

“Molim vas da kad se sjetite Vukovara i svih heroja, kad se sjetite svih tih ljudi, radi njih, njihove patnje i žrtve, zaboravite na razmirice i pronađite u sebi entuzijazam, snagu i ljubav prema domovini kako ne bismo svi postali Vukovar, jer putujemo upravo prema toj stvarnosti”, zaključio je.

Dr. Jasna Stoić-Brezak posljednja je govorila te večeri. Svoje riječi publici je uputila nakon glazbene stanke i pjesme Bože čuvaj Hrvatsku u interpretaciji tamburaškog sastava sjemeništaraca. Svoju priču o ženi i liječnici u Domovinskom ratu započela je govorom o svojoj obitelji gdje je primila odgoj koji je u temelju sadržavao ljubav prema domovini.

“Imala sam sreće i obilje Božjeg blagoslova na svojem putu, jer iako sam bila na mnogim mjestima obilježenim razaranjem i u rizičnim situacijama, prošla sam sve to bez nekih posljedica i smatram da sam obogaćena tim iskustvom. Ako sam jedan kamenčić uložila u stvaranje svoje Hrvatske, presretna sam”, rekla je dr. Stoić-Brezak.

Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata ova liječnica smatra važnijim od drugih titula koje je stekla tijekom života, a želja joj je da joj to piše i na grobnoj ploči.

“Uključila sam se kao žena u civilnu zaštitu, pomagala sam u skloništu u Martićevoj ulici. U veljači 1992. godine odlazim u Novsku te se uključujem u 52. bataljun. Doživjela sam izuzetno časno ophođenje svojih suboraca, kao i svih koji smo bili dio bataljuna”, kazala je.

Iste godine u kolovozu postaje stručni suradnik u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske u upravi za zdravstvo. Njezin rad tijekom tog perioda odnosio se na zbrinjavanje ranjenika. U studenom dobiva informaciju da putuje u Sarajevo na tajni zadatak, u vrijeme kada na nebu nije bilo letjelica iz sigurnosnih razloga. Na putovanje kreće kao liječnica u pratnji generala Bobetka.

“Krenuli smo na to putovanje, dva visoka dužnosnika Ministarstva obrane, general Bobetko i ja. Kad smo sletjeli na aerodrom u Sarajevu dočekali su nas četnici organizirani u specijalnu postrojbu. U prostoriji u koju su nas doveli vidjela sam novinare CNN-a, kao i druge generale, ali i dalje nisam znala što radimo ili što će se dogoditi. U 16 sati u prostoriju je ušao Ratko Mladić i odmah prišao meni pružajući mi ruku. Doživjela sam šok vidjevši da mi se osobno obratio, a ruku mu nisam mogla pružiti. Bilo me strah, no moja ruka se nije micala iako je on bio ljut”, posvjedočila je liječnica.

Dok je čekala završetak privatnog razgovora koji su vodili general Bobetko i Mladić, dr. Stoić-Brezak obratio se jedan od pripadnika specijalne postrojbe, četnik, i rekao joj: “Pa šta si bre Jasna takva i radiš probleme. Ja bih isto rađe da sjedimo na Plitvičkim jezerima i da tamo pijem kavu.” Doktorica mu je na to odgovorila da on nikada neće piti kavu na plitvičkim jezerima jer će mu kad rat završi biti suđeno kao ratnom zločincu. O svojem pogledu na te godine služenja i današnje stanje u državi istaknula je:

“Nije dovoljno što su nam Srbi zauzeli teritorij, nije dovoljno to što smo morali oslobađati svoj teritorij, nije dovoljno što smo ih primali u bolnice, liječili i hranili. Za to smo dobili nagradu da još i danas pucaju po nama. U našim medijima se govori previše o zločinima i pogreškama koje je činila naša vojska, ali sigurna sam da je bilo daleko više časnih radnji o kojima se nikada ne govori. Nije lako biti žena u ratu, ostaviti svoju obitelj i otići u rat, no lijepo je znati da si činio i učinio dobro. Čak i pomaganje neprijatelju ostavlja saznanje da si živio svoju vjeru i etiku tijekom Domovinskog rata, kao i dan danas”, zaključila je.

Uslijedili su prigodni osvrti na pjesme Slavonija i Ti na vratima Čede Antolića u interpretaciji bogoslovskog benda “ben(d) Sirah” te djelo nastavnice i prognanice iz Vukovara Ane Rakitić Srce za Vukovar koje je čitao bogoslov 2. godine Josip Konjarik. Nakon zahvale voditelja Antonia Kovačića i Antuna Stipića okupljeni su pozvani na molitvu u dvorište Bogoslovije. Molitvu za Domovinu Hrvatsku, za poginule branitelje, za obitelj i mir u svijetu te za sve siromašne i pogođene raznim nedaćama, predvodio je vlč. Vlado Razum uz pratnju zagrebačkih bogoslova. (IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

U zagrebačkoj Areni počinje kongres Europske pučke stranke

Objavljeno

na

Objavio

U zagrebačkoj Areni počinje dvodnevni 24. izborni kongres Europske pučke stranke (EPP). Više od 2000 sudionika iz 40 zemalja izabrat će novo vodstvo EPP-a. Donald Tusk zamijenit će Francuza Josepha Daula koji je konzervativni EPP vodio od kraja 2013. Raspravljat će se i o akcijskom planu za klimu, politikama za mlade te zapadnom Balkanu.

Uz Tuska, u Zagreb stižu odlazeći predsjednik i nova predsjednica EK, Jean-Claude Juncker i Ursula von der Leyen, njemačka kancelarka Angela Merkel, austrijski premijer Sebastian Kurz, premijeri Bugarske, Latvije, Grčke, Rumunjske, Moldavije, Norveške i Irske te predsjednici Švicarske i Cipra. Na skupu će biti i talijanski, ukrajinski te slovenski oporbeni čelnici Silvio Berlusconi, Julija Timošenko i Janez Janša.

Skup će otvoriti predsjednik vlade i HDZ-a Andrej Plenković u 14 sati u zagrebačkoj Areni. Na programu u srijedu je i rasprava o zapadnom Balkanu.
Na marginama sastanka EPP-a, premijer Andrej Plenković ima, između ostalih, najavljene susrete s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, budućom predsjednicom EK Ursulom von der Leyen, norveškom premijerkom Ernom Solberg i bugarskim premijerom Bojkom Borisovom.

Osnovan 1976., savez europskih stranaka desnog centra danas okuplja 84 stranke iz 43 države. S osvojena 182 od 751 mandata na europskim izborima u svibnju, pučani su najbrojnija skupina u Europskom parlamentu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari