Pratite nas

Događaji

Kod Odžaka otvoren spomen park kao sjećanje na 3.404 žrtve partizanskog zločina

Objavljeno

na

Ovoga petka, 25.5.2018. u Posavskoj Mahali (nekadašnja Vlaška Mala) kod Odžaka otvoren je spomen park kao sjećanje na 3.404 žrtve partizanskog zločina 1945 godine na ovim prostorima. Uz brojne uzvanike, ovom događaju prisustvovao je i član predsjedništva BiH Dragan Čović, predstavnici državnih tijela RH, dok je misu na groblju na Nujića njivi vodio Kardinal Vinko Puljić.

Bitka za Odžak je posljednja bitka koju su na prostoru NDH organizirano vodile oružane snage NDH protiv Jugoslavenskih partizana. Bitka je također poznata i kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata na tlu Europe. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono što je za četnike bilo Lijevče Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. pišu:

“U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”.

Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odžak napisan za vrijeme bivše Jugoslavije.

Odžak se nalazi u ravničarskom dijelu Posavske doline južno od rijeke Save, današnja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okružuju ga sela koja su također u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smještena na obroncima Vučjaka, u brdovitom dijelu općine.

Iz teksta objavljenog na https://www.zupapotocani.ch/pri%C4%8De-iz-%C5%BEivota/da-se-ne-zaboravi/

O borbama za Odžak koje su potrajale do 25.svibnja 1945.godine, borbama između partizanskih s jedne i ustaških i domobranskih jedinica s druge strane zna se i te kako mnogo. Međutim, kao i u mnogim sličnim pričama tijekom zadnjih desetljeća ti su se događaji iz Odžaka i okolice prešućivali, zataškavali, praktički zabranjen im je bio svaki spomen…

Dakle, istovremeno dok su partizanske jedinice već činile pokolje nad desecima tisuća zarobljenika s Bleiburga, u sjevernoj Bosni bjesnila je bitka u kojoj je jedna strana bila osuđena na poraz, ali ispalo je da je pobjednička strana pretrpjela silne gubitke, kao u deset poraza.

Otprilike četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolici nije se namjeravalo predati partizanskim snagama, ušlo je u bitku protiv višestruko brojnijeg protivnika koji je bio uvjeren u laku pobjedu. No, očajnički otpor branitelja Odžaka zakomplicirao je situaciju i bitka se zavukla u tjedne i naposljetku je iz Beograda stigla naredba s doslovnom porukom. Svi koji su branili Odžak moraju nestati do 25.svibnja, rođendana Josipa Broza.

Što je predhodilo bitci

Nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske općinsku vlast u Odžaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaški logornik i natporučnik (kasnije satnik) dr. Zdenko Odić. Zbog svog ugleda među Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i “Srbima” odžačkoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i oružništva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufeković piše: “U našem kraju u 1941. godini nije bilo većih žrtava ustaškog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na našem području nije stradao čak ni jedan Jevrej.”

No problemi će se pojaviti kad četnici s obližnjih brda počnu huškati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. Četnici pljačkaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaška vojnica relativno uspješno uspijeva zadržati podalje od većih naselja. U borbi s četnicima 8. ožujka 1943. gine dotadašnji zapovjednik vojske dr. Zdenko Odić. Tada na pozornicu stupaju ustaše Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić. Obojica su, kao uostalom i svi tamošnji vojnici, bili “domaći” ljudi, Rajkovačić je rođen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a Čalušić u Potočanima 7. ožujka 1910. godine. Nekoliko uspješnih akcija Petra Rajkovačića, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i uništavanja četnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se pročuo širom Posavine. Rajkovačić preuzima ulogu pokojnog Odića i kao ustaški logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s četnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. Četnici padaju kao otkosi, a među njima i njihov poznati zapovjednik Mile Božičković. Tu Rajkovačić potpuno razbija četnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovačićevih ustaša, Mihailovićevi četnici nikada više nisu predstavljali važniju vojničku snagu. U završnim smo ih borbama lako razbili.

U slamanju otpora ustaških i domobranskih postrojbi sudjelovalo je nekoliko brigada Jugoslavenske vojske i zrakoplovstvo istih snaga.

Najveća većina branitelja Odžaka je izginula, oni koji su se predali brzopotezno su postrijeljani, a bilo je i onih koji su uspjeli napraviti proboj i borili se u šumama kao križari još gotovo tri godine.

Još uvijek se ne može točno odrediti, tek naslutiti, zašto ovih četiri tisuća ustaša i domobrana nisu krenuli put Austrije kao većina postrojbi Hrvatskih oružanih snaga. Neki primjećuju da je problem bio u porušenim mostovima preko Save, drugi ističu da se s pokretom zakasnilo pa se nije moglo proći kroz okruženje. Tek, fakat jest da je tih četiri tisuće vojnika HOS-a ostalo u Odžaku i okolnim selima, svjesni situacije u kojoj se nalaze. I odlučni da se brane pod svaku cijenu!

Prije nekoliko dana pokošena je sva trava, iskopani rovovi, sagrađeni bunkeri, sve kako bi se pripremila dugotrajna obrana.

Odžački kraj ostao je tako svojevrsni džep u okruženju Jugoslavenske vojske koja je bila, pak, usredotočena na potjeru za najvećim dijelom Hrvatskih oružanih snaga u povlačenju. Odžak se ispočetka kod oficira Jugoslavenske vojske doimao strateški nevažan, no postao je nagli problem kada je izostala predaja odžačkih ustaša i domobrana.

Kako je pred kraj rata poprilično četničkih dobrovoljaca prešlo u partizane, a mnogi od njih su se našli u partizanskim odorama tijekom juriša na Odžak, sve kako bi spasili živu glavu, tako je i prvih nekoliko početnih juriša partizana s nemotiviranom vojskom doživjelo pravi debakl. Zanimljivo je i sljedeće, dobar dio muslimana iz Odžaka pobjeglo je iz grada i pridružilo se partizanima, no i ta skupina doživjela je pravi pokolj kada su ih partizani poslali u prve redove juriša na ustaše i domobrane iz Odžaka.

Uglavnom, bitka za Odžak posljednja je bitka Drugog svjetskog rata. Započela je praktički prije njemačke kapitulacije i potrajala sve do 25.svibnja. U javnosti se za bitku nije znalo, tek su neke beogradske novine znale objaviti kratku vijest o „borbama sa zaostalim bandama negdje u Bosni“. Cijelih 30 godina kasnije u beogradskom Ninu objavljen je jedan članak u kojem se konačno spominju događaji iz Odžaka iz svibnja 1945.godine. Tada je u Ninu pisalo: „U trenucima kada je u Berlinu Hitler već potegao pištolj da ubije Evu Braun, u času kada su naše trupe ulazile u oslobođeni Zagreb, a bataljuni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energično se obračunavali sa ostacima četničkih i ustaških snaga širom zemlje, na ušću Bosne u Savu tek su počele da se rasplamsavaju prave bitke.

Ovde je tek počinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat će sve do 25. maja 1945. godine – čitavih šesnaest dana posle završetka Drugog svetskog rata. Borbe vođene od 16. do 18. aprila bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede – 25. srpska divizija i 27.divizija, očajnički otpor ustaša bio je veoma uporan”.

Inače, u Odžaku u prve dvije godine rata nije bilo većih borbi, ustaška vlast je djelovala u mirnim okolnostima, no kako su 1943.godine pobunjeni Srbi počeli djelovati u okolici Odžaka to se i dotad mirna situacija zakuhala. Počele su borbe i s četnicima i s partizanima i poginuo je ustaški logornik i satnik Zdenko Odić. Koji je bio i zapovjednik obrane Odžaka. Njega su zamijenili Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi ljudi iz odžačke okolice. Oni su se dokazali u borbama i na čelnim mjestima ustaških postrojbi u Odžaku su dočekali i svibanj 1945.godine. Zbog njihovih vojnih uspjeha u javnosti „endehazije“ Bosanska posavina smatrana je oazom sigurnosti. Štoviše, iz Odžaka su znali uputiti i poruku Anti Paveliću, nešto u smislu – ‘Ako nisi siguran u Zagrebu dođi kod nas u Posavinu’.

I Rajkovačić i Čalušić smatrani su strogim časnicima, držali su do discipline i povjerenja. Vojnici su ih se i bojali, istovremeno i poštovali.

Upravo su njih dvojica naredili utvrđivanje odžačkog kraja, nakon što su uvidjeli da uzmak prema zapadu više nije moguć. Izrađen je i pomni plan obrane Odžaka. Crtao ga je i usavršavao Blaž Jurkić, inžinjerijski časnik. Tisuće rovova, bunkera, zapreka, protutenkovskih križeva okružilo je cijeli kraj, a posebno se vodila briga da i trava bude pokošena, kako bi partizani mogli biti na vjetrometini, u nemogućnosti da se prikradu kroz gustiš i visoku travu.

Pitanje je bilo i otkuda hrane i streljiva ljudima iz Odžaka. Valja znati da su tisuće tona hrane i streljiva odžački branitelji pronašli na pogođenom, nasukanom velikom njemačkom brodu na obližnjoj rijeci Savi. Obrana je bila zamišljena u dva prstena, prvi prsten bio je postavljen južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim je prsten obrane išao jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odžak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Na sjevernom dijelu prvi prsten je išao desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud, drugih nekoliko kilometara južnije. Sva su sela bila utvrđena kao veliki bunkeri, s rovovima, zaštićeni protiv tenkovske i minobacačke paljbe.

Zapovjednik obrane bio je Ivan Čalušić koji je sa svojom vojskom držao sam Odžak te sela Srnavu, Jošavicu, Potočane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovačić zapovijedao je ostalim područjem u odžačkoj okolici, a obranu južnog krila odžačkoga kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi. Istočno krilo držao je Pejo Ilak. Sveukupno je tu bilo četiri tisuće vojnika, jer se skupina hrvatskih vojnika pod zapovjedništvom Ibrahima viteza Pjanića isto našla u Odžaku, nakon što je onemogućen odlazak na zapad.

Partizanske jedinice ušle su u Sarajevo 6.travnja, a prve borbe oko Odžaka počele su 19.travnja. Odžak su partizani pomislili zauzeti u jednom navratu i u tu svrhu su bile angažirane četiri brigade – 16. muslimanska brigada, 19. brčanska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada.

Unatoč višestrukoj ljudskoj premoći već prvi juriši ispali su katastrofalno po partizanske snage. Na stotine ljudi izginulo je pri prvih nekoliko juriša, dočim branitelji nisu imali velikih gubitaka. Zakompliciranu situaciju trebala je riješiti sama naredba Josipa Broza da se „više nema što čekati“. Što je pojačalo nervozu kod partizanskih oficira koji su naredili nove juriše. Bez obzira na žrtve. Čak su ustaše i domobrani nakon kraha partizanskih juriša kretali u protunapade. Partizanska akcija se paralizirala, a mnogi su pribjegli i dezertiranju, jer je žrtava u njihovim jurišima bio enorman broj.

Došao je i kraj travnja, a iz Brozovog štaba stigla je nova poruka: „Ako se odžački teren brzo ne očisti snositi ćete, svi, punu odgovornost“!

Zapovjednik partizanske akcija – slamanje otpora u Odžaku – Miloš Zekić odredio je 4. svibanj 1945. godine za početak opkoljavanja i čišćenje odžačkog kraja. Sve četiri brigade trebale su najprije onesposobiti ustaške bunkere i ući u pozadinu ustaških snaga. Početni uspjesi partizana nisu omekšali ustaške i domobranske postrojbe. Jer, branitelji Odžaka borili su se sjajno. Znajući da zarobljenika nema nisu poštedjeli niti jednog zarobljenog partizana, kao što partizani nisu poštedjeli niti jednog branitelja Odžaka. U jednom trenutku pri tom napadu ustaše i domobrani su potisnuti iz Odžaka u selo Vlaška Mala. To omanje selo smješteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih putova bilo je izvanredno branjeno. Kako su partizani mislili da je to i kraj ustaškog otpora to su svim ljudstvom krenuli na to selo, došli su na dvadesetak metara od prvih kuća i rovova, kada je po naređenju Čajkušiča zapovjeđena paljba. Partizanski gubici bili su golemi. Slijedio je protujuriš, partizanski vojnici su bježali ostavljajući oružje za sobom. Vlaška Mala nije posustajala u obrani, a i Odžak je vraćen. Zapovjednik partizanske akcije Miloš Zekić pretrpio je kritike, niti s tri brigade nije osvojio selo.

Na sam dan njemačke kapitulacije, 8. svibnja na Vlašku malu krenulo je pet tisuća partizana. Tu se opet dogodio debakl, nakon partizanskog juriša uslijedio je ustaški protunapad i partizani su vraćeni iza početnih položaja, sve do sela Vrbovca. Partizanski oficir Stevo Kovačević šalje poruku Štabu u Beograd:„Neprijatelj se očajnički bori, ni stari borci tako nešto nisu još vidjeli. Svaki ustaša mora najprije biti ubijen pa tek onda može da se osvoji neki objekt. Nalazimo se i dalje na polaznim položajima“.

Bližio se tako dan Titovog rođendana, a stvari u Odžaku nisu bile riješene. I tada je uključena s partizanske strane još jedna brigada, peta po redu, no promjena nije bilo. Iz Beograda je stigla naredba – na Odžak će krenuti avijacija. Čak dvije eskadrile s ukupno 12 aviona krenule su put Odžaka, bombardiranje i mitraljiranje trajalo je neprekidno dva dana, 23. I 24.svibnja. Usputu su partizanske snage nadirale i otpor je pomalo popuštao, sada su žrtve i kod ustaša i domobrana bile velike. No, za razliku od partizana oni nisu imali svježe, odmorne snage. Bolnica u Prudu nedaleko Odžaka bila je prepuna ranjenika. Nakon što su konačno osvojili Odžak partizani su nakon dva dana stalnog bombardiranja ušli i u Vlašku Malu baš na dan Titovog rođendana, 25.svibnja. Nakon svega, sporadične borbe još su vodile oko bolnice u Prudu. No, unatoč tome što su ušli i u Vlašku Malu i u selo Prud nekih 150 branitelja Odžaka i Vlaške Male uspjelo se probiti kroz višestruku partizanski obruč. Razbili su vojnike 14.partizanske brigade Steve Kovačevića koji je u kasnijoj oficirskoj karijeri uvijek bio ismijavan zbog toga što mu je ‘šačica ustaša napravila’.

Nakon slamanja otpora odžačkih branitelja uslijedila je osveta. U bolnici u Prudu poubijani su svi ranjenici, njih osamdesetak, zajedno s medicinskim osobljem. Samo se dvjestotinjak ustaša i domobrana predalo, no oni su svi po kratkom postupku poubijani. Po selima su se ubijali svi muškarci stariji od 15 godina. Godinama i godinama kasnije u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo đaka u osnovnoj školi koji je imao živog oca.

U proboj je krenuo i uspio sam Ivan Čalušić. On se sa svojim ljudima još dvije godine borio u šumama sjeverne i srednje Bosne. Izdan je i uhvaćen u Tuzli, osuđen je potom na smrt. Ali, do danas nije znana sudbina Petra Rajkovačića. Tvrdi se kako je i on uspio preživjeti proboj. Opet, postoje verzije i o njegovom samoubojstvu, kao i verzije da je pobjegao do Španjolske, a bilo je i onih koji su tvrdili da su ga vidjeli u Madridu i Valenciji.

Na koncu konca, u Jugoslaviji se kao Dan oslobođenja Odžaka slavio datum – 15.travanj, iako su partizani u isti grad ušli pet-šest tjedana kasnije.

Iz knjige fra Grge Vilića

Rođen sam u D.Dubici 1927 godine. Godine 1941 pri padu stare Jugoslavije bio sam dječak. Sjećam se tada je osnovana Hrvatska država ali moje komšije Srbi nisu htjeli u našu vojsku već su se kad dobiju poziv odmetali u šumu i tamo četovali. …. Sjećam se 1941 godine….Četnici su brzo bili organizirani. U Novom Gradu komandant četnika je bio Sreto Tadić. Nastao je odmah strah u selu pa je knez Šimo Jazvić napravio osiguranje sela. U Dubici bilo je dosta četnika. Oni su prvi počeli pljačkati naša hrvatska sela. Sjećam se napada na kuću Ilije Radića. On se obranio bombama i neki od četnika bili su ranjeni. Svojim sam očima vidio oko kuće krv. Napali su kuću Ivana Jazvića jer je njegova nevjesta Majićka imala dosta dukata. Njega su opljačkali. Srbi su uglavnom pljačkali dukate i kožne kapute. Kasnije su napali i moga djeda..(svjedočenje Ante Samardžića)

U staroj Jugoslaviji živilo se siromašno. Branilo se pjevanje hrvatskih pjesama. Žandari su to smetali. Za krizmu o Odžaku došli smo blizu crkve i čuo se pucanj. Kad smo došli tamo Ivana Vidića raznio ga metak u prsima. Jozu Ilaka Vidova ranili su u nogu. Jerka Nujića su ranili u preponu. Jerka su u kola pa za Brod, iskrvario je i preminuo. Jerko je imao veličanstven sprovod. Znam da su poslije toga zatvorili nekoliko ljudi, kao da su to oni organizirali. Odležali su nekoliko dana i bez dokaza vraćeni kućama. Moram reći da za vrijeme stare Jugoslavije Srbi su imali uvijek prvenstvo. S one strane Bosne bio je neki Srbin koji je čak nosio strojnicu. Kao neki četnički vođa imao je na to pravo. Srbi su se držali odvojeno od nas Hrvata katolika ….. (svjedočenje Stjepe Tadića)

Više o bitci za Odžak:

znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije koji je 2012. objavljen u časopisu Bosna Franciscana Franjevačke teologije u Sarajevu (pdf).

Vlatka Sakar

https://kamenjar.com/bitka-za-odzak-1945-berlin-pao-odzak-nije/

https://komunistickizlocini.net/2016/05/26/video-bitka-za-odzak-berlin-pao-odzak-nije-donosimo-detalje-o-posljednjoj-bitci-ii-svj-rata/

http://www.sloboda.hr/pala-herojska-obrana-odzaka-kraj-drugo-svjetskog-rata-u-europi/

Rad Blanke Matković i Stipe Pilića: bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Događaji

Zahvala kardinala Bozanića Predsjednici: Danas su se dvojica Franja susrela u simbolici odličja

Objavljeno

na

Objavio

ika

Prigodna riječ zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića tijekom svečanoga primanja odlikovanja Velereda predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom koje je kardinalu Franji Kuhariću posmrtno dodijelila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, Predsjednički ured, Zagreb-Pantovčak, petak 14. veljače 2020.

Cijenjena gospođo Predsjednice Republike Hrvatske!

1. Kao zagrebački nadbiskup i kao izravni nasljednik kardinala Franje Kuharića u nadbiskupskoj službi, s puno poštovanja sudjelujem u ovoj svečanosti u kojoj ste njemu dodijelili visoko državno odlikovanje, nazvano imenom prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Znakovito je i to da je prvi nositelj toga odlikovanja upravo kardinal Franjo Kuharić.

U ovome Veleredu čitam prepoznavanje i priznanje onoga o čemu u hrvatskome narodu i u hrvatskome društvu postoji visoka suglasnost: da je kardinal svojom višestrukom zauzetošću za dobro, obranom vrednota i moralnih načela, promicanjem istine i pravednosti, kao istinski vjernik i pastir, očitovao ljubav prema svome hrvatskom narodu i Domovini, i da je bio iznimno osjetljiv prema svakomu čovjeku, a osobito prema ljudima koji trpe i koji su u potrebi.

Sukladno stavovima i duhovnosti koju je gajio kardinal Franjo, siguran sam da ni u ovome priznanju on ne bi volio da u prvome planu bude njegova osoba, nego Crkva, otajstvo Božje prisutnosti u svijetu po zajednici vjernika. On je na zemlji živio kao službenik Crkve, kao poslužitelj Isusa Krista i njegove Radosne vijesti.

2. Pamtim susret na kojemu sam u ovom Predsjedničkom uredu sudjelovao, 29. rujna 1997. godine, u zajedništvu s blagopokojnim kardinalom Kuharićem, prvim apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj i s nekoliko subraće biskupa, na poziv predsjednika Tuđmana.

Tom je prigodom, predsjednik Tuđman – obraćajući se kardinalu Kuhariću – rekao: „Hvala Vam za sve što ste bili i učinili u onim teškim komunističkim vremenima za našu Crkvu, osobito u danima uspostave samostalne i demokratske Hrvatske, a također i u ratnim te poratnim godinama. U hrvatskoj povijesti bit ćete, jamačno, zapisani krupnim slovima: zbog svoje ljudskosti i dosljednosti, razboritosti i otvorenosti, nepristranosti i djelotvornosti”.

Na te riječi hrvatskoga državnika – između ostaloga – kardinal je uzvratio rekavši: „Ja sam […] nastojao slijediti principe koji su nužni da bi se poštivao čovjek i koji su nužni da bi se među ljudima ostvarivali časni i pošteni odnosi, a i ono što smo uvijek zastupali, tj. dostojanstvo čovjeka. To smo zastupali i za narod […] Zato smo uvijek željeli da hrvatski narod doživi svoju slobodu, svoju samostalnost”.

Smatram vrijednim navesti i sljedeće njegove riječi upućene predsjedniku Tuđmanu: „Vi ste u to ostvarenje (slobodne, neovisne, demokratske države Hrvatske) uložili sve svoje energije, uložili ste i svoj život, uložili ste svoje znanstveno iskustvo i svoje povijesno znanje. I zato i prema Vama osjećamo tu zahvalnost, jer se je Vašim nastojanjem dogodio dar hrvatskom narodu: sloboda. A to je Božji dar. U povijesti se veliki događaji dobra ne događaju bez Božje pomoći”.

Prigodno je da ovdje ponovno odjeknu te riječi i one koje nas podsjećaju da je hrvatski narod, „izložen ratu koji nije želio, bio složan”. Kardinal kaže: „Složan u Domovini, složan u tuđini, tako da su i svi Hrvati diljem svijeta osjetili da se radi o sudbini, o sudbinskim odlukama za cijelu našu budućnost«.

3. Danas su se dvojica Franja, kako su o njima ljudi rado govorili i promatrali ih poput dvaju stupova, susrela u simbolici odličja. Gledano vjernički, niti jedna pohvala nema preveliku važnost i ovo odlikovanje njima nije potrebno, ali smatram da je ta Vaša gesta, poštovana gospođo Predsjednice, izniman znak za našu sadašnjost. Simboli su sažetci života, poticaji za nadanja, osviještenje vrednota i učvršćenje identiteta. Kada su istinski, simboli su najjača stvarnost, važni za život zajednica i naroda. Kada se njih dokida, narod se ostavlja u nesigurnosti; prepušten je hiru povijesnih događanja, oslabljenih korijena i nejasnih ciljeva.

Vama, gospođo Predsjednice, zahvaljujem na gesti odlikovanja kardinala Franje Kuharića „Veleredom predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom”. Ta gesta je poticajna za sve nas, da bismo se još više nesebično ugrađivali u rast domovine Hrvatske onakvom ljubavlju kakvoj nas uči Krist Gospodin. Vjerujem da hrvatski ljudi osjećaju u svome srcu da su dio ovoga odlikovanja i da ga i oni, po Vašim rukama, očituju kardinalu Kuhariću kao svoju zahvalu. Mislim pritom posebno na sve koji su dio one žrtve za Domovinu, od koje Hrvatska živi, a to su prije svih hrvatski branitelji.

Na kraju Vašega predsjedničkog mandata, cijenjena gospođo Kolinda Grabar-Kitarović, zahvaljujemo na dobru koje ste tražili, koje ste uspjeli ostvariti, za koje ste živjeli i za koje ste se nesebično žrtvovali. Želimo Vam da se u daljnjemu životu, otvoreni Božjim nadahnućima, ne umorite gorljivo zalagati za one vrjednote koje su nužne za život domovine nam Hrvatske. (Ika)

Predsjednica kardinala Kuharića posmrtno odlikovala Veleredom dr. Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Predstavljen Matičin ljetopis

Objavljeno

na

Objavio

HMI

Zbornik su na Matičin 69. rođendan predstavili; ravnatelj prof. Mijo Marić, promotori prof. dr. sc. Željko Holjevac i izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta te urednica Vesna Kukavica

U Hrvatskoj matici iseljenika predstavljen je 12. veljače Hrvatski iseljenički zbornik 2020.

Zbornik su predstavili: ravnatelj HMI-ja prof. Mijo Marić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. dr. sc. Željko Holjevac, izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te urednica Vesna Kukavica. Promociju je vodila urednica časopisa Matica Ljerka Galic. Glazbeni okvir promociji dao je diplomant iz Graza, rodom iz Brčkog, tenor Mario Filipović.

Uz pozdrav uzvanicima, posebno državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonku Milasu, predsjedniku Saborskog Odbora za Hrvate izvan RH Boži Ljubiću, predsjedniku Upravnog vijeća Matice Milanu Kovaču, autorima, predstavnicima medija i suradnicima Matice, skupu se obratio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika.

Iznoseći pohvale sadržaju godišnjaka, ravnatelj Marić ustvrdio je kako je to knjiga „za sve i svakoga u sva vremena“. Okupljenima na promociji upriličenoj na Matičin 69. rođendan obratio se i izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića državni tajnik Zvonko Milas.

O zborniku izraslom na tradiciji najčitanijih hrvatskih knjiga 19. i 20. stoljeća – preporodnih kalendarskih almanaha svoja viđenja dali su potom i promotori, Holjevac i Rajković Iveta.

Matičin ovogodišnji ljetopis, sa sažetcima na engleskom i španjolskom jeziku, ima, već tradicionalno, 8 tematskih cjelina koje čine 32 priloga autora: Josipa Mihaljevića; Bože Skoke; Milana Bošnjaka; Marije Bošnjak, Lade Kanajet Šimić; Željke Lovrenčić; Luke Budaka; Vinka Grubišića; Marijete Rajković Ivete; Tee Horvatin; Mirjane Ane Marije Piskulić; Milana Puha; Gregórija Bačića; Dubravka Barača; Alojza Jembriha; Stana Granica; Ivice Miškulina; Marine Perić Kaselj; Žarka Domljana; Waltera F. Lalicha; Tatjane Šarić; Gojka Borića; Tihomira Nuića; Marijana Lipovca; Vesne Kukavice; Koraljke Kuzman Šlogar; Ivane Hebrang Grgić; Ane Barbarić; Tanje Rudež; Borisa Becka; Damira Dekića; Ivana Hrstića i Miroslava Šašića povezujući tako 20 zemalja svijeta i 5 kontinenta.

Građa ovogodišnjeg sveska, u 65. godištu izlaženja, opseže 436 stranica. Autori zborničkih priloga djeluju u Hrvatskom institutu za povijest, Fakultetu političkih znanosti, Filozofskom fakultetu, Sveučilištu Sjever, Hrvatskim studijima, Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Sveučilištu u Torontu, Sveučilištu Macquarie Sydney, Sveučilištu São Paolo, Hrvatskoj akademija znanosti i umjetnosti, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, Hrvatskom državnom arhivu, Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Institutu za migracije i narodnosti, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Institutu za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskoj matici iseljenika, medijskim kućama iz Brazila, Njemačke, Austrije i Švicarske…

Foto: HMI

U fokusu zbornika su tri desetljeća suvremenoga hrvatskog parlamentarizma. Riječju, iskorištena je prigoda za nova promišljanja o globalnom hrvatskome kulturnom zajedništvu u godini kada nam domovina, kao najmlađa članica Unije, predsjeda Vijećem EU i diči se Rijekom, Europskom prijestolnicom kulture 2020. Zborničke cjeline Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Baština, Duhovnost, Znanost te Nove knjige sadrže informacijski zanimljive, znanstveno pouzdane i, što ne treba zanemariti, vrlo čitke studije o sportskim, kulturnim i društvenim zbivanjima u hrvatskoj emigraciji i u domovini.

U Znacima vremena zanimljivu, multiperspektivnu obradu teme o aktualnom stanju hrvatskih manjinskih zajednica u Europi iznio je Milan Bošnjak. U Kroatističkim obzorima pozornost s pravom pobuđuju naslovi Dvadeset semestara hrvatskoga internetskoga tečaja HiT 1 Marije Bošnjak i Lade Kanajet Šimić, i Književna ostvarenja s raznih meridijana Željke Lovrenčić.

Prvi podsjeća na činjenicu da je, napretkom tehnologije i njenog utjecaja na učenje i poučavanje, Matica u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, Sveučilišnim računskim centrom – Srce i uz potporu MZO-a pokrenula inicijativu za izradu prvoga internetskoga tečaja hrvatskoga kao inoga jezika u RH (HiT-1) koji je započeo s radom 2011.

Do proljeća 2020. održano je 20 semestara, a nastavu je pohađalo 210 polaznika iz 48 zemalja s više kontinenata. U drugome autorica Lovrenčić podastire više književnih ostvarenja i predstavlja osam pisaca iz prekooceanske dijaspore, osvrćući se usput i na recentnu knjižnu produkciju naših pisaca s migrantskom pozadinom s europskoga prostora, uključujući i povratnike u domovinu.

Jezikoslovaci Luka Budak iz Sydneyja i Vinko Grubišić iz Toronta u tekstu Dva franjevca u promicanju hrvatskoga jezika u Americi i Australiji opisuju zasluge dvojice svećenika u organiziranju hrvatskih prosvjetnih organizacija u emigraciji s ciljem promicanja hrvatskog jezika i kulture na dva kontinenta – Sjevernoj Americi i Australiji.

Fra Gracijan Biršić i fra Ljubo Krasić, kao što znamo, težili su jedino dobrobiti svoga naroda i njegove kulture. Uz brigu o učenicima i studentima, ovi su se franjevci brinuli i o metodološkoj izobrazbi nastavnika za rad u višekulturnom jezičnome okružju. Mostovi, prirodno, povezuju. Ovaj put Marijeta Rajković Iveta i Tea Horvatin pišu o visokoobrazovanim Hrvatima u Irskoj, njihovoj povezanosti s domovinom i njihovoj budućnosti.

Istraživanje autorica, temeljeno na intervjuima o prvim iskustvima hrvatskih migranata u Irsku nakon ulaska Hrvatske u EU, pokazuje veliku ulogu društvenih mreža u pomoći pri dolasku. Prilog Puljanina s brazilskom adresom Milana Puha Mali leksikon Hrvata u Brazilu pregledno sabire leksikografsku građu o našim iseljenicima u toj najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.

Prilog je izvorno objavljen u knjizi „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja” koja je nedavno objavljena u São Paulu, a predstavljena je u siječnju u Hrvatskoj matici iseljenika.

Poglavlje Povjesnica, osim jubilejskih tekstova Ivice Miškulina Između velikih uspjeha i povremenih zastoja : 30 godina Hrvatske demokratske zajednice i Pokret hrvatske demokratske zajednice među iseljeništvom Marine Perić Kaselj, donosi i onaj Waltera F. Lalicha Nogometni klub Hajduk u Australiji 1949. godine. Istraživač iz Sydneyja zaključno naglašava kako je prvi Hajdukov poslijeratni posjet sunarodnjacima imao višestruki sportski i društveni značaj u tome povijesnom trenutku.

Zanimljivost poglavlja Duhovnost čini ponajprije napis emigrantskog publicista Stana Granica Izgradnja hrvatskih institucija vjere u Kanadi. Međusobna potpora između katolika i muslimana, pripadnika hrvatske etnokulturne zajednice u Kanadi, oživotvorila se u naporima cijele zajednice da se prikupe sredstva za osnivanje Hrvatskoga islamskog centra (HIC-a) u Torontu, koji je i otvoren 1975. Urednica zbornika Vesna Kukavica umješno je, govoreći o misionarima među pečalbarima u Njemačkoj, predstavila monografija „Hrvatska katolička misija Bielefeld u Nadbiskupiji Paderborn 1971. -2018.“ autora don Slavka Rake.

Koraljka Kuzman Šlogar u Baštini piše o hrvatskoj nematerijalnoj baštini online, a Ivana Hebrang Grgić i Ana Barbarić o virtualnoj bibliografiji periodike iz dijaspore. Sve podastrto govori u prilog tome kako nam je informatička revolucija u 21. stoljeću omogućila imati svijet na dlanu, odnosno virtualno istraživati daleke zemlje i gradove, pretraživati arhive i biblioteke te posjećivati muzeje…

Poglavlje Znanost donosi napise Tanje Rudež o uspješnim hrvatskim znanstvenicima u svijetu. U prvome piše o Zagrepčaninu Kristijanu Ramadanu, profesor na Oxfordu, koji je nedavno postao redoviti profesor molekularne medicine na tamošnjem Odjelu medicinskih znanosti i dobitnik nagrade za iznimno znanstveno postignuće i doprinos veterinarskoj struci u povodu 100. godišnjice Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu. U drugome piše o Anđeli Šarić, izvanrednoj profesorici na University College London (UCL) koja otkriva tajne Alzheimerove bolesti.

Nove knjige uvijek zaokružuju sjajnu cjelinu Matičina godišnjaka, pa to ni ove nije izostalo. Boris Beck u ovom poglavlju piše o u Zagrebu objavljenoj studiji hrvatske etnologinje Jasne Čapo. Monografija u izdanju naklade Durieux naslovljena je „Dva doma – Hrvatska radna migracija u Njemačku 1960-ih kao transnacionalni fenomen“.

Treba spomenuti i tekst Inovativni udžbenik iz Gradišća Miroslava Šašića koji piše o udžbeniku Povijest gradišćanskih Hrvatov akademika Nikole Benčića, te profesora Miroslava Šašića i Štefana Zvonarića, koji je HKD Gradišće objavilo 2018. u Željeznom.

Publikacije ovakvoga tipa sažimaju ono bitno, bitno za našu prosvjetu, kulturu i sport u inozemstvu; za leksikografiju, za nacionalnu bibliografiju iseljeničkih knjiga u domovini; kao i za hrvatsku digitaliziranu baštinu u kojoj mogu u realnome vremenu internetski uživati hrvatski ljudi daleko od domovine, kazala je, među inim, urednica Kukavica uz zahvalu autorima i suradnicima.

Podsjetimo i na to kako elektronička inačica Zbornika na Matičinu portalu danas ima više od 25 tisuća stranica, a tristotinjak suradnika HIZ-a čine jednu od najplodnijih autorskih mreža o hrvatskoj dijaspori 21. stoljeća.

Diana Šimurina Šoufek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari