Connect with us

Komentar

Marko Ljubić: Koga i što spašava Milanović lupajući Pupovca?

Objavljeno

on

Malo koji Hrvat s minimumom nacionalnog sentimenta ne uživa u Milanovićevom brutalnom udaru na Pupovca. Sve, i još gore od toga, misli golema većina Hrvata.

Ne onih s marginalnog ekstremnnog političkog spektra, kojima i onako ništa i nitko ne valja, niti je valjao, niti će kad valjati, jer, ili su identificirani s rušilačkim trgovačkim tezgarošima domoljublja, ili su socijalno podkapacitirani pa svojim frustracijama siju kaos u javnom prostoru. Već velike većine razumnih hrvatskih ljudi.

Problem nastaje kad se ozbiljnije analiziraju Milanovićeve poruke i Pupovčeve “suze”.
Milanović izrazito jasno ispod brutalnih uvreda Pupovcu, uvreda na osobnoj, ali realnih konstatacija na političkoj osnovi, govori ono što je Anto Đapić rekao u Budnici. Pupovac nije Hrvatskoj nikakav problem sam po sebi, niti bi mogao biti, da nema snažno idejno-programsko i političko uporište u tzv.hrvatskoj ljevici, u antifašističkoj i lijevo-liberalnoj globalističkoj platformi. Snaga političkog srpstva nije u deklariranim velikosrbima u Hrvatskoj, snaga mu je u idejama i politikama, koje su po definiciji anacionalne, jer je temeljni imperativ svakog imperijalnog projekta prema nekom narodu – razbiti njegovu nacionalnu integraciju.

Milanović to eksplicitno dokazuje Pupovcu porukom da je on legitimni predstavnik hrvatskih Srba, jer za njega je glasovala golema većina njih. Za njega, odnosno njegovu političku platformu, glasuju od 1990.godine i to se nikad i ničim nije promjenilo. Srbima, čak i onima, koji slijede politiku agresije na Hrvatsku, deset puta je više pogodovala lijeva vlada u dva mandata, nego sve formalne koalicije Milorada Pupovca s HDZ-om. Lijeve vlade, Račanova i Milanovićeva, su im donosile strateške pogodnosti ustavnim i zakonskim rješenjima, desne vlade su Pupovcu davale sinekurne i materijalne benefite taktičkog karaktera, pri čemu je njegova javna provokativnost bila kompenzacija političkom srpstvu i mazanje očiju, ili pravdanje pred Srbima, za savez sa “ustašama”. Praktički je služio srpskom neprijatelju, javnim egzibicijana je kupovao srpstvo.

Ne treba nitko razuman imati iluzija. Svaki hadezeovac, od Tuđmana, preko Sanadera, Kosor, Karamarka do Plenkovića, što god uradio, za velikosrpsku pragmu je – ustaša. Svaki, makar da i sam Draža Mihailović ustane i dođe na čelo HDZ-a.
Zašto?

HDZ je simbol uspostave i obnove hrvatske države, a u povijesno-političkim procesima, ništa se ne može bez uništenja simbolike.
Hrvatskoj danas velikosrpski imperijalizam ne može nauditi ni s čim taktičke naravi, bilo to financiranje stotinama milijuna kuna Pupovčevih zamisli, kojima ” ustaškim” novcima pokušava zakupiti dio srpske potpore ili oprati svoje koalicije pred Srbima. Može svaki od tih pojedinačnih postupaka, svaka ta provokacija izazvati nemir u hrvatskom političkom tijelu i usporiti razvoj Hrvatske, prvenstveno izazivajući sukobe i prijepore na nacionalno-političkom spektru.

No, imenovanje ili izbor predsjednika Vrhovnog suda iz neupitnog velikosrpskog, u najmanju ruku antinacionalnog socijalnog spektra, deset puta je opasnije za strateški razvoj Hrvatske, nego sve što Pupovac utezgari u koaliciji s Plenkovićom. Stvarni udari velikosrpstva na hrvatsku državnost su Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, te ustavna segregacija sa zajamčenim izborno-političkim pravima manjina. Takve strateške dokumente i smjerove, Hrvatska nije dobila u koalicijama Pupovca i HDZ-a, nego odlukama većine u kojoj nije bilo Pupovca.

Zato Milanović ima pravo kad Pupovca naziva svakakvim imenima i kad kaže da on a ne Pupovac, predstavlja Srbe, da ih štiti, afirmira i razumije. Pupovac figurativno ispija srpstvo, Milanović mu programsko-politički puni čašu.

Milanović zna da Pupovac za račun svoje tezgaroške klike, odnosno strukture, pije zadnju kap srpskog postojanja u Hrvatskoj i da je to što Pupovac donosi Srbima koji ga slijede, antagonizirajući se svako malo s hrvatskom većinom, strateška smrt koju mu daruje HDZ.

To je istovremeno strateška smrt dosadašnje ljevice u Hrvatskoj, koja, ili mora strahovito zaoštriti svoje javno-programske zahtjeve, kao Možemo, Pametno, Nova ljevica ili Radnička fronta i dugoročno izgorjeti usprkos dnevnim probojima, ili se svesti na realan državno- zakonodavni i politički status od oko deset posto političkog utjecaja.

Milanović ima pravo kad kaže da nitko ne radi o glavi hrvatskim Srbima kao Pupovac. Pupovac nikada nije bio uvjereni velikosrpski šovinist. Niti je on Beogradu ikada bio prvi izbor. Dovoljno se prisjetiti javnog ponižavajućeg odnosa Vučića prema njemu tjekom Vučićevog posjeta Hrvatskoj. Tako se ne ponaša prema svome glavnom uporištu. Dobro im je dolazio u nemogućnosti postizanja optimalnih poslijeratnih ciljeva u destabilizaciji, prije svega hrvatske desnice i kao mamac za dezintegraciju nacionalno- političke alternative, ali i kao alibi ili politička krinka za usađivanje specijalnih agentura u nacionalno- katoličke inicijative, koje su planski pripremane i delegirane za gušenje svakog masovnijeg pokušaja razvoja snažne korektivne i potporne opcije HDZ-u na desnom spektru. Upravo razvoj svakodnevnih Pupovčevih provokacija i nositelja protupuovčevih akcija na tzv.desnici, uvjetuje, s jedne strane njegovo trajanje i postizanje srpske legitimacije, s druge strane, opstanak tih agentura i korisnih budala na desnom spektru na tom sukobljavanju s trajno nerješenim ishodom omogućava Srbiji mirno djelovanje na pozicijama koje nisu izložene javnom interesu.
Zato Srbija suhim zlatom treba plaćati, a vjerojatno inkognito i plaća, ” borce” protiv Srbije, koji se mlate s Pupovcom i sa svakim na hrvatskoj strani, tko njega koristi.
U prvom slučaju, opstanak takvoga Pupovca, doduše šteti snažnijoj integraciji i zamahu Hrvatske, no prije svega trajno uništava velikosrpska politička uporišta u Hrvatskoj. U drugom slučaju, antipupovčevština kao temelj obrane hrvatskog suvereniteta, uništava svojom destrukcijom integraciju desnog spektra, jer pogrešno usmjerava svu nacionalno-emancipacijsku alternativu prema Pupovcu, otvarajući nesmetan prostor velikosrpskim programskim ciljevima u održavanju ravnoteže između antife, lijevo-liberalnih i glibalističkih struktura i realne suverenističke Hrvatske.

Točno u tom pravcu idu bjesomučni pokušaji kriminalizacije i javnog posrbljivanja HDZ-a s tzv. desnog spektra, ili tzv.nacionalne alternative. Usprkos svim slabostima, pa i agenturnom djelovanju u samom HDZ-u, držanje vezanog HDZ-a pred koncetriranim lijevo-liberalnim globalističkim, neojugoslavenskim i velikosrpskim, te antikatoličkim silnicama, s desnog, navodno nacionalno-katoličkog spektra, neusporedivo više koristi srpskom imperijalizmu nego deset Pupovaca.

Zato je Pupovac sporedno, vrlo opasno i nesigurno antihrvatsko rješenje.
Milanović to zna.
Znao je i Josipović.

Primarna velikosrpska programsko-politička uporišta nisu u skupini oko Pupovca, nego u agenturno premreženim političko-civilnim i institucionalnim strkturama, koje srpske državne agencije i strukture postedno ili neposredno kontroliraju. Neposredno preko ostataka agenturne mreže od prije rata, posredno preko razvoja internacionalnih utjecaja, naročito globalističke i antikatoličke naravi.

Pupovac u političkim procesima služi za paralizu oslabljenog HDZ-a i njegovu nacionalnu javnu diskreditaciju, a upravo takvu mu poziciju omogućuju njegovi desni žestoki protivnici, koji istovremeno silovito potiču antagonizam prema HDZ-u neizravno pomažući antifa i globalističke politike svojim neprijateljstvom prema HDZ-u. U tom začaranom, paralizirajućem krugu, godinama realno uveliko manjinska ljevica kontrolira pola zakonodavnog doma, što izravno, što preko sukoba na desnici, HDZ zbog svojih uskostranačkih interesa ne zna i ne smije iskoračiti iz te paralize, tzv.desna alternativa se zadovoljava mrvicama na marginama i često, svjesno ili nesvjesno radi za ljevicu, a Pupovac opstaje kao glavni Srbin.
Iako to nije.

Milanović poziciju predsjednika Republike koristi za iskorak iz toga kruga, a u kojem pravcu, tko god sustavnije prati stupne postupke politike koja ga je definirala, lako će odgonetnuti.

Nema nikakve sumnje da motiv Milanovićevog udara na Pupovca nije pomać konsolidaciji nacionalne Hrvatske, jer se ta konsolidacija ne postiže kandidaturom Zlate Đurđević na mjesto predsjednice Vrhovnog suda, iako ga nacionalna Hrvatska može iskoristiti za iskorak iz paralize. No, za to bi valjalo razumjeti za početak, prirodu i karakter, te neke od nositelja dežurnog i urnebesnog hrvatovanja među ” desničarima”.

Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari