Pratite nas

Koga je sve UDBA ubila, otela ili probala likvidirati

Objavljeno

na

Institucije vlasti BiH i Hrvatske još nisu spremne surađivati s njemačkim pravosuđem, kako bi se konačno rasvijetlile likvidacije hrvatskih emigranata u Njemačkoj, koje su počinili nakon Drugog svjetskog rata pripadnici obavještajnih službi bivše Jugoslavije. A bilo ih mnogo!

udbaši UBIJENI:
1.) Dr. Ivan Protulipac 1946. u Italiji, 2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji, 3.) Dinka Domančinović 1960. u Argentini, 4.) Mate Miličević 1966. u Kanadi, 5.) Marijan Šimundić 1967. u SR Njemačkoj, 6.) Jozo Jelić 1967. u SR Njemačkoj, 7.) Mile Jelić 1967. u SR Njemačkoj, 8.) Petar Tominac 1967. u SR Njemačkoj, 9.) Vlado Murat 1967. u SR Njemačkoj, 10.) Anđelko Pernar 1967. u SR Njemačko, 11.) Hrvoje Ursa 1968. u SR Njemačkoj, 12.) Đuro Kokić 1968. u SR Njemačkoj, 13.) Mile Rukavina 1968. u SR Njemačkoj, 14.) KrešimirTolj 1968. u SR Njemačkoj, 15.) Vid Maričić 1968. u SR Njemačkoj, 6.) Ante Znaor 1968. godine u Italiji, 17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji, 18.) Nedjeljko Mrkonjić 1968. godine u Francuskoj, 19.) Pere Čović 1968. godine u Australiji, 20.) Mirko Čurić 1969. u SR Njemačkoj, 21.) Nahid Kulenović 1969. u SR Njemačkoj, 22.) Vjekoslav Luburić 1969. u Španjolskoj, 23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj, 24.) Mirko Šimić 1971. u SR Njemačkoj, 25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini, 26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj, 27.) Drago Mihalić 1972. u SR Njemačkoj, 28.) Josip Senić 1972. u SR Njemačkoj, 29.) Dr. Branko Jelić 1972. u SR Njemačkoj, 30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji, 31.) Tatjana Ševo 1972. godine u Italiji, 32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji 33.) Josip Buljan-Mikulić 1973. u SR Njemačkoj, 34.) Mate Jozak 1974. u SR Njemačkoj, 35.) Ilija Vučić 1975. u SR Njemačkoj, 36.) Ivica Milošević 1975. u SR Njemačkoj, 37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji, 38.) Matko Bradarić 1975. u Belgiji, 39.) Vinko Eljuga 1975. u Danskoj, 40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj 41.) Nikola Penava 1975. u SR Njemačkoj, 42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj, 43.) Ivan Vučić 1977. u SR Njeinačkoj, 44.) Jozo Oreč 1977. u JAR, 45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj, 46.) Križan Brkić 1978. u SAD, 47.) Marijan Rudela 1979. u SAD, 48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD 49.) Goran Šećer 1979. u Kanadi, 50.) Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi, 51.) Nikola Miličević 1980. u SR Njemačkoj, 52.) Mirko Desker 1980. u SR Njemačkoj, 53.) Ante Kostić 1981. u SR Njemačkoj, 54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj, 55.) Petar Bilandžić 1981. u SR Njemačkoj, 56.) lvan Jurišić 1981. u SR Njemačkoj 57.) Mladen Jurišić 1981. u SR Njemačkoj, 58.) Stanko Nižić 1981. u Švicarskoj, 59.) Ivo Furlić 1981. u SR Njemačkoj, 60.) Đuro Zagajski 1983. u SR Njemačkoj, 61.) Franjo Mikulić 1983. u SR Njemačkoj, 62.) Milan Župan 1983. u SR Njemačkoj, 63.) Stjepan Đureković 1983. u SR Njemačkoj, 64.) Slavko Logarić 1984. u SR Njemačkoj, 65.) Franjo Mašić 1986. u SAD, 66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi, 67.) Ante Đapić, 1989. u SR Njemačkoj

NEUSPJELA UBOJSTVA

1.) Mate Frković 1948. u Austriji, 2.) Dr. Ante Pavelić 1957. u Argentini, 3.) Dr. Branko Jelić 1957. u SR Njemačkoj, 4.) Obitelj Deželić 1965. u SR Njemačkoj, 5.) Ante Vukić 1968. u SR Njemačkoj, 6.) Mirko Grabovac 1969. u SR Njemačkoj, 7.) Dr. Branko Jelić 1970. u SR Njemačkoj, 8.) Vlado Damjanović 1970. u SR Njemačkoj, 9.) Dr. Branko Jelić 1971. u SR Njemačkoj, 10.) Gojko Bošnjak 1972. u SR Njemačkoj, 11.) Nikola Vidović 1972. u Francuskoj, 12.) Dane Šarac 1973. u SR Njemačkoj, 13.) Gojko Bošnjak 1973. u SR Njemačkoj, 14.) Dane Šarac 1974. u Francuskoj, 15.) Stipe Bilandžić 1975. u SR Njemačkoj, 16.) Stipe Bilandžić 1977. u SR Njemačkoj, 17.) Franjo Goreta 1980. u SR Njemačkoj, 18.) Luka Kraljević 1982. u SR Njemačkoj, 19.) Luka Kraliević 1983. u SR Njemačkoj, 20.) Danica Glavaš 1986. u SAD, 21.) Ants Tokić 1988. u Australiji, 22.) Tomislav Naletelić 1988. u SR Njemačkoj, 23.) Nikola Štedul 1988. u Škotskoj

OTMICE

1.) Drago Jelik 1949. iz Italije, 2.) Krunoslav Draganović 1967. iz Italije, 3.) Vjenceslav Čižek 1977. iz Italije, 4.) Ivica Novaković 1987. iz SR Njemačke

NEUSPJELE OTMICE

1.) Dr. Branko Jelić 1950. iz SR Njemačke, 2.) Franjo Mikulić 1979. iz Francuske 3.) Bilo je još pokušaja…

NESTALI

1.) Zlatko Milković 1949. u Francuskoj, 2.) Zvonimir Kučar 1963. u Francuskoj, 3.) Geza Pašti 1965. u Francuskoj, 4.) Stjepan Crnogorac 1972. u Austriji

ZdenkoJurilj/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Jaroslaw Kaczynski: Poljska se mora oduprijeti ‘putujućem teatru’ povorki ponosa

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Kaczynski pred izbore kritizira povorke ponosa

Poljska se mora oduprijeti “putujućem teatru” povorki ponosa koje izražavaju potporu pravima LGBT osoba, rekao je u nedjelju vođa konzervativne vladajuće stranke Jaroslaw Kaczynski, pred parlamentarne izbore 13. listopada.

Vladajuća poljska stranka Pravo i pravda (PiS) koristi prava LGBT osoba kao ključnu temu u predizbornoj kampanji, prikazujući je kao opasnu ideju Zapada koja potkopava tradicionalne katoličke vrijednosti.

“Ta velika ofenziva, taj putujući teatar koji se pojavljuje u različitim gradovima da provocira i tada plače… mi smo ti kojima to šteti, to se mora raskrinkati i odbaciti”, rekao je Kaczynski na stranačkom predizbornom pikniku u gradu Stalowa Wola.

Zakon se mora u cijelosti provoditi kako bi se “regulirala ta pitanja”, dodao je.

Kazao je također da je “zahvalan” poljskom nadbiskupu koji je ovaj mjesec rekao da je Poljska pod opsadom “kuge duge” aktivista za prava LGBT osoba koje je usporedio s bivšim komunističkim vlastodršcima.

Samo PiS može braniti Crkvu i otkloniti prijetnje tradicionalnoj obitelji koje dolaze sa Zapada, poručio je.

Stranka vodi u anketama i očekuje se da će osvojiti novi mandat.

(Hina)

 

Katolički nadbiskup Krakova osudio ‘duginu kugu’ koja ‘prijeti dušama, srcima i umovima’ Poljaka

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijačić: Zašto je naš intervju s Predsjednicom izazvao toliki potres?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski tjednik

Intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koji smo objavili u prošlome broju izazvao je i još izaziva pravi potres na medijsko-političkoj hrvatskoj sceni.

Poslije njegove objave Hrvatski tjednik izložen je napadima i klevetama da je fašistički, ekstremistički, šovinistički i tko zna kakav sve list, a koliko čujemo, žestoki su napadi usmjereni i prema Predsjednici zato što se usudila dati intervju jednomu takvom listu. Ne znam kako se ona brani, a što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, podrugljivo se smijemo napadačima, dakle nismo nimalo uznemireni: navikli smo na napade, očekivali smo ih i lako im odgovaramo jer smo na moralno, politički, povijesno, činjenično i pravno superiornijim pozicijama od klevetničkih, mahom parazitskih krugova koji uglavnom ne bi opstali ni tri dana da se nisu navukli na državne jasle bez kojih bi dobar dio njih završio u jarku kao propalice, narkomani, porezni dužnici i općenito izgubljeni i promašeni nitkovi. Analitičari koji su pozvani komentirati istup Predsjednice u Hrvatskom tjedniku mahom su osobe koje se godinama forsiraju kao eksperti za sve i svašta, kao mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, nepostojećih da nisu. Takav status vuku za sobom još od partijske škole u Kumrovcu, dakle iz zločinačkoga i okupacijskoga sustava kojemu su vjerno služili. Drugi su, pak, poznati kao zloglasni lažni svjedoci protiv hrvatskih domoljuba, treći kao soroševski preparirani likovi koji su si stavili za misiju da na svakom koraku njuše fašizam, ustašluk i ostalu traženu im robu, piše Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV

Magle i dogme jugoslavenske i velikosrpske historiografije

Mediji, novinari, kolumnisti ili voditelji koji su nas izložili kritici, čine to iz nekoliko razloga. Prvo, profesionalno su ljubomorni jer sami nisu uspjeli dobiti intervju u kojemu bi aktualna predsjednica najavila kandidaturu za novi mandat, drugo nisu dostatno obrazovani pa ne bi znali ni napraviti takav intervju čak da je Predsjednica i pristala na razgovor s njima, i treće, u političkom smislu to su slijepci koji nisu nikad imali slobodu uma, njihov um ostao je zatočen u maglama i dogmama jugoslavenske i velikosrpske historiografije pa misle da se humanistički dignitet u Hrvatskoj može steći samo dovoljno vrištećom bezuvjetnom demonizacijom Hrvatske i hrvatskoga naroda za fašizam. Tragikomično je zapravo gledati neke mlade neuke voditeljice na tim tuđinskim televizijama, bez identiteta i u svjetonazorskom ili nacionalnome smislu potpuno promiskuitetne, ali i neke već iskusne novinare podjednako ropskoga mentaliteta, idealnoga za velikosrpsku manipulaciju. Mi u Hrvatskom tjedniku nemamo nikakve komplekse u tom smislu. Mi smo hrvatsko glasilo i ponosni smo na to. Smatramo da će ova država punim plućima disati kada političari i novinari očiste svoj um od jugosrpskih predrasuda. Jugoslavija i sve što je vezano uz Jugoslaviju za nas je negacija Hrvatske i hrvatskoga naroda, dakle neprijateljsko.

Hrvatski javni prostor u posljednjih dvadesetak godina zatrpan je i zatrovan poltronskim intervjuima koje nitko ne sluša i ne čita. U 15 godina nitko nikada nije napravio istinski slobodni i profesionalni intervju s bivšim predsjednicima Stjepanom Mesićem i Ivo Josipovićem. U javnom prostoru suptilno ugušene slobode takvi političari parazitiraju sa svim mogućim izdajama, prijevarama, inženjerinzima i manipulacijama bez ikakve bojazni da će ih itko išta bitno pitati i da će biti pozvani na odgovornost. Mesića nitko nije na televiziji upitao gdje je nestao ček od 100 tisuća dolara koji su mu predali iseljenici u Australiji, Josipoviću se nitko nije htio zamjeriti pitanjem čiji je stan u kojemu živi prvotno bio, kako je stekao golemo bogatstvo u zemlji potplaćenih i poniženih profesora, a Milorada Pupovca, koji je danonoćno u medijima, nitko ne pita kako je on to izbjegao tamnicu kao predsjednik NO Tesla banke, a mnogi predsjednici nadzornih odbora iz drugih bankrotiranih kompanija u tamnici su zbog propaloga novca, ili u što je potrošio milijune koje je podizao s bankomata SNV-a. Da su Lovro Kuščević i Andrej Plenković u nekoj uređenoj državi ukrali 40 tisuća referendumskih potpisa, samljeli bi ih mediji, a tužitelji sproveli u tamnicu, a ovdje ih zbog toga nitko nije ni prozivao, kao što nitko ni Anku Mrak Taritaš ne pita kako je cijena kvadrata obnove u Gunji dvije tisuće eura, niti Vesnu Pusić zašto je svome bratu i njegovoj udruzi dala 240 tisuća kuna iz Ministarstva vanjskih poslova ili zašto je sa saborske govornice lažno optuživala Vukojevića za silovanje. Ovdje Dorh štiti udbaške ubojice, mediji svojedobno pljeskali Ivi Sanaderu zato što je ukrao glasove konkurentu na stranačkome saboru samo zato što im konkurent Ivić Pašalić nije bio politički favorit…

Pitanja koja se nitko ne usudi postaviti

Kritičare intervjua u Hrvatskom tjedniku razbjesnila su pitanja upućena Predsjednici. Kao autor i kao glavni urednik, mogu ih informirati o sljedećemu: Već dvije godine želio sam intervju s Predsjednicom i u tom smislu slali smo joj razne upite. Uvijek je to odgađano uz različite alibije i obećanja, zbog čega sam gubio volju za intervjuom, ali kako se primicao kraj njezina mandata opet je rasla želja za jednim ozbiljnim razgovorom – u živo. Na Pantovčaku su znali da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nije više moj politički favorit, a to sam im, uostalom, i davao do znanja. Prihvaćeni su moji uvjeti, a sa svoje strane obvezao sam se da ne ću reducirati ni mijenjati predsjedničine odgovore, što mi nije bilo teško jer to ionako nikada ne činim. I, evo, intervju se dogodio.

Sad možda ono što mi je najvažnije. Znao sam otprilike koje odgovore od aktualne predsjednice mogu očekivati. Logično sam pretpostavljao da ona ima određene političke kalkulacije i ne smije govoriti sve što misli, a osim toga, mislio sam i još mislim da ona nema dovoljno znanja o mnogim činjenicama jer joj nisu struka, a savjetnici iz tih sfera joj više joj odmažu nego pomažu. Uza sve to, odavno sam političarku Kolindu Grabar Kitarović percipirao kao osobu s konformističkom dimenzijom pa ću, pretpostavljao sam, čuti i odgovore za koji ona pretpostavlja da ih želim čuti. No meni je, osim ekskluzivne najave kandidature i njezinih odgovora, jednako važno bilo pustiti u optjecaj, u javni dijalog i život, prešućena pitanja i činjenice s kojima se hrvatski političari ne žele suočiti – što iz plitkosti svoga uma, što iz konformizma, a što iz straha od posljedica konfrontacije. Htio sam pitanjima upozoriti kako je u Hrvatskoj na djelu nastavak srbijanske agresije na Hrvatsku drugim sredstvima.

Želio sam čuti je li Predsjednica toga svjesna i poduzima li što protiv te pojave. U Hrvatskoj se snimaju, velikim novcem financiraju i nagrađuju filmovi poput Dnevnika Diane Budisavljević koji potpuno krivotvore povijest i iznose lažne priče, u Hrvatskoj se nagrađuju glumci koji su 90-ih stali uz Miloševićevu agresiju, u Hrvatskoj se uklanjaju spomen-ploče braniteljima HOS-a zato što to žele njihove ubojice, u Hrvatskoj se protežiraju kadrovi koji su sudionici agresije na Hrvatsku, okupacijski gradonačelnici uživaju sve povlastice, a zapovjednici obrane grada završavaju u zatvorima, neprijateljima iz doba agresije priznaju se godine ratovanje protiv Hrvatske u radni staž i daje im se mirovina, ne procesuiraju se silovatelji i zločinci, lažira se popis stanovništva da bi se nasilno uvodila ćirilica u Vukovar, otvoreno se proslavlja pokolj Hrvata kao antifašistički ustanak, odražavaju se komemoracije za izmišljenih 40 tisuća žrtava nad jamama u kojima nema ni jedne kosti, u Jasenovcu povećavaju broj navodnih žrtava bez ikakvih forenzičkih i antropoloških dokaza. Srbija posredstvom Milorada Pupovca lomi Hrvatsku na pozdrava Za dom spremni pod kojim je branjena Hrvatska. Ljevica u Hrvatskoj lomi HDZ zbog pozdrava Za dom spremni pa su se, s različitim motivima, našli na istoj strani velikosrbi, četnici, Pupovac, Vučić, Bernardić i ostali.

Odnarođeni mediji istodobno raspaljuju histeriju protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda klevećući ga za navodni fašizam, petokolonaši divljaju na sve strane, nevladin sektor potkopava institucije, premijer u Kninu obilježava Oluju, a njegov koalicijski partner Milorad Pupovac istodobno je na skupu u Srbiji na kojemu se Oluja žigoše kao fašistički zločin i jednostavno ne priznaje Hrvatska, što je isto kao da je netko nakon Drugoga svjetskog rata u Njemačkoj ili Britaniji za partnera u vlasti uzeo dužnosnika iz Hitlerove vlasti, ili da je netko u Rumunjskoj nakon 1991. koalirao s podanikom N. Ceauşescua, a sveučilišni profesor i Pupovčev suradnik Dejan Jović, na državnoj sisi, pljujući po Hrvatskoj, ovih dana poput svojedobno Miloševića ne isključuje mogućnost novoga rata. Sve te izopačenosti postale su dio hrvatske svakodnevnice.

U intervjuu s Predsjednicom htjeli smo pitati ono što se nitko ne usuđuje – je li to normalno?

Što se nas u Hrvatskom tjedniku tiče, to ne samo da nije normalno nego je to takva anomalija koja prijeti urušavanjem temelja ove Hrvatske i dok god se ne pojavi državnik koji će zaustaviti i prekinuti tu distorziju, Hrvatska će samo sve više tonuti u glib podjela i međusobne nepodnošljivosti te će jednom, na radost svojih mrzitelja u Hrvatskoj i izvan nje, pući i raspasti se kao trula dinja pa će se povijest iznova morati krvlju pisati.

Zato smo, između ostaloga, i napravili ovakav intervju s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Kako je Hrvatska Predsjednica odgovorila, zaključite sami, poštovani čitatelji, a što se nas tiče, i dalje ćemo ponosno jurišati na te jugokomunističke barikade. Što se nas tiče, poklič Za dom spremni ništa ne može nadomjestiti i ništa ga ne može istisnuti iz hrvatskoga naroda.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari