Pratite nas

Kolumne

Koga lažu ‘bombaš’ Erceg i Piekutowski?

Objavljeno

na

Branitelji u Savskoj su očito trn u oku ove vlade i režimskih medija, a oni jednostavno ne žele otići. Pokušano je sve, Josipović je Glavaševiću osmislio grupu “ja.ne.mrzim”, medijska paljba po njima ne prestaje, traži se bilo što kako bi ih se kompromitiralo u očima javnosti.

safe_image.phpZadnjih dana je u centru zbivanja Poljak Piekutowski koji je služio u HOS-u, u bojni “Rafael Boban”, i njegov mentor Zoran Erceg, koji već dugo vodi svoj privatni rat protiv braniteljske populacije kojoj, prema vlastitim tvrdnjama, i sam pripada. Ukratko, Erceg piše po Faceu “Vratite mi Beograd”, a Poljak se slaže, i tako jedan drugog podržavaju, lijepo. Svatko ima pravo biti razočaran, pa i branitelji i ratni snimatelji, zar ne? I iznijeti svoje mišljenje, ali nema pravo odricati drugima pravo da iznose svoje i demokratski prosvjeduju!

Zoran Erceg je osoba mutne prošlosti, a priča između njega i Piekutowskog očiti igrokaz u poznatoj režiji “krojača Hrvatske”. Erceg, navodni “ratni snimatelji i invalid DR” se 1994., kao član regionalističko-udbaške organizacije “Dalmatinska akcija” (koja se sred rata borila za odvajanje Dalmacije od Hrvatske, našao pred sudom zbog postavljanja bombe! Naime, Ercegu je suđeno za postavljanje bombe 28. rujna 1993. u prostorije “Dalmatinske akcije”, u Splitu, u Kružićevoj 2. Od njih devetoro šestorica su bili članovi Dalmatinske akcije: Zoran Erceg, Srećko Lorger, Mirko Bogdanović, Božidar Marušić, Srećko Rafanelli i Jurica Gilić. On je tada bio tajnik te separatističke stranke, a inače se vadio na to da je on “branitelj i više puta ranjavani invalid” pa mu stoga sud mora vjerovati! Radilo se, inače, o klasičnoj udbaškoj raboti – “napadni vlastite prostorije i reci da su ustaše”.

Erceg je osnovao i medijski snažno promoviranu grupu “Ja vas se ne bojim”, nasljednici grupe “ja ne mrzim”, u sklopu nastojanja da se prosvjednike u Savskoj prikaže kao nasilne, prijeteće. Pa nije prosvjed u Savskoj isto što i rušilačke tzv. “Facebook demonstracije”, iza kojih su po svoj prilici stajale udbaške strukture i stanoviti političar samozvani “pravednik”, kad su maskirani delikventi, odlično organizirani i vojno vođeni, napadali prolaznike i kordone policije pred Markovim trgom toljagama, kamenim kockama iščupanim iz kolnika, i molotovljevim koktelima! Čega se imaju građani bojati? Koga? U preko sto dana prosvjeda, ni papirić nije pao na pod, kamoli nekom dlaka s glave! Ako se nekog treba bojati, to su likovi koji brane vlast od prosvjednika, a spominju se i u vezi terorizma. Usto, Erceg i sad, kao i 1994., maše time da je “bio branitelj i ratni snimatelj” što bi mu trebalo dati kredibilitet, ali snimaka iz DR koje bi mogao prezentirati baš i nema – tvrdi da su mu sve snimke pokrali Bosanci i Srbi. Zadnja njegova fotografija iz rata je, koliko smo mogli pronaći, ona gdje je on u uniformi Armije BiH u Sarajevu, gdje je navodno i ranjen.

Erceg kuka u tekstu objavljivanom ovih dana po režimskim medijima kako prosvjede treba prekinuti, jer “Ovo uzaludno potrošeno jelo i piće pod šatorom moglo je nahraniti mnoga dječja usta. Vrijeme koje je provedeno u prosvjedu moglo se iskoristiti za popravak mnogih trošnih krovova koji prokišnjavaju a ispod kojih žive branitelji sa svojim obiteljima u situaciji koja nije dostojna čovjeka”. Stvarno, možda bi branitelji trebali ne jesti i krepati od gladi? Da nisu u šatoru nego doma, ne bi imali potrebu jesti pa bi se ta hrana podjelila gladnoj djeci? Ljigavog li patosa!

Usto se Erceg pita i “Trebaju li svi branitelji , dragovoljci , veterani i invalidi poštivati institucije države za koju smo se borili i za čiju su slobodu naši prijatelji poginuli?”. Naravno da trebaju, i poštuju ih. Pravo na mirni prosvjed je insitucija pravne države. Bi li trebao i doministar branitelja poštivati institucije države? I poštivati one čije bi interese po zakonu trebao braniti? Ili se slizavati s documentom i raditi na tome da bivši četnici iz Bobote i Borova sela dobiju ista prava kao i invalidi DR?  Erceg kaže i “Ova ekipa iz Savske uložila je ogromno energiju i enormna financijska sredstva kako bi ponizili vladu izabranu voljom većine građana Republike Hrvatske”, ne navodeći koja “ogromna sredstva” (sve se radi volonterski, i ne košta nikog ništa) i zaboravljajući da je prosvjed protiv vlasti osnovno pravo u demokracijama! Ali to važi jasno samo kad se prosvjeduje protiv HDZ-ovih vlada, a inače je “ponižavanje volje ogromne većine birača”! Kao da smo u SSSR-u! I takvi ljudi sebe smatraju liberalnim demokratima, a spore osnovno građansko pravo – pravo na udruživanje, i pravo na mirni prosvjed!

Jedna osobina fašistoidnih režima je da se često služe patetikom. Patetikom odiše i pismo Trzezbora Piekutowskog, koji u podršku Ercegu piše: “Pitam se gdje je ljudsko dostojanstvo onih koji su podigli tabor na Savskoj, vrijeđaju i prijete hrvatskim građanima, monopoliziraju si domoljublje, krše zakone RH, ne poštuju državne institucije, razbijaju krumpirima prozore u državnim zgradama, polijevaju državne dužnosnike vodom…i prijete krvavim obračunom.”

ze

Prijetnje krvavim obračunom su naravno nešto što se podmeće po tisku, od toga iz Savske nismo ništa čuli. A gdje im je dostojanstvo? Upravo tamo gdje jesu: na demokratskom prosvjedu, gdje se za njega pokušavaju izboriti. Ako smiju homoseksualci prosvjedovati za svoje dostojanstvo, valjda smiju i branitelji? Da ne idem dalje u analizu duboko ideološki obojenih pisanija, neke stvari tu upadaju u oči: otkud netko kom su puna usta antinacionalizma, ljudskih prava, antiklerikalizma, u bojni HOS-a “Rafael Boban”?

Piekutowski piše kako je hrvatskoj strani pristupio iz ideala, što očito nije istina. Naime, ideali njegovih suboraca očito su različiti od “univerzalnih vrijednosti” koje on zastupa – bojna koja je imala ime ustaškog vojskovođe iz Drugog svjetskog rata svakako nije imala na umu ono o čemu Piekutowski priča, zar ne?
Piekutowski nesporno jest ratni veteran, s 1590 dana u borbenom sekotru (prema službenom registru). No na početku svoje facebook-litanije on piše, “Na stranu složeni razlozi moga dolaska u HR. To je druga tema”, pa onda razvezuje o idealizmu koji ga je vodio u ratu. Međutim ti razlozi o kojima on “ne želi govoriti” nisu baš tako složeni, jednostavni su.

On je sam sve o njima rekao pred dvije godine u jednom intervjuu, a tada je i posve drukčije govorio o Hrvatima i bivšim suborcima. Naime, on nije krenuo iz Poljske s namjerom da se bori u Hrvatskoj, već kao plaćenik u Legiji stranaca. 1991. mu je, ispričao je, prijatelj upao u sobu s prijedlogom da se pridruže Legiji stranaca. Prešli su poljsko-njemačku granicu ilegalno, noću, lunjali Berlinom, autostopirali do Strassbourga gdje su im časne sestre pokazale put do ureda za regrutiranje (tada još nije bio tako antiklerikalno raspoložen kao danas). No, u Legiji mu se nije dopalo, pa je od Hrvata u Legiji načuo da oni kane u svoju Hrvatsku, gdje se sprema rat. On je pak htio otići u Nigeriju kao plaćenik. Ipak, otišao je u jugoslavensko veleposlanstvo u Lyonu i krenuo vlakom za Beograd kamo su ga, kaže, uputili da izvadi papire. Svećenik (opet ti klerici!) koji je također putovao u Hrvatsku objasnio je Boreku na francuskom o čemu se točno radi u sukobu naroda na prostoru ex-Jugoslavije te je on odlučio odlučio ostati u Zagrebu. Bar po onom što je sam ispričao. Poljak je inače i prije podržavao ministre u ovoj vladi na facebooku – Jovanovića recimo – što je u najmanju ruku čudno za bivšeg HOS-ovca.
Međutim ono što je stvarno sporno u cijeloj priči je tvrdnja Ercega je to što on u patetično intoniranoj poruci poručuje “suborcu” Piekutowskom kako bi ga “volio osobno upoznati”. Evo, sad je prvi put čuo za njega!

ze2

Opet, pregled stranica Ercegove “fotoakademije” otkriva da je Piekutowski član iste bar dvije godine! Dakle, nije baš da Erceg nema pojma tko je taj čovjek kojeg bi “volio upoznati!” Zapravo, sve upućuje na režirani igrokaz za medije i tulavi dio javnosti koji takve igrokaze voli, kad su uprizoreni protiv onih koje ionako ne vole. A što djeluje vjerodostojnije nego kad sami branitelji ustanu protiv onih u Savskoj: to je uostalom stari komunistički način stvaranja podjela, pa tako imamo “poštene branitelje” i one druge koji prosvjeduju protiv “demkratske vlasti”, kao što smo nekoć imali “poštenu inteligenciju” koja podržava vlast i nepoštenu koja se nešto buni.

Trzezbor Piekutowski podržava Zorana Ercega, pa mu ovaj milozvučno uzvraća, a svi se zapravo prave blesavi, kao da se ne znaju nego eto neki tamo suborac ga podržava, iako ga uopće ne poznaje i nisu si dobri. Čemu sve Erceg pribjegava da bi manipulirao javnošću? Danas ga podržava član njegove akademije, nekidan je dobio potporu čelnika Udruge branitelja iz Dubrovnika Čizmića, kojeg pak suborci prozivaju da manipulira udrugom kojoj je na čelu pa se sad osniva nova.

Udruga branitelja Dubrovnika u osnutku ograđuje se od svih izjava i djela gospodina Želimira Čizmića te njegove sinoć iskazane potpore gospodinu Zoranu Ercegu. Gospodin Čizmić uglavnom predstavlja samog sebe i par svojih poltrona, a ne, kako se to želi prikazati, dubrovačke dragovoljce. Dubrovački dragovoljci i budući članovi udruge ni rječju, ni mišlju, ni djelom NE podržavaju samozvanog borca protiv prosvjeda u Savskoj 66, gospodina Zorana Ercega.

Želimo još jednom naglasiti da inicijativni odbor Udruge branitelja Dubrovnika, kao i ogromna većina aktivnih dubrovačkih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, jednoglasno, čvrsto i bezuvjetno podržava braniteljski prosvjed u Savskoj 66 te da se sukadno tome, zajedno s drugim aktivnim udrugama, stavlja na raspolaganje, odlazi u Savsku 66, sudjeluje i sudjelovati će u prosvjedu sve dok za to bude potrebe.

Tekst iz 1994. o suđenju Ercegu kaže: Optuženi Zoran Erceg, tajnik regionalističke i parlamentarne Dalmatinske akcije, o predstojećem sudjenju kaze: “Hrvatskoj se ozbiljno prijeti sankcijama zbog njene politike prema Bosni i Hercegovini i u toj atmosferi vjerujem da će se smanjiti pritisak na sud. Vjerujem da će sudsko vijeće pravilno ocijeniti optužbe prvooptuženoga prema ostalima, te da će uvidjeti da su one dane pod pritiskom i na kraju da će donijeti oslobađajucu presudu za sve članove Dalmatinske akcije. Inače, nije mi jasno kako je i do sada policija poklanjala više paznje iskazima jednog kriminalca koji je 15 godina proveo po zatvorima, a nikakvu vjeru nije pokazala iskazu dragovoljca domovinskog rata više puta ranjavanom invalidu koji je izgubio zdravlje kako bi kamerom svijetu pokazao velikosrpsku agresiju. Ovaj politički proces je u funkciji obračuna vladajuće stranke s opozicijom. Skupim sudskim procesom se financijski onemogućava rad, zatvaranjem čelnih ljudi pokušava se preplašiti članstvo, a ubacivanjem svojih ljudi u opozicijske stranke vladajuća stranka ih pokušava razjediniti kako bi se smanjio njihov utjecaj na politička zbivanja. To sve govori da je glavni zadatak vladajućoj stranci ostati na vlasti a ne svekoliki rad na dobrobit naše domovine”.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari