Pratite nas

Koga može zastupati Milorad Pupovac u europskom parlamentu?

Objavljeno

na

Hoće li Pupovac u Bruxellesu dobiti novu platformu za tužakanje Hrvatske pred međunarodnom javnosti?

Izbori za europski parlament, koliko se god minorizirao njihov značaj, nisu nebitni. Bitni su prvo zbog realnoga zastupanja svoje političke nacije među europskim zemljama i njihovim zastupnicima koji odlučuju o čitavom nizu propisa, zakona i standarda na prostoru Europske Unije. Drugo, bitni su, možda trenutno važnije Hrvatskoj, zbog autentičnoga preslika stvarnosti i odnosa političkih silnica u zemlji, koji će naciji dati odgovore – kamo to idemo.

Pokušavaju se stvoriti dobitne političke kombinacije, političkim rječnikom rečeno – koalicije, kako na tzv. desnici, tako i na ljevici, jer na raskrižju društvenih stranputica i putova, u ovome trenutku, i jedni i drugi bore se naciji pokazati da su oni – oni pravi.

Koalicija koju stvara SDP objavila je suradnju sa SDSS-om ili, personalno, s Miloradom Pupovcem. Na prvi pogled, računica je jasna. Nije zanemarivo imaš li ili nemaš u presudnim obračunima sa suparnikom, dvjestotinjak tisuća glasova više ili manje. SDP računa na preferencijalne glasove hrvatskih Srba, koji su na izborima iza nas, jasno pokazali da prilično disciplinirano glasuju za Milorada Pupovca i politiku koju on personificira. Legitimna i legalna računica.

Povijest političkoga imena i značaja Milorada Pupovca seže u ratne godine kada je nakon neuspješnoga pokušaja stvaranja novog Pribičevića od Jovana Raškovića, tadašnji predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, pod svaku cijenu u susret ratu i u jeku najtežeg rata, svjestan prije svega Pavelićevih pogrešaka, nastojao otkriti hrvatskoga Srbina koji bi bio legitiman zastupnik hrvatskih državnih interesa s jedne strane, a istovremeno spona prema hrvatskim Srbima, garancija i most, koji će taj narod spojiti politički i interesno sa svojom domovinom i njenom budućnošću. I što je najvažnije u tim vremenima – otrgnuti hrvatske Srbe iz ruku Beograda, odnosno velikosrpskih nacionalnih ciljeva i interesa.

Pupovac je u tim vremenima, prije svega kao profesor na filozofskom fakultetu u Zagrebu, elokventan, obrazovan, besprijekornoga hrvatskoga izričaja, ali ponajviše time što je ostao u Zagrebu i nije, bar javno, ništa činio protiv hrvatske borbe za nacionalnu nezavisnost i slobodu, bio rijetko potencijalna politička nada. Hrvatski državni vrh tada se oslonio na njega. Bio je višestruki hrvatski ovlašteni pregovarač s tadašnjim srbijanskim vrhom koji je ključeve rata i mira držao u svojim rukama. Na njega se računalo u Zagrebu. Nitko do danas ne zna, kako se i koliko, i je li se uopće na njega računalo u Beogradu.

Pupovac je više puta istakao da se zbog svoje mirotvorne politike i zalaganja u to vrijeme doveo u tešku osobnu poziciju, da nije smio ni ući u Srbiju i da je bio svojevrsna persona non grata tadašnjega Beograda.

Tko je Milorad Pupovac?

Suvremena hrvatska javnost poznaje ga manjim dijelom iz dostupnih informacija iz toga vremena i daleko više iz njegovih javnih i političkih stavova nakon 2000. godine, od kada nastupa kao politički predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i jedan od lidera SDSS-a, stranke sljednice u svakome pogledu, izuzev jednim slovom razlike, političke organizacije SDS-a koja je kao instrument ili alatka Beograda politički provodila agresiju na Hrvatsku. Konzistentnost današnje politike SDSS-a sa politikom SDS-a vidi se po platformi djelovanja, po ciljevima i prije svega po ljudima koji vode tu političku organizaciju u Hrvatskoj. Ta „nova“ stranka ima, stjecajem okolnosti, daleko veći politički utjecaj u zemlji od obične političke stranke i tri mandata, koja praktično Pupovčevom sposobnošću, nuždom tada vladajućega HDZ-a pred promjenom hrvatskoga Ustava i imperativnim stajalištima SDP-a kao najveće opozicijske stranke da se izjednači broj mandata hrvatske dijaspore s brojem mandata srpske nacionalne manjine, Milorad Pupovac i njegova SDSS imaju zagarantirana u Saboru.

Što definira Milorada Pupovca danas u Hrvatskoj političkoj zbilji? Što o njemu na temelju izrečenih stvari i javnih nastupa prije svega, može misliti običan hrvatski čovjek? I, važnije – kako se postaviti praktično prema tome saznanju?

Milorad Pupovac je, koristeći prije svega Tuđmanovu državničku i povjesničarsku svijest o nužnosti trajnoga mira i povjerenja, radi stabilnosti hrvatskoga društva, države i politike, a duboko poučenoga povijesnim nesretnim zbivanjima između Hrvata i Srba te aktualnim strahotama srpske agresije, a time i većinskoga hrvatskoga naroda i srpske manjine u Hrvatskoj, prihvatio i definirao kao temelj osobnih političkih ambicija i ciljeva, platformu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Ta platforma je omogućila hrvatskim Srbima častan izlazak iz krajnje nečasnoga statusa marioneta zločinačke politike Beograda, agresora na svoju stvarnu i realnu Domovinu te na svoj narod, ne samo u apstraktnom političkom smislu, nego prije svega ljudskom, što se ogledalo u odnosu prema svojim susjedima.

Ta platforma je istovremeno bila nepisani poziv hrvatske države hrvatskim Srbima da se suoče sa zlom u kojemu su sudjelovali, računajući mimo političkih, pravnih, nacionalnih i internacionalnih konvencija i propisa, na običan ljudski osjećaj odgovornosti. Časti i običnoga obraza, što nije zapisano ni u jednoj konvenciji. Ta platforma je podrazumijevala da će ogromna većina tih ljudi, zavedenih i odgajanih na srpskoj imperijalnoj mitomaniji, realnome statusu prevlasti u bivšoj državi u odnosu na temeljne narode tadašnjih republika, oslobođena zakonskih, kaznenih i materijalnih posljedica za zla u kojima su sudjelovali, naći snage i načina, ali i političkoga poticaja, radikalno okrenuti stranicu svoje povijesti i svoju sudbinu pokušati tražiti u potpunoj integraciji s društvom u kojemu svakodnevno žive. Tuđman je tražeći „svoga Pribičevića“ zapravo najviše u tome računao na Milorada Pupovca.

Milorad Pupovac je prihvatio ta očekivanja. Prihvatio je sve elemente famoznih Erdutskih sporazuma kao „pozitivne zakonske propise“, u kojima se okupatoru dijela Republike Hrvatske zbog geopolitičkih i strateških silnica, koje tadašnja Hrvatska nije imala snage ignorirati, nudi častan uzmak, bez poraza. Prihvatio je konvalidaciju socijalnih, statusnih i osobnih prava Srbima, koji su za sve što su činili u okupaciji teritorija Republike Hrvatske dobili zaostale plaće, mirovine, socijalni i društveni zagarantirani status, te oslobođeni zala koje su činili. Prihvatio je vrijeme prilagodbe za reintegraciju hrvatskih Srba u hrvatski državni i društveni poredak, prihvatio je čak i – kunu. Kunu napominjem, jer je namjera tadašnjega državnoga vrha pri uvođenju nacionalne valute koja bi se nazvala kunom, bila orkestrirano, kako na hrvatskim okupiranim teritorijima, tako i u međunarodnoj zajednici, ali i od strane Pupovca, toga mosta prema integraciji hrvatskih Srba, dočekana kao zov na zlo, ustaški simbol i poziv na „klanje“ hrvatskih Srba. Nakon ustrajnosti hrvatskoga predsjednika Tuđmana, Pupovac je prihvatio – kunu. Na žalost, Tuđman tada nije mogao znati, nije nitko, da darovanu slobodu, nekažnjivost i milost hrvatske međunarodno priznate i vojno nadmoćne države, u budućnosti mogu prokockati, prvo, Pupovčevi Srbi, drugo, nasljednici na čelu hrvatske države, stečene u takvoj žrtvi. Nije bilo ni realno znati.

Pupovac je tiho, mimo pogleda još traumatizirane hrvatske javnosti strahotama proživljene agresije i žrtvama, kako ljudskim tako i materijalnim, uspostavio jedinstvo svih nacionalnih institucija hrvatskih Srba, oslanjajući se prije svega na Srpsku Pravoslavnu Crkvu, koja je bila jedan od temelja velikosrpske imperijalne politike i posve otvoreni i izravni sudionik u brutalnoj agresiji na Hrvatsku, pridobio naklonost tadašnje hrvatske koalicijske vlasti na čelu s Račanom, i, drugo, lidera pobunjenih Srba, koji su abolicijom bili oslobođeni kaznene odgovornosti za zla u kojima su sudjelovali. Tada je njima Pupovac bio most za djelovanje u Hrvatskoj!

Koristeći imperative međunarodne zajednice, prije svega britanske politike, koji su bili u biti, pitanje opstanka hrvatske države tada, zbog nametnute izolacije čija je javna namjera bila „europeizacija“ Hrvatske, a stvarna, pacifikacija vojnoga pobjednika i stvaranje ravnoteže odgovornosti na Balkanu, Pupovac je uz potpunu potporu tadašnjih vlasti, kasnije Sanaderovih vlada i predsjednika Mesića, a nakon njih Josipovića i Milanovićeve vlade, nametnuo sebe, manjinsku politiku hrvatskih Srba i skriveno politiku Beograda – kao ključni kriterij i arbitra hrvatske europeizacije! Kako mu je to pošlo za rukom?

Prvo, zbog strahovitoga međunarodnoga pritiska na zadnje godine Tuđmanove vlasti. Drugo, zbog posve iste ili vrlo slične političke pozicije koju je personificirao Račan, ali i već aktivirana medijska scena, koja se čuvala, prikrivala i čak odgajala na hrvatskome pozitivnome nacionalizmu posve nekritički. Treće, zbog hrvatskih nekritičkih težnji k euroatlantskim integracijama, gdje su strateški i geopolitički, ključnu riječ imali SAD, djelomično hrvatski strateški partner, djelomični mač nad vratom tijekom ratnih godina, te njihov europski politički potrčko, Velika Britanija, koja je briljantno ispod kišobrana američkih interesa, zapravo provodila svoju autentičnu antinjemačku i američku antirusku stratešku politiku u Europi. I, prosrpsku na Balkanu.

A to je Miloradu Pupovcu bila ključna politička spona, sigurnost i garancija u Beogradu koji se riješio Miloševića, trpajući na njega personalno svu odgovornost za ratove, agresije i nasrtaje na susjedne narode, nastojeći srpsku državu i narod osloboditi svake odgovornosti usprkos višestrukom demokratskom povjerenju koje su mu davali za imperijalne agresije, drugo, u Hrvatskoj, u kojoj je već medijski, politički i prije svega na civilnoj sceni, bujala revizionistička politika odavno postavljene specijalnoratovske pete kolone, čije su namjere i ciljevi bili osloboditi Srbiju i Srbe kao narod svake odgovornosti, svesti povijest na poziciju jednake krivnje i nastaviti držati hrvatski narod u pokornosti pod prastarom floskulom o hrvatskoj genocidnosti.

Godinama već Milorad Pupovac posve vidljivo prešućuje nevjerojatne provokacije i otvoreno nepoštivanje hrvatskoga nacionalnoga suvereniteta hrvatskih Srba, specijalno u Podunavlju, a na svaku isprovociranu reakciju, kao u slučaju sukoba hrvatskih i srpskih mladića kod manastira na Krki, koju su isprovocirali polaznici pravoslavne gimnazije veličanjem Mladića i Karadžića na društvenim mrežama, Pupovac se javno ukaže, održi predavanje o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i pokrene, prvo svesrpsku kampanju, a koliko stigne i međunarodnu. Bez obzira na uzroke događaja. Pupovac će nakon takvih događaja doći u hrvatski Sabor sa žutom trakom, simbolom nacističkoga obilježavanja „nezakonitih“ naroda i nacionalnosti, paradirati pred medijima, koji to nekritički i uz prešutnu ili punu suglasnost politike, pogotovo ove aktualne, orkestrirano podrže prezentirajući – „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj.

Pupovac je u fantastičnoj poziciji. Hendikep kod većine hrvatskih Srba koji su usprkos amnestiji i realnoj neviđenoj milosti hrvatske države, ostali na velikosrpskim i antihrvatskim pozicijama, zbog toga što nije sudjelovao u agresiji, u javnim, političkim i oružanim institucijama nacističke okupacijske paradržave Republike Srpske Krajine, osobno je mogao kompenzirati, zaštićen kako od tadašnje hrvatske državne vlasti, međunarodnih organizacija i institucija te država, prije svega Velike Britanije, ali i konačno prihvaćen javno od beogradske državne garniture, koja se pod Đinđićem morala preoblikovati sa zločinačkoga i realno poraznoga puta, pogotovo nakon NATO-ovoga bombardiranja. Svoju „protuđmanovsku“ poziciju ratnih godina mogao je legalno pretvoriti u alternativu neuspjehu Slobodana Miloševića i postati novi lider u novim okolnostima velikosrpske politike. Postao je čovjek koji je „izradio ustaše“. Za to je u Hrvatskoj prije svega, imao otvoren medijski, javni i poželjan politički okvir, koji se tumačio u neviđenoj kampanji kako političke tako nevladine i medijske scene – suočavanjem s hrvatskom prošlošću. Pupovcu su na ruku išli, naravno i realni zločini koji prate svaki rat, realna glupost dijela tadašnjih hrvatskih nacionalnih i političkih protagonista, raspad do tada vladajuće političke nacionalne sinergije oko i u HDZ-u, te najviše od svega novi državni i politički vrh Hrvatske.

Nakon toga sve je vidljivo. Pupovac je od hrvatske Vlade ”dobio” prvo milijarde eura. Vesna Pusić, očito i sama zgrožena netaktičnošću srbijanskih kolega nakon „non paper“ akcije koji je nju samu osobno izložio neugodnostima u Hrvatskoj, potiho priznaje potpuno skriven podatak od hrvatske javnosti, kako je hrvatska država uložila u integraciju hrvatskih Srba preko 5,5 milijardi eura. Pupovac je preko hrvatske države, hrvatskim Srbima, bez obzira vratio se ili ne u Hrvatsku, bez obzira bio potencijalni ili stvarni zločinac, osigurao egzistenciju. Mnogima neslućeni bonus, bez ikakvih uvjeta. To je politički utemeljio za vrijeme Račanove Vlade, a kao stečeno pravo nastavio i materijalno ostvarivati za vrijeme vlade Ive Sanadera, ne toliko zbog svoje obzirnosti, koliko zbog opreza samoga Ivice Račana, koji je ustupke uvijek radio tako da budu vidljivi i realni nakon njegovoga odlaska sa političke i pozicijske scene. Primjer za to je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koga se slobodno može nazvati – zakonom o pravima srpske manjine u Hrvatskoj!

Sanader, koristeći simboličku slavu državotvornoga HDZ-a, retoriku „Rive“ i animozitet hrvatskoga naroda prema nasljednicima komunističke partije, zaštićen od unutarnjopolitičkih pogleda, a sve u interesu svoje dugogodišnje vlasti te prije svega, takozvane europske prihvatljivosti i internacionalnoga imidža, postaje „krava muzara“ Pupovcu. Prvo, ulaze u koaliciju. Drugo, Pupovac u takvim okolnostima, postiže koncentraciju srpskih nacionalnih težnji, koje u Hrvatskoj definira kao manjinske, na Podunavlje, svjestan kako je Lika, dalmatinsko zaleđe, Kordun, Banovina i kao simbol – Knin, zauvijek izgubljen, pa od Sanadera političkom trgovinom isposluje izgradnju tisuća stanova za srpske povratnike u Vukovar i vukovarska prigradska naselja, ‘ustupajući’ mu ono što mu inače više strateški ne treba – rijetko naseljena ruralna i zapuštena mjesta i imovinu tamošnjih Srba u Lici, na Kordunu i Banovini, u korist bosanskih Hrvata protjeranih iz Republike Srpske, u stvari, štiteći na taj način etničku čistoću Republike Srpske i svesrpski nacionalni program. Sanader prihvaća.

Sanader mu odobrava financiranje spomenika „srpskim antifašističkim ustanicima“ u Srbu od tri milijuna kuna, kojim se Pupovac snažno, nakon materijalne satisfakcije pobunjenim Srbima, vraća  u njihovu mitološku svijest, kao novi lider vječne srpske ideje i stava – gdje živi Srbin, to je Srbija. Usprkos nevjerojatnome presedanu da demokratska država slavi pokolj nad svojim većinskim narodom! Pupovac za takvu politiku dobiva i potpunu suglasnost SPC-a, pod firmom vjerskih i manjinskih sloboda, posve politizira javno u Hrvatskoj SPC, pravoslavne blagdane, stvara uz potporu Sanadera i hrvatskih srbofilskih medija, sa odavno dokazanim prosrpskim i neojugoslavenskim backgroundom svojih nositelja, društvenu klimu u kojoj je – svako pitanje nad njegovim političkim javnim i društvenim postupcima i inicijativama – fašistoidno i ustašluk.

U isto vrijeme, pacificirajući Hrvatsku, prije svega medijski i politički, Pupovac koristi ogromne donacije hrvatske države za financiranje „Novosti“, čija je formalna programska nakana uzdizanje autentične srpske manjinske kulture u Hrvatskoj, kao integralnog dijela hrvatske nacionalne baštine, za političko grupiranje i pokušaje redefinicije temeljnih nacionalnih standarda hrvatskoga društva, gdje dominira uzdizanje komunističkoga ideološkoga antifašizma utemeljenoga na mitologiji srpskoga antifašističkoga ustanka u Srbu, a u stvarnosti, antihrvatskoga ustanka bosanskih i hrvatskih Srba uz pomoć fašističkih talijanskih okupacijskih vlasti, protiv same ideje o samostalnosti hrvatske države, uz nezapamćene zločine i brutalnost prema civilnome hrvatskome stanovništvu; i zaštita te unaprjeđenje tzv. manjinskih stečenih prava u Hrvatskoj.

Pupovac formira SNV, Vijeće srpskih općina u Hrvatskoj bez pridjeva – hrvatski, pokušava ga uvesti u hrvatski Ustav prilikom promjena Ustava zbog europskoga referenduma, uz prešutnu suglasnost tadašnjega koalicijskoga partnera – HDZ-a, ali to mu, iz nikada racionalno objašnjenih razloga – sprječava Vesna Pusić!

Tragom komunističke i prije svega velikosrpske povijesne obmane da je srpski narod u Hrvatskoj bio nositelj antifašističkoga ustanka u Hrvatskoj i njegov ključni baštinik, a koristeći stjecajem povijesnih okolnosti ustavnu kategoriju o antifašizmu kao temeljcu suvremene hrvatske države, koju je predsjednik Tuđman morao uvesti u Ustav suočen s realnim političkim okolnostima, prije svega u međunarodnoj zajednici, prilikom stvaranja hrvatske države, usprkos potpunoj nelegitimnosti komunističkoga „antifašizma“ u hrvatskome narodu, a i zbog svojih osobnih stajališta, Milorad Pupovac je pred cijelim hrvatskim državnim vrhom potpuno prisvojio takav „antifašizam“, te u ime isključivo srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj, uoči pravoslavnoga Božića počeo dodjeljivati nagradu za antifašistička postignuća u Hrvatskoj. Uz paradu cijeloga hrvatskoga državnoga vrha. Na toj liniji je posve prisvojeno ime Nikole Tesle, koje je nezapamćenim barbarizmom dano jednoj komercijalnoj banci pod upravom Milorada Pupovca, a sukladno tome, iz Beograda i to iz njihovih službenih institucija dolaze stavovi i o Ruđeru Boškoviću i Marinu Držiću – Srbima! Samo budale ne vide u tome nastavak multiplicirane agresije Srbije na sami identitet i srce hrvatskoga nacionalnoga bića.

Godinama već hrvatska javnost je prisiljena slušati na TV-u i u svim medijima Pupovca kako govori o ratu koji su izazvali „Tuđman i Milošević“, o „građanskom ratu“ u Hrvatskoj, o srpskim žrtvama, kako 1941-1945. godine, tako, i još izraženije, o srpskim žrtvama „građanskoga rata“ devedesetih godina, kontinuitetu hrvatske „zločinačke politike“ prema Srbima, „Oluji“ kao zločinačkoj vojnoj operaciji, i to uvijek tijekom nacionalne proslave toga povijesnoga datuma za hrvatski narod. Godinama već hrvatska javnost, gdje posebno apostrofiram najmanje dva milijuna ljudi koji su, što prognani, što trpjeli bombardiranje pobunjenih Srba sa okupiranih teritorija, uzduž ratne granice od preko tisuću kilometara, sluša i gleda Pupovca uz povremenu pomoć aktualnih vlasti u Srbiji, kako govori o stradanjima srpskoga „nenaoružanoga“ stanovništva. Godinama već Milorad Pupovac posve vidljivo prešućuje nevjerojatne provokacije i otvoreno nepoštivanje hrvatskoga nacionalnoga suvereniteta hrvatskih Srba, specijalno u Podunavlju, a na svaku isprovociranu reakciju, kao u slučaju sukoba hrvatskih i srpskih mladića kod manastira na Krki, koju su isprovocirali polaznici pravoslavne gimnazije veličanjem Mladića i Karadžića na društvenim mrežama, Pupovac se javno ukaže, održi predavanje o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i pokrene, prvo svesrpsku kampanju, a koliko stigne i međunarodnu. Bez obzira na uzroke događaja.

Pupovac će nakon takvih događaja doći u hrvatski Sabor sa žutom trakom, simbolom nacističkoga obilježavanja „nezakonitih“ naroda i nacionalnosti, paradirati pred medijima, koji to nekritički i uz prešutnu ili punu suglasnost politike, pogotovo ove aktualne, orkestrirano podrže prezentirajući – „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj. I javno, i otvoreno, označiti borbu za hrvatsku samostalnost – fašističkom! Usprkos svemu. Usprkos tome što cijeli hrvatski narod, kao i susjedni narodi, prije svih Bošnjaci, znaju, da je traku, bilo bijelu, bilo žutu, oko ruku, morao nositi svaki ne – Srbin na okupiranim teritorijima sve do likvidacije, ili, ako je imao sreće – progonstva.

Taj isti Pupovac će pozvati hrvatski Sabor na minutu šutnje za „sve žrtve bezumlja“, pred zapanjenim sabornicima i hrvatskom javnošću, obilježavajući na taj način nezabilježeno nakon Drugoga svjetskoga rata, divljaštvo jedne države i naroda, prema drugome. Problem je  što je divljaštvo i „bezumlje“ provodio Pupovčev narod nad narodom ogromne većine saborskih zastupnika!

Taj isti Pupovac će bez uvijanja na inicijativu vukovarskoga stožera za „Obranu Vukovara“ povodom uvođenja ćiriličnih natpisa, izjaviti u srpskim medijima da su „Srbi u Hrvatskoj“ danas ugroženi kao i 1941. godine. Ali i 1991. godine!? I, sudjelovati u kreiranju srpskoga diplomatskoga „non papera“ svim državama svijeta, u kojemu se upozorava na „ugroženost“ Srba u Hrvatskoj!

Je li moguće od Milorada Pupovca razumno očekivati na temelju golim okom i zdravim razumom, vidljivih činjenica, da zastupa interese hrvatskih nacionalnih manjina integriranih u korpusu hrvatske nacionalne i državne politike, ili je razumno očekivati da on zastupa pod hrvatskim barjakom – srpske nacionalne interese? Ja sam siguran u ovo zadnje.

Kao što sam siguran i u to, da će se to, taj nevjerojatan čin, savez, razbiti o glavu i to kao izrazito antihrvatski čin, svakome onome tko prešutno ili aktivistički bude sudjelovao u toj antihrvatskoj kampanji! Jednostavno rečeno – kao čin izdaje svoga naroda!

Na žalost, ako pratimo javne istupe današnjega hrvatskoga državnoga vrha, predsjednika Milanovića, koji je uoči prošloga Božića na skupu SDP-a posebno naglasio i podvukao da je do rata došlo „zbog oduzimanja prava srpskome narodu u Hrvatskoj“, a prije toga govorio o „građanskome“ ratu, ako pratimo politiku Ive Josipovića i Vesne Pusić, posve je vidljivo kako je ideološka matrica ovakve politike Milorada Pupovca potpuno utemeljena u tim stajalištima i politikama. Samo je pitanje kada će to, i kako, hrvatski narod – otkriti.

politikaplus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad bi svaki Hrvat bar jednom otišao u Vukovar, Škabrnju, Bleiburg, Čavoglave, Siget…

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude.

Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.

Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…

Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam.

Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.

U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti

Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!

Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!

Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna

Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište.

Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati.

Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.

Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.

Stotinu tisuća, toliko nas je bilo

Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.

Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.

Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg

Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.

Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje.

Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.

Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….

Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.

Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.

Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.

Domagoj Pintarić / Projekt Velebit

 

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari