Pratite nas

Gost Kolumne

Koga sve i kako Sarajevo ekonomski izrabljuje i tko je dužan to spriječiti?

Objavljeno

na

Osim nastojanja da ih se politički podčini, Hrvate u BiH, a u nekim segmentima i Bošnjake izvan Sarajeva, već se više od desetljeća ekonomski izrabljuje. I ništa ili gotovo ništa se ne čini da se to okonča.

Prema nekim neslužbenim podatcima za tzv. “uvezivanje radnog staža” u prevodu za plaćanje doprinosa i poreza za uposlenike tvrtki na bošnjačkim područjima do sada je isplaćeno oko milijardu maraka iz federalnog proračuna. Ne zna se da je uplaćena i jedna marka za te namjene za neku hrvatsku tvrtku. Ako jeste to treba objaviti da se zna koliko i komu. I dok se jednima novcem iz federalnog proračuna izmiruju obveze koje su po zakonu dužni bili izmirivati poslodavci radnika “neuvezanog staža”, drugima se šalju inspekcije i blokiraju računi zbog neplaćanja doprinosa i poreza na plaće uposlenika. No ovo je tek jedan od primjera diskriminacije jednog naroda u FBiH. Ima ih još.

Raspodjela novca braniteljima

Prema riječima premijera Federacije BiH Fadila Novalića za braniteljsku populaciju troši se godišnje 670 milijuna maraka proračunskog novca, što je trećina federalnog proračuna. Delegat u Hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta BiH Mario Karamatić izjavio je, nedavno, kako je, kada je uspostavljena Federacija BiH omjer raspodjele novca bio 1:2,3 u korist pripadnika Armije RBiH, a danas je 1:20 na štetu hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Njegovu tvrdnju još nitko iz Federalne vlade nije demantirao.

Kome uzima novac grad s “posebnim potrebama?

Prema zakonu o pripadnosti javnih prihoda Sarajevo, glavni grad “s posebnim potrebama” ima koeficijent 2 pri raspodijeli neizravnih poreza, pa dobiva dvostruko više novca nego druge županije u FBiH. Kad je taj zakon 2006. godine usvajan rečeno je kako će taj koeficijent važiti samo nekoliko godina, a onda će se Zakon izmjeniti i Sarajevo dobivati kao i drugi. No Sarajevo i dalje dobiva dvostruko više nego druge županije.

Za 12 godina na osnovu protekcionističkog koeficijenta Sarajavo je uzelo približno po 240 milijuna maraka novca građanima Hercegovačko-neretvanske i Srednjebosanske županije, oko 120 milijuna maraka građanima Zapadno-hercegovačke, blizu 100 milijuna maraka građanima Hercegbosanske, više od 300 milijuna maraka građanima Tuzlanske, približno toliko građanima Unsko-Sanske i Zeničko-dobojske županije.

I nitko se ozbiljno do sada nije pobunio niti poduzeo ozbiljne pravne i političke akcije da se to promijeni. Vjerojatno zato što političari, premijeri i ministri ovu diskriminaciju ne osjećaju na vlastitu džepu, oni uredno primaju svoje mjesečne plaće čija visina ne ovisi jesu li njihovi proračuni, a time i njihovi korisnici, državni službenici, policajci, prosvjetni djelatnici i drugi građani oštećeni diskriminirajućim zakonom o pripadnosti javnih prihoda.

Raspodijela novca bolnicama u HNŽ rezultat političke trgovine

I onda se pitamo zašto liječnici u Mostaru imaju mjesečnu plaću od tisuću, a njihove kolege u Sarajevu 2000 maraka. No, u zdravstvu u HNŽ, u kojoj egzistiraju tri bolnice, postoji još jedna vrsta diskriminacije. Najveći broj medicinskih usluga pruža Sveučilišna bolnica Mostar, koja dobiva daleko manje novca u odnosu na broj usluga nego bolnice u Istočnom Mostaru i Konjicu. Omjer 63 posto novca SKB Mostar i 37 posto za bolnice u Konjicu i Istočnom Mostaru daleko je od omjera pruženih usluga na štetu bolnice na Bijelom Brijegu. Umjesto da se novac isplaćuje prema broju i ekonomskoj vrijednosti pruženih usluga isplaćuje se na osnovu političke trgovine u vrijeme kada su se dva HDZ-a nadmetala tko će SDA ponuditi više da ga izaberu za partnera u vlasti prije 12 godina. I ceh te trgovine i danas plaća SKB Mostar. Vrijeme je da se taj nepošteni i nepravedni dil razvrgne.

Autoceste kroz Bosnu 100, kroz Hercegovinu 7 km

Sljedeći primjer diskriminacije, također je više nego očit.

Do sada je na koridoru 5C izgrađeno 102 kilometra autoceste, od toga tek 7 u većinski hrvatskoj Hercegovini. U posljednje tri godine u Hercegovini nije izgrađen ni metar autoceste, a  vodeća hrvatska stranka HDZ BiH ima svog čovjeka, Hercegovca, na čelu federalnog ministra prometa i veza!

Ovo su samo neki od najdrastičnijih primjera ekonomskog izrabljivanja jednog naroda, ali  u nekim segmentima ( raspodjela novca od neizravnih poreza) i županija ne samo s većinskim hrvatskim, već i bošnjačkim stanovništvom. S vremena na vrijeme o tome se pojavi tek po neka informacija. Na nepravdu i raspodijeli javnih prihoda upozoravali su premijeri Hercegovačko-neretvanske, Zapadnohercegovačke i Tuzlanske županije Nevenko Herceg, Zdenko Ćosić i Jakub Suljkanović.

Na diskriminaciju u dodijeli novca za tzv. uvezivanje radnog staža nedavno je skrenuta pažnja javnosti kada su radnici Hotela Ero tražili da se i njima “uveže” radi staž, kao i radnicima Željezare Zenica kojima je za doprinose, nakon štrajka glađu, iz Federalne blagajne uplaćeno nekoliko milijuna maraka.

Prije desetak godina Europska unije tražila je da se usvoji zakon o državnoj pomoći kojim bi se osiguralo da sve tvrtke i državne i privatne mogu aplicirati za državni novac i dobivati ga na osnovu ispunjavanja određenih uvjeta/kriterija koji bi bili za sve jednaki. Europska unija od toga je vrlo brzo odustala i to pitanje više nije uvijet za napredovanje prema članstvu u Uniji koja ima jasne, transparentne i nediskriminirajuće standarde za dodijelu novca.

Zašto izostaju pravne i političke akcije?

Je li to razlog da hrvatski ministri i premijeri ne insistiraju da se takav zakon donese. Naravno da nije.

To što je Sarajevo do sada prisvojilo više od pola milijarde maraka novca koji, istina ne po nepravdenom zakonu, ali po pravdi i Ustavu ( koji svim građanima jamči jednakopravnost) pripadaju županijama s hrvatskom većinom i više od milijardu maraka kantonima s bošnjačkom nije kriv Sarajevski kanton- već oni koji to i dalje toleriraju. Oni se mogu pravdati da se ne može osigurati većina za promjenu aktualnog nepravednog zakona o pripadnosti javnih prihoda. I to je, vjerojatno, istina. No istina je da postoje i drugi načini da se nepravda ispravi. Nepravda koja diskriminira građane Federacije koji žive izvan Sarajevskog kantona.

A jedan od načina je apelacija Ustavnom sudu kojom se lako može dokazati da je aktualni zakon o raspodijeli javnih prihoda u suprotnosti s ustavnim načelima o jednakopravnosti svih građana i naroda u BiH. A ovaj ih zakon očito diskriminira.

Postoje naravno i drugi istrumenti da se ovaj diskriminirajući zakon izmjeni, ali i druge nepravde u raspodijeli javnog novca. Onaj tko ima više nikada se dobrovoljno neće odreći onog što mu ne pripada, ako ga se na to ne prisli. Oni koji u vlasti imaju poluge moći dužni su ih koristi da bi se postojeće nepravde prema narodu ili regijama koje predstavljaju ispravili. U protivnom pred onima koji su ih birali odgovarat će za nečinjenje.

Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

Suđenje (hrvatskoj) kulturi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Dva Hrvata, tri stranke

Objavljeno

na

Objavio

Jedan prut je slab i krhak. No, ako je vezan u snop s mnogim prutovima, taj snop, to pruće postaje snažno i neslomljivo.

Dati sve od sebe unutar nametnutih okvira, najviše je što čovjek može i treba napraviti: za sebe, za svoju obitelj ili čak za vlastiti narod. Da Hrvatima ovo nije strano, pokazuju i dokazuju hrvatski sportaši; toliko plemenitih metala na 8 milijuna Hrvata diljem svijeta, dika su malo kojeg naroda. Kad bi se hrvatski sportski duh mogao prenijeti na hrvatske političare, na upravljanje državom, ekonomijom, pravosuđem i zdravstvom – gdje bi nam bio kraj?

Ne želeći ulaziti u raščlambu suvremene povijesti rastakanja hrvatskog državnog suverenizma, ipak će se svatko složiti da je postupnom gasnuću hrvatskog vrhovništva kumovala ne samo peta kolona potpomognuta iz izvanjskih središta moći, nego i poslovična hrvatska razjedinjenost i zavada. Potonjoj smo, nažalost, mogli i nedavno posvjedočiti, u vidu dvaju referendumskih inicijativa, onoj za promjenu izbornog zakona te za otkaz Istanbulske konvencije.

Dvije su se pruti upustile u borbu s dubokom državom, same proti saveza domaćih nelustriranih kadrova i svjetskog establishmenta. I sukladno krhkosti jedne usamljene pruti – izgubile su, obje inicijative.

Na vrijeme smo upozoravali da se ne srlja u referendume, da se sastav referendumskih pitanja ne prepušta politolozima, nego pravnicima i da se ide korak po korak, zalogaj po zalogaj, planirano, oprezno i postupno. Tko ima uši neka čuje, novozavjetna je doskočica, no mnogi nisu imali ušiju, i zato je završilo kako je završilo. Možda je tako i bolje jer se na ovaj način izbjeglo da Ustavni sud mora proglasiti neustavnim referendumska pitanja o nacionalnim manjinama i otkazu IK – o ljudskim se pravima ne smije (i ne može) odlučivati na referendumu, mada mi znali da su „ljudska prava“ obična floskula, ali svejedno… Odlučili su ukrasti 40 000 potpisa, strahujući kakav bi bio ishod ustavnosudske ocjene, time se raskrinkavši do kraja.

Sad imamo to što imamo: razočaran, malodušan i apatičan puk, beznadne mlade i stare koji, kao da je opet zaživjela nesvrstana Juga, napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, zemlju toliko opustošenu u miru, a završetku rata brojimo skoro dva desetljeća. Pravosuđe nikakvo, zdravstvo otužno, poduzetništvo osakaćeno. Hrvatska bilježi samo rast birokratskog aparata kojim si odnarođena politička elita omogućava ostanak na vlast. Državno ustrojstvo nam više nije republičko, parlamentarno, nego je postalo gotovo istovjetno birokratskoj despociji.

Međutim, bilo je i crnjih dana po Hrvatice, Hrvate i sve one koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom, u dugačkoj i tužnoj hrvatskoj povijesti. Pa čak se i onda nađoše neki koji napisahu stihove poput „Još Horvatska ni’ propala!“, „Zora puca, bit će dana!“ ili „Ne ćete u Čavoglave, niste ni prije!“. U svakom slučaju imamo mi pjesama, ma pjevali mi „Ustani bane“ ili „Rajska djevo“, važno je ne pokleknuti pred crnim sivilom naše (političke) zbilje, a za to je, osim optimizma, potrebno i zajedništvo.

Možda nije bilo bolje, čestitije i dobronamjernije osobe od generala Željka Sačića kad je 13. veljače, u političkoj emisiji „Bujica“, pozvao na zajedništvo i na ujedinjenje svega domoljubnoga, kao što je nakon svoga „uskrsnuća“ činio i nastojao HDZ od unutarstranačkih izbora u svibnju 2012. Doista, kao jedna politička platforma, Hrvatski suverenisti, se predstaviše ljudi okupljeni oko HKS-a, H-rasta i „Istine o Istanbulskoj“, koji su kao jednog od svojih pobuđujućih razloga naveli HDZ-ovo „oštro skretanje ulijevo.“

HDZ-ovoj svjetonazorskoj katastrofi ravna je jedino dubina ironije predizbornog slogana „Vjerodostojno“. I tu dolazimo do srži problema; kao što „antifašisti“ ne razumiju da postojanje „antifašizma“ nema smisla ukoliko nema fašizma, tako bi ove političke snage, simplificirajmo ih na „Istinu o Istanbulskoj“ i „Narod odlučuje“, trebale shvatiti da njihov smisao postojanja proizlazi iz HDZ-ove (ne)vjerodostojnosti, odnosno „oštrog skretanja ulijevo“. Priznajmo otvoreno, da se HDZ ponaša kao normalna stranka, dakle, kao stranka i starčevićanstva, i radićevštine, i tuđmanizma, ne bi bilo protuprirodnog bluda s HNS-om i Pupovcem, ne bi bilo Istanbulske, i ne bi bilo Marakeša, stoga ne bi bilo potrebe za „ustaškom“ i „klerofašističkom“ „ultradesnicom“, kako nam tepaju „mainstream“ mediji.

Nažalost, ta je, uistinu „reakcionarska“, desnica razjedinjena.

Zašto?

Zbog najgoreg smrtnog grijeha – oholosti iliti taštine. Koliko li je mesijanskih kompleksa, usijanih glava i narcisa među „katoličkim konzervativcima“? Kršćanstvo nas uči skromnosti, krotkosti i poniznosti, i jedino se na tim i takvim temeljima može (iz)graditi kuća zajedništva.

Koliki, na žalost, sebe vide kao nove „velike vođe“ ili „državnike“ koji će napaćeni narod povesti iz svjetonazorske kaljuže i ustajale političke bare, proći kroz pustinju, provesti lustraciju i dovesti svoj narod u obećanu zemlju meda i mlijeka?! Cezar je svoju autobiografiju pisao u trećem licu, te se čini da takvih patoloških slučajeva ima previše među ovom iskreno domoljubnom opcijom, što i priječi prijeko potrebnu nacionalnu homogenizaciju.

Što je bilo, bilo je. Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom, nego postići maksimum s raspoloživim sredstvima. Zato se cijela domoljubna opcija mora sad ujediniti, pred ove euro-parlamentarne izbore. Svi smo svjesni činjenice da je zemlja u ovakvom stanju zbog ovog i ovakvog HDZ-a, zbog soroševsko-lončarove provenijencije čelnih ljudi vladajuće stranke, a napose smo svjesni činjenice da će nastati nepovratna šteta po hrvatsku državu i puk u cjelini, ukoliko se nekoć plavom „zmaju“ ne odsječe glava, a glava se siječe tako da HDZ doživi potop na euro-parlamentarnim izborima. Loš izborni rezultat je dovoljan, a ostatak posla će obaviti stranački glodavci.

Dakle, nitko ne predlaže stvaranje trajnog političkog saveza koji će trajati godinama, zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore, nego naprotiv – „ad hoc“ koaliciju ili zajedničku platformu svih skupina povrijeđenih HDZ-ovom veleizdajom za potrebe izbora predstavnika u europski parlament, zajedničku platformu svih povrijeđenih izdajom naslijeđa starčevićanstva, radićevštine i tuđmanizma. Jer ništa nije toliko neposredno opasno po državu i narod koliko ovaj i ovakav HDZ, predvođen lažnim demokratima, lažnim europejcima i lažnim kršćanima.

Vrijeme je da se sjedne za stol i razgovara, premosti trenutne nebitne animozitete, povrijeđene taštine, prevlada oholost i da se „ja, ja, ja“ preobrazi u „mi, mi, mi“, jer se samo zajedničkim i ujedinjenim snagama mogu spriječiti procesi rastakanja, države, vjere i puka hrvatskoga. Prispodoba o pruću aktualnija je no ikad, pa kad već nismo dovoljno pametni učiti iz tuđih pogrješaka, valjda ipak imamo toliko pameti da nešto naučimo iz vlastitih. Zna se komu pogoduje trenutni izborni sustav, zna se da institucije nisu neovisne i zna se da po potrebi čak 40 000 glasova može postati „nevažećima“, no i prijevara, laž te obmana imaju svoje granice. Tim više u ovom trenutku, slijedom svega navedenoga, ne smije biti podjela, nesuglasja i razmirica, nego samo zajedništva.

Briselsko-sorosevsku, anemičnu bojnu treba udariti gdje ih najviše boli. Ionako podršku imaju u anketama koje sami naručuju i plaćaju, njihovim medijima nitko ne vjeruje, a mogu računati samo na glasove činovnika i namještenika koje su uhljebili te eventualno na njihove obitelji. Može se prilikom prebrojavanja glasova malo „oduzeti“ ili „dodati“, ali ne više od toga, zato Hrvatska spas može pronaći samo u brojnosti, u velikoj izlaznosti, a ona može biti postignuta samo ujedinjenjem, slogom i zajedništvom svih zdravih, demokršćanskih, suverenističkih i državotvornih opcija.

Sad je prilika, dame i gospodo, za objelodanjivanje i pokazivanje tog svekolikog domoljublja, za suradnju sviju: obaju referendumskih inicijativa, raznih stranaka, pravaša, pa čak i dijelova MOST-a te onog preostalog neokaljanog dijela Tuđmanovog HDZ-a.

Nemamo medije, ali nam ne trebaju. Imamo portale i društvene mreže. Nemamo televiziju, ali nam ni ona ne treba, jer imamo youtube kanale i nekoliko relevantnih emisija. Nemamo ankete, ali prava se anketa provede tek na izborima. Donald Trump nije imao ničiju naklonost, a izbore je dobio, ako ćemo iskreno, putem Twittera, jer je iza sebe imao naklonost puka. Treba privući skupinu koju je najviše oštetilo stanje u državi i društvu, a to su mladi. Nikomu ne trebaju stari, umirovljeni i potrošeni samoupravljači; oni znaju komu će dati glas i njihovo se mišljenje ne može poljuljati predizbornim spinovima ili agitpropom.

Prilika je tu, ovdje i sad, dame i gospodo, za pokušaj postizanja istinskih promjena. U našem slučaju, (nekoć plava) aždaja smrdi od glave i tu glavu treba odsjeći, metaforički rečeno. Ovom prilikom pozivamo sve kolumniste, komentatore, pisce i ine dionike medijske scene da podupru nastanak ujedinjene domoljubne opcije za potrebe euro-izbora. Nadalje, vrijeme je da sve grupacije izaberu svoje predstavnike, pa bili to Esih, Markić, Ilčić, Starčević, Tomašić, Stier, Petrov ili tko već, neka dobro promisle i neka barem sjednu za stol i pokušaju dogovoriti koaliciju za spas Hrvatske. Bilo bi porazno da se netom spomenuti ne mogu dogovoriti oko boljitka, interesa i budućnosti Hrvatske, a Plenky, Pupovac i Vrdoljak mogu oko nastavka rastakanja iste.

Nastavi li se s podjelama, ustraje li se na vlastitu egu i taštini, ne dođe li do kompromisa, ostat će samo gorčina, jal, plač i škrgut zubi, jer će se glasovi raspršiti u korist odnarođene vlasti i Hrvatska će nastaviti put svoje propasti. I onda će nam, kao pravim pripadnicima slavenske rase svi ostali biti krivi, od UDB-e, preko „establishmenta“ do globalista, masona ili koga sve već ne. Dva Hrvata, tri stranke, star je, ali nažalost točan opis hrvatske političke zbilje, pa neka ovaj put bude i pedeset stranaka, ali neka nastupaju zajednički. Ako mogu naši sportaši, možemo i mi. Tko sumnja, neka pokuša slomiti svežanj pruća.

Zato, dame i gospodo, pamet u glavu! Prilika je tu, tko zna kad će se opet pojaviti.

Uz Isusa Krista protiv udbo-globalista!

Za DOMovinu spremni!

Hvaljen Isus i Marija!

Bog i Hrvati!

Koji god od pozdrava da je, neka je od srca i neka nas zbliži, poveže i ujedini. Ne radi naših ambicija, karijera i materijalne koristi, nego radi naše Domovine, našeg naroda i našeg puka, radi naše budućnosti; radi naše – Lijepe Naše!

Mila Marušić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici

Objavljeno

na

Objavio

Propali su komunistički sustavi diljem Europe, ali ostala je povlaštena komunistička kasta, tj. privilegirani ideološki i biološki slijednici onih koji su bili stupovi toga zločinačkog režima. Njihovu savjest ne opterećuju masovna ubojstva i još masovnija kršenja temeljnih ljudskih prava, jer im je upravo to osiguralo povlašten položaj u društvu koji i danas svim sredstvima brane. Njihov društveni uspjeh, sva njihova moć sazdana je na krvi i kostima nesretnika koji su se toj nezasitnoj nemani našli na putu, bez obzira jesu li to ideološki protivnici, klasni neprijatelji ili naprosto ljudi s integritetom koji nisu htjeli biti sudionici u zločinu koji je komunistička vrhuška osmislila i provodila. Civilizirani svijet je davno osudio fašizam i nacizam, ali i komunizam. Sve tri ideologije sijale su smrt diljem Europe i svijeta tijekom mnogo desetljeća.

Zlo je teško iskorijeniti, usprkos osudama, sljednici propalih zločinačkih ideologija nastavljaju tamo gdje su stali njihovi predšasnici. Ovih dana raspisali se mediji o proslavi “dana oslobođenja Mostara”.

Obilazili su slavljenici spomenike i groblja, ali je jedno bilo vidljivo i na prvi pogled. Nisu slavili slobodu jer slobode nije ni bilo osim u naslovu jednoga tjednika. Nisu slavili ni život jer su donijeli smrt. Upravo je smrt bila središnja točka toga slavlja, njoj su se oni radovali i nju slavili. Nije moguće slaviti “oslobođenje” Mostara, a da se u isto vrijeme ne slavi pokolj nad katoličkim svećenicima i vjernicima koji su poklani i bačeni u Neretvu. To je zločin koji su u Mostaru počinili jugoslavenski komunistički partizani, ovdje na specifičan način uvezani s mladomuslimanskim elementima. O tomu će uskoro izaći jedna knjiga koja ne ponavlja nekakve bajke koje s realnošću nemaju nikakve veze, nego argumentirano iznosi što se događalo u Hercegovini od listopada 1944. do ožujka 1945.

Prije nego su ih ubili i bacili u Neretvu, partizani su večerali i družili se sa fratrima

Jedan od govornika na ovogodišnjim okupljanjima proslave komunističkih zločina kaže: “Ne bojmo se, jer istina i pravda je na našoj strani.” Da, ne trebaju se bojati, jer u civiliziranom društvu nitko se nikoga ne bi trebao bojati. Ali čovjek govori o komunističkoj strahovladi koju je svijet jedva preživio i jasno osudio i spominje istinu i pravdu. Svaka ideologija, kako ona fašistička i nacistička, tako i komunistička upravo su zasnovane na neistini i nepravdi. Dovoljno je pogledati jugoslavensku komunističku historiografiju. Sve sama laž i obmana.

Taj isti govornik kaže: “Pobijedit ćemo ih, samo ovako zajedno jaki i složno.” Jasno je da taj pri tom ne misli na neprijatelje iz onoga rata koji su ionako pobijeđeni, nego na suvremene ratne i političke protivnike, na Hrvate. Svatko ima pravo vjerovati u pobjedu, ali onaj tko svoju politiku temelji na sramoti i zločinu iz prošlosti nema izgleda postići išta drugo doli doživjeti sramotu, osudu i poraz.

Taj isti govornik dalje nastavlja: “Tada je u Mostaru bilo časno boriti se za one ideale za koje su ginuli partizani po šumama, za one ideale koji su bili utkani u samo biće Mostara: jednakost, pravdu, uzajamnost i solidarnost.” Ovo potpuno izlazi iz sfere racionalnog, čovjek govori kao da smo svi izgubili pamćenje ili kao da je on izgubio razum. Taj je sustav bio oličenje nejednakosti i nepravde. Uzajamnosti i solidarnosti bilo je, dakako, između “partijskih drugova”. Znači, “ideali” su postojali, ali su bili rezervirani samo za pristaše zločinačke komunističke ideologije.

Citiramo dalje: “Ovdje smo danas da se bar na trenutak vratimo u Titovo doba kad smo svi bili isti, kad nam je bilo lijepo i kad nije bilo gladi, štrajkova i ostalih problema.” To sada već postaje smiješno. Očito, pod onim “svi” čovjek misli na pristaše komunističke ideologije, iako ni oni između sebe nisu bili “isti”. Njima “bilo lijepo” i među njima “nije bilo gladi”, jer su im svi članovi obitelji imali mirovine, pa makar i zbog zasluga “nošenja vode partizanima”, što je često bio razlog dobivanja mirovinskoga statusa. Štrajkova nije bilo, ali je bilo “obustava rada”. Partija koja je vladala u ime radničke klase nije mogla prihvatiti da radnici štrajkaju pa su se sjetili štrajku promijeniti ime. Cijeli sustav i država propali su jer su bili potpuno nemoralni, nefunkcionalni i neučinkoviti.

Pripadnicima povlaštene klase bilo je lijepo i oni kako kažu “nisu imali problema”, upravo kao što je bilo lijepo i nacističkoj, odnosno fašističkoj eliti. Ni jedne ni druge nije bilo briga kako je onima koji ne dijele njihov smisao za lijepo, njihovo poimanje slobode i ljudskoga dostojanstva. Danas imamo mogućnost izbora, hoćemo li graditi društvo i državu na temeljima zapadne demokracije ili fašističke, odnosno komunističke diktature. Svoje ćemo opredjeljenje pokazati i simbolima koje poštujemo i slavljima koje slavimo.

Božo Goluža/CNAK

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari