Pratite nas

Koja je “tajna” srpskog političara Milorada Pupovca!?

Objavljeno

na

Zbog čega su i dokle “tri prsta” uvijek “rado” viđeni gosti?

pupovac i stanimirovicZnate li koja je “tajna” srpskog političara Milorada Pupovca, odnosno zbog čega on, kao i njegova politička stranka, uglavnom sastavljena od bivših četnika, ima takvu potporu, i može raditi što god hoće? Naime, nekako bi logično bilo da Pupovac i Stanimirović uživaju autoritet i primaju znatnu financijsku pomoć od Republike Srpske i Republike Srbije, pa čak i od Republike Crne Gore, koje su bile agresor na Republiku Hrvatsku, a za čije se račune  i danas bore ova “braća po oružju”.

Ali, za njih nitko u Srbiji i Republici Srpskoj ne želi ni čuti, jer ih smatraju da su izdajice svoga naroda. I onda nakon te priče ova dva uistinu jadna “pomozbog junaka” jednostavno su se okrenula Hrvatskoj, a kako se Hrvatska treba prema svijetu predstaviti i kao država koja skrbi o Srbima, homoseksualcima, Romima i drugima, hrvatska Vlada, lijeva i desna, morala je pronaći nekakve predstavnike, u ovom slučaju Srba (kao da su oni jedina nacionalna manjina u Hrvatskoj), pa preko Pupovca (kojem se inače j..e  za Srbe) isticati da je kod nas nakon srpske agresije i pobijenih, ranjenih i masakriranih Hrvata “sve u redu” sa nacionalnim manjinama, a poglavito srpskom, a to u svako doba dana, može potvrditi i sam Pupovac, kojem su za uzvrat za sve te njegove “cirkuske vratolomije”, klevete i laži, uvijek otvorena vrata blagajne hrvatskih poreznika i stradalnika u Domovinskome ratu.

A on, pametan kakav već jeste, uz pomoć Stanimirovića i još ponekog domaćeg Srba, itekako zna iskoristiti sve što mu nude. Naime, ministar hrvatskih branitelja obično kaže da u Hrvatskoj ima više od tisuću Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, ali da on zna tek za nekoliko koje su uistinu aktivne. Stoga bi mu postavili pitanje, ali i ne samo njemu, znate li vi gospodo ministri i saborski zastupnici još nekog Srbina u Hrvatskoj, koji je na čelu neke političke stranke, a da se ne zove Pupovac, Stanimirović ili Džakula?

Svih ovih godina srpska manjina u Hrvatskoj svedena je na tri prsta, odnosno tri čovjeka! Ta “tri prsta” iznimno dobro znaju tko je u ovom ratu bio agresor, a tko žrtva. Ako znaju, a znaju, onda bi njihova prva zadaća trebala biti da, (i uz pomoć srpskih ministra u hrvatskoj Vladi), iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore izvuku što više financijskih sredstava (ratne i ine odštete), ne za sebe, kao što to sada rade, već za svoje sunarodnjake koji su odabrali Hrvatsku za svoju domovinu, ali i za napaćene Hrvate. Mogli bi uz to otkriti i gdje su preostale masovne grobnice iz Domovinskoga rata, jer ako to ne zna jedan Stanimirović, tko zna? Osim toga, možete li uopće zamisliti da su Amerikanci nakon II. svjetskog rata dopustili da Japanci u SAD imaju svoja udruženja i da ih oni financiraju, a da oni i dalje “ratuju” protiv njih? Ili, možete li zamisliti da danas u Beogradu, kad je u Srbiji “demokracija”, po uzoru na Pupovčevo Srpsko narodno vijeće, djeluje recimo Hrvatsko narodno vijeće i da oni tu organizaciju financiraju, protežiraju putem medija, njihove predstavnike zovu u Narodnu skupštinu, gdje bi im neki Hrvat, poput Pupovca u Hrvatskom saboru, svako malo priređivao “cirkus”? Ili da Srbi nekog Hrvata, kao što smo mi Pupovca, podrže za člana Europskog parlamenta?

Ne, toga nema i ne postoji.

Javna je tajna da Pupovca u Hrvatskoj  podržava manja skupina Srba, (više ga da ne povjeruješ “podržavaju” Hrvati!), a još manja bivšeg četnika Stanimirovića. Džakulu  skoro pa nitko, osim predsjednika Josipovića.

No, sad dolazimo do druge “tajne” Pupovčeva opstanka, odnosno manipulacije. Obzirom da ga iznimno dobro financira hrvatska država i ima novaca koliko treba, baš koliko treba, za razliku od ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, a o hrvatskim braniteljima da i ne govorimo, Pupovac organizira i to svako malo obilježavanje neke obljetnice na neki ustaški ili fašistički logor iz II. svjetskog rata! Tako će 26. lipnja biti na čelu onih koji će posjetiti bivši logor Jadovno (ali ne će primjerice ići i zvati ljude i na Jazovku), samo i isključivo iz razloga svoje osobne promocije, a potom i zbog toga da po stotinu puta “dokaže” da je Hrvatska bila “fašistička, odnosno ustaška država”. Na žalost, ima i podršku režimskih medija, uključujući i Hrvatsku televiziju, pa se stječe dojam da je Pupovac novi srpski Nelson Mandela!

Cirkus, naravno.

Hrvati, a poglavito sudionici hrvatskog Domovinskoga rata uvijek su se borili i bore  protiv svakog fašizma, što neprestano ističu na svojim skupovima, ali to do raznih pupovaca očito ne dolazi.

Međutim, ako su žrtve žrtve, a zločini zločini, onda bi ovaj Srbin, koji obično govori polako i tiho, ostavljajući dojam za neupućene da je iznimni intelektualac, (kao da će svaki čas “kakiti”), morao se i trebao barem iz “pristojnosti” pojaviti i na obilježavanju sjećanja i na ostale logore, (ograničit ćemo se samo na one iz hrvatskog Domovinskoga rata), koje su osmislili Srbi, kao agresori i u kojima su ubijeni, masakrirani, silovani i mnogi Hrvati i Hrvatice, žene, djeca i starci, kao što se povremeno na tim skupovima pojavljuju i najviši hrvatski državnici koji “zbog naroda” malo idu tamo, malo ovamo. A ipak – idu. Pupovac bi, kad se radi o srpskim logorima,  sa sobom  trebao povesti i druga dva “prsta” Stanimirovića i Džakulu. A o kojima se to srpskim koncentracijskim logorima radi, a u kojima “tri prsta”: Stanimirović, Džakula i Pupovac  nikada nisu viđeni? Nabrojit ćemo tek samo neke: Begejci, Stajićevo,  VIZ Beograd, Bubanj Potok, Novi Sad, Borovo Selo, Dalj, Darda, Jagodnjak, Sombor,  Vukovar, Velepromet, Petrovci, Ovčara, Šid, Sremska Mitrovica, Negoslavci, Bučje, Okučani, Stara Gradiška, Duboki potok, Banja Luka, Niš, Glina, Knin, Manjača, Batković, Zenica, Aleksinac, Bileća, Morinj…

U tim srpskim logorima, Pupovče, zatočenici su bili vezani plastikom i žicom, premlaćivani palicama, lancima, željeznim šipkama, kolcima i kundacima pušaka u tzv. špaliru policajaca,  vojnika i civila. Zatočenici su, prema iskazima još živih svjedoka, izloženi teškim torturama, psihičkim i fizičkim. Izvršena su mnoga silovanja. Najmlađa silovana djevojčica, Pupovče, imala je samo pet godina, a najstarija osamdeset! U tim logorima, Pupovče, najmlađa ubijena osoba imala je samo šest mjeseci, a najstarija 104. Srbi su, Pupovče, ubijali nevine Hrvate i Hrvatice, mučki: noževima, sjekirama, palicama i vatrenim oružjem svih vrsta.

Ne, o tome nema kazališne predstave, ni igranog filma.

A zbog čega razni pupovci  nikada nisu viđeni u mjestima gdje su postojali srpski koncentracijski logori? Pa, prije svega iz razloga  jer bi im to štetilo kod Srba u Srbiji ili Republici Srpskoj, ali i kod ovih domaćih. Međutim, zbog takvih pojavljivanja nitko im ne bi ništa platio, čak ni lampion kojeg bi eventualno reda radi zapalili, tako da ni ne pomišljaju da se pojave na tim stravičnim mjestima. Radije izvrću stvari, kao, još se ne zna tko je bio agresor, koliko je “tu” točno Hrvata poginulo, i tome slično.

Nikada Hrvatska u svojoj povijesti nije imala nekog takvoga kakav je – Milorad Pupovac!

A vjerojatno ni ne će.

Sjetimo se samo kad je na jednoj sjednici Hrvatskog sabora izvadio onu žutu traku na kojoj je pisalo “Gost”! Što bi bilo da je to neki Japanac napravio u američkom senatu, ili Palestinac u izraelskom visokom domu? Ili Nijemac u Moskvi pred Putinom?

I još samo to: što mislite za koga je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu navijao ovaj Srbin: za Hrvatsku ili Kamerun? Da se kojim slučajem na ovo prvenstvo plasirala Srbija ili Republika Srpska, (s Ćirom Blaževićem kao izbornikom!), i on bi sjedio u svečanoj loži!

Da to je Pupovac!

 

Mladen Pavković/

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Erdogan: Jeruzalem je naša crvena linija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: REUTERS

Čelnici muslimanskih zemalja koji su se okupili na summitu u Istanbulu priznali su u srijedu palestinsku državu i Istočni Jeruzalem za njezin glavni grad, objavila je turska agencija Anadolija.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari