Pratite nas

Kolumne

Koje moralno pravo oni koji se klanjaju diktatoru imaju govoriti o demokraciji ljudskim pravima?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj smo svjedoci jedinstvenog fenomena: korifeji demokracije, apostoli ljudskih prava, lgbtq udruge, čelnici NGO-a koji promiču demokraciju, svake se godine okupe u Kumrovcu kako bi slavili lik i djelo čovjeka kojem se nosilo štafetu kao ultimativni čin pokoravanja autoritetu, i čije su proslave rođendana koštale stotine milijuna dolara u vrijeme kad se živjelo uz redukcije struje, a zemlja tonula u nelikvidnost i dugove.

titov-zadnji-birthday1

[ad id=”93788″]

Stvarno, zapita li se itko kako je moguće da Tito, jedan od svega nekolicine državnika svijeta koji su ODBILI usvojiti Opću deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu i proklamiranu rezolucijom Generalne Skupštine UN od 10. XII. 1948., postane osoba protiv koje se u krugovima zaštitnika ljudskih prava ne smije govoriti, jer mogu podivljati na vas i reći vam da ste ustaša? Tito je vladao zemljom iduće 32 godine: Uvijek punih usta ljudskih prava, i uvijek punih zatvora protivnika režima. Uvijek zagovornik mira i detanta u UN-u, ali nikad nije potpisao tu deklaraciju, jer ju je proglasio “nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari države!” A te unutarnje stvari su bile zabrana ropstva, ili što? Jer, ništa što se u toj deklaraciji navodi nije sporno.  Kako god: u trenutku svog raspada, SFRJ je bila jedna od svega 4 države svijeta koje tu deklaraciju nisu potpisale.

Kako je moguće da čovjek koji u životu nije praktički dana radio – pravo Titovo zanimanje je u mladosti bilo profesionalni revolucionar – i koji je živio rastrošno i raskošno poput najbahatijeg među velikašima ili tajkunima  postane simbol radničke klase? Kako je moguće da jedan karikaturalan lik, okićen ordenjem, okružen najvulgarnijim kičem i luksuzom, posatne idol “kulturne elite”? Za to su potrebne vrhunske demagoške sposobnosti!

I kako je jedan čin ultimativnog pokoravanja pred vođom, kao što je nošenje štafete – vulgaran, barbarski običaj nalik plemenskim ritualima u najzaostalijim “nesvrstanim” zemljama – postao nešto spram čega su ljudi nostalgični, a ti isti ljudi se zgražaju nad proslavama rođendana Kim Jong Una u Sjevernoj Koreji, u istoj stadionskoj maniri, ili o vijestima da Robert Mugabe, Titov nesvrstani prijatelj koji je uspio upropastiti Zimbabwe hiperinflacijom i korupcijom (zvuči poznato?) za devedeset i neki rođendan naručio raskošnu tortu “dok narod gladuje”? Jer, ništa više od štafete nije jasno govorilo: SFRJ je zemlja u kojoj građani nisu ravnopravni. Neki su iznad ostalih ljudi, i ti ostali se moraju pokoravati, i to pokoravanje moraju i simbolički manifestirati, preko simboličkog žezla koje se dodjeljuje vladaru. Štafeta je zapravo bila zamjena za izbore: to je bila predstava u kojoj bi narod svake godine “simbolički” izabrao Tita da ga vodi, dodijelivši mu štafetu. Naravno, kao i sve u socijalizmu, i to je bio tek jugonacionalistički kič.

A kako je tek diktator koji je na sebe osobno, na održavanje svojih vila, jahti, i stotinjak superluksuznih automobila, te na dvorsku svitu od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su brinuli o svemu od zvjeradi na brijunima do zvjeradi na Dedinju, trošio dobar dio dohotka države od 20 milijuna pretežno vrlo siromašnih stanovnika, postao uzorom socijalne osjetljivosti? Ni to baš nije jasno: jasno je pak da je Tito, po nekim izračunima, na sebe osobno i svoje kurvarluke trošio cijeli republički proračun Crne Gore! A to što se tog i takvog Tita i danas svaki dan spominje po novinama, zapravo ne govori ništa o Titu, već o stanju svijesti i duha u Hrvatskoj: lako je izvesti Hrvatsku iz diktature, teško je izvesti diktaturu iz Hrvata! Da Njemačka nije denacificirana nakon rata, i tamo bi se, vjerujte, slavilo Hitlerov rođendan!

“Kada je Tito hodao ovom zemljom, pa tako i Istrom, za sebe i svoju svitu rezervirao je Brione, a sve ostalo bilo je naše”, kaže Damir Kajin na facebooku. To je vrlo uobičajen način gledanja na problem u Hrvatskoj, svodi se na “druže Tito ti si krao, ali si i nama dao (krasti)”. Teško je ljudima prežaliti sistem u kom se moglo besplatno užicati ovo ili ono, pa i uz cijenu raspada sistema u konačnici!

Psihološko objašnjenje takvog gledišta je jednostavno: ljudi su gledali luksuz u kom živi Tito, pa iako je on jeo kavijar a oni ćušpajz, identificirali su se preko njega i imali dojam da i oni dijele taj luksuz s njim. No što je to bilo “naše”? Realno, SFRJ je cijela bila Titov feud, a “moje” sasvim sigurno nije bilo baš ništa. Ni stan u kom smo živjeli, jer nije bio vlasništvo, već “stanarsko pravo”. Je li naša bila danas toliko spominjana INA, koja je desetljećima bila pojilo za političke elita? I koja je naftu plaćala po pet puta većoj cijeni od svjetske, u doba dok je njome vladao mladi Špiljak? Moja nije bila: ja sam od te “imovine” imao tek to da sam gorivo plaćao bonovima, 40 litara mjesečno – nedovoljno za bilo što, kad uzmete u obzir da je “stojadin” trošio više nego današnji Porsche. Što je to zapravo bilo “naše” – jesmo li imali vlasnička prava? Jesmo li kao “vlasnici” mogli prodati svoj udio, unovčiti ga, dati u rentu, sudjelovati u dividendi, ili makar odlučivati o bilo čemu (ako ne računamo komediju od radničkih savjeta)? Da, sve je bilo “naše”, a najviše gubici. Devize su išle Titu i sviti, dok je bio živ: dugovi su ostali narodu, zajedno s bezvrijednim pogonima za proizvodnju koječega – po licenci, jasno. Talijanskoj ili Njemačkoj: kad bi nešto beznadno tehnološki zastarjelo, dali bi nam licencu za proizvodnju.

Izvozili smo, da: u godinama prije Titove smrti, izvozili smo 259 dolara po stanovniku: tako kaže statistički godišnjak za 1978. Pokrivenost uvoza izvozom – niti 50%, i to kad se ne računa malogranični šverc iz Graza i Trsta! Gore nego danas. Austrija je izvozila robe i usluga za 1,628 dolara, a čak i Italija za oko tisuću te godine. Da, proizvodili smo sve, od igle do lokomotive. Uz gubitak koji je rijetko bio manji od 10-15% po jedinici proizvoda, često i veći.

No, mnogi će reći da je zadnje desetljeće vladavine Tita bilo “zlatno doba” socijalizma, kad je standard naglo rastao, što zahvaljujući deviznim doznakama, što zahavaljujući hordama plavokosih švabica koje su krajem šezdesetih otkrile čari Jadrana, do kojeg se moglo i autom. Da, nakon dva desetljeća poratne što bijede što strahovlade, sedamdesete su, sa liberalizacijom i brzim rastom stvarno ljudima donijele nadu. Samo se taj progres istopio u dvije godine nakon smrti velikog vođe, da bismo se do Markovića vratili na standard s kraja šezdesetih. No, čak i da uzmemo da je sve bilo divno i krasno, da zanemarimo da se Jugoslavija zaduživala u dolarima a zarađivala devize u markama, pa kad je dolar za Reagana skočio s 1,7 maraka na preko tri prošla kao vlasnici kredita s valutnom klauzulom u švicarcima, da zanemarimo da je gubitak industrije (cjelokupne!) u zadnjoj godini socijalizma iznosio  nevjerojatnih 30% BDP-a na razini SFRJ, čak i da zanemarimo računicu po kojoj bi dug, da je nastavio rasti tempom kojim je rastao u zadnjem desetljeću Titova života – a rastao je preko 17% godišnje u odnosu na prethodnu godinu, što će reći da bi se udvostručio svake četiri godine, danas dosegnuo nekoliko tisuća milijardi dolara, da uzmemo da bi rast trajao zauvijek – može li se time pravdati Tita?

titobere[ad id=”93788″]

Ili, može li ga se pravdati antifašizmom? Time što je, kako kažu u Kumrovcu, bio suprotstavljen ustaškoj diktaturi i kraljevoj? Time da su ustaše bili zločinci, a on se borio protiv njih? Može li ga se amnestirati time da ljudi koje je pobio, kako kažu, nisu bili vrijedni življenja? Ili povijesnim lažima koje smo čuli na HRT-u, od strane Daniela Ivina (ex Goldsteina) koji je rekao: “On je jedan od najvećih ljudi 20 stoljeća i nije počinio nikakve … Ni jedan civil tamo nije stradao (u Bleiburgu)? Može li se Tita pravdati time da je bio ugledan u svijetu? Da su mu predsjednici država i kraljevi došli na pogreb?

Ničim od toga se ne da pravdati Tita: da, ulice su se zvale po njemu, pa i gradovi, jer ih je nazvao po sebi za svog života. Već sama ta činjenica je dovoljna da ga povijest diskvalificira: samo egomanijaci za svog života imenuju ulice i gradove po sebi. To nije radio ni Hitler, tek Staljin, Ceaussescu, i par takvih specijalaca. Da, Tito je gradio kult ličnosti, i već ga to diskvalificira kao ličnost kojoj bi u demokraciji trebalo odavati ikakvu počast. Bio je antifašist? Bili su to i Staljin i Enver Hoxha, i spomenuti Ceaussescu, pa nitko u njihovim zemljama danas ne smatra, osim par ishlapjelih staraca i crvenih fašista, da zaslužuju mjesto u povijesti na onoj pozitivnoj strani iste. Ustaški režim je bio zločinački, kaže Stipe Mesić u subotu pravdajući Tita, znači li to da Titov nije bio? I Hitlerov bi se režim dalo pravdati time da je Staljinov bio – zločinački.

tito7_lov_lav_121207Takvo davanje ad hoc amnestije jednoj diktaturi usporedbom s drugom, konkurentskom, diktaturom je neodrživo. Titov režim, da i zanemarimo Bleiburg i ostavimo ga po strani, je poslao na dugogodišnju robiju pa i u smrt brojne intelektualce, uglavnom zbog “prijestupa” kao što je – verbalni delikt. Vlado Gotovac je zahvaljujući Drugu Titu proveo na robiji šest godina (a osuđen je i na više), kao i Čičak i brojni drugi. Brojnim partizanima i intelektualcima se trag izgubio na Golom otoku – jesu li i oni bili ustaše? A taj isti Gotovac je naglo postao ljubimac “Titoista” čim je počeo kritizirati Tuđmana! S tim da mu zbog kritike Tuđmana nije pala dlaka s glave za svih tih godina koje ga je kritizirao, a zbog kritike Tita je robijao u Gradišci!

Za Tita, koji je bio diktator po svim kriterijima, danas neki čak tvrde da nije ni to bio! Isti ti imaju posve drukčije kriterije za druge: recimo, Tuđmana, koji ni po jednom kriteriju ne spada u diktatore. A i potpisao je, za razliku od Tita, deklaraciju o ljudskim pravima prilikom prijema Hrvatske u UN. Nije tu teško zaključiti o čemu se radi. To s Titom jasno pokazuje da zaštitnicima ljudskih prava u Hrvatskoj nije do ljudskih prava – ona su tek sredstvo pritiska, smokvin list. Pokazuje da dušebrižnicima demokracije zapravo uopće nije do demokracije, oni vole diktatore, ako su njihovi. Ukazivanje na demokratske deficite u Hrvatskoj, koji realno postoje, je isto tako tek smokvin list.

Pa i galama i zgražanje nad folklornim ustaštvom je licemjerno, jer ne smeta njima to što su ustaše bili zločinci, niti što je Pavelić bio diktator. Inače bi im to smetalo i kod Tita. Ne smeta im kod Pavelića ni to što su ga na vlast postavile sile osovine  – inače bi im  smetalo i što je Tita na čelo KPJ doveo Staljin. Oni nam svakog 25. svibnja – oni, jedan dio korisnih idiota isprana mozga i jedan dio lukavih manipulatora poput Mesića – pokušavaju prodati diktaturu u celofanu kao nešto poželjno. Oni kažu da su Jugoslavija i Tito bili nesvrstani, krstarenja Galebom, turizam, Dubrovačke ljetne igre, reklama za Pipi, zagrebački velesajam. Kadijević, Mladić, i ostali generali Titove vojske s Jugoslavijom zapravo nemaju veze, kao ni Milošević, SANU, ni JNA koja je Hrvatsku i Bosnu razorila. To kažu nije ona antifašistička Titova JNA, nego neka druga JNA koja s onom JNA nema veze, osim što se isto zove i na čelu su joj bili isti ljudi.

Pa čemu onda zabranjivati proslavu u Kumrovcu? Jer, tamo se zapravo jednom godišnje vidi tko su i što su naši korifeji ljudskih prava i demokracije. Oni su vrlo brzi u osudi bilo koga tko nastupi kao odvjetnik Pavelića – pa čak i Titovih žrtava poput Stepinca ili Hebranga –  ali kad treba osuditi Titov režim kao ono što je bio, kao ordinarnu diktaturu koja je godinama nakon rata počivala na masovnom teroru, kolektivizaciji, masovnim uhićenjima i pogubljenjima, Golom otoku – oni u najboljem slučaju glasno šute. To im oduzima bilo kakvo moralno pravo da bilo kome drže lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, kamoli da traže smjenu Hasanbegovića ili ma koga drugog. A prisustvo zastava SDP-a na skupu također govori da se ta stranka još nije pročistila niti od totalitarnih tendencija, niti od lojalizma spram Beograda.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: PISA testovi dokazuju: stvarna Liga prvaka daleko je iznad nas

Objavljeno

na

Objavio

Mi učitelji smo Liga prvaka, ulažite u nas, a ne u fejk tablete iz Kine! Grmio je na prepunom Jelačićevu trgu vjeroučitelj koji se posve neočekivano prometnuo u zvijezdu štrajka koji je potresao Hrvatsku. Iako mu dežurni “mrzitelji” odriču pravo govoriti u ime učitelja, Marin Miletić uspješno je razbio niz predrasuda o vjeroučiteljima, no, danas, kad su učenici ponovno u klupama, moramo se zapitati: što je doista ostalo od njegovih riječi.

Sindikati su dokazali da mogu biti jedinstveni, Plenković je već bio na koljenima, ali bilo im je jasno – dogovor treba sklopiti prije objave rezultata PISA testova, jer nakon njih priča o Ligi prvaka gubi svaki smisao, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Potvrđuje se, učenici su nam funkcionalno polupismeni, pa je posve jasno da je krajnje vrijeme da se hrvatski učitelji i profesori suoče s grubom istinom: Ne, gospodo, vi niste Liga prvaka! Točnije, da se kao nacija svi zajedno pogledamo u ogledalo i priznamo: Ne, MI nismo Liga prvaka!

PISA testovi dokazuju da je stvarna Liga prvaka daleko iznad nas. Da, među nama ima pojedinaca sa znanjima traženim na tržištu XXI. stoljeća, no većina nas obrazovana je za svijet koji više ne postoji. A što je najgore, na posve isti način školujemo našu djecu! Nikakvi tableti to neće promijeniti! Jer suština u ovoj lažnoj reformi ostaje nepromijenjena, bez obzira švrljala djeca prstom po tabletu ili škripala kredom po drvenoj tabli.

Razlog našeg zaostajanja nema ama baš nikakve veze s (ne)uvođenjem tableta. Oni neće promijeniti činjenicu da hrvatska djeca i dalje imaju previše posve nepotrebnog gradiva, a pritom su pri dnu po broju školskih sati. Umjesto da odbacimo sve suvišno te ključnom gradivu posvetimo više sati, mi srljamo ni ne primjećujući djecu koja usput ostaju pregažena kao kolateralne žrtve.

Umjesto da potičemo djecu koji znaju govoriti vlastitim riječima, mi ih zatupljujemo, gušimo i kočimo zahtjevima nesposobnih nastavnika da recitiraju besmislene definicije koje su napisali jednako tako nesposobni i funkcionalno nepismeni autori udžbenika. Koliko profesora inzistira na čitanju lektire?

Zašto se ne čita na satu, manji broj djela, ali analiziranih dok i zadnjem djetetu ne bude jasno? Oni koji premalo čitaju pa stoga ne razumiju književnost u pravilu imaju problema i s razumijevanjem matematičkih zadataka. U prijevodu, naši učenici u prosjeku ni ne razumiju što se od njih traži. A ovom novom fejk reformom sad gušimo i one najbolje profesore, do besvijesti ih iscrpljujemo posve nepotrebnim administralijama.

Da, plaće moraju rasti u skladu s rastom BDP-a, ni više ni manje. Ali ulagati treba i u same škole. Koliko još ima škola u kojima se nastava održava u dvije smjene? Djeca u njima učenici su drugog reda, unaprijed zakinuti. Dakle, receptura je jednostavna: više škola, više školskih sati, manje gradiva, a tableti će u stvarnosti prije svega pomoći tek da bude manje kilograma na dječjim leđima.

Na koncu, a mogli smo i na početku, ključni problem su sami nastavnici. Prvi razlog je polustoljetna negativna selekcija u školama te preveliki broj nezainteresiranih koji niti nemaju znanja koja bi mogli prenijeti učenicima.

Njihov broj i način (ne)rada guši i sve one dragocjene entuzijaste koji svoj posao vide kao životnu misiju, one koji uvijek našoj djeci daju sve od sebe, bez obzira što nemaju plaću i uvjete kakve zaslužuju. Oni pak koji svoj, nerad i neznanje opravdavaju malom plaćom neće učenicima dati ništa više niti kad dobiju povišicu. Nikakav koeficijent to neće promijeniti! To, naravno, ne znači da Plenković nije trebao vraćati što je uzeo Milanović, dapače, trebao je odmah crno na bijelo priznati koliko njihove plaće zaostaju te kad će to biti vraćeno. Ne preko noći, naravno.

Pitao sam Vilima Ribića zar on doista vjeruje da bi ono što im je uzeto tijekom sedam gladnih godina trebalo vratiti već u prve tri nešto malo manje gladne godine? I on se spremno složio: bio bi presretan kad bi se to zbilo u sljedeće tri godine! Nažalost, Vlada je to ignorirala te smo na koncu imali štrajk kojeg uopće nije moralo biti.

Sad je posve jasno, Plenković je davno prije mogao pristati na rast koeficijenata. Isto tako, izdajom čistačica, učitelji su na koncu priznali da koeficijent nije nužno bitniji od broja kuna na koncu mjeseca.

O promašenoj reformi ministrice Divjak, nažalost, ništa, nijedan ključni problem nismo riješili, možda smo ih zakopali još dublje. No, ministrici barem jedno moram priznati – u pravu je da su ovo igre moći između premijera i sindikata, iako ona nema pravo reći da se iz toga izuzima.

Štrajkali su prosvjetari, ali Blaženka Divjak ulazi u povijest kao prva ministrica u povijesti koja je sama proglasila neki svoj vlastiti štrajk. I preživjela. Barem zasad, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako bi Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, mogao postati Gabriele D’Annunzio?

Objavljeno

na

Objavio

Puglia

Ovo je naravno, retoričko pitanje! To je, neizvedivo, zbog niza razloga, no ono što me je nagnalo na to pitanje nedavni je posjet Vittorialeu, muzeju Gabriele D’Annunzija na Lago di Garda. U tom vrlo zanimljivom muzeju, prepunom neobičnih stvari, sjetio sam se riječkog gradonačelnika zbog dva razloga. Prvi je mala spomen ploča “Žrtvama fojbi”. Na njoj piše da su je donirali: “Riječani u egzilu, povodom pedesetogodišnjice pokolja, 28. rujna 1996. godine”.

Ukazala mi se odmah slika Rijeke 3. svibnja 1945., prepune Titinih partizana, koji protjeruju 30.000 stanovnika Fijume, a dio surovo ubijaju i bacaju po kraškim jamama (fojbama) u znak podrške multikulturalnosti, te u sklopu priprema za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

No, puno impresivinije od neugledne spomen ploče, krstarica je “Puglia”, koju je D’Annunzio, uz malu pomoć Benita Mussolinija, zabio u brdo, kao simbol talijanskog imperijalizma prema “lijevoj obali Jadrana” (tako su hrvatsku obalu stoljećima nazivali Venecijanci, a D’Annunzio je cijenio talijansku povijest). Krstarica “Puglia” sudjelovalo je u jednom minornom incidentu u splitskoj luci poslije prvog svjetskog rata, no D’Annunziju je to bilo dovoljno, da je poput suvenira pohrani u svom hramu posvećenom sebi – i talijanskom fašizmu. U Vittorialeu je pohranio i luksuzni kabriolet koji se zove – “Trogir”!

Kao i puno toga u tom neobičnom muzeju, krstarica na brdu ostavlja posve nadrealan utisak. Kao i niz kipova hrtova, omiljenih D’Annunzijevih pasa, koji su razbacani oko njegovog monumentalnog sarkofaga. Koliko je D’Annunzijev mauzolej impresivniji od grobnice Josipa Broza Tita u Beogradu (tzv. “Cvećara”), toliko je D’Annunzio, kao Mussolinijev duhovni vođa, impresivniji od Vojka Obersnela, kao Titinog šegrta! Impresivniji duhovno, literarno i vojno – ne u pogledu tjelesne mase, gdje je D’Annunzio vidno zaostajao sa svojih mizernih pedesetak kilograma.

Obersnelov ruzinavi bananonosac i minopolagač “Galeb”, poznat i kao “diktatorova jahta mira”, nešto je veći od D’Annunzijeve krstarice “Puglia”, no ostavlja dosta lošiji utisak. “Puglia” izgleda kao veličanstvena šala velikog talijanskog pjesnika koji je postvario fašizam 1919. u “multikulturnoj Rijeci”, dok cijeli grad Rijeka izgleda kao loša šala Titinog skauta Obersnela. Koliko je D’Annunzio veličanstven u svom megalomanskom veličanju sebe, toliko je Obersnel jadan u pokušajima da se dodvori davno preminulom diktatoru i izbori ulazak na mala vrata (figurativno!) u ateistički raj Staljinovog likvidatora Broza. (Brozova umjetnička imena, vječni su simboli mira, naime i “Tito” i “Walter” su pištolji!).

Gledajući krstaricu “Puglia” vidim riječki crni i crveni fašizam, čvrst poput oplate broda “Galeb”. Crveni riječki sirotinjski fašizam 2020. daleko zaostaje za besprijekornim dizajnom ljubitelja lijepih žena i lijepih predmeta – što je bio Gabriele D’Annunzio! Crni fašizam uvijek je bio dobro dizajniran i kazališno dopadljiv u svojoj makabričnosti, dok crveni fašizam uvijek ima nešto primitivno u sebi.

D’Annunzio iz Vittorialea pozdravlja Rijeku svojom “Kvarnerskom pjesmom”: “S trides ljudi ovdje stojim… s tridesjednim – Smrt kad brojim…”

Krstarica “Puglia” izgleda spremnija za plovidbu od “Galeba”, kojeg prijeteći zove “mračno dno Kvarnera”, na putu od mrtvog veza ruševne Rijeke do brodogrališta u Kraljevici (u kojem Josip Broz Tito nikad nije (zaista) radio, iako Obersnel to brodogradilište zove “Titovo brodogradilište”?!) D’Annunzijevo riječko povijesno ludilo ima šarma, dok Obersnelova kombinacija “Titine Kuće cveća” i “Titine Valhale na Kvarneru”, izgleda operetno diktatorski.

De facto, D’Annunzio je bio pjesnik.

F. Perić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari