Pratite nas

Kolumne

Koje moralno pravo oni koji se klanjaju diktatoru imaju govoriti o demokraciji ljudskim pravima?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj smo svjedoci jedinstvenog fenomena: korifeji demokracije, apostoli ljudskih prava, lgbtq udruge, čelnici NGO-a koji promiču demokraciju, svake se godine okupe u Kumrovcu kako bi slavili lik i djelo čovjeka kojem se nosilo štafetu kao ultimativni čin pokoravanja autoritetu, i čije su proslave rođendana koštale stotine milijuna dolara u vrijeme kad se živjelo uz redukcije struje, a zemlja tonula u nelikvidnost i dugove.

titov-zadnji-birthday1

[ad id=”93788″]

Stvarno, zapita li se itko kako je moguće da Tito, jedan od svega nekolicine državnika svijeta koji su ODBILI usvojiti Opću deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu i proklamiranu rezolucijom Generalne Skupštine UN od 10. XII. 1948., postane osoba protiv koje se u krugovima zaštitnika ljudskih prava ne smije govoriti, jer mogu podivljati na vas i reći vam da ste ustaša? Tito je vladao zemljom iduće 32 godine: Uvijek punih usta ljudskih prava, i uvijek punih zatvora protivnika režima. Uvijek zagovornik mira i detanta u UN-u, ali nikad nije potpisao tu deklaraciju, jer ju je proglasio “nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari države!” A te unutarnje stvari su bile zabrana ropstva, ili što? Jer, ništa što se u toj deklaraciji navodi nije sporno.  Kako god: u trenutku svog raspada, SFRJ je bila jedna od svega 4 države svijeta koje tu deklaraciju nisu potpisale.

Kako je moguće da čovjek koji u životu nije praktički dana radio – pravo Titovo zanimanje je u mladosti bilo profesionalni revolucionar – i koji je živio rastrošno i raskošno poput najbahatijeg među velikašima ili tajkunima  postane simbol radničke klase? Kako je moguće da jedan karikaturalan lik, okićen ordenjem, okružen najvulgarnijim kičem i luksuzom, posatne idol “kulturne elite”? Za to su potrebne vrhunske demagoške sposobnosti!

I kako je jedan čin ultimativnog pokoravanja pred vođom, kao što je nošenje štafete – vulgaran, barbarski običaj nalik plemenskim ritualima u najzaostalijim “nesvrstanim” zemljama – postao nešto spram čega su ljudi nostalgični, a ti isti ljudi se zgražaju nad proslavama rođendana Kim Jong Una u Sjevernoj Koreji, u istoj stadionskoj maniri, ili o vijestima da Robert Mugabe, Titov nesvrstani prijatelj koji je uspio upropastiti Zimbabwe hiperinflacijom i korupcijom (zvuči poznato?) za devedeset i neki rođendan naručio raskošnu tortu “dok narod gladuje”? Jer, ništa više od štafete nije jasno govorilo: SFRJ je zemlja u kojoj građani nisu ravnopravni. Neki su iznad ostalih ljudi, i ti ostali se moraju pokoravati, i to pokoravanje moraju i simbolički manifestirati, preko simboličkog žezla koje se dodjeljuje vladaru. Štafeta je zapravo bila zamjena za izbore: to je bila predstava u kojoj bi narod svake godine “simbolički” izabrao Tita da ga vodi, dodijelivši mu štafetu. Naravno, kao i sve u socijalizmu, i to je bio tek jugonacionalistički kič.

A kako je tek diktator koji je na sebe osobno, na održavanje svojih vila, jahti, i stotinjak superluksuznih automobila, te na dvorsku svitu od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su brinuli o svemu od zvjeradi na brijunima do zvjeradi na Dedinju, trošio dobar dio dohotka države od 20 milijuna pretežno vrlo siromašnih stanovnika, postao uzorom socijalne osjetljivosti? Ni to baš nije jasno: jasno je pak da je Tito, po nekim izračunima, na sebe osobno i svoje kurvarluke trošio cijeli republički proračun Crne Gore! A to što se tog i takvog Tita i danas svaki dan spominje po novinama, zapravo ne govori ništa o Titu, već o stanju svijesti i duha u Hrvatskoj: lako je izvesti Hrvatsku iz diktature, teško je izvesti diktaturu iz Hrvata! Da Njemačka nije denacificirana nakon rata, i tamo bi se, vjerujte, slavilo Hitlerov rođendan!

“Kada je Tito hodao ovom zemljom, pa tako i Istrom, za sebe i svoju svitu rezervirao je Brione, a sve ostalo bilo je naše”, kaže Damir Kajin na facebooku. To je vrlo uobičajen način gledanja na problem u Hrvatskoj, svodi se na “druže Tito ti si krao, ali si i nama dao (krasti)”. Teško je ljudima prežaliti sistem u kom se moglo besplatno užicati ovo ili ono, pa i uz cijenu raspada sistema u konačnici!

Psihološko objašnjenje takvog gledišta je jednostavno: ljudi su gledali luksuz u kom živi Tito, pa iako je on jeo kavijar a oni ćušpajz, identificirali su se preko njega i imali dojam da i oni dijele taj luksuz s njim. No što je to bilo “naše”? Realno, SFRJ je cijela bila Titov feud, a “moje” sasvim sigurno nije bilo baš ništa. Ni stan u kom smo živjeli, jer nije bio vlasništvo, već “stanarsko pravo”. Je li naša bila danas toliko spominjana INA, koja je desetljećima bila pojilo za političke elita? I koja je naftu plaćala po pet puta većoj cijeni od svjetske, u doba dok je njome vladao mladi Špiljak? Moja nije bila: ja sam od te “imovine” imao tek to da sam gorivo plaćao bonovima, 40 litara mjesečno – nedovoljno za bilo što, kad uzmete u obzir da je “stojadin” trošio više nego današnji Porsche. Što je to zapravo bilo “naše” – jesmo li imali vlasnička prava? Jesmo li kao “vlasnici” mogli prodati svoj udio, unovčiti ga, dati u rentu, sudjelovati u dividendi, ili makar odlučivati o bilo čemu (ako ne računamo komediju od radničkih savjeta)? Da, sve je bilo “naše”, a najviše gubici. Devize su išle Titu i sviti, dok je bio živ: dugovi su ostali narodu, zajedno s bezvrijednim pogonima za proizvodnju koječega – po licenci, jasno. Talijanskoj ili Njemačkoj: kad bi nešto beznadno tehnološki zastarjelo, dali bi nam licencu za proizvodnju.

Izvozili smo, da: u godinama prije Titove smrti, izvozili smo 259 dolara po stanovniku: tako kaže statistički godišnjak za 1978. Pokrivenost uvoza izvozom – niti 50%, i to kad se ne računa malogranični šverc iz Graza i Trsta! Gore nego danas. Austrija je izvozila robe i usluga za 1,628 dolara, a čak i Italija za oko tisuću te godine. Da, proizvodili smo sve, od igle do lokomotive. Uz gubitak koji je rijetko bio manji od 10-15% po jedinici proizvoda, često i veći.

No, mnogi će reći da je zadnje desetljeće vladavine Tita bilo “zlatno doba” socijalizma, kad je standard naglo rastao, što zahvaljujući deviznim doznakama, što zahavaljujući hordama plavokosih švabica koje su krajem šezdesetih otkrile čari Jadrana, do kojeg se moglo i autom. Da, nakon dva desetljeća poratne što bijede što strahovlade, sedamdesete su, sa liberalizacijom i brzim rastom stvarno ljudima donijele nadu. Samo se taj progres istopio u dvije godine nakon smrti velikog vođe, da bismo se do Markovića vratili na standard s kraja šezdesetih. No, čak i da uzmemo da je sve bilo divno i krasno, da zanemarimo da se Jugoslavija zaduživala u dolarima a zarađivala devize u markama, pa kad je dolar za Reagana skočio s 1,7 maraka na preko tri prošla kao vlasnici kredita s valutnom klauzulom u švicarcima, da zanemarimo da je gubitak industrije (cjelokupne!) u zadnjoj godini socijalizma iznosio  nevjerojatnih 30% BDP-a na razini SFRJ, čak i da zanemarimo računicu po kojoj bi dug, da je nastavio rasti tempom kojim je rastao u zadnjem desetljeću Titova života – a rastao je preko 17% godišnje u odnosu na prethodnu godinu, što će reći da bi se udvostručio svake četiri godine, danas dosegnuo nekoliko tisuća milijardi dolara, da uzmemo da bi rast trajao zauvijek – može li se time pravdati Tita?

titobere[ad id=”93788″]

Ili, može li ga se pravdati antifašizmom? Time što je, kako kažu u Kumrovcu, bio suprotstavljen ustaškoj diktaturi i kraljevoj? Time da su ustaše bili zločinci, a on se borio protiv njih? Može li ga se amnestirati time da ljudi koje je pobio, kako kažu, nisu bili vrijedni življenja? Ili povijesnim lažima koje smo čuli na HRT-u, od strane Daniela Ivina (ex Goldsteina) koji je rekao: “On je jedan od najvećih ljudi 20 stoljeća i nije počinio nikakve … Ni jedan civil tamo nije stradao (u Bleiburgu)? Može li se Tita pravdati time da je bio ugledan u svijetu? Da su mu predsjednici država i kraljevi došli na pogreb?

Ničim od toga se ne da pravdati Tita: da, ulice su se zvale po njemu, pa i gradovi, jer ih je nazvao po sebi za svog života. Već sama ta činjenica je dovoljna da ga povijest diskvalificira: samo egomanijaci za svog života imenuju ulice i gradove po sebi. To nije radio ni Hitler, tek Staljin, Ceaussescu, i par takvih specijalaca. Da, Tito je gradio kult ličnosti, i već ga to diskvalificira kao ličnost kojoj bi u demokraciji trebalo odavati ikakvu počast. Bio je antifašist? Bili su to i Staljin i Enver Hoxha, i spomenuti Ceaussescu, pa nitko u njihovim zemljama danas ne smatra, osim par ishlapjelih staraca i crvenih fašista, da zaslužuju mjesto u povijesti na onoj pozitivnoj strani iste. Ustaški režim je bio zločinački, kaže Stipe Mesić u subotu pravdajući Tita, znači li to da Titov nije bio? I Hitlerov bi se režim dalo pravdati time da je Staljinov bio – zločinački.

tito7_lov_lav_121207Takvo davanje ad hoc amnestije jednoj diktaturi usporedbom s drugom, konkurentskom, diktaturom je neodrživo. Titov režim, da i zanemarimo Bleiburg i ostavimo ga po strani, je poslao na dugogodišnju robiju pa i u smrt brojne intelektualce, uglavnom zbog “prijestupa” kao što je – verbalni delikt. Vlado Gotovac je zahvaljujući Drugu Titu proveo na robiji šest godina (a osuđen je i na više), kao i Čičak i brojni drugi. Brojnim partizanima i intelektualcima se trag izgubio na Golom otoku – jesu li i oni bili ustaše? A taj isti Gotovac je naglo postao ljubimac “Titoista” čim je počeo kritizirati Tuđmana! S tim da mu zbog kritike Tuđmana nije pala dlaka s glave za svih tih godina koje ga je kritizirao, a zbog kritike Tita je robijao u Gradišci!

Za Tita, koji je bio diktator po svim kriterijima, danas neki čak tvrde da nije ni to bio! Isti ti imaju posve drukčije kriterije za druge: recimo, Tuđmana, koji ni po jednom kriteriju ne spada u diktatore. A i potpisao je, za razliku od Tita, deklaraciju o ljudskim pravima prilikom prijema Hrvatske u UN. Nije tu teško zaključiti o čemu se radi. To s Titom jasno pokazuje da zaštitnicima ljudskih prava u Hrvatskoj nije do ljudskih prava – ona su tek sredstvo pritiska, smokvin list. Pokazuje da dušebrižnicima demokracije zapravo uopće nije do demokracije, oni vole diktatore, ako su njihovi. Ukazivanje na demokratske deficite u Hrvatskoj, koji realno postoje, je isto tako tek smokvin list.

Pa i galama i zgražanje nad folklornim ustaštvom je licemjerno, jer ne smeta njima to što su ustaše bili zločinci, niti što je Pavelić bio diktator. Inače bi im to smetalo i kod Tita. Ne smeta im kod Pavelića ni to što su ga na vlast postavile sile osovine  – inače bi im  smetalo i što je Tita na čelo KPJ doveo Staljin. Oni nam svakog 25. svibnja – oni, jedan dio korisnih idiota isprana mozga i jedan dio lukavih manipulatora poput Mesića – pokušavaju prodati diktaturu u celofanu kao nešto poželjno. Oni kažu da su Jugoslavija i Tito bili nesvrstani, krstarenja Galebom, turizam, Dubrovačke ljetne igre, reklama za Pipi, zagrebački velesajam. Kadijević, Mladić, i ostali generali Titove vojske s Jugoslavijom zapravo nemaju veze, kao ni Milošević, SANU, ni JNA koja je Hrvatsku i Bosnu razorila. To kažu nije ona antifašistička Titova JNA, nego neka druga JNA koja s onom JNA nema veze, osim što se isto zove i na čelu su joj bili isti ljudi.

Pa čemu onda zabranjivati proslavu u Kumrovcu? Jer, tamo se zapravo jednom godišnje vidi tko su i što su naši korifeji ljudskih prava i demokracije. Oni su vrlo brzi u osudi bilo koga tko nastupi kao odvjetnik Pavelića – pa čak i Titovih žrtava poput Stepinca ili Hebranga –  ali kad treba osuditi Titov režim kao ono što je bio, kao ordinarnu diktaturu koja je godinama nakon rata počivala na masovnom teroru, kolektivizaciji, masovnim uhićenjima i pogubljenjima, Golom otoku – oni u najboljem slučaju glasno šute. To im oduzima bilo kakvo moralno pravo da bilo kome drže lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, kamoli da traže smjenu Hasanbegovića ili ma koga drugog. A prisustvo zastava SDP-a na skupu također govori da se ta stranka još nije pročistila niti od totalitarnih tendencija, niti od lojalizma spram Beograda.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari