Pratite nas

Kolumne

Koje moralno pravo oni koji se klanjaju diktatoru imaju govoriti o demokraciji ljudskim pravima?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj smo svjedoci jedinstvenog fenomena: korifeji demokracije, apostoli ljudskih prava, lgbtq udruge, čelnici NGO-a koji promiču demokraciju, svake se godine okupe u Kumrovcu kako bi slavili lik i djelo čovjeka kojem se nosilo štafetu kao ultimativni čin pokoravanja autoritetu, i čije su proslave rođendana koštale stotine milijuna dolara u vrijeme kad se živjelo uz redukcije struje, a zemlja tonula u nelikvidnost i dugove.

titov-zadnji-birthday1

[ad id=”93788″]

Stvarno, zapita li se itko kako je moguće da Tito, jedan od svega nekolicine državnika svijeta koji su ODBILI usvojiti Opću deklaraciju o pravima čovjeka, usvojenu i proklamiranu rezolucijom Generalne Skupštine UN od 10. XII. 1948., postane osoba protiv koje se u krugovima zaštitnika ljudskih prava ne smije govoriti, jer mogu podivljati na vas i reći vam da ste ustaša? Tito je vladao zemljom iduće 32 godine: Uvijek punih usta ljudskih prava, i uvijek punih zatvora protivnika režima. Uvijek zagovornik mira i detanta u UN-u, ali nikad nije potpisao tu deklaraciju, jer ju je proglasio “nedopustivim miješanjem u unutarnje stvari države!” A te unutarnje stvari su bile zabrana ropstva, ili što? Jer, ništa što se u toj deklaraciji navodi nije sporno.  Kako god: u trenutku svog raspada, SFRJ je bila jedna od svega 4 države svijeta koje tu deklaraciju nisu potpisale.

Kako je moguće da čovjek koji u životu nije praktički dana radio – pravo Titovo zanimanje je u mladosti bilo profesionalni revolucionar – i koji je živio rastrošno i raskošno poput najbahatijeg među velikašima ili tajkunima  postane simbol radničke klase? Kako je moguće da jedan karikaturalan lik, okićen ordenjem, okružen najvulgarnijim kičem i luksuzom, posatne idol “kulturne elite”? Za to su potrebne vrhunske demagoške sposobnosti!

I kako je jedan čin ultimativnog pokoravanja pred vođom, kao što je nošenje štafete – vulgaran, barbarski običaj nalik plemenskim ritualima u najzaostalijim “nesvrstanim” zemljama – postao nešto spram čega su ljudi nostalgični, a ti isti ljudi se zgražaju nad proslavama rođendana Kim Jong Una u Sjevernoj Koreji, u istoj stadionskoj maniri, ili o vijestima da Robert Mugabe, Titov nesvrstani prijatelj koji je uspio upropastiti Zimbabwe hiperinflacijom i korupcijom (zvuči poznato?) za devedeset i neki rođendan naručio raskošnu tortu “dok narod gladuje”? Jer, ništa više od štafete nije jasno govorilo: SFRJ je zemlja u kojoj građani nisu ravnopravni. Neki su iznad ostalih ljudi, i ti ostali se moraju pokoravati, i to pokoravanje moraju i simbolički manifestirati, preko simboličkog žezla koje se dodjeljuje vladaru. Štafeta je zapravo bila zamjena za izbore: to je bila predstava u kojoj bi narod svake godine “simbolički” izabrao Tita da ga vodi, dodijelivši mu štafetu. Naravno, kao i sve u socijalizmu, i to je bio tek jugonacionalistički kič.

A kako je tek diktator koji je na sebe osobno, na održavanje svojih vila, jahti, i stotinjak superluksuznih automobila, te na dvorsku svitu od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su brinuli o svemu od zvjeradi na brijunima do zvjeradi na Dedinju, trošio dobar dio dohotka države od 20 milijuna pretežno vrlo siromašnih stanovnika, postao uzorom socijalne osjetljivosti? Ni to baš nije jasno: jasno je pak da je Tito, po nekim izračunima, na sebe osobno i svoje kurvarluke trošio cijeli republički proračun Crne Gore! A to što se tog i takvog Tita i danas svaki dan spominje po novinama, zapravo ne govori ništa o Titu, već o stanju svijesti i duha u Hrvatskoj: lako je izvesti Hrvatsku iz diktature, teško je izvesti diktaturu iz Hrvata! Da Njemačka nije denacificirana nakon rata, i tamo bi se, vjerujte, slavilo Hitlerov rođendan!

“Kada je Tito hodao ovom zemljom, pa tako i Istrom, za sebe i svoju svitu rezervirao je Brione, a sve ostalo bilo je naše”, kaže Damir Kajin na facebooku. To je vrlo uobičajen način gledanja na problem u Hrvatskoj, svodi se na “druže Tito ti si krao, ali si i nama dao (krasti)”. Teško je ljudima prežaliti sistem u kom se moglo besplatno užicati ovo ili ono, pa i uz cijenu raspada sistema u konačnici!

Psihološko objašnjenje takvog gledišta je jednostavno: ljudi su gledali luksuz u kom živi Tito, pa iako je on jeo kavijar a oni ćušpajz, identificirali su se preko njega i imali dojam da i oni dijele taj luksuz s njim. No što je to bilo “naše”? Realno, SFRJ je cijela bila Titov feud, a “moje” sasvim sigurno nije bilo baš ništa. Ni stan u kom smo živjeli, jer nije bio vlasništvo, već “stanarsko pravo”. Je li naša bila danas toliko spominjana INA, koja je desetljećima bila pojilo za političke elita? I koja je naftu plaćala po pet puta većoj cijeni od svjetske, u doba dok je njome vladao mladi Špiljak? Moja nije bila: ja sam od te “imovine” imao tek to da sam gorivo plaćao bonovima, 40 litara mjesečno – nedovoljno za bilo što, kad uzmete u obzir da je “stojadin” trošio više nego današnji Porsche. Što je to zapravo bilo “naše” – jesmo li imali vlasnička prava? Jesmo li kao “vlasnici” mogli prodati svoj udio, unovčiti ga, dati u rentu, sudjelovati u dividendi, ili makar odlučivati o bilo čemu (ako ne računamo komediju od radničkih savjeta)? Da, sve je bilo “naše”, a najviše gubici. Devize su išle Titu i sviti, dok je bio živ: dugovi su ostali narodu, zajedno s bezvrijednim pogonima za proizvodnju koječega – po licenci, jasno. Talijanskoj ili Njemačkoj: kad bi nešto beznadno tehnološki zastarjelo, dali bi nam licencu za proizvodnju.

Izvozili smo, da: u godinama prije Titove smrti, izvozili smo 259 dolara po stanovniku: tako kaže statistički godišnjak za 1978. Pokrivenost uvoza izvozom – niti 50%, i to kad se ne računa malogranični šverc iz Graza i Trsta! Gore nego danas. Austrija je izvozila robe i usluga za 1,628 dolara, a čak i Italija za oko tisuću te godine. Da, proizvodili smo sve, od igle do lokomotive. Uz gubitak koji je rijetko bio manji od 10-15% po jedinici proizvoda, često i veći.

No, mnogi će reći da je zadnje desetljeće vladavine Tita bilo “zlatno doba” socijalizma, kad je standard naglo rastao, što zahvaljujući deviznim doznakama, što zahavaljujući hordama plavokosih švabica koje su krajem šezdesetih otkrile čari Jadrana, do kojeg se moglo i autom. Da, nakon dva desetljeća poratne što bijede što strahovlade, sedamdesete su, sa liberalizacijom i brzim rastom stvarno ljudima donijele nadu. Samo se taj progres istopio u dvije godine nakon smrti velikog vođe, da bismo se do Markovića vratili na standard s kraja šezdesetih. No, čak i da uzmemo da je sve bilo divno i krasno, da zanemarimo da se Jugoslavija zaduživala u dolarima a zarađivala devize u markama, pa kad je dolar za Reagana skočio s 1,7 maraka na preko tri prošla kao vlasnici kredita s valutnom klauzulom u švicarcima, da zanemarimo da je gubitak industrije (cjelokupne!) u zadnjoj godini socijalizma iznosio  nevjerojatnih 30% BDP-a na razini SFRJ, čak i da zanemarimo računicu po kojoj bi dug, da je nastavio rasti tempom kojim je rastao u zadnjem desetljeću Titova života – a rastao je preko 17% godišnje u odnosu na prethodnu godinu, što će reći da bi se udvostručio svake četiri godine, danas dosegnuo nekoliko tisuća milijardi dolara, da uzmemo da bi rast trajao zauvijek – može li se time pravdati Tita?

titobere[ad id=”93788″]

Ili, može li ga se pravdati antifašizmom? Time što je, kako kažu u Kumrovcu, bio suprotstavljen ustaškoj diktaturi i kraljevoj? Time da su ustaše bili zločinci, a on se borio protiv njih? Može li ga se amnestirati time da ljudi koje je pobio, kako kažu, nisu bili vrijedni življenja? Ili povijesnim lažima koje smo čuli na HRT-u, od strane Daniela Ivina (ex Goldsteina) koji je rekao: “On je jedan od najvećih ljudi 20 stoljeća i nije počinio nikakve … Ni jedan civil tamo nije stradao (u Bleiburgu)? Može li se Tita pravdati time da je bio ugledan u svijetu? Da su mu predsjednici država i kraljevi došli na pogreb?

Ničim od toga se ne da pravdati Tita: da, ulice su se zvale po njemu, pa i gradovi, jer ih je nazvao po sebi za svog života. Već sama ta činjenica je dovoljna da ga povijest diskvalificira: samo egomanijaci za svog života imenuju ulice i gradove po sebi. To nije radio ni Hitler, tek Staljin, Ceaussescu, i par takvih specijalaca. Da, Tito je gradio kult ličnosti, i već ga to diskvalificira kao ličnost kojoj bi u demokraciji trebalo odavati ikakvu počast. Bio je antifašist? Bili su to i Staljin i Enver Hoxha, i spomenuti Ceaussescu, pa nitko u njihovim zemljama danas ne smatra, osim par ishlapjelih staraca i crvenih fašista, da zaslužuju mjesto u povijesti na onoj pozitivnoj strani iste. Ustaški režim je bio zločinački, kaže Stipe Mesić u subotu pravdajući Tita, znači li to da Titov nije bio? I Hitlerov bi se režim dalo pravdati time da je Staljinov bio – zločinački.

tito7_lov_lav_121207Takvo davanje ad hoc amnestije jednoj diktaturi usporedbom s drugom, konkurentskom, diktaturom je neodrživo. Titov režim, da i zanemarimo Bleiburg i ostavimo ga po strani, je poslao na dugogodišnju robiju pa i u smrt brojne intelektualce, uglavnom zbog “prijestupa” kao što je – verbalni delikt. Vlado Gotovac je zahvaljujući Drugu Titu proveo na robiji šest godina (a osuđen je i na više), kao i Čičak i brojni drugi. Brojnim partizanima i intelektualcima se trag izgubio na Golom otoku – jesu li i oni bili ustaše? A taj isti Gotovac je naglo postao ljubimac “Titoista” čim je počeo kritizirati Tuđmana! S tim da mu zbog kritike Tuđmana nije pala dlaka s glave za svih tih godina koje ga je kritizirao, a zbog kritike Tita je robijao u Gradišci!

Za Tita, koji je bio diktator po svim kriterijima, danas neki čak tvrde da nije ni to bio! Isti ti imaju posve drukčije kriterije za druge: recimo, Tuđmana, koji ni po jednom kriteriju ne spada u diktatore. A i potpisao je, za razliku od Tita, deklaraciju o ljudskim pravima prilikom prijema Hrvatske u UN. Nije tu teško zaključiti o čemu se radi. To s Titom jasno pokazuje da zaštitnicima ljudskih prava u Hrvatskoj nije do ljudskih prava – ona su tek sredstvo pritiska, smokvin list. Pokazuje da dušebrižnicima demokracije zapravo uopće nije do demokracije, oni vole diktatore, ako su njihovi. Ukazivanje na demokratske deficite u Hrvatskoj, koji realno postoje, je isto tako tek smokvin list.

Pa i galama i zgražanje nad folklornim ustaštvom je licemjerno, jer ne smeta njima to što su ustaše bili zločinci, niti što je Pavelić bio diktator. Inače bi im to smetalo i kod Tita. Ne smeta im kod Pavelića ni to što su ga na vlast postavile sile osovine  – inače bi im  smetalo i što je Tita na čelo KPJ doveo Staljin. Oni nam svakog 25. svibnja – oni, jedan dio korisnih idiota isprana mozga i jedan dio lukavih manipulatora poput Mesića – pokušavaju prodati diktaturu u celofanu kao nešto poželjno. Oni kažu da su Jugoslavija i Tito bili nesvrstani, krstarenja Galebom, turizam, Dubrovačke ljetne igre, reklama za Pipi, zagrebački velesajam. Kadijević, Mladić, i ostali generali Titove vojske s Jugoslavijom zapravo nemaju veze, kao ni Milošević, SANU, ni JNA koja je Hrvatsku i Bosnu razorila. To kažu nije ona antifašistička Titova JNA, nego neka druga JNA koja s onom JNA nema veze, osim što se isto zove i na čelu su joj bili isti ljudi.

Pa čemu onda zabranjivati proslavu u Kumrovcu? Jer, tamo se zapravo jednom godišnje vidi tko su i što su naši korifeji ljudskih prava i demokracije. Oni su vrlo brzi u osudi bilo koga tko nastupi kao odvjetnik Pavelića – pa čak i Titovih žrtava poput Stepinca ili Hebranga –  ali kad treba osuditi Titov režim kao ono što je bio, kao ordinarnu diktaturu koja je godinama nakon rata počivala na masovnom teroru, kolektivizaciji, masovnim uhićenjima i pogubljenjima, Golom otoku – oni u najboljem slučaju glasno šute. To im oduzima bilo kakvo moralno pravo da bilo kome drže lekcije o ljudskim pravima i demokraciji, kamoli da traže smjenu Hasanbegovića ili ma koga drugog. A prisustvo zastava SDP-a na skupu također govori da se ta stranka još nije pročistila niti od totalitarnih tendencija, niti od lojalizma spram Beograda.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori