Pratite nas

Kolumne

Koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u BiH ili hrvatski u EU?

Objavljeno

na

Suverenizam u Hrvata

Gosti u „kafiću“ De Vito na zagrebačkom Črnomercu često bistre politiku. Za susjednim stolom sjede dvojica. Jedan pita drugoga: – Što misliš, koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili mi hrvatski u Europskoj uniji? – Drugi se užima u ramenima, oprezno otpuhuje duhanski dim te mudro, kroz smijeh, odvraća: – Ma gdje mene nađe, prijatelju! Nitko ti to pod kapom nebeskom ne zna, osim dakako Andreja Plenkovića i njegove ministrice vanjskih i europskih poslova Marije Pejčinović Burić.

Dalje ne slušam. Ali pitanje me i dalje žulja. Očito je krivo „nasađeno“. Hotice ili nehotice? Ne zna se. Bilo onako ili ovako, radi same stvari treba reći da pridjev „suveren“ znači: „koji ima vrhovnu vlast“. On se, dakle, ne može sadržajno stupnjevati. Vlast naime ne može biti viša od vrhovne (najviše) vlasti. A narod može samo imati ili nemati vrhovnu ili najvišu vlast na određenom području. Odgovor na krivo „nasađeno“ pitanje o hrvatskoj suverenosti puno je jednostavniji. Sadržajno je posve šupalj, pa se bez ikakve dvojbe doima kao puka šeretska aluzija na Plenkovićevu „diplomatsku ofenzivu“ u Bruselju, koja je trebala uroditi potporom Vijeća Europe zahtjevu herceg-bosanskih Hrvata za promjenu izbornoga zakona u Bosni i Hercegovini.

Ali nevolja je u tomu što se naoko blesavo pitanje: „Koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili hrvatski u Europskoj uniji?“ – ne može gramatički riješiti. Treba ga razmotriti i sa sadržajnoga gledišta. A ono, gleda li se tako, ne vapi za pojmovnim određenjem suverenosti. Onaj tko ga je načeo očito zna što je suverenost. Pa zašto onda tako? Vjerojatno se nemogućim komparativom podruguje hrvatskomu shvaćanju suverenizma.

A tu od 3. siječnja 2000. u javnim priopćivalima bez prestanka trešte svakojake budalaštine. Tom bukom hrvatski globalisti (jarmoljubi svih vrsta: eurohrvati, jugohrvati i drugi) preodgajaju hrvatske suvereniste (domoljubne Hrvate) ozloglašujući suverenizam na sve moguće načine, a one koji se ne daju preodgojiti nastoje „ubiti u pojam“. Pri tomu ponajčešće vitlaju velikosrpskim mlatilima: mitom o Jasenovcu i mitom o hrvatskoj srboždernosti. Odatle je niknula čudovišna priča o „udruženom zločinačkom pothvatu“ Hrvatske vojske i Hrvatske policije pod vodstvom Franje Tuđmana. Odatle su šiknula i vrela hrvatske predsjedničke mudrosti. Sjetimo se samo Mesićeve tvrdnje da smo vodili besmisleni rat za državne granice i Josipovićeve da je konglomerat pogrješnih politika izazvao četiri srpska osvajačka rata u zadnjem desetljeću XX. st.: ratove protiv Slovenije, protiv Hrvatske, protiv Bosne i Hercegovine i protiv Kosova.

Tu ideološku vojnu obilno financiraju različite globalističke ustanove iz inozemstva, a ponajviše hrvatski državni proračun. Vode ju ljudi koji se identificiraju s gubitnicima Domovinskoga rata i pokoji priučeni globalist. Iz njihove bojne buke u javnim se priopćivalima mogu razabrati žestoki napadaji na suverenizam. Suverenost je, tvrde, zastarjela. To je u naše globalno doba prazna riječ. Tko je danas suveren?! Suverenizam nije domoljublje. I globalist može biti domoljub. Suverenizam je u biti eufemizam, pristojna riječ za – nacionalizam! A nacionalizam je, kako reče francuski predsjednik Manuel Macron na pariškoj proslavi svršetka Prvoga svjetskog rata, veliko zlo.

Za pobijanje tih budaliština nije potrebna nikakva metafizička sprema. Dostatno je zdravorazumski upozoriti na netočnosti. Suverenost nije zastarjelica. Suverenost je bitno obilježje države. Ono državi daje monopol na uporabu sile i isključivu vlast na određenom području: zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Država bez suverenosti samo je po imenu država. Sjajan je primjer za to Socijalistička Republika Hrvatska. „Republika“ naime znači – država republikanskoga ustroja. Domoljublje je hrvatski naziv za „patriotizam“. Ono podrazumijeva ljubav i prema domu i prema domovini, Globalist može dakle biti samo polovičan domoljub, ljubiti samo svoj dom, a prezirati ili čak mrziti domovinu. Nacionalizam je puko odbijanje tuđinske vladavine, i kao takav – logično – prirodna podloga suverenizma, tj. težnje za vrhovnom vlašću na određenom području u skladu s međunarodnim i nacionalnim pravom.

A što ćemo s ishodišnim pitanjem: Koji su Hrvati suvereniji, herceg-bosanski u Bosni i Hercegovini ili hrvatski u Europskoj uniji? To je, kao što rekoh, zakučasto pitanje. Mogu samo napomenuti da onima u Herceg-Bosni, evo, treći put člana državnoga Predsjedništva biraju muslimanski Bošnjaci, a predsjednika Vlade Republike Hrvatske u Bruselju javno štipaju za stražnjicu. Pa prosudite sami.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari