Pratite nas

Kolumne

Koji su poučci Plenkovićeva petka 13.?

Objavljeno

na

Foto: Hina

Deset stvari koje smo naučili nakon glasanja u Hrvatskom saboru prošlog petka 13.

Kada je saborski veteran i član vladajuće koalicije Furio Radin hospitaliziran zbog puknuća čira na želucu, Andrej Plenković vjerojatno je pomislio da ipak ima nešto zlokobno u tom mitskom petku 13.

U tom trenutku, naime, znao je da ima samo 75 ruku u Hrvatskom saboru, dakle jednu manje od potrebnih 76, što je tog dana bio psihološki minimum za dokazivanje većine u parlamentu, piše Davor Ivanković / Večernji list

Takvo što nije smio dozvoliti, jer je u glasanje o ratifikaciji Istanbulske konvencije i za spas Martine Dalić on uložio mjesece, a sada je prijetilo da izgubi na tom političkom ruletu.

Moralo se posegnuti za prilično morbidnim rješenjem, što privođenje zastupnice Željke Josić s rodiljskog dopusta dva i pol tjedna nakon teškog i rizičnog poroda doista jest. Sisačka liječnica, po svjedočenju saborskih izvjestitelja, svoju je stranačku dužnost odradila uz vidni napor.

Ta je situacija zapravo bila simbolična jer se glasanju o ratifikaciji IK pristupilo usta punih brige za zaštitu žena, a onda je jedna žena za taj napredak morala ugroziti zdravlje.

No i to govori o važnosti situacije i svega onoga što se oko ovog političkog zadatka u Hrvatskoj dogodilo, izmijenilo i rezultiralo zbivanjima koja će definitivno rekonfigurirati hrvatsku političku praksu.

Koji su, dakle, poučci tog Plenkovićeva petka 13.?

Prvo, da HDZ i SDP mogu koalirati kada im to treba. Jer se potvrdila ona slikovita narodna “ako je ljubav dovoljno jaka, ni spol nije bitan”. Drugo, da zastupnici mogu glasati po savjesti.

Treće, da zastupnicima može biti važnije mišljenje njihove biračke baze od poslušnosti lideru. Četvrto, da se može dogoditi da predsjednik vladajuće stranke ne može zbog neposluha kazniti svoje zastupnike u Saboru, zato što ne smije, jer mu i ubuduće treba svaka njihova ruka.

Peto, ova situacija pokazala je da bi za razvoj političke demokracije u Hrvatskoj bile neophodne izmjene izbornog sustava jer možemo samo zamisliti kako bi se zastupnici ponašali kada bi svi bili birani isključivo u svojoj izbornoj jedinci. Oni bi onda izravno odgovarali svojoj izbornoj bazi, a stranački vrh ne bi mogao (iz Zagreba) nametati na vrh “terenske” liste osobe koje su podobne šefu stranke, a koje u izravnim izborima ne bi imale šansi kod birača.

Šesto, da se po prvi put u tri godine predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović propustila uključiti ili komentirati tako važna zbivanja, ratifikaciju i velike političke prosvjede, nego je odšutjela dramu bez uplitanja.

Premda je na početku davala vjetra u Plenkovićevo krilo, kada je svjetonazorska i ideološka drama bila na vrhuncu, njezino je mišljenje potpuno izostalo. Iz toga možemo zaključiti da je ona duboko u političkoj kampanji za drugi mandat pa je zaključila da bi uplitanjem, bilo na jednoj ili na drugoj strani, samo izgubila. Je li, međutim, taj njezin politički pragmatizam bio i politički korektan, pokazat će javnost.

Sedmo, premda se sada svi akteri, pogotovo oni unutar HDZ-a ponašaju kao da se u stranci nije dogodilo ništa dramatično, potpuno je razvidno da se nastala pukotina neće moći sanirati ni zaliječiti. Rubikon je prijeđen jer se nijednom predsjedniku HDZ-a, odnosno vladajuće stranke u Hrvatskoj još nije dogodilo da u sredini mandata mora u svako buduće glasanje ulaziti s neizvjesnosti hoće li neki od 20-ak neposlušnika iz koalicije na dan glasanja u Saboru ustati na krivu nogu i sabotirati ga. Tuđmanu se dogodio puč u HDZ-u 1993., kada su iz stranke izletjeli Mesić i Manolić, no oni su uspjeli odvući tek jednoznamenkast broj zastupnika pa Tuđmanova većina nije bila ugrožena.

Osmo, pokazalo se da i Crkva u Hrvata može zakasniti na politički aktualan događaj i, premda je izgubila tjedan-dva u političkoj igri oko stavova biskupa Puljića, na kraju je bio jasan stav i protivljenje ratifikaciji.

Deveto, protivnike ratifikacije etiketira se kao desne političke radikale, a na velika vrata opet je vraćen pojam “nacionalisti”, što bi danas u pejorativnom smislu trebalo opet biti negativna pojava, na razini iste takve etikete koja se patriotima lijepila i u komunizmu.

Deseto, bilo nekom puno ili malo 17 HDZ-ovaca oponenata, činjenica je da bi bilo političko samoubojstvo eliminirati osobe koje su redom dobile najveći broj preferencijalnih glasova birača, što samo po sebi određuje njihovu političku težinu.

Višnja Starešina: Plenković je politički uveo HDZ u lijevi blok

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari