Pratite nas

Komentar

Koliki je broj Hrvata preveden na pravoslavlje ili gurnut u ateizam u procesu odnarođivanja tijekom 20. stoljeća

Objavljeno

na

Kad je ustanovio mješovitu komisiju Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve Papa Franjo na pitanju kanonizacije Alojzija Stepinca pokazao je dosad neviđeni stupanj “inkluzivnosti“. Rečeno rječnikom aktualne političke korektnosti, koju je u hrvatski javni diskurs uveo Plenković mlađi, Papina komisija nije dovela do „političke stabilnosti“. Komisija, naime, nije politička arbitraža ili politprostitucija. Svoj rad temeljila je na unaprijed određenim pravilima koja nisu dopuštala izlazak kroz dimnjak izvan dokumentirane istine. Možda zato i nema relevantne izjave hrvatskih političara nakon što je komisija završila rad, osim uključivoga Pupovca – zapisao je ovih dana Nenad Piskač na samom početku svojega teksta “Rezultat rada Papine komisije: Razotkrivanje SPC i Srbije“.

U vizir “dokumentirane istine” kojim se Mješovita komisija bavila svakako, prije svega, spada materijal sa žalosnog zagrebačkog suđenja nadbiskupu Stepincu po optužnici koju je Vrhovnom sudu podnijelo Javno tužilaštvo NR Hrvatske 23. 9. 1946. pod brojem I 232/1946, a sastavio ju je tadašnji javni tužilac NRH (državni odvjetnik) Jakov Blažević u suradnji s Josipom Hrnčevićem, Dragutinom Despotom i Božidarom Krausom, nakon što je isljednik (istražitelj) OZN-e za Hrvatsku Nedo Milunović proveo brzinski inkvizicijski postupak.

Jedan od stupova te optužnice odnosio se i na tzv. prekrštavanje Srba s pravoslavne na katoličku vjeru, koje se doista i događalo, ali zapravo – u nikada utvrđenom točnom niti približnom broju.

U tom svjetlu, zanimljive je, iz današnje perspektive posebno, promatrati povremene varnice koje bi zaiskrile tijekom suđenja između tužitelja Blaževića i predsjednika Sudskog vijeća Žarka Vimpulšeka s jedne strane te nadbiskupa Stepinca s druge, preko kojih se lakonski prelazilo, baš kako je učinjeno i s njihovim prešućivanjem, osobito historiografskim, sve do danas, a koje se odnose na nekovrsno inverzno prekrštavanje, odnosno, na prevođenje katolika u pravoslavlje tijekom 4-5 puta dužega vremenskog razdoblja tijekom postojanja velikosrpske Kraljevine SHS i još velikosrpskije Kraljevine Jugoslavije.

Suđenje je provedeno munjevitom brzinom od 30. rujna do 3. listopada 1946., a stenografist Ante Petrović zabilježio je i slijedeće (prema agitpropovskoj knjizi Branimira B. Stanojevića: “Alojzije Stepinac – zločinac ili svetac”, drugo dopunjeno izdanje, Nova knjiga, Beograd, 1986.):

VIMPULŠEK: – Optuženi Stepinac, da li Vam je poznato koliko je Srba prekršteno s pravoslavne na katoličku vjeru za vrijeme okupacije?
STEPINAC: – Nije mi poznato.
VIMPULŠEK: – Da li Vam je poznato da se prekrštavanje vršilo masovno?
STEPINAC: – To točno ne znam u kolikom je broju vršeno.
VIMPULŠEK: – Ali svakako znate da je bio velik broj.
STEPINAC: – Govorilo se, ali točnih podataka nemamo.
VIMPULŠEK: – Kakav stav ste zauzeli prema tom prelaženju?
STEPINAC: – Ja sam o tome dao izjavu.
VIMPULŠEK: – Gdje?
STEPINAC: – U zapisniku (nap. istražnom zapisniku OZN-e), a nalazi se i u dokumentima koje smo mi objavili.
VIMPULŠEK: – Da li Vam je poznato da se i na silu prevodilo?
STEPINAC: – S naše strane nije nikada.
VIMPULŠEK: – Ali, da li su ustaše vršili pritisak?
STEPINAC: – Što su drugi vršili, to na mene ne spada.
VIMPULŠEK: – Da li su Vam stajala na raspolaganju kakva sredstva za prisilu?
STEPINAC: – Nikakva.
VIMPULŠEK: – Onda niste ni mogli vršiti prisilu, ali su prisilu vršili ustaše.
STEPINAC: – Ostajem kod svoje izjave u zapisniku.
VIMPULŠEK: – U svojoj izjavi rekli ste, između ostaloga, i to da je manje Srba prešlo na katoličku vjeru za vrijeme NDH, nego katolika na pravoslavnu za vrijeme okupacije (nap. starojugoslavenske, velikosrpske okupacije). Da li ostajete kod te izjave?
STEPINAC: – Sasvim točan broj je jako teško ustanoviti, ali mi je poznato koliko je prešlo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
VIMPULŠEK: Koliki je to broj? Možete li ga navesti?
STEPINAC: Ne znam točno, ali bio je velik broj.
VIMPULŠEK: – Da li je prilikom prijelaza Hrvata na pravoslavnu vjeru vršena prisila?
STEPINAC: – Sigurno.
VIMPULŠEK: – Vi znate točno koliko?
STEPINAC: Otprilike znam.
VIMPULŠEK: – Čudnovato je da ne znate koliki je broj Srba prešao na katoličku vjeru, a znate koliki je broj Hrvata prešao na pravoslavnu vjeru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Stepinac i Bakarić na dočeku Tita u Zagrebu

Citirani dio iz zapisnika sa suđenja samo je kapljica u moru neistraženih kontroverzi te naravi, zbog čega Piskač odlično konstatira: “Poslije završetka rada mješovite komisije potpuno je deplasirano kardinala Stepinca promatrati u relacijama hrvatsko-srpskih i srpsko-hrvatskih kontroverzija. Osporavanje Stepinčeve svetosti bilo je razlog Papina utemeljenja mješovite komisije. Osporavanje utemeljeno na mitovima, lažima, montažama i krivotvorinama srpska je specijalnost uzdignuta na čast državne politike. Stepinac je političko pitanje Srbije, Srpske pravoslavne crkve i njihovih trabanata. Za katolike, Zapad i Vatikan, Stepinac nije političko pitanje. On je za zapadnu uljudbu prije svega svjetionik i putokaz ispravnoga ODNOSA PREMA TOTALITARIZMIMA. Bilo da je riječ o velikosrpskom, ustaškom ili jugokomunističkom. Prema tome, ako doista želi slijediti pozitivan Stepinčev primjer, hrvatska država mora jasno i glasno, nedvosmisleno i kontinuirano osuđivati velikosrpski (1918. – 1941.) i komunistički (1945. – 1990.) totalitarizam na jednaki način kako to čini i s ustaškim režimom (1941. – 1945.)”.

Poznat je slučaj organiziranoga prelaska na pravoslavlje i u srpstvo npr. u Visu na Visu 1933/34., ima i onih kontroverznih dubrovačkih, hercegovačkih i bosanskih konverzija, ali doista, je li itko ikada temeljito istražio koliki je broj Hrvata preveden na pravoslavnu vjeru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, što je spominjao Stepinac, a usput, je li itko ikada prekrštavanje kao metodu koja je samo jedan korak u procesu odnarođivanja Hrvata, zajedno sa svime što uz prekrštavanje ide, ne samo kad je posrijedi pravoslavlje i/ili ateizam, uopće pokušao sustavno istražiti, makar hladno historiografski, bez političkih ocjena?

“Srbija i SPC jedine na svijetu službeno ne priznaju i nikad ne će priznati svetost Alojzija Stepinca. To je jedini opipljivi rezultat jednogodišnjega rada Papine mješovite komisije”, zaključuje Piskač.

No, ako je tomu već tako, ne bi bilo loše kad bi i Srbija, i SPC, i papinska Mješovita komisija i srbijansko-srpska, hrvatska, vatikanska i svjetska historiografija, u tom jedinstvenom kontekstu istražili i pojavu te opsege pokrštavanja i prekrštavanja Hrvata te uopće nasilne oblike vjerske represije koja se s povodom i bez povoda događala tijekom sva tri spomenuta totalitaristička državnopravna okvira u kojima su Hrvati živjeli tijekom 20. stoljeća. Ne zbog “ravnoteže žrtava” ili “ravnoteže zločinaca”, jer je pokušaj uspostavljanja i dokazivanja takve “ravnoteže” zločin sam po sebi, već jednostavno, zbog suočavanja s istinom, kojemu suočavanju kao polazišnoj točki, politička previranja, političke pretenzije i političke smjernice ionako ne predstavljaju nikakvu pomoć, već samo uteg i sudbonosni otežavajući faktor.

Mate Bašić/ProjektVelebit

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Velimir Bujanec: “DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN”

Objavljeno

na

Objavio

DOBAR SRBIN I LOŠ SRBIN…

Dobar Srbin je branio Hrvatsku i zna da je Srbija, uz pomoć jugo-komunističke JNA i paravojnih terorističkih postrojbi (četnika) izvršila agresiju na Hrvatsku državu.

Loš Srbin već dulje vrijeme na našoj nacionalnoj televiziji napada sve što je hrvatsko, a sada bi mijenjao i karakter obrambenog Domovinskog rata.

Dobar Srbin se sa lošim Srbinom nije upuštao u detaljnije rasprave; čovjek je od velikosrpske agresije branio hrvatski Vukovar i stao je na stranu DOBRA – protiv ZLA. Pa čak i u vlastitoj obitelji.

Loš Srbin bi trebao znati da je nad Hrvatskom izvršena krvava agresija, da su sve zapovijedi tijekom te agresije stizale iz Beograda i da je to u konačnici, potvrdio – Međunarodni sud pravde u Haagu.

Međutim, loš Srbin namjerno manipulira, iako možda zna koliko je tisuća Srbijanaca u Srbiji mobilizirano za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku, kasnije i BiH. Najvjerojatnije ne zna koliko Srbijanaca u Srbiji danas prima invalidnine i mirovine za sudjelovanje u agresorskim ratovima.

Lošeg Srbina svakako se ne može nazivati četnikom, ali moglo bi se reći da spada u skupinu nekadašnjih jugoslavena, sada jugonostalgičara… I zato je on loš Srbin čak i za mnoge Srbe!

Država lošeg Srbina je krepala 1990. godine – a onda je krenula agresija kojoj su se priključili mnogi loši Srbi; htjeli su živjeti u jednoj državi – zvala se ona ‘Velika Srbija’ ili ‘Jugoslavija’, svejedno.

Uglavnom, dobri Srbi su branili svoju Hrvatsku, kao hrvatski branitelji – od loših Srba svih vrsta. Izjava lošeg Srbina da se u Hrvatskoj “vodio građanski rat” slično je uvredljiva kao i izjava jednog političkog klauna da se u Vukovaru “nije dogodio genocid”… Politički klaun izjavu kojom je negirao genocid dao je lani, a loš Srbin je negirao agresiju baš danas, na dan pada Borova Naselja.

U svakom slučaju, danas je jedan dobar Srbin pokazao lošem Srbinu da je prije svega – loš voditelj!

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Objavljeno

na

Objavio

Je li konačno vrijeme da se tog Stankovića makne s državne televizije koju mi svi, a ne samo njegovi istmišljenici, pod prijetnjom ovrhe moramo plaćati? Neka peticija, prosvjed, nešto?

Osim što isljednički muči goste u studiju koji mu nisu istomišljenici, sad je počeo gnojiti i o građanskom ratu.

Milijun puta do sad uvjerljivim je argumentima dokazano da su Milošević i beogradska politika prvo htjeli unitarnu jugoslaviju pod dominacijom Srba, a kad to nije uspjelo onda su prešli na plan B, velika Srbija s zapadnim granicama Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a kad je realizacija i tog plana postala upitna onda je bilo “uzmimo najviše što možemo”.

I operacionalizacija tog plana je jasno vidljiva, u više faza, od operacije “RAM” odnosno agresije na Hrvatsku 1991. do druge faze u BiH u proljeće 1992. kad su velikim klještima planirali zatvoriti Sarajevo, a malim klještima Dalmacija preko Kupresa i Livna na sjeveru te Mostara i Čapljine na jugu.

Ako je rat bio građanski, što traži užički korpus prilikom napada na Dubrovnik, ili što banjalučki korpus traži prilikom napada na zapadnu Slavoniju i Banovinu? Što novosadski korpus ima napadati i bacati stotine tisuća granata na Vukovar?

Da bi Stanković to sveo na dio lokalnih Srba, koji su ovdje imali ulogu trojanskog konja, i s kojima bi posao završila naša policija sama, bez ZNG-a i HV-a, da im nije bilo otvorene i logističke i vojne potpore Beograda?

Dakle, Stanković može terorizirati i mog imenjaka Mišića, časnog čovjeka, vukovarskog branitelja koji voli svoju domovinu i koji ne moli Boga da grmi u Hrvatskoj a da kiša pada u Srbiji, kao i sve ostale svoje neistomišljenike.

A ja imam jako dobro pamćenje, i danas se živo sjećam kad je u njegovoj emisiji gostovao notorni Aleksandar Tijanić, Miloševićev “ministar informisanja” koji je u toj emisiji otvoreno veličao četništvo, a Stanković ne samo da mu se nije suprostavio, nego se pravio gluplji nego što jest.

U pola emisije Tijanić mu kaže “Nećete valjda da mi kažete da se slučajno zovete Aleksandar?” A Stanković odgovara “Molim, ne razumijem.”

Na kraju emisije Stanković postavi pitanje, a Tijanić njega pita:
“Jel vi to mene pitate kao Srbin Srbina?”
A Stanković ponovo odgovara:
“Molim, ne razumijem…”
Zanimljivo kako “razumije” kad mu u studio dođe netko tko voli Hrvatsku.

Taj Stanković već 17 godina tako gnoji otkad ga je na to mjesto postavila Račanova vlada nakon provedene najveće čistke u povijesti HTV-a. Taj Stanković je tv-simbol detuđmanizacije.

I zato ponavljam, nama je potrebna lustracija detuđmanizacije, potrebno je ukloniti i sankcionirati sve što se u tom bolesnom kovitlacu bolesne mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku popelo na gore u hijerahiji, bilo medijskoj, bilo političkoj, ili bilo kojoj drugoj.

A ne da mi iz tjedna u tjedan moramo slušati laži koje su milijun puta oborene uvjerljivim argumentima, da moramo gledati kako se s jedne strane titra jugoslavenčinama i kojekakvim probisvjetima i lažovima, dok se s druge strane isljeđuje ljude koji vole svoju zemlju, a posebno branitelje, dok drugi branite

lji koji to gledaju gube živce, i u nemoći da bilo što po tom pitanju učine dolaze na ideju da naude sami sebi.

Zbog tipa koji ima 50-ak tisuća kuna plaću, i pravi se gluplji nego što je, agresiju na Hrvatsku naziva građanskim ratom, a pravi građanski rat kao što je onaj između Hrvata i Muslimana u BiH naziva hrvatskom agresijom.
Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

Predrag Nebihi

NU2: Predrag Mišić Stankoviću: Ovdje nije bio nikakav građanski rat!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari