Pratite nas

Komentar

Koliki je put od katolika do ‘ustaše kojeg se mora ubiti’?

Objavljeno

na

Nekad davno, možda 2008. kao novinar sam radio prilog o polaganju vijenaca ispred Vječne vatre u Sarajevu. Ne sjećam se povoda. Nije ni bitno, piše Tvrtko Milović

Izjave su mi dali Alija Behmen, tadašnji gradonačelnik Sarajeva, i Željko Komšić, član Predsjedništva BiH u prvom mandatu. Obojica su tada nastupali kao visokopozicionirani članovi SDP-a i, obavezno, dokazani antifašisti.

Behmen je dao nekakvu sterilnu izjavu evocirajući uspomene na antifašističku borbu. Uspomene koje nisu njegove nego ih je negdje čuo, pa repetirao u obliku najdosadnijih floskula.

Mnogo zanimljiviji sugovornik je bio Željko Komšić, tada još uvijek neobičan na najvišoj poziciji izvršne vlasti.
Komšić se pokušao nadovezati na Behmena pa je nastavio o fašizmu. Nastojeći biti aktualniji i pametniji, Komšić je počeo pričati o „fašizmu koji je danas prisutan“.

Koliko god to danas izgledalo neobično, te 2008. riječ fašizam je zvučala dosta grubo. Ona nije bila dio javnog diskursa. Nitko nije poliitčke protivnike nazivao fašistima, pogotovo ne u dnevno-političkom kontekstu. Tek bi poneko stidljivo nazivao Radovana Karadžića „nasljednikom fašističke ideologije“.

Ipak Komšić, u želji da da istakne vlastitu odlučnost, počeo je govoriti o današnjim fašistima. Kako je tada još bilo novinara spremnih postaviti neugodno pitanje, netko ga je upitao „a tko su danas fašisti!?“

Komšić se krenuo vrpoljiti i mudro poručivati kako ih „ima, ali se kriju“.

Onda je išlo pitanje: „Pa kako se kriju ako vi znate za njih?“

Komšić je već tu bio revoltiran, pa je odgovario sebi karakterističnim retoričkim pitanjem: „a vi tvrdite da ih nema!?.

Novinar se i tu snašao: „Jel Milorad Dodik za vas fašist?!“

Komšić, opet zatečen, se samo povukao i rekao da je „on svoje rekao“.

Dvanaest godina poslije, Željko Komšić nema šefa Zlatka Lagumdžiju, niti mentora Harisa Silajdžića koji bi sputavali njegov osebujni antifašistički repertoar, niti ima novinara koji bi mu postavljali suvišna pitanja. Komšiću je danas sasvim otvoren put da nazove Republiku Hrvatsku, katoličku Crkvu i sve hrvatske političare u BiH jednostavno – ustašama.

Što se dogodilo u međuvremenu?
Te 2006., 2007., 2008. još je bilo kakvih-takvih manira u politici. Postojalo je barem načelno uvažavanje protivnika.
Današnja retorika je takva da čini bilo kakav dijalog, da ne kažemo kompromis – nemogućim.

Prema subjektivnom doživljaju, mislim da su se stvari otele kontroli upravo 2007. godine.

Nekoliko godina prije toga, najgledaniji TV politički show bio je „60 minuta“ na FTV. Osim što je FTV tada bila najutjecajnija i najgledanija televizija, „60 minuta“ su bili najgledaniji i najutjecanijih 60 minuta programa.

S obzirom da je FTV javni emiter, i kao takav još uvijek u ozbiljnom dijelu javnosti prepoznavani i prihvaćani kao objektivan i relevantan medij.

Ne ulazeći u načine kako je došlo do toga, tih godina je putem uredništva i menadžmenta SDP poptuno preuzeo kontrolu nad FTV i vrlo brzo započeo vlastiti medijski obračun sa svima.
Prvi je „stradao“ Milorad Dodik koji se od miljenika „sarajevske čaršije“ i međunarodne zajednice pretvorio u kriminalca. Voditelj i urednik Bakir Hadžiomerović brzo je otpustio sve kočnice u obračunu s Dodikom pa su se stvari otele kontroli.

Što je nekad bio pokušaj ozbiljnog političkog magazina, vrlo brzo se pretvorilo u ring za obračun s Dodikom. Nije se dugo čekalo ni na uvrede. Tko je počeo prvi nije ni bitno, jer kasnije ćemo vidjeti da su uvrede, osobne ali i one vulgarne, postale svakodnevni repertoar i Dodika i Bakira Hadžiomerovića, i FTV, a zatim i SDP-a.

Kako su upravo 2006. zbog SDP-ove igrice sa Željkom Komšićem, SNSD i HDZ započeli svoje povijesno približavanje, vrlo brzo se na meti „60 minuta“ našao i Dragan Čović.

Praktično, svi prilozi emisije bili su posvećeni diskreditaciji Dodika, Čovića i njima bliskih suradnika. Kada bi nestalo materijala, jednostavno bi se uradila montirana snimka u kojoj se sugerira kako su navedeni – fašisti.

S obzirom da je Bakir Hadžiomerović oduvijek patio od manjka vokabulara, on se držao nekoliko njemu dragih termina. Jedan od njih je – fašist.
Za urednika Hadžiomerovića jednostavno nije bilo drugog opisa neistomišljenika od – fašiste.

Kada najpopularniji TV voditelj, u najpopularnijoj emisiji na najpopularnijoj televiziji, bez zadrške godinama naziva fašistima desetine najistaknutijih predstavnika dva konstitutivna naroda, ne treba čuditi što je sveopća raširenost fašizma pokorila javni prostor.

Svi koji su imali želju nazvati Dodika i Čovića fašistima dobili bi medijski prostor u „60 minuta“. Osebujni gosti koji bez zadrške vrijeđaju druge dodatno su podigli gledanost emisije, a drugi mediji nisu imali izbora nego „pratiti“ stil koji očito daje rezultate. Do 2009. skoro sve televizije na bosanskom jeziku imale su svoje verzije ekstremnog političkog programa.

Pred izbore 2010. svi takvi mediji našli su se blizu SDP-a dižući mu popularnost, a zauzvrat dobivajući garancije materijalne dobiti. Marketinga, što bi rekli…

Sve je kulminiralo izbornim trujumfom SDP-a 2010. godine, kao i najuvjerljivijom pobjedom omiljenog „antifašiste“ Željka Komšića.

Ne ulazeći dalje u političku povijest, činjenica je da se u ovom periodu dogodila devalvacija termina fašizam. Tako smo od poslijeratnog ustručavanja teških termina koji bi mogli povrijediti osjećaje postratnog društva, došli do 2020. godine u kojoj su svi neistomišljenici fašisti.

Inače, etiketiranje nekog fašistom nije samo posljedica Hadžiomerovićevog skučenog rječnika. Radi se o svjesnoj diskreditaciji neistomišljenika, kojeg nakon proglašavanja fašistom legitimiraju sve napade na njega. Pa i fizičke. Jer, kako vidimo po općem raspoloženju u BiH, fašiste ne zaslužuju drugo nego smrt.

Vidimo to ovih dana. U sarajevskoj javnosti dominira teza da su u Bleiburgu svi bili Ustaše, a konsenzus je da ‘sve Ustaše treba pobiti’.

Fašistizacija neistomišljenika odavno se odmakla od Milorada Dodika, Dragana Čovića i članova njihovih stranaka. Prenijelo se to i na šire nacionalne kolektive, a kako vidimo po članu Predsjedništva „svih građana“ fašisti su i susjednim državama i vjerskim zajednicama.

Ovakav diskurs karakterističan je za predratna i ratna vremena, pa se stoga teško oteti dojmu da se i ovo kontinuirano održavanje predratnih tenzija radi s namjerom trajne mobilizacije.

Misa za žrtve Blajburga najbolji je pokazatelj ekstremizma koji se nastanio kod samoproglašenih antifašista. Banalni, i u biti svakodnevni vjerski čin molitve, pretvoren je kao u čin agresije protiv bošnjačkog naroda.

Proglašenjem protivnika fašistom, automatski sebe proglašavate antifašistom. Zauzimanjem ovakve moralne superirornosti, trajno se onemogućuje bilo kakav kompromis između političkih suparnika.

Bijes sarajevske javnosti protiv temelja teološkog učenja katoličke crkve (molitva za sve duše) samo je posljedica raspada sistema političkog bontona koji je počeo 2007., a danas samo doživljava očekivani vrhunac.

Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marijana Petir je politički kapitalac po mjeri Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

 „Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze. Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati“, navodi novinar i hrvatski branitelj Čutura.

 Predizborna kampanja pomalo se zahuktava, slažu se liste, okupljaju stranke, priključuje se neovisne kandidate. Za sada je najzvučnije ime Marijane Petir. „Politički kapitalac“ Marijana Petir potvrdila je i na nedavnim izborima za EU parlament da za tri dana može prikupiti glasače gdje je dobila više od 40 000 glasova i to bez kampanje. U EU parlament su otišli anonimci, s par stotina glasova, a što se danas pokazuje promašenim „niš koristi za Hrvatsku“. Petir se ponovno vratila u politiku s kandidaturom za sljedeće parlamentarne izbore. O politici Marijane Petir te što to znači za hrvatsko selo, prokomentirao  je novinar Vlado Čutura koji se tom problematikom bavi tridesetak godina. „Povratak Marijane Petir u hrvatsku politiku je bogatstvo, bez obzira na kojoj i na čijoj listi se našla“, navodi Čutura.

Nadalje ističe Čutura, to je profil suvremenoga političara s jasnim demokršćanskim načelima, potpuno jasnim za razliku od mnogih koji tu sintagmu uzimaju po potrebi. „Imao sam priliku s njom surađivati, pa se prisjetim dok je bila dožupanica Sisačko-moslavačke županije, pokrenula je više od 11 tisuća gospodarstava u toj županiji. U to vrijeme bio sam urednik glasila ‘Glas sela’. Ta županija je cvjetala u to vrijeme, od vinara, ratara, uzgajivača konja i niz drugih poljoprivrednih aktivnosti.“ Novinar Čutura koji je dragovoljac Domovinskoga rata navodi da se Marijana Petir istodobno borila protiv korupcije i kriminala.

„Tada mi je dala podatke o zloporabi položaja tadašnje županice koje sam osobno nosio u DORH i prijavljivao. Tek je kasnije, političkom voljom, jer se radilo o SDP-eovki, raskrinkan taj kriminal na koji je Marijana Petir godinama upozoravala.“ Čutura ističe da je ispod novinarskoga radara prošlo zalaganje Marijane Petir za hrvatske branitelje, posebno borba protiv tzv. srbijanskoga zakona „mini Hag“.

U to vrijeme svi dragovoljci i oni koji su se borili za Hrvatsku prije njezina priznanja trebali su završiti pred srbijanskim sudovima. Hrvatski narod brzo zaboravlja, na primjer slučaj „Veljka Marića“? Pa njega je Marijana Petir izvukla od mučeničke smrti iz srbijanskoga zatvora. „Zalaganje za pravdu i odgovornost zločinaca za ubijenu djecu u Domovinskom ratu, Marijana Petir je jedina političarka, jedina, koja je ishodila kod Europske komisije da se zločinci moraju kazniti.“

Novinarskim iskustvom Čutura, koji je radio za više od stotinu medija, a još je aktivan u desetak tuzemnih i inozemnih televizijskih, radijskih, pisanih i inih medija promatra prizmu današnje politike. „Danas se ne može ništa pojednostaviti, zapravo političari su često konvertiti, a u Hrvatskoj je oporba uvijek dijagnostičar, bez obzira o kome se radilo. Isključivo su dijagnostičari, ali nema terapije. Nije hrvatski narod glup da neprestance sluša dijagnoze.

Treba mu terapija. Rijetka političarka koja nudi terapiju, a ne govori o dijagnozi je Marijana Petir. Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu iz grupacije Europske pučke stranke dobitnica je EU Oskara u kategoriji poljoprivrede. Tu je napravila niz pomaka za europsku poljoprivredu, a poseban doprinos dala je za hrvatsku poljoprivredu. To se može u nedogled nabrajati.“ Marijana Petir više je puta vodila mlade poljoprivrednike u Europski parlament, razmjenjivali su iskustva s drugim poljoprivrednicima zemalja Europske unije, izborila se za poticaje, za ribare… Istinu valja priznati!“

O demokršćanstvu Marijane Petir, Čutura navodi: „To je osoba koja se ne srami svojih svjetonazora i uvjerenja sam, kao novinar da većina Hrvata dijeli njezino mišljenje i stavove. Hrabrost i jasni stavovi te žene, od neradne nedjelje, čuvanje okoliša, radničkih prava, zatim prava hrvatskih branitelja – potpuno su jasni. Jasni demokršćanski stavovi.“ Novinar Čutura navodi i organiziranje simpozija o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. „Mrijana Petir je organizirala izložbu i simpozij o bl. Alojziju Stepincu u EU parlamentu. Zanimljivo je da su došli na simpozij zastupnici pojedinih država, pa i potpredsjednica EU parlamenta, a hrvatski SDP-ovci nisu se pojavili. Tu je suvišan svaki komentar. Ako netko bojkotira hrvatsko, postavlja se pitanje – koga zastupa?“ Nebitna je platforma, važan je sadržaj!

Božidar Bebek

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Izbori: Domoljubna sujeta i razmažena derišta dovode SDP na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Mjesec dana je do izbora u R. Hrvatskoj. Te izbore će, po mojoj skromnoj procjeni, odlučiti nitko drugi nego kalkulator. Na što mislim.

Naime, sustav zbrajanja mandata ide po D’Hondtovoj metodi. Ta metoda favorizira onoga tko će biti prvi u svakoj od 11 izbornih jedinica. Tako neka stranka može dobiti npr. 28% glasova, druga nakon nje 25%, treća 18% itd. U takvome stanju ovaj prvi ima velike šanse da mu se pribroji mandat više od onih glasova koji ne prijeđu izborni prag. Budući da je jasno kako su se na strani onih koji se drže strankama desnoga centra i koje govore da promiču konzervativne i domoljubne vrijednosti formirala tri bloka (HDZ, Domovinski pokret i Most) jasno je da će tu glasači sličnih orijentacija biti podijeljeni.

Usto na lijevo-liberalnoj strani ne postoji jaka konkurencija slijednicima komunističke partije SDP-u. U tom stanju oni će, bez obzira što imaju najgori kadar i loše kandidate i nedorasla predsjednika, ni krivi ni dužni, a najmanje zaslužni, doći u poziciju relativnoga pobjednika. Matematika je jasna. Kad se bude prikazivala karta Hrvatske u izbornoj noći ona će se crveniti premda će SDP možda dobiti u prosjeku 25% glasova. U takvome stanju mogu čak računati na oko 60 mandata. Skupa tri bloka desnoga centra mogu dobiti oko 43% glasova, što je za 18 postotaka više od rezultata SDP-a, ali se karta Hrvatske neće pretvoriti u plavu boju ili žutu boju.

Na ovim izborima, što je jako dobro, u sva tri bloka desnoga centra ima sjajnih imena i kandidata. U Most su ušli novi ljudi s intelektualnom i vjerskom dimenzijom, u Domovinskom pokretu Miroslava Škore imamo niz izvrsnih kandidata koji istinski promiču domoljublje i konzervativne vrijednosti, unutar HDZ-a koji je morao proći razne faze čišćenja također postoji dobar broj kandidata koji bi dobro promicali vrijednosti desnoga centra.

Stoga, ako se ne želi ući u kuknjavu dan nakon izbora, bilo bi razborito stati na loptu. Bilo bi uputno da se domoljubna tri bloka međusobno ne optužuju i napadaju. Time se u biti vodi besplatnu kapanju za SDP. Iznosite programe, govorite što možete bolje, poštenije, pravednije učiniti za našu Domovinu.

Promičite vrednote kršćanstva, domoljublja i kulturu života. U borbi za saborsku poziciju treba prestati i stati s blaćenjem jednih prema drugima. Ta gesta već bi bio znak vašega budućega rada. Nastojati Hrvatsku odvesti ondje gdje ona pripada i isticati domoljublje, a klevetama jednih prema drugima dovesti nesposobni SDP na vlast je znak političke sljepoće i plitkoga shvaćanja stvarnosti.

Umjesto tih prepucavanja neka domoljubno političko krilo uzme kalkulator u ruke i neka se zbroje. Matematika je jasna i neumoljiva. Matematika je po sustavu D’Hondta čak i nepravedna. No, dok se igra po tim pravilima njih se treba držati i na njih računati. Svima je jasno da ni jedna opcija neće sama moći sastaviti vlast. Najizglednija je opcija da će vlast moći sastaviti trojac (Domovinski pokret, Most i HDZ). Tu, po meni, nema vremena za sujetu, romantiku i glumu razmaženoga derišta.

Ako je politika borba za vlast, a to po svom habitusu ona jest, onda se u tom stanju mora misliti na ono što će biti nakon izbora. Nije dobro popljuvati buduću nevjestu (snahu) i onda s njom nastaviti živjeti pod istim krovom. Kršćanski nije uputno konkurenta blatiti kako bi se izišlo iz blata. Stoga, apeliram, da nam se ne bi ponovio sindrom Milanović, kalkulator u ruke, a taštinu ostavite po strani u ime općega dobra naše drage Domovine i njezinih divnih ljudi. Kao hrvatski državljanin pozivam da iziđete na izbore. Nemojte ostati u kući. Kao svećenik-pastir pozivam vjernike da iziđete na izbore jer je i to način, uz Božju pomoć, stvaramo bolji svijet.

dr. fra Mario Knezović, fratar.net

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari