Pratite nas

Kolumne

KOLIKO JOŠ DEKLARACIJA TREBA HRVATSKA NACIJA?

Objavljeno

na

Njih dvjestotinjak lingvista, književnika, znanstvenika, aktivista i drugih osoba iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske potpisalo je Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Tvorci Deklaracije tvrde kako su jezici građana Bosne i Hercegovine, Crne Gore Srbije i Hrvatske u stvari jedan zajednički jezik.

Zoran Čapalija – Čaplja

U Deklaraciji navode kako „inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti“.  No iza ovog paravana krije se nešto sasvim drugo i to vrlo pogubno za hrvatske nacionalne interese.  Deklaracija govori o građanima a ne o narodima s ciljem uklanjanja nacionalnih identiteta kako bi se putem zajedničkog jezika lakše došlo do krajnjeg cilja, a to je stvaranje nove zajedničke države. Razvidno je kako je ova inicijativa u stvari na tragu ostvarivanja ciljeva Memoranduma II.  Mnogima s liste potpisnika bilo bi drago kad bi se ta nova država zvala Jugoslavija. Analizom liste potpisnika vrlo lako je zaključiti kojim narodima pripadaju pojedini potpisnici i odakle vjetar puše. Na njihovu žalost ova će inicijativa ostati samo kao neuspjeli pokušaj  ili pak  bolje rečeno kao neuspjela provokacija intelektualno nedoraslih osoba. Mislim da najveći problem ostaje „Hrvatima“ potpisnicima jer svi drugi u konačnici imaju svoju matičnu državu i ako požele imaju kamo otići. Na kraju će sva sramota ostati na korisnim budalama kao i uvijek do sada.  Nažalost i danas neke hrvatske guske srljaju u englesku maglu. Gospodo s liste potpisnika drago nam je da ste se vašim potpisom deklarirali.

Bilo bi dobro podsjetiti se nekoliko činjenica o srpskom jeziku i njegovom nastajanju. Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječima (Српски рјечник истолкован њемачким и латинским ријечма) napisao je i objavio Vuk Karađić 1818. i prema njegovim riječima bio je to jedan od najvažnijih srpskih koraka u borbi za jezik jer je predstavljao osnovu srpskog književnog jezika i bio je „čisti narodni jezik“. Pisan je na ćirilici i ijekavici i sadrži  26.270 riječi te donosi i novu slovnicu jer Vuk u taj rječnik  uvodi šest slova: J iz latinice (koje se u latinici obilježavalo kao ï), Lj, Nj, Đ, Ć i Dž. Vrlo je zanimljiva činjenica da u tom rječniku nema slova H jer je Vuk tvrdio kako slovo H ne postoji. Dakle treba ga izbaciti iz azbuke (abecede). Kako onda reći da smo mi Hrvati i kako se zove naša država. Vjerojatno smo  Rvati a naša država je Rvatska, ili pak nema potrebe za tim riječima jer mi kao narod jednostavno ne postojimo. Taj problem Vuk u predgovoru rječnika pojašnjava izjavom kako se tu radi o zajedničkom jeziku pravoslavnih kršćana i pravoslavnih katolika, tvrdeći kako su štokavci Srbi katolici i da se uglavnom nazivaju Hrvati. Druga velika zanimljivost ovog rječnika je vrlo veliki broj psovki koje Vuk unosi u rječnik po nagovoru Jerneja Kopitara i Jakoba Grimma.

Jernej Kopitar, tadašnji ravnatelj bečke dvorske knjižnice, vrlo perfidno pomaže Vuku  pri oblikovanju  Srpskog jezika utemeljujući ga na štokavici, pa tako udaljava Srbe od istočnog pravoslavlja vežući ih s Hrvatima. Istovremeno Kopitar radi na razvoju Slovenskog jezika odvajajući ga potpuno  od Srpskog jezika praveći tako pripremu kojom bi se u budućnosti nakon jezičnog odvajanja  i politički potpuno odvojili. Svjestan kako je hrvatski nacionalni pokret sve snažniji i kako će sukob oko jezika i drugih nacionalnih ciljeva započeti između Hrvata i Srba, Kopitar predviđa kako će Slovenija iskoristiti taj sukob i tiho pobjeći iz kandži velikosrpskog režima.

A kako je stvarno nastao Vukov rječnik? U preglednom članku „POSTIGNUĆA ISUSOVAČKIH LEKSIKOGRAFA DOPREPORODNOGA RAZDOBLJA“ (UDK 81’374:27-789.5) pater Vladimir Horvat, D.I.  16.VIII.2010.  navodi  kako je  Vukov Srpski rječnik (1818) nastao je prema rječnicima isusovaca leksikografa: Kašića (1599?), Mikalje (1649), Habdelića (1670), Della Belle (1728). Uz mnoge hrvatske riječi Della Bela donosi hrvatske narodne poslovice, koje je obilno prepisao Vuk Karadžić, ne naznačivši izvor. O tome je pisao i varaždinski lingvist Franjo Galinec, Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadžić – Vrela i prinosi, posebno izdanje br. 3, Zagreb 1944. Potpuno je jasno zašto su Franju Galineca ubili su partizani 1945. na cesti  kao „narodnog neprijatelja“.

Današnjim jezikom Vuk Karadžić nije ništa drugo nego plagijator, a hvala Bogu imao je odakle i plagirati. Do vremena kada nastaje Vukov rječnik Hrvati su ih imali čitav niz vrlo dobrih rječnika i slovnica (Slovnice: Kašić 1604., Križanić i Dellabella 1728., Reljković 1767., Lanosović 1778.; rječnici: Vrančić 1595., Mikalja 1649., Habdelić 1670., Belostenec 1740., Jambrešić 1742., Stulli 1801., 1806. i 1810.)

Vukovu borbu zasnovanu na izjavi (Srbi svi i suda) na području Dalmacije nastavlja Andrija Barić  izdavanjem knjige „Slovnica sèrbsko-ilirskoga jezika za děcu u Dalmacii i u druzih dèržavah jugoslavjanskih“, izdane u Splitu (1. izdanje 1851., 2. izdanje 1861.). Stvaranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine za sve nesrpske narode započinje pravi pakao.  Prethodno posijano jezično sjeme u Dalmaciji, a poglavito u Splitu, imalo je dakako puno utjecaja na stvaranje organizacije JNNO 1921. (Jugoslavenska napredna nacionalistička omladina) iz koje kasnije nastaje ORJUNA 1922. (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Na pripremljen teren ubacuje se Milan Pribičević, dvije godine mlađi brat zloglasnog četnika Svetozara Pribičevića, i to na mjesto vođe ORJUN-e. Kamo je to odvelo svima je poznato no nažalost i danas ima onih koji se zanose idejama tih zloglasnih protuhrvatskih organizacija. Ima li takvih i među potpisnicima ove Deklaracije? Hoće li nam opet pričati o bratstvu i jedinstvu temeljeći svoje tvrdnje na umjetno stvorenom zajedničkom jeziku?  Hoće li to bratstvo i jedinstvo biti po već isprobanom načelu za koje  Hrvati  imaju definiciju: „Bratstvo i jedinstvo je kad Jovica vozi Ivicu u Marici niz Ilicu“.

Od samog početka velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom pa sve do agresije na Hrvatsku  i Domovinskog obrambenog rata u kojem su Srbi iskazali silnu mržnju prema svemu što je Hrvatsko i počinili strahovite zločine, Hrvatima je zauvijek dosta srpskog jezika i ćirilice.  Uzvici, pjesme  i ćirilični grafiti četničkih hordi bili su sredstvo ponižavanja Hrvata i nespojivo je sa zdravim razumom težiti spajanju ta dva jezika. Mi Hrvati imamo svoj nacionalni identitet  koji se iskazuje hrvatskim jezikom,  pismom, kulturom i tradicijskim vrijednostima i ne želimo te vrijednosti izgubiti pogotovo stvaranjem bilo kakve zajedničke integracije sa  agresorom. Tko će u Srbiji biti predsjednik, premijer ili kako će se govoriti i pisati u Srbiji, Hrvatima je potpuno svejedno. Srpskoj etničkoj skupini koja živi u Hrvatskoj, kao u ostalom i svim drugim etničkim skupinama, osigurana su sva prava pa čak i neka veća nego Hrvatima.  Onima kojima to ne odgovara dali smo i najveću slobodu, a to je sloboda kretanja pa mogu otići tamo gdje misle da će im biti bolje. Oni koji žele živjeti u hrvatskoj moraju se pomiriti s činjenicom kako je u Hrvatskoj službeni jezik Hrvatski, baš tako kao što je i engleski u SAD-u, njemački u Njemačkoj itd.  Svi koji poštuju zakone Republike Hrvatske dobrodošli su u Hrvatskoj, a onima kojima to ne odgovara široko je polje.  Dakle u Hrvatskoj nikada ormar neće biti šifonjer, klin neće biti čivija, vješalica neće biti čiviluk i td.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari