Connect with us

Kolumne

Koliku štetu čini kampanja da cijepljenje ne(dovoljno) pomaže?

Objavljeno

on

Na malo što povezano s korona krizom, uključujući i teško podnošljivu 50-dnevnu tamu „lockdowna“, se digla tolika kuka i motika kao na svjetlo na kraju tunela – cjepivo.

Isprva ga se demoniziralo jer je prebrzo razvijeno. Ajde, da ga je razvila samo jedna tvrtka znatno prije ostalih, ili da je to uspjelo tvrtkama u samo jednom dijelu multilateralnog svijeta, još bi se i nazirali elementi zavjere, no bi li to bio dovoljan razlog da se preventiva kao najbolji lijek odbaci? Na to se nadovezao problem dinamike isporuke cjepiva netom što se počelo masovno proizvoditi. Zatim su se pojavile glasine kako je većinski naručeno cjepivo nepouzdano, pa je i ono, na glasu kao pouzdanije, nabavljeno u dostatnim količinama. Naposljetku, problem više nije bio u tomu što odgovarajućeg cjepiva nema, nego što ga ima. Odjednom cjepivo ne pomaže. Ili barem ne pomaže dovoljno da bi opravdalo svrhu. Ako u nečemu i jest dobro, onda loše štiti od širenja zaraze, iz petnih se žila upiru dokazati oni koji ostavljaju dojam kao da im srce kuca za neuspjeh cijepljenja.

Brojke ne lažu, samo kažu tko laže

No, daju li im brojke za pravo? Usredotočimo se samo na one zabilježene u Hrvatskoj, koje u bitnome ne odudaraju od onih u usporedivim zemljama. Nedavno objavljeni tjedni podaci hrvatskih zdravstvenih službi pokazuju kako udio cijepljenih među zaraženima iznosi nešto više od 20%, i to u trenutku kad je procijepljeno ispod 50% cijele populacije. Budući da zaraženost, za razliku od težih oblika bolesti i smrtnosti, dobno ne diskriminira, činjenica da su približno jednako brojni skoro 4 puta manje podložni zarazi, neumitno pokazuje da cijepljenje štiti od zaraze oko 4 puta bolje od necijepljenja. Premda cijepljenje još bolje štiti od hospitalizacije i smrti, je li ta zaštita baš tako slaba da bi ju trebalo dovoditi u pitanje? Ona, doduše, s vremenom opada, no, neka se smanji s četverostruko na „samo“ dvostruko manju vjerojatnost zaraze, ne bi li i to ukazivalo kako cijepljenje još uvijek pomaže u usporavanju širenja zaraze?

Pritom valja napomenuti kako nema pouzdanijih studija o vjerojatnosti širenja zaraze na druge između cijepljenih i necijepljenih, premda se već iz teže zaražljivosti cijepljenih intuitivno dade naslutiti kako cijepljeni, i kad su zaraženi, vrlo vjerojatno i teže šire zarazu. Kako god bilo, i pod pretpostavkom da ju šire jednako kao i necijepljeni, usporavaju ju 4 puta. Podaci diljem svijeta potvrđuju kako cjepivo štiti još i bolje od hospitalizacije i smrtnog ishoda. Primjerice, najugroženije dobne kategorije (iznad 65 godina) u Hrvatskoj su procijepljene oko 75% (tri puta više je cijepljenih od necijepljenih), a među hospitaliziranima i umrlima je cijepljenih oko 3 puta manje. Kako trostruko brojniji trostruko rjeđe umiru, to znači da cijepljenje pruža oko 9 puta bolju zaštitu od bolničkog liječenja i smrti. Oni koji ne uvažavaju ove omjere, koji uvijek sivoj stvarnosti suprotstavljaju zamišljene crno-bijele krajnosti pod parolom „ili potpuna sigurnost ili ništa“, svjesni toga ili ne, zapravo šalju čudnovatu poruku – čim se umire, svejedno je koliko se umire! Čemu onda bilo kakva zaštita od čega god, kad se ionako i sa zaštitom posvuda može umrijeti?

Ne bi li ogadili cjepivo, silovatelji elementarne matematike, obično ponikli s fakulteta na kojima se gaji nesputana frazeologija, nepodložna bilo kakvoj iole suvisloj provjeri, a logička dosljednost nije na osobitoj cijeni, rado trabunjaju o dramatičnom porastu udjela cijepljenih među hospitaliziranima i preminulima. No, već elementarno poznavanje statistike pokazuje kako je to posve očekivana pojava. Primjerice, to što povećanje broja cijepljenih u najugroženijim skupinama s 50% na 75% prati i povećanje udjela cijepljenih među umrlima s 10% na 25% nipošto ne dokazuje da cijepljenje ne pomaže, niti da manje pomaže, nego u oba slučaja potvrđuje kako štiti 9 puta jače od najtežih ishoda. Naime, u prvom slučaju cijepljeni, premda jednako brojni, 9 puta rjeđe umiru, a u drugom, kao trostruko brojniji, 3 puta rjeđe umiru. Nakon što Hrvati, ako im Bog prosvijetli umove i srca, prijeđu 90% cijepljenih u najugroženijim dobnim skupinama, cijepljeni će među hospitaliziranima i umrlima činiti većinu, što, opet, ne će biti pokazatelj da cjepivo slabije štiti. Bez obzira što đaci iz magareće klupe nisu kadri shvatiti da to što 9 puta brojniji umiru u približno jednakom broju kao 9 puta manje brojni, zapravo znači da su od njih 9 puta zaštićeniji. Sve raširenije likovanje onih koji se tako silno vesele što će cijepljenih među umrlima i hospitaliziranima tada biti više nego necijepljenih (tako već i jest u visoko procijepljenim civiliziranim državama) zaziva samo jednu dvojbu. Što je u takvih užasnije – praznina u glavi ili pustoš u srcu?

Najjači argument u korist COVID potvrda

Možda i ponajveća podmuklost pobornika prava na drukčije mišljenje o utvrđenim činjenicama je nedavno ovlaš nabačena aluzija kako se povećana smrtnost u Hrvatskoj u ljetnim mjesecima, lipnju i srpnju, može dovesti u vezu s cijepljenjem. Na stranu sad što se radi o vrlo blagom porastu, još uvijek u granicama normale, jer i ranijih bi godina u tim mjesecima katkad bila zabilježena slična razina smrtnosti. Na stranu i to što su ti, sad silno zabrinuti zbog blagog porasta mortaliteta, donedavno lakonski omalovažavali u moderno doba nikad ni približno zabilježen porast smrtnosti u Hrvatskoj od 10 tisuća ljudi između lanjskog rujna i ovogodišnjeg svibnja.

Ali kako to da se ti genijalci ne pitaju – kad već taj blagi porast smrtnosti samouvjereno pripisuju cijepljenju, a ne recimo produljenom COVID-u – zašto je ta pojava zabilježena samo u zemljama jače pogođenima COVID-om. Kako to da u državama koje su se uspješno branile od COVID-a i prije pojave cjepiva (Danska, Norveška i Finska), a sad prednjače u cijepljenju, toga nema? Zašto i tamo cjepivo ne ubija?

Kako brojčani pokazatelji i elementarna logika jasno govore u prilog nužnosti cijepljenja, ono kao praktično i učinkovito oružje nesumnjivo predstavlja temelj odgovornog ponašanja pri suzbijanju zarazne bolesti. Stoga je svaka mjera koja cijepljenje potiče, napose ako se ono presporo odvija, dobrodošla. Prije svega, kako bi se pomoglo i onima koji ne žele pomoći ni sebi ni drugima. Pa što onda ima tako loše u proširenju uporabe COVID potvrde u okolnostima nedostatne, sporo rastuće procijepljenosti? Ta, ne bi li korist od toga bila dvostruka? Em znatno usporavaju širenje zaraze, em bi poslužile kao pritisak na one koji oklijevaju oko cijepljenja, a takvih je u Hrvatskoj još uvijek debelo previše. No, sve i da nije tako, nije li dovoljna preporuka u prilog toj mjeri što je narodni vidar Zoran Milanović – poslovično kritičan spram preporuka ljudi bezveznih, dosadnih života, koji su te i takve živote posvetili spašavanju tuđih života, ne isključujući pritom i one smislene i dinamične – izvalio da su COVID potvrde glupost, naišavši na pljesak priučenih matematičara? Ne predstavlja li to kristalno jasan poziv na njihovu što žurniju i rašireniju primjenu?

Šteta višestruko veća od združenog pothvata Milanovića i Petrova

One koji se ne osvrću na barem još dvije tisuće izgubljenih života, što već gotovo neumitno slijedi u razdoblju od rujna do kraja godine, a pravodobnim se cijepljenjem vrlo lako moglo spriječiti (jer cijepljenje je puno lakše i učinkovitije od pridržavanja mjera), nije zgoreg upozoriti na razmjere financijske štete koju država trpi kao rezultat združenog truda boraca protiv cijepljenja svih fela. Svejedno, smatrali oni da je cijepljenje štetno ili da preslabo pomaže, bili posrijedi ogorčeni protivnici cijepljenja ili mudrijaši koji bi prali ruke sjedeći na dvije stolice pod firmom prava na slobodu izbora. Ravnodušno se hvatajući moralne ekvidistance između prava na cijepljenje i prava na necijepljenje, takvi zapravo samo ponešto inteligentnije i uspješnije opstruiraju napore za suzbijanjem bolesti.

Pitanje je dana kad će broj hospitaliziranih u hrvatskim bolnicama prijeći 1000 ljudi zaraženih korona virusom, uz daljnji trend rasta, dok je u 15 puta mnogoljudnijoj, među ostalim, i uslijed raširene uporabe COVID potvrda znatno procijepljenijoj Italiji, taj broj već spao ispod 3 tisuće. A da su svi koji danas okupiraju bolničke krevete na vrijeme bili cijepljeni, oko 750 ih ne bi tamo ležalo. Pritom, samo jedan dan bolničkog liječenja od bolesti COVID-19 hrvatske porezne obveznike prosječno stoji 1500 eura po osobi (na respiratoru i trostruko više), ili 50 puta više od cijene koju je država platila za potpuno cijepljenje jedne osobe iznadprosječno skupim Pfizer cjepivom.

Drugim riječima, necijepljeni Hrvati svakodnevno nepotrebno sprže nešto više od milijun eura. Iliti – 28 milijuna eura u iduća 4 tjedna! A tu još nije kraj. Ilustracije radi, arbitraža protiv MOL-a bez ozbiljnijih izgleda za uspjeh u režiji Zorana Milanovića, koji ju je pokrenuo, i Bože Petrova, koji je pomno brifiran spriječio njezino povlačenje, Hrvatsku je zasad koštala dvostruko manje (14 milijuna eura), a afera „Fimi medija“ medijski opjevanog i osuđenog kradljivca, Ive Sanadera, čak 15 puta manje (14 milijuna kuna).

Valja naglasiti kako je iskazana računica krajnje konzervativna, što znači da će šteta uslijed nedostatne procijepljenosti po svoj prilici biti i nemalo veća. Naime, budući da cijepljenje jače štiti od skupljih oblika liječenja (respirator, ECMO uređaj) nego od same hospitalizacije, liječenje cijepljenog u prosjeku je jeftinije od liječenja necijepljenog. Uz to, masovnije bi cijepljenje obuzdalo i razmjere širenja bolesti, što bi smanjilo broj hospitaliziranih već i stoga što neki ne bi ni bili zaraženi, povoljno utječući na uštede troškova liječenja. K tome bi se zdravstvo odterećeno korone moglo punim plućima posvetiti pravodobnom otkrivanju drugih bolesti. Onih za koje su barjaktari borbe protiv cijepljenja donedavno trubili kako su zanemarene zbog korone, usput olako ignorirajući kako se od tih drugih uzroka od kojih se još uvijek umire više od korone, umiralo i prije nje, s tim da za njih, nažalost, ne postoji cjepivo koje bi smrtnost smanjilo desetak puta. Osim što bi se u uvjetima prigušenog COVID-a oslobodili dodatni zdravstveni resursi za preventivne preglede, vrijedi spomenuti i kako bi se uslijed psihološkog rasterećenja čitavog društva zasigurno povećao i odaziv na njih. Imajući sve ovo u vidu, sukus borbe protiv cijepljenja svodi se na ciničnu inačicu one – Kad se mnogo malih složi, tad se šteta stoput množi! Samo što njezini protagonisti više podsjećaju na vrane nego na vrapce. Naime, nakon njihova ubitačnog djelovanja sve se rjeđe čuje – živ, živ, živ!

Tko ih takve treba?

Tijekom svekoliko štetnog pothvata antivaksera i antimaskera u njihovu se ikonu, a što se pročulo i izvan granica Lijepe Naše, prometnuo glavom i bradom Zoran Milanović. Taj okorjeli odmetnik od zakona, bilo europskog, bilo hrvatskog, sad oslobođen bilo kakve financijske odgovornosti, poput lutalice u potrazi za neproživljenim vremenom protokolarno štuje vojsku i policiju, koje je na kraju premijerskog mandata, pored Hrvatske u investicijskom smeću, ostavio derutne s gaćama na štapu, da bi sad licemjerno cvilio o navodno slaboj im opremljenosti. Je li onda iskren kad se umiljava onima koji su branili Hrvatsku od napasti devedesetih, ili o njima u dubini duše jednako misli kao što misli o ono „malo dobrih ljudi“ na prvoj crti obrane od pošasti danas, čije živote vidi bezveznim i dosadnim čim mu se usude proturječiti? A proturječe mu uviđajući kako Milanoviću, kad je borba protiv širenja zaraze posrijedi, ambivalentnosti ne manjka. Sve je vrijeme, poput kakva ultramodernog katolika, pun razumijevanja za necijepljene i nepridržavanje epidemioloških mjera, da bi se sad odjednom odvažio čak i svoje najodanije saborske prirepke u formi dječje brojalice nazvati magarcima (tko se nije cijepio, magarac je bio!). Eto, napokon je bocnuo i one koji s visoka poručuju političkim suparnicima da ih neki upravo takve – primitivne, neuke, marginalne, uvijek spremne uprskati svaku akciju – trebaju, ne pitajući se tko to njih same, ne bitno drukčije, treba kad je akcija cijepljenja posrijedi. I ne samo ona.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati zapadaju u žalosno stanje raspolućenosti – vladajuća većina teži uljuđenoj Europi, a skoro pola naroda, uz zamašan vjetar s Pantovčaka, namisli srdaca vuku na istok, u tmurnu, ne tako davnu prošlost, čemu zorno svjedoči podudaranje razine procijepljenosti Hrvatske i Srbije gotovo u vlas. Treba li to čuditi ako u očima tog zapuštenog, istinski poganog dijela puka jedan biskup – kad u onome, čemu je posvetio život i o čemu je pozvan suditi, ne slijedi namisli njihovih srdaca – postaje KGB-ovac, a liječnik, koji savjesno postupa u okvirima svoje struke, podmukli soroševac? Pa kako onda iznimno sposoban i marljiv političar međunarodnog kalibra ne će biti samo običan briselski poslušnik? I kako onda svi oni odreda ne će biti tek puki plaćenici? Samim time što su u životu nešto ozbiljno radili svi su ti „plaćenici“ ujedno i moralno okaljani neizbježnim sukobom interesa. Samo oni, koji nikad nisu ništa drugo činili do ustrajali u tvrdokornom neposluhu ovlaštenom autoritetu, to nisu. Stoga je pravo pitanje odakle uopće naviru takve namisli srdaca bez i najmanjeg uporišta u krjeposti i razboritosti. Bit će da bolan odgovor leži u tome tko ih je, makar i necijepljene, svojim prepoznatljivim biljegom već čipirao. A tko bi ih drugi takve trebao?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari