Pratite nas

Razgovor

Kolinda Grabar Kitarović: Bez Hrvata nema ni BiH

Objavljeno

na

Iseljenike moramo uključiti u razvoj hrvatske države i društva. Moramo stvoriti politiku koja će osigurati potporu svakom našem iseljeniku koji se želi vratiti u Hrvatsku. U tom smislu moramo pojednostavniti stjecanje državljanstva, posebno onima koji neupitno mogu dokazati svoje hrvatsko podrijetlo. – Obiteljsko podrijetlo ne smije nikome biti ni uteg ni povlastica i moramo prestati s povijesnim podjelama. Hrvatska država je nastala na politici pomirbe. – Bez Hrvata nema ni BiH. – Moja suradnja s premijerom Plenkovićem je dobra i konstruktivna – rekla je Predsjednica u razgovoru za Fenix Magazin.

Euroatlantske aspiracije zemalja Jugoistočne Europe, pa tako i Bosne i Hercegovine, posebno su pogođene utjecajem nekih trećih zemalja u cilju pokušaja promjene njihovog političkog smjera. Poštujući suverenu odluku bilo koje zemlje za odabir svojeg političkog smjera, ne možemo tolerirati miješanje trećih strana u odluke koje mogu naštetiti interesima Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Nakon dugo vremena posjetili ste iseljene Hrvate u Južnoj Americi i njihove potomke. Što je bio motiv za tako dalek put?

– Motiv je bila obostrano izražena želja za posjetom, za obnovom veza između Hrvatske i naših iseljenika u zemljama Južne Amerike, za jačanjem nacionalnog zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske koje sam nazvala „globalnom Hrvatskom“. Hrvata je u svijetu danas približno koliko i u Hrvatskoj i odgovorna politika mora maksimalno uvažavati tu činjenicu kao snažan politički, gospodarski, kulturni i demografski potencijal i kapital nacionalne i državne politike. Želim naglasiti kako iseljenike treba u najvećoj mogućoj mjeri uključiti u razvoj hrvatske države i društva, bilo poticanjem povratka ili pak korištenjem iskustava stečenih u drugim zemljama.

Priče o povratku iseljenih Hrvata u domovinu, nažalost, ostale su samo priče. U međuvremenu je Republika Hrvatska suočena s pravom demografskom katastrofom. Koliko je realno da se iseljenike ili njihove potomke iz Južne Amerike može motivirati za dolazak u Hrvatsku kako bi se barem malo ublažili negativni demografski trendovi?

– Rekla bih da povratka ipak ima, doduše malo, ali ima. Isto tako, osobito mladi iz treće, četvrte, pa i pete generacije, pokazuju veliko zanimanje za dolazak u Hrvatsku, za učenje jezika i uspostavljanje veza sa zavičajem svojih predaka. Kada susretnete mlade koji su tako daleko od Hrvatske, bilo u dalekom Punta Arenasu, doslovno na kraju svijeta, ili u obližnjoj Njemačkoj, svi oni čuvaju u sebi misao i ljubav za Hrvatsku. Tada se morate zadiviti i upitati što smo kao država učinili da im omogućimo dolazak u Hrvatsku i ostanak? Naravno, za doseljavanje moramo imati sustavnu državnu politiku koja će to poticati, a to znači politiku koja će svakom našem iseljeniku pružati potporu od trenutka kada stupi na hrvatsko tlo. Mislim na uvjete i mogućnosti školovanja, zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i drugo. No, prije svega, treba olakšati uvjete stjecanja hrvatskoga državljanstva. Ako netko nepobitno može dokazati hrvatsku pripadnost odnosno podrijetlo, ne vidim razloga nikakvu birokratiziranju u tom pogledu. Očekujem promjene u Zakonu o državljanstvu koje će to omogućiti. Da, čak i oni koji ne znaju savršeno hrvatski jezik, lako će ga naučiti – važno je da imaju srce koje kuca za Hrvatsku!

Brojni hrvatski iseljenici su uspjeli kao poduzetnici izvan granica Hrvatske. Imam osjećaj da mi kao država nemamo razrađenu strategiju kako njih motivirati da u domovinu ulože svoj kapital i što je još važnije, znanje i iskustvo. Može li se tu nešto promijeniti?

– Može i mora. Vlada, pri čemu prvenstveno mislim na Ministarstvo gospodarstva i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom, mora otvoriti niz posebnih investicijskih linija, da se tako izrazim, onih koje će biti posebno prilagođene iseljenicima. Tu isto tako moramo razviti sustav vođenja naših poslovnih ljudi, od iskazane namjere za ulaganjem do njene realizacije, kako ne bi gubili vrijeme, novac i živce. No sada, nažalost, vidimo da upravo u diplomaciji moramo pojačati gospodarski element, odnosno moramo prevladati prepreke koje proizlaze iz nerazumijevanja važnosti i vrijednosti hrvatskoga iseljeništva s jedne strane, te uloge hrvatske države i njezinih institucija s druge strane.

Mogu li veze s Gradišćanskim Hrvatima u Austriji i Mađarskoj te Hrvatima u Rumunjskoj, kao čuvarima hrvatske tradicije i značajnog dijela naše povijesti, biti bolje?

– Ponovno ću reći: i mogu i moraju. Hrvati koji su u tim i drugim državama stoljećima pod raznim asimilacijskim pritiscima očuvali svoje nacionalno ime i identitet, zaslužuju naše poštovanje i brigu. Posjetila sam Gradišćanske Hrvate i veseli me vidjeti s koliko ljubavi oni čuvaju svoju hrvatsku kulturu, običaje, hrvatsko ime.

Može li Republika Hrvatska kroz organiziranje književnih ili glazbenih večeri, raznih znanstvenih rasprava, čestih susreta kulturnih i obrazovnih djelatnika pomoći da se u tim krajevima kod što većeg broja ljudi očuva hrvatski jezik te da ostane živa njihova svijest o pripadnosti hrvatskom narodu?

– Kultura je temelj i ključno sredstvo nacionalne afirmacije. Iz svog nacionalnog povijesnog iskustva znamo da su nas kultura i duhovnost održale u vremenima kada nismo imali ni svoju državnu neovisnost, ni mogućnost samostalnog vođenja nacionalne politike. Tijekom posjeta Južnoj Americi susrela sam mnoge Hrvate koji ne znaju hrvatski jezik, ali ponosno, kroz kulturu, čuvaju hrvatsku nacionalnu svijest. Prema tome, kulturni i obrazovni sadržaji ključni su za očuvanje njihova identiteta. Željela bih da imamo veći broj hrvatskih škola u svijetu ili bar tečajeva hrvatskoga jezika, veći broj lektorata i katedri za hrvatsku povijest i kulturu.

Neki političari, posebno predstavnici nekih nacionalnih manjina zamjerili su Vam susret s iseljenicima u Argentini. Ta hajka se nastavlja pa Vam tjednik „Novosti“ zamjera što je s Vama na putu bio saborski zastupnik Davor Ivo Stier koji je potomak hrvatskih iseljenika u Argentini. Sporno im je to što je Stierov djed bio pripadnik vojske NDH. Kako ocjenjujete te tvrdnje? Kome uopće trebaju ta stalna podsjećanja na NDH?

– Doista moramo prestati s tim podjelama i predrasudama. U današnjoj Hrvatskoj, koja je nastala na pomirbi i zajedništvu, kako uopće više netko može i spominjati obiteljsko podrijetlo kao odrednicu bilo koga od nas? A najnemoralnije je optužbe, bilo kakve, a pogotovo one nikada dokazane koje su rezultat samo svrstavanja u pojedinu političku ili drugu skupinu, protezati na djecu i unuke. To je nedopustiva stigmatizacija. Svatko je od nas čovjek koji odgovara za sebe, svoje stavove i svoje postupke. Obiteljsko podrijetlo ne smije biti ni povlastica, ni uteg nikome od nas. Osim toga, optužbe na temelju bivše jugoslavenske propagande o „neprijateljskoj emigraciji“ ne smatram pravno ni politički relevantnima. Nažalost, u dijelu našeg medijskog prostora, kada je o hrvatskom iseljeništvu riječ, vlada površnost, nepoznavanje činjenica, pa i zlonamjernost, i to unatoč dostupnosti informacija. Osim toga, treba znati da je velika većina Hrvata nakon rata diljem svijeta zaista našla prostor slobode i spas od masovnog terora. Znamo što bi im se dogodilo da su ostali.

Razgovarao: Ante Gugo/ Fenix Magazin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Thompsonov menadžer Denis Pletikosa: Svi su znali da Thompson dolazi

Objavljeno

na

Objavio

Režiser dočeka Vatrenih Krešo Dolenčić za Slobodnu Dalmaciju pokušao je opravdati činjenicu da organizatori dočeka za Vatrene nisu poslušali njihove želje – da im pjeva Marko Perković Thompson.

Rekao je kako im se nitko nije javio, nisu znali hoće li doći, a zasmetala mu je činjenica da je stigao u autobusu s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

Što se događalo ranije, kao i toga dana, te kako je Thompson završio u autobusu s Vatrenima doznali smo od njegovog menadžera Denisa Pletikose.

Svi su znali da Thompson dolazi. Organizatori su mi i sami potvrdili da se o tome govorilo na sastancima, da su reprezentativci rekli da žele Thompsona na dočeku, ali je bio veliki otpor koji je pružao i Krešo Dolenčić jer to nije bila njegova zamisao.

Imam informaciju da je Dolenčić na sastancima govorio da je degutantno ako nastupi Thompson. Kao predstavnik Grada Zagreba javio mi se Tedi Lušetić koji je u prvom navratu najavio da će biti Thompsonov nastup.

No, iza toga se sve promijenilo, Lušetić mi je ponavljao da gradonačelnik Milan Bandić izričito ne želi da Thompson nastupi“, ispričao je Pletikosa za Narod.hr.

Foto: Mediteran produkcija

“Ja sam bio prije početka organizacije samog dočeka na Trgu s Krunom Grlevićem iz Kluba navijača Uvijek vjerni, razgovaralo se o produkciji, izvođačima, programu.

Dan nakon toga su se održali sastanci, te se počelo ići u drugom smjeru i onda su nam došle informacije da su Thompsona izbacili iz programa.

Grlević je od prvog dana govorio da Thompson treba nastupati jer je dobivao informacije i od igrača i od HNS-a – oni žele Markov nastup. Direktor za natjecanja, infrastrukturu i razvoj u HNS-u Marijan Kustić je u više navrata dolazio na sastanke u ime igrača i reprezentacije i govorio da je njihova želja da dođe Thompson“, pojasnio je.

Na dan dočeka bio sam u kontaktu s Tedijem Lušetićem, koji je bio upoznat s tim da mi dolazimo i rekao je da je ok, ako dolazi neka Thompson pjesmu ‘Lijepa li si’ izvede s Klapom Sv. Juraj HRM. Predložio sam mu da pripreme neke podloge pjesama ako budu reprezentativci tražili još nešto, ali kad smo došli gore vidjeli smo i sami kako je bilo, prekinuli su program i potjerali sve”, ističe Pletikosa.

“Kako je moguće da je programom predviđena pjesma ‘Lijepa li si’, a da je ne pjeva onaj pjevač čija je pjesma?”, pita se Pletikosa.

Kako je Thompson završio u autobusu?

“Na tom autobusu su trebali biti vozačica, netko iz osiguranja i isključivo, jedino i samo igrači. I nitko više. Što on ima tamo raditi?! Pa da imaš minum životne skromnosti…”, rekao je Dolenčić, evo što mu Pletikosa odgovara:

“Nema šanse da bi autobus netko ušao nepozvan. Thompson je došao na poziv Modrića koji je rekao da je to želja svih igrača i gospodina Dalića koji je rekao ‘Kad sjednemo u autobus krećemo s pjesmom Lijepa li si, kad slavimo ona se čuje u svlačionici’. Nema nikog pozvanijeg. Ja bi Dolenčiću postavio pitanje zašto bi on trebao odlučivati i tko će slaviti s njima taj jedan od najljepših dana? Je li se našao prozvan jer nije pozvan da režira i proslavu u autobusu’”, poručio je.

Javnost jako zanima kako su ušli u autobus s igračima, to se nije vidjelo na snimkama.

“Odazvali smo se na poziv igrača i očekivali poziv organizatora. Kad smo doznali da nismo pozvani javili smo igračima i izborniku jer su oni očekivali informaciju.

Rekli smo im da nismo pozvani, no onda su su rekli da nema šanse i da će HNS to riješiti. Prošlo je još vremena i kad se vidjelo da neće Thompson nastupati igrači i izbornik pitali su Marka može li on doći na što je odgovorio da će pješice doći ako treba za njih, ako je to njihova želja.

Ispričao im je da nismo na programu i da tamo ne možemo biti. Igrači su smislili način da dođe s njima na pozornicu u autobusu. Rekli su da su sigurni u svoju odluku. Jedino što je Marko htio je ispuniti njihovu želju”, pojasnio je Pletikosa da je to bila ideja igrača i Marko im je želju ispunio.

Još jednom je ponovio kako je Ivan Čehok pozvao Thompsona u Varaždin, gdje je Marko bio s pratećim bendom i mogao je pjevati što i kako želi. Thompson je pozvan i u Livno na doček Zlatka Dalića, te se pozivu rado odazvao, piše  Narod.hr

 

POGLEDAJTE KAKO JE SRAMOTNO PREKINUTO SLAVLJE VATRENIH!

 

 

Zašto su Slobodan Kuvalja i Krešimir Dolenčić onemogućili nastup Marka Perkovića Thompsona?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nada Prkačin: Možemo više, ali nas koče oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti

Objavljeno

na

Objavio

Nada Prkačin hrvatska ja ratna izvjestiteljica, autorica dokumentarnih filmova, bivša novinarka HRT-a, a danas urednica i voditeljica na Laudato televiziji.

O aktualnim političkim i društvenim temama, s gospođom Prkačin razgovarao je Davor Dijanović/HKV.

Na Laudato televiziji vodite emisiju „Moja Hrvatska“, u kojoj gostuju javne osobe iz političkog, društvenog i kulturnog života. Kako je došlo do realizacije te emisije?

Tijekom stvaranja dokumentarnih filmova obavila sam mnogo razgovora sa zanimljivim i važnim sugovornicima. S obzirom na format dokumentarnog filma, te osobe su bile primorane sažeti svoja dugogodišnja istraživanja, iskustva i spoznaje u nekoliko minuta. Takva opširna saznanja nije lako sažeti u sekunde. Moju pozornost zauzimala je prešućena hrvatska povijest, i u sve učestalijim razgovorima s povjesničarima i ostalim stručnjacima otvorila se ideja za šezdesetominutnu emisiju. Uz punu potporu i razumijevanje direktorice Ksenije Abramović pokrenuli smo emisiju „Šahovnica“. Voditelj je trebao biti prof. Josip Jurčević, a moja je uloga trebala biti novinarska logistika. Ipak, profesor je morao odustati zbog mnoštva obveza, te je uloga voditeljice pripala meni.

Biti ispred TV ekrana nikada nije bila moja težnja i na početku mi je to, iskreno, bilo jako teško. No, znala sam da je ideja veća od moje početne nelagode i, zaista, zauzvrat se dogodilo mnogo toga: otvoren je medijski prostor širokoj lepezi znanstvenika, istraživača, analitičara, hrvatskih branitelja i ratnih stradalnika. Opet s posebnim naglaskom na mlade koji nemaju priliku na ovakav način prezentirati svoj rad i skrenuti pozornost na istraživanja koja su u konačnici na korist svih nas. Sve ostalo već je pomalo povijest…

Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti

Krajem 2015. godine s emitiranjem je započela Laudato televizija. Kako ocjenjujete dosadašnji rad televizije? Koliko ste zadovoljni s recepcijom publike?

S obzirom na sve što je iza nas, čini mi se kao da smo krenuli davno, a ne prije samo dvije i pol godine. Tada, na početku, nisam mogla ni sanjati o ovolikom odazivu i reakcijama ljudi, kojima je Laudato televizija suputnik u svakodnevici. Naš narod je zaista s radošću i nadom dočekao hrvatsku obiteljsku, katoličku televiziju. Ogromna potpora gledatelja je vjetar u leđa i neizmjerni poticaj za daljnji rad. Nakon gledatelja, najviše mi znači potpora kolega novinara koji gledaju te iskreno i kritički komentiraju emisije.

Velika prednost našeg tima je novost koju smo donijeli u medijski prostor, mladi i entuzijastični ljudi, programske novosti i svježina.

Najveći nam je kompliment čuti kako gledatelji naš program upale ujutro te ga ostavljaju upaljenog cijeli dan, bez bojazni da će programski sadržaj biti neprimjeren za određenu dob. Mi smo obiteljska televizija koja promovira kršćanske vrijednosti i želimo nuditi kvalitetan i bogat program svaki dan. Još jedna naša posebnost je odluka da se programski sadržaj ne prekida reklamama.

Pred četiri godine dobili ste otkaz na HRT-u zbog navodnoga neovlaštenog korištenja arhiva HRT-a prilikom snimanja dvaju dokumentarnih filmova o Anti Gotovini. Na čelu HRT-a tada je bio Goran Radman. Kako u retrospektivi gledate na dobiveni otkaz, a kako na činjenicu da je Saša Kosanović nedavno odlukom suda vraćen na HRT?

Ponovno bih učinila isto! Kakva bih ja bila novinarka kad ne bih istraživala temu koja me kao novinarku zainteresirala? Izuzetno mi je žao što se nikada nisu, a kako se čini neće ni u skoroj budućnosti, prikazati filmovi „Lov na Gotovinu“ i „Časni sude, nisam kriv“. Apsurdno je to što su za oba filma upotrebljavani materijali HRT-a, koji su zasebno emitirani. Šest mjeseci sam potpuno legalno, s odrednicom Ante Gotovina koristila HRT-ovu arhivu. Slagala sam je i uređivala komadić po komadić. Nakon što su komadići složeni u cjelinu, ogromni razmjeri štete koja je podaničkom politikom učinjena hrvatskim generalima, a time i svima nama, vidjeli su se jasno kao dan. Vidi se i uloga medija te pojedinih novinara u izokretanju istine o karakteru Domovinskog rata. Jedna od tih lažnih teza otvoreno se širila tek kasnije: tvrdnja da se u Hrvatskoj vodio građanski rat! Kad pogledam činjenice, nije ni čudo da su me brzo izbacili van iz televizijske kuće. Opasno je kopati po arhivi, ako si izvan kontrole onih koji služe gospodarima kaosa.

Što se tiče Saše Kosanovića, ja mu iskreno želim da se što prije vrati u svoj prirodni okoliš. Draži mi je mali i predvidljivi Saša Kosanović koji živi u svijetu sjena svojih predaka i propale ideologije, kojemu nije problem izokretati činjenice kada je u pitanju Domovinski rat, nego tobožnji hrvatski orijentirani novinari. Pod plaštem domoljublja oni će učiniti sve za hrvatske uvjete nenormalno visoku uredničku plaću.

Kako gledate na današnju situaciju na HRT-u? Služi li HRT objektivnom informiranju građana?

Ne gledam HRT. Znam da im je gledanost sramotno niska. Ne brine njih program niti objektivno informiranje građana. Nikome niti ne odgovaraju za kvalitetu i gledanost. Na žalost, često najbolji ljudi ostaju po strani. I dalje se ponavlja to da pojedinci imaju političke mecene koje im osiguravaju radna mjesta, a oni njima medijski prostor. Zato i ne čudi što su na ekranu stalno isti likovi iz svijeta politike ili nevladinih udruga. I urednici su u kući jaki onoliko koliko su im mentori jaki u politici. Tako je bilo npr. kada je Nadan Vidošević završio u zatvoru, pa kad je isto doživio Milan Bandić, pa na primjer kad je bez ministarskog mjesta ostao Slavko Linić. U onom trenutku kad ih politika pomete, odlaze i njihova novinarska ‘potrčka’.

Profesionalno je odrađeno Svjetsko nogometno prvenstvo, ali čim je doček Vatrenih na Trgu bio u punom zamahu, eto „dobrog, starog HRT-a“ – gasi se mikrofon i prekida prijenos da ne bi bilo kako nisu obećali. Odnosno, da ne bi Thompson zapjevao pa bi odgovarali svojim kameleonskim mecenama i njihovim izaslanicima. Pa onda lažu o tome da se na Trgu zviždalo pjesmi „Geni, geni kameni“, a zviždalo se zato što je Thompsonu isključen mikrofon.

Sviće neka nova zora

Iza sebe imate veliko novinarsko iskustvo. Kako općenito gledate na današnje stanje u hrvatskom novinarstvu?

Koliko novinara i različitih medija u Hrvatskoj ima, toliko je i pogleda na novinarstvo i ulogu medija. Razgovor na tu temu može ići unedogled. Bilo je životnih perioda kada sam se željela pod svaku cijenu izvući iz novinarstva, no ono je moj poziv i bio je otkad znam za sebe.

Što se tiče stanja u hrvatskom novinarstvu, sve dok se i dalje prešućuje da su komunističke vlasti pobile cijelu generaciju hrvatskih novinara, kojima intelektualno u puno slučajeva mi današnji hrvatski novinari nismo ni do koljena, što reći na tu temu!? Najkraći odgovor na pitanje kakvo je stanje u hrvatskom novinarstvu bio bi: kao i stanje u hrvatskom društvu – neizgrađeno. Ali nije nepopravljivo! Sviće neka nova zora.

Bez povijesti smo nitko i ništa

Uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije podigli su nacionalni ponos, no dojam je da je hrvatsko društvo posljednjih godina postalo apatično i rezignirano, a velik broj ljudi iselio je u inozemstvo. Kako komentirate sve te pojave?

Već nekoliko godina ponavljam kako nam treba hrvatski narodni preporod, kako nam treba čudo kakvo se dogodilo 1991. pa 1995. pa 1998. u Francuskoj. Nešto što će nas natjerati da se probudimo i pokažemo tko smo i što smo. Evo, ono se dogodilo! Mi možemo više, ali nas oni koji nam stavljaju okove komunističke prošlosti koče i vuku u svoj mulj. A tvrde da smo mi za to krivi jer se previše bavimo prošlošću. Sjetite se samo što su sve ovih godina činili sportu. On im je trn u oku zbog nacionalnog naboja koji donosi sa sobom. Sjetite se samo praznih stadiona, podmetnutih baklji, svastike, progona Šimunića… Sve kako bi nacionalno osviještenu većinu omalovažili i gurnuli u svoje beskrajne mračne rupe koje bi trebale biti naša prošlost. Ali nisu uspjeli.

Hvala Bogu, hvala svim vrijednim sportašima, hvala Zlatku Daliću i svima koji su nam priuštili ponos dok je trajalo Svjetsko nogometno prvenstvo. Neće se taj ponos ugasiti, varaju se oni koji računaju na takav rasplet. Žao mi je što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, istinski mi je teško zbog toga iako ih razumijem. Žao mi je i što je to zapravo postao virus pa izvan hrvatskih granica idu i oni kojima to nije životno i egzistencijalno pitanje. Što bi bilo da smo svi otišli iz Hrvatske 1991. godine!? Pa mi ne bismo imali svoju državu! I ja sam u ljeto 1991. imala pripremljenu kartu za Francusku, pa sam zbog rata odustala.

Ne budemo li se odricali i borili za sebe tamo gdje su naši korijeni, ništa se neće promijeniti i mi nećemo ići naprijed. Sunovratit ćemo se u najcrnje kaljuže hrvatske povijesti gdje će nam opet isti poticatelji kaosa nametnuti lažnu povijest. A tko i što smo mi bez povijesti? Nitko i ništa.

Političare zanima samo novac

Nogometna reprezentacija pokazatelj je kako je simbioza domovinske i izvandomovinske Hrvatske na čelu s kvalitetnim vodstvom recept za uspjeh. Je li insuficijencija karakternih i poštenih političara krivac za hrvatske neuspjehe na političkom planu?

Političari su se otuđili od naroda i postali svijet za sebe. Žive za sebe i zbog sebe, njih država i narod ne zanimaju. Njih zanima samo novac koji im se slijeva i fotelje na kojima sjede. Besramno dociraju hrvatskom narodu kao da smo amorfna masa bez boje, okusa i mirisa. Moramo učiti od Dalića i naše mladosti iz reprezentacije. Prvo vjerovati u sebe i svoje snage, raditi na tome, pa će i rezultati doći. Sjetite se što je u poluvremenu utakmice s Englezima u svlačionici izbornik Dalić rekao igračima: Vjerujte u sebe! To ih je diglo i odvelo u pobjedu. Nije rješenje put u inozemstvo, nije ni neodlazak na birališta.

Svatko u okviru svojih mogućnosti može i mora pronaći način kako Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. Svi smo jednako važni u tom procesu, nema onih koji su pozvaniji od nas. Svakog ponaosob.

Koliko je za očajno stanje na političkoj sceni zaslužna neprovedena lustracija?

Kad god s gostima u emisiji „Moja Hrvatska“ raspravljamo o problemima koji nas tište i tražimo njihove uzroke, uvijek završimo na neprovedenoj lustraciji. Iluzorno je očekivati da će se iz sustava maknuti oni koji žive na račun njega i od njega. Paraziti preživjeli iz bivšeg, komunističkog sustava zajedno s tim i takvim, komunističkim mentalitetom za rad i odricanje ne znaju, zato se i ne miču.

Ranije stvoreni sustav koji je nažalost još uvijek živ je nametnik koji sebe hrani izvlačeći od nas posljednje atome. Odgovara im takav tromi, stari sustav jer su naučili na njega i žive od njega. A mi smo im tu nužno zlo. Taj i takav krvotok našeg društva moramo ozdraviti. Moramo se izboriti za zdravlje društva, nećemo ga dobiti šutnjom i nedjelovanjem.

Nedavno ste u suradnji s Damirom Borovčakom i udrugom Macelj 1945. snimili film „Macelj – Titovo svratište“. Slažete li se da ni danas u Hrvatskoj ne postoji dovoljno snažna svijest o komunističkim zločinima prema našem narodu?

Evo primjera – prije dvije godine na Jazovci, nakon mise za stradale čije su kosti u strašnoj jami još uvijek na istom mjestu, novinari su došli jedino i isključivo kako bi provocirali tadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića pitajući ga o tome što on misli o antifašizmu i 22. lipnju. Jedino ih je to zanimalo. Nije ih zanimalo logično novinarsko pitanje: Zašto još uvijek, sedamdeset godina poslije rata, iz jame nisu ekshumirane kosti pacijenata iz zagrebačkih bolnica koje su na okrutan način pobili tzv. pobjednici? Zašto nisu na doličan način ukopani? Zašto nitko za taj i druge zločine nije odgovarao?

Zapravo sam shvatila u čemu je stvar: ti zločini su toliko strašni i toliko neljudski da je ovim prodavačima utopije o lijepom životu u Jugoslaviji teško priznati da su se strašni zločini i dogodili i da su u tome sudjelovali imenom i prezimenom određeni ljudi. A ovi su njihovi genetski i mentalni nasljednici. Pa se drugu Staziću dogodi da se putem društvenih mreža zgraža što njegove ideološke preteče nisu završile posao klanja i ubijanja nevinih do kraja. Sram ga bilo ovog hrvatskog naroda koji ga sve ove godine trpi! Njega i sve njegove istomišljenike. Ali, govorio je Vlado Gotovac, oni srama nemaju…

Čak ni u vrijeme nacionalne euforije neki pojedinci nisu mogli skriti otvorenu mržnju prema Hrvatskoj, tj. prema uspjesima nogometne reprezentacije. Kako to komentirate?

U medijskom prostoru imamo stalno ista lica koja nama diktiraju što i kako se mi moramo ponašati. Kao u doba komunizma. Nismo mi ovdje da mislimo, mi smo ovdje da njih slušamo! Tako su naučili, to im se svidjelo, pa se tako ponašaju. Stvarno žive u imaginarnom svijetu kao što je svijet bivše partijašice u njemačkom filmu „Good bye Lenin“. Ali nije u njima problem! Problem je u nama što im to dopuštamo, što im se sklanjamo, šutimo i ušutkujemo druge koji govore. Umjesto da budemo glasni, da vičemo do neba, mi šutimo. Šutimo jer su isti na vlasti, nisu se ni milimetra odmaknuli.

Jedan gost u „Mojoj Hrvatskoj“ mi je rekao kako je student zbog čije je prijave 1978. godine završio na Golom otoku i robijao tri godine dobio na nagradu stan za tu prijavu i slične rabote prijavljivanja kolega studenata. Pa kako onda neće veličati Jugoslaviju kad su mu i stan dali još dok je studirao!? U demokratskoj Hrvatskoj taj je isti lik svojevremeno bio gradonačelnik Samobora. Je li to normalno? Nije. Eto zašto se šuti. Umjesto da se borimo protiv toga i takvih, mi šutimo. Vrijeme je zaustaviti takvo vrijeme, odmaknuti lešinare od žrtava i živjeti u Hrvatskoj kakvu su nam u nasljeđe ostavili naši branitelji.

Mi smo mali, ali smo veliki

U vrijeme Domovinskog rata Hrvatsku je krasio pobjednički mentalitet i visoka motiviranost. Možemo li bez vraćanja takvog mentaliteta i ponosa izići iz duboke političke, demografske i gospodarske krize?

Mi sve možemo kad hoćemo. Mi smo mali, ali smo veliki. Možda ću ostaviti dojam romantičarskog pogleda na stvarnost (a moji prijatelji znaju da sam poprilično realistična) ali ja vjerujem u hrvatski narod, vjerujem u našu budućnost, vjerujem u prošlost bez čije nam istine nema života. Moramo mnogo raditi na iscjeljivanju naše domovine od boli i zloduha sistema koji ju je ranjavao a koji još živi u našem društvu i hrani se našom energijom i našim životima. Dok se toga ne riješimo, teško da ćemo se pomaknuti i korak naprijed.

Imate li u planu snimiti neki novi dokumentarni film?

Da, imam nekoliko pripremljenih scenarija koji čekaju realizaciju. Posljednji koji sam s užitkom radila i upravo završila dokumentarni je film „Od Hercegovine do Konga“ čiji je povod 50-a obljetnica misijskog rada hercegovačkih franjevaca u Africi. Zanimljivo je to kako Kongo u kojem su oni djelovali danas ima 10 puta više stanovništva nego što su to imali prije 100 godina kada je Kongo imao stanovništva upravo onoliko koliko je danas Hrvata. Kadrovi iz Afrike koje smo imali bili su puni djece. Siromaštvo nam ne može i ne smije biti alibi za nestanak. Nego motiv da damo sve od sebe kako bi nam bilo što bolje.

A što se tiče novih projekata, voljela bih da se među prvima realizira „Gvozdansko“ – nevjerojatna priča iz 440 godina stare hrvatske povijesti koja nam se nažalost ponovila u Vukovaru 1991. godine. U svibnju ove godine premijerno je prikazan film „Štafeta smrti“ koji govori o hrabrosti naših branitelja u Domovinskom ratu. Izvrsni osvrti, prepune dvorane i podrška tolikih ljudi ne daju mi da stanem i pokazuju mi da ima smisla i dalje govoriti, u ime onih kojih nema a zadužili su nas. Ili onih koji tiho govore.

Moj put je otkrivanje istine, one o okrutnosti ljudi – kako se ne bi ponavljala, i onih predivnih o pobjedi ljudskog duha: koje su oblikovale naš svijet i kojima trebamo odati počast i zahvalnost.

Imamo li razloga za optimizam kad je u pitanju hrvatska budućnost?

Imamo! U to me je uvjerilo i ovo nogometno prvenstvo, mladi koji su zdušno navijali za svoju Hrvatsku ma gdje bili. Koliko su prekrasni kadrovi iz Stuttgarta gdje su i članovi moje obitelji navijali za „repku“, toliko su i tužni jer su svi ti vatreni navijači izvan granica Hrvatske. Smijem se i tugujem dok ih gledam. Smijem se zato što Hrvatska ima mladost koja živi svoju domovinu ma gdje bila, a tugujem jer ta mladost nije tamo gdje bi trebala biti, u našoj prelijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari