Pratite nas

Kolumne

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ: Hrvatska predsjednica ili nova Jadranka Kosor?

Objavljeno

na

Hrvatski predsjednik danas ne smije ni pokušati biti – predsjednik svih građana. To je podvala koja razdire Hrvatsku već petnaest godina. Nužno je postići jedinstvo na politici većinske Hrvatske, jer je demokracija po definiciji vlast većine. Sve ostalo je diktatura.

Kolinda Grabar Kitarović ima spasonosan program. Prvo će, čim dođe na vlast sazvati sjednicu Vlade. Kako je više puta istakla kandidatkinja HDZ-a za predsjednicu Države, ako treba vući će ih za rukav, lupati šakom o stol, neće bježati od toga da podvikne ako bude trebalo.

I, recimo da će ih sjesti za zajednički stol.

I, što onda?

Kolika je vjerojatnoća da će se nešto razumno dogoditi na toj sjednici? Kolika je vjerojatnoća da će naglo Vrdoljak postati vizionar gospodarskoga razvoja, Mrsić senzibilan socijaldemokratski zagovornik modernoga tržišta rada, Bauk efikasne uprave, Maras sitnoga poduzetništva i obrta? Kolika je vjerojatnoća da će Vesna Pusić naglo shvatiti kako nije minstrica niti lobistica Beograda ili Londona? Koliko je moguće Grčića upozoriti efkasno da mu je živjeti u Hrvatskoj i eventualno nastaviti raditi na fakultetu, jer nema nikakve šanse sa ovakvim referencama dobiti posao ni u Kalifatu, makar postao ortodoksni imam i vehabija.

To je nastavak pogubne opozicijske politike Tomislava Karamarka koji čitavu godinu trabunja kako bi Josipović treba sazvati sjednicu Vlade. Kada neka zemlja tri godine trpi ovakvu vladu, onda to odavno nije grijeh vladajuće koalicije jer se na njihovu odgovornost i razum ne smije računati – to je grijeh opozicije.

Koliko je ova vlada suvremeni svijetski fenomen, toliko je opozicija još veći.

Jedino gdje koliko toliko primjereno Kolinda Grabar Kitarović može dobro iskoristiti ovakvu vladu i njene ministre i ministrice jest – kazneni zakon. Uvrstiti kao jedno od dostignuća nove generacije ljudskih prava čitav niz sankcija za sitne i krupne zločince, a prije toga potplatiti platformu 112 da to izlobira, pa tako sitnome zločincu obrtniku presuditi da mu Maras vodi buregdžinicu godinu dana, krupnijemu kapitalisti da mu Grčić osmšljava razvoj, a Vrdoljak provodi upravljanje i zaštitu interesa dvije godine. Zločestom seljaku presuditi da mu Jakovina vodi farmu par godina, ovisno o težini zločina, dok bi za najteže zločince, one koji su skrenuli s puta demokracije, antifašizma i antifašističke kulture na prijedlog Olivera Frljića, Milorad Pupovac i SNV presuđivali druženje i degustaciju odojaka i šljivovice u zatvorenim prostorijama s Vesnom Pusić, Zlatar Violić ili Mrak Taritaš, prema prosudbi toga slobodarskoga i humanističkoga genija. Regije i gradovi bi se kažnjavali imenovanjem Milanovića za prinudnoga upravitelja na kraće ili duže razdoblje, dok bi Matić bio najteža sankcija onima koji zastrane na kršćanskom putu i samo bi se koristio za kažnjavanje – svećenika. I, ako Crkva prihvati – kao pokora za najteže grijehe.

Ionako se već čuju kletve – Da Bog da mu Maras vodio buregdžinicu!

Ako Kolinda Grabar Kitarović ustinu bar nastoji koliko toliko ozbiljno opravdati dio nade i povjerenja koje joj kao osobi i političaru bianco nudi jedan prlično umorni dio hrvatskog naroda, ali nepopravljivih optimista, koji svake godne i u svakom političkom razdoblju ponovo u novome rukovodstvu HDZ-a pokušavaju naći onu mrvicu svjetla koje još nije zagušeno iz slavnih devedesetih godina, kada je bilo nepristojno ne biti uz, ili u HDZ-u, jednako kako danas postaje nepristojno bespogovorno slijediti Karamarka, minimum što treba objaviti hrvatskom narodu i ako pobjedi učiniti, jest – odmah zatražiti raspuštanje Sabora i izvanredne izbore. Dragovoljno ili silom nacionalnog referenduma!

Kolinda Grabar Kitarović nema državničku karizmu, to je zorno vidljivo iz svakog njenzinog nastupa. Jasno je kao dan da je odmak od svakodnevne hrvatske politike ostavio golemi propuh u njezinoj snalažljivosti u svakodnevici tako burnih događaja i svakodnevnih tisuća ispitčića, a nije sasvim sigurno ni da je imala velika znanja o tome, s obzirom na razvoj njezine karijere. Ali, žena uopće nije loš kandidat, nije ni blizu toliko loša koliko ispada po nesuvislim porukama koje manje-više konstantno šalje, ni blizu koliko je očajan njezin kreativni tim, kako je zastrašujuće loše rukovodstvo HDZ-a i participacija u kampanji, prije svih Karamarka i legendarnog Brkića.

Ona se ponaša kao netko tko ne vjeruje u svoje kvalitete, u legendarnu grobničku spretnost, kreativnost, inventivnost i trgovačku uljudnost, koja ponekad izgleda kao servilnost trgovca prema mušteriji, ali koja – donosi uspjeh i rezultat nakon teškoga rada i osobnog i cvilizacijskog poštenja.

Od prvog nastupa Nedjeljom u 2, Kolinda Grabar Kitarović je umjesto i “dobrog i lošeg Tita” evoluirala do – “Tita komunističkog diktatora”, ali i dalje kao da je pala s Marsa tvrdi kako je nadležnost lokalne samouprave – njegovo ime na trgovima i ulicama. Teško je shvatiti da demokršćanski opozicijski kandidat za predsjednika Republike današnje Hrvatske, suparnik ovakvog Ive Jospovića i njegovog cementiranoga ideološkoga poretka ne shvaća da je Tito prvorazredno nacionalno, političko, ali i kulturno civilizacijsko, pitanje i da o njemu, jednako kao i o Paveliću, ne može odlučivati neki općinski načelnik ili gradonačelnik. Kakva nam je god situacija u zemlji, to su apriorni temelji i nema nikakvoga rješenja bez – jasne i trajne definicije takvih pitanja. Pogotovo kada iza toga stoji tako tvrdokoran poredak i realna moć koja godinama potpuno duhovno paralizira hrvatski narod i njegove razvojne potencijale.

Uz sve te nedostatke Kolinda Grabar Kitarović zapravo se ne bi trebala ravnati prema Jospoviću. Teška je pogreška optuživati ga da se njegov mandat neće ni po čemu pamtiti. To bi pred razumnim ljudima trebao biti veliki kompliment Ivi Josipoviću. Ne znam zašto to Kolinda Grabar Ktarović misli, ali zar je moguće da ona neće pamtiti njegov mandat po čitavom nizu političkih postupaka koji su na samom rubu nacionalne izdaje, a uvijek ispod crte političke pristojnosti. On je neusporediv za svakog pristojnog europskog političara i običnog hrvatskog čovjeka na kraju krajeva, jer ovo što je on radio tijekom svog mandata, s naknadnim saznanjima koja procure kroz okovane medije o djelovanju prije dolaska na čelo države, uvreda je pristojnim ljudima u svakom smislu. Jednako kako bi bilo uvredljivo čitav niz njegovih političkih postupaka tijekom prvog mandata predložiti kao demokratski kriterij i model bilo kojem predsjedniku neke europske zemlje, pogotovo onih koje ga najviše podržavaju. Jednako kako je nepristojno i nekulturno pljunuti na nogostupu pred šetača, piškit uz drvo pred zgradom, kopati nos u tramvaju ili pušiti u liftu.

Nitko tko drži bar malo do Hrvatske, do budućnosti ove zemlje i naroda, tko vjeruje u sebe i svoj narod, ne bi smio ni na kakav način uzimati Jospovića kao usporedbu.

Zašto?

Zato jer je taj čovjek zbog nevjerojatnoga niza vrlo teških i namjernih podvala i šteta koje je izazvao i izaziva svome narodu s funkcije predsjednika države, jednostavno na inicijativu oporbe, a prije svega HDZ-a morao biti – pod opozivom ako ne već opozvan.

Neshvatljivo je da jedan iskusni obavještajac kao dr. Miroslav Tuđman nije ni pokušao zaoštriti pitanje Jospovićevih “hrestomatija” srbijanskom veleposlaniku (čitaj obavještajcu jer su svi normalni diplomati zapravo u funkciji, prvo plasiranja poželjnih informacija o svojoj zemlji, drugo, ali zapravo važnije – prikupljanja na sve moguće načine, informacija za svoje potrebe iz strane zemlje i zemalja), jer tu jednostavno ne prolazi alibi – nemamo većinu u saborskom odboru. To je pitanje moralo biti ključna tema ove predsjedničke kampanje i nametnuti ga kao obavezu institucija koje profesionalno skrbe o nacionalnoj sigurnosti ili kao realni slom državnosti.

Svugdje u svijetu bi za takvu sumnju bio pokrenut opoziv predsjednika države, a devedeset devet posto predsjednika bi odmah podnijelo ostavku bojeći se naknadne blamaže.

Može li Kolinda Grabar Kitarović to promijeniti?

Može još uvijek. Iz jednog jedinog razloga. Ni jedan jedini njezin glas Ivo Josipović neće dobiti. Ni jedan. Kao što ni ona ni Kujundžić ne mogu dobiti niti jedan njegov glas. On će dobiti svojih vječnih petsto – šesto tisuća glasova, i oko četiristo tisuća glasova neidentificiranih plutajućih objekata po Hrvatskoj, koji kao duše za koje se nitko ne moli, traže svoje utočište, a nisu im oprošteni grijesi, a dva i pol mlijuna glasova – čekaju svoje berače. HDZ navodno ima oko dvjesto tisuća berača glasova. Ako ima kako je Karamarko govorio od kada je preuzeo HDZ jamareći terenom kao kakav politički egzotični i tajanstveni terijer, onda ti ljudi zbog potpune blokade medija, i u Europi nezabilježenog agitpropa, još od sovjetskih vremena ili postproljećarskih vremena u Hrvatskoj, moraju zakucati svakoj baki i didu, svakom čovjeku i povući njih za rukave, a ne ministre, da iziđu na izbore. Pa ako već ne znaju za koga bi glasovali, jasno im reći – za koga ne smiju. Nikada te ljude Kolinda Grabar Kitarović neće pokrenuti ponavljanjem kako će biti – predsjednica svih građana.

“Predsjednik svih građana» je i politološki i faktički netočno. To je jedna od podvala koju su izmislili kreatori postkomunističkoga poretka kontinuiteta u Hrvatskoj – kako se ništa ne bi mjenjalo i čime su svojoj nedirnutoj moći i preskočenoj stvarnoj tranziciji zapravo dali – šareni ogrtač. Predsjednik se bira na čelo države. Biraju ga građani, ali on upravlja državom, on je predsjednik Države. A država nisu građani već institucionalni mehanizam koji upravlja društvenim i svakodnevnim životima građana. Kolinda Grabar Kitarović ne smije biti prihvatljiva svim građanima Hrvatske danas, jer je van svake sumnje da je jedan dio građana ove zemlje – posve neprijateljski raspoložen prema većini hrvatskog naroda, hrvatskom identitetu, kulturi, tradiciji, hrvatskim svetinjama. Floskula o “predsjedniku svih građana” skriva zapravo podmuklu politiku manjine i namjere prema većinskome narodu što je uz ostalo i – neustavno, jer je Republika Hrvatska na prvome mjestu – nacionalna država hrvatskoga naroda! Kolinda Grabar Kitarović mora odgovarati većini hrvatskoga naroda.

Ako ovakvog Josipovića ovaj HDZ ne može pobijediti, onda je uistinu vrijeme da se i na taj dio povijesti stavi točka.

Kolinda Grabar Kitarović se pojavila iznenada, kao spasonosno rješenje, pa iako su pozorni kroničari zapazili da su je kao kandidatkinju prvi javno promovirali Jutarnji i Večernji, koji neupitno podržavaju Josipovića i njegov politički poredak, ubrzo ju je nakon nekih zatezanja inaugurirao i Karamarko, a o njoj se zapravo ne zna puno. Od trenutka kada je postala kandidat stalno je u eteru njezina Trilaterala, NATO, i nevjerojatni gemišt njezinoga kršćanstva i nekog nedefiniranog grobničko-riječkog antifašizma. Koliko je god imao neupitno domoljubno uporište za razliku od “ličkog antifašizma”, odavno zapravo samo pokriva brutalni neokomunistički oligarhijski poredak svojom antiokupacijskom filozofijom iz Drugog svjetskog rata, a kasnije – brutalnom represijom u ime internacionalne komunističke ideje, koja je prvo nagazila grobničke, riječke i istarske Hrvate koji nisu zaplivali njegovim maticama, nastavila do današnjih dana uništavati temelje hrvatskog nacionalnog identiteta. Danas je u Hrvatskoj državni ključar, ili čuvar antifašističkog pečata – Milorad Pupovac, ključni promotor velikosrpske politike i ideologije u zemlji.

Kolinda Grabar Kitarović neće ništa uraditi izuzev biti ukras, ako ne pošalje sasvim drugačije poruke od ovih do sada. Ona mora jasno reći da je ZAVNOH kao jedan od razvojnih koraka hrvatske državnosti jednako nelegitiman kao i NDH. Mora reći da je partizanski pokret grubo izmanipuliran i na žalost pod utjecajem velikosrpstva i komunističkog internacionalizma, zapravo postao Goli otok hrvatskog slobodnog duha i vrijednosti. Ona mora reći da je u europskoj Hrvatskoj prvorazredno važno umjesto antifašističke negacije koja sustavno generira genocidnost i fašistoizaciju hrvatskoga naroda, jer mu je to filozofsko- politička esencija, ugraditi kršćanstvo kojemu i sama kao i golema većina hrvatskoga naroda pripada, u temelj hrvatskoga Ustava. A time bi se riješila i nemalih sumnji zbog «trilateralizma».Ona mora reći kako će srediti temelje same hrvatske države na stečevinama Domovinskog rata, na posve novom zakonu o državljanstvu, posve drugačijem i vrlo strogom zakonu o civilnim udrugama i građanskim oblicima organiziranja, ona mora reći kako će hrvatska država duplo manje koštati i toliko biti efikasnija od ove danas koja kao gladno čudovište guta samu esenciju hrvatskog stvaralaštva.

Ona također mora jasno reći da će odmah po dolasku na vlast lustrirati komunistički poredak kao zločinački režim i Ustavom nametnuti rigorozne kazne za njegovo promicanje, kao i velikosrpske ideje, tendencije i njihove nositelje. Jer su to dvije trajne prijetnje hrvatskom narodu, njegovoj samostalnosti i slobodi.

Takva Kolinda Grabar Kitarović može pobjediti na izborima, prvenstveno zbog toga što će na birališta dovesti ljude koji nakon pokojnog predsjednika Tuđmana – ne izlaze na izbore.

Poraz na ovim izborima bio bi i krah HDZ-a onakvog kakvog se sjećamo iz nekih drugih vremena, što s jedne strane i ne bi bila tragedija, s obzirom na opetovano nadanje i beskrajno čekanje već dobrano umorne nacije, koju se upravo sjećanjima i najčešće manipulira i vara.

 

Marko Ljubić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari