Pratite nas

Politički rentgen

Kolinda Grabar Kitarović-hrvatska ‘željezna ledi’!

Objavljeno

na

Dana 12. srpnja 1987., predsjednik SAD-a Ronald Reagan boravio je je u Berlinu prigodom proslave 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na Brandenburškim vratima Reagan je praktički isprovocirao i “izazvao” Gorbačova da sruši Berlinski zid sljedećim riječima:

„Podupiremo promjene i otvorenost; jer mi vjerujemo da sloboda i sigurnost idu zajedno, da uznapredovanje ljudskih sloboda može samo ojačati mir u Svijetu. Postoji jedan potez koji bi Sovjeti mogli napraviti, a bio bi nezamjenjiv, koji bi dramatično unaprijedio želju za mirom. Generalni sekretare Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako tražite liberalizaciju, dođite ovdje na ova vrata. Gospodine Gorbačov otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!”

Ledi Margaret Thatcher i Ronald Reagan imali su posebne prijateljske i političke odnose za vrijeme svojih mandata koje se nastavilo i nakon njihovog formalnog silaska s političke scene. Taj tandem imao je presudnu ulogu u rušenje Berlinskog zida, sloma „željezne zavjese“ i zaustavljanju hladnog rata između Istoka i Zapada.

„Željezna ledi“ Margaret Thatcher na tragu tih politika imala je snažnu ulogu u međunarodnim krugovima kao prijateljica Hrvatske na putu našeg osamostaljenja i jedina je u svojoj čuvenoj izjavi tražila da se Hrvatskoj skine embargo na uvoz oružja, kako bi se se Hrvatska naoružala i obranila od velikosrpske agresije. Ta čuvena izjava nastala je na ideji tvrtke Capitol d.o.o čiji sam bio član i osnivač i pobornik ideje da otputujemo u Veliku Britaniju i zatražimo međunarodnu potporu uglednih Britanskih političara i gospodarstvenika.

Na kraju smo završili u obiteljskom domu Margaret Thacher gdje nam je „željezna ledi“ dala čuvenu izjavu pred kamerama, a moj dragi  prijatelj Dragan Salarić, profesor engleskog jezika, držao je u tom trenutku snimanja senhaizerov mikrofon ispred kamera HRT-a. Snimka izjave je vrlo brzo  obišla cijeli Svijet i odjeknula u međunarodnim krugovima nakon čega su se kao na tekućoj vrpci redale potpore neovisnosti Hrvatske, nasuprot snažnom zalaganju jakih političkih krugova za konstrukciju neke nove konfederalne  Jugoslavije.

Jedan od tih jugoljubaca ili idejnih začetnika neke nove konfederalne Jugoslavije bio je i Stjepan Mesić čija je ideja bila da se na pet godina potpiše konfederalni ugovor i da zatim svako ide svojim putem. Da se kojim slučajem to dogodilo mi Hrvatsku nikada ne bi imali, ni ovakvu kakva je danas! Stjepan Mesić, tada visoko pozicionirani HDZ-ovac, kada smo mu predočili dokaz da imamo dogovoren razgovor s ledi  Margaret Thacher u Velikoj Britaniji i da će Hrvatska vjerojatno dobiti njenu potporu, rezolutno nam je odbio svaku potporu s riječima: „A što će to nama“?  Osobno sam bio na tom sastanku. Nakon toga svu potporu za tu akciju dao nam je gospodin Antun Vrdoljak, osigurao nam sredstva za put i dao na raspolaganje televizijsku opremu. Tako su nastale dvije sjajne emisije, u suradnji tvrtke Capitol d.o.o i HRT-a, „Velika Britanija za Hrvatsku“ i „SAD-e za Hrvatsku“ koje i dan danas postoje u arhivima HRT-a.

Ako mi danas mislimo da je u Hrvatskoj na pragu 2020. godine srušena „željezna zavjesa“, da je poražen mentalnokomunistički mentalitet, da su poražene one snage koje na tragu Mesićeve neojugoslavenske fantazmagorije uporno promoviraju konfederalnu ideju grdno se varamo. To se kristalno jasno vidi nakon sve žestine napada na našu predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koje se, eto, usudila kazati da je rođena iza „željezne zavjese“, koja se usudila progovoriti o „golim otocima“ kao simbolima neslobode i komunističke diktature, koja se drznula kazati istinu da su neki nogometni klubovi u Socijalističko Republici Hrvatskoj bili ekspoziture Beograda ili preciznije ekspoziture „Crvene zvezde“ i „Partizana“ .

Činjenica je, nije to bila sam Rijeka, u dobroj mjeri bili su to i Dinamo i Hajduk čiji su najveći talenti redovito završavali u Beogradu. Poznata je izjava Aleksandra Rankovića iz tih olovnih vremena da Dinamo nikada ne smije biti prvak Jugoslavije, može biti drugi, ali prvi ne smije biti nikada. Ta ideja se mogla operacionalizirati jedino slabljenjem Dinama i režimskim nogometnim sucima koji su Dinamu ukrali najmanje 10 naslova prvaka Jugoslavije.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović dirnula je u osinje gnijezdo, pogodila je u centar mete i na taj način je svalila na sebe drvlje i kamenje i tsunami novih brutalnih napada koji su uvijek na rubu seksizma i vulgarnog ruganja. Pogodila je gdje ih najviše boli. Pogodila je u srce one partizanske stogodišnjake, kakav je Joža Manolić, koji na opsesivan i  nevjerojatan način podupire antifašističku borbu svog predsjedničkog kandidata Zorana Milanović za Pantovčak, jer valjda je analogno tome „gospođa“, kako on naziva Kolindu Grabar Kitarović fašist pa je protiv nje potrebno organizirati novi antifašistički ustanak. Ali, stvari nisu tako jednostavne da bi ove teze podkrijepljivali samo sa izjavama ocvalog stogodišnjeg mladoženje.

O potrebi podizanja nove antifašističke revolucije u Hrvatskoj i zabrani djelovanja svih onih partija „koje su slomile unikatni dragulj Jugoslaviju“ postoje relevantni zapisi analitičara generala Blagoja Grahovca u njegovoj geostrateškoj studiji pod naslovom „Lomljenje unikatnog dragulja Jugoslavije“. Još žešće se Blagoje Grahovac okomio na Kolindu Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka, gdje izravno tvrdi da su njih dvoje i njihova stranka HDZ glavna meta nove antifašističke revolucije, jer su direktan proizvod fašističkog djelovanja Franje Tuđmana, razbijača „unikatnog dragulja Jugoslavije“.

Dakle, Tuđmana, K.G.Kitarović i Karamarka, general  Grahovac  eksplicite naziva i proizvodi fašistima, jer ako nema fašista nije potrebna ni antifašistička revolucija? Zbog toga ih treba ukloniti iz politike, piše to Blagoje Grahovac u svojoj strateškoj analizi pod naslovom „Biografije“. A general Blagoje Grahovac nije bilo tko, on je geostrateški analitičar Ljubljanskog IFIMES-a, instituta za Balkan i Bliski istok čiji su osnivači i članovi Budimir Lončar i Stjepan Mesić uz svu silu članova jugoslavenske provenijencije, uglednih bivših jugoslavenskih političara! Pametnom dosta!

Ako je ledi Margaret Thacher bila i ostala „željezna ledi“ u međunarodnim krugovima zaslužna za rušenje komunizma, onda je Hrvatskoj potrebna „željezna ledi“ u liku i djelu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja će u našim unutarnjim odnosima inicirati konačno rušenje Berlinskog zida i slamanje „željezne zavjese“ u našim glavama, u glavama onih koji silno žele i žale za Jugoslavijom, koja bi se ponovo trebala roditi kao dokaz da padom Berlinskog zida i prestankom hladnog rata taj proces nije dovršen, da taj proces živi u nekoj novoj maštovitoj Jugoslaviji.

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je želeći izazvati predizbornu kontroverzu krenula u tu antikomunističku avanturu, koja bi u konačnici mogla obilježiti njenu kampanju i donijeti joj silne simpatije njenog prirodnog biračkog tijela. Na drugoj strani biti će oni koji će predsjednicu proglasiti „personom non grata“ u Rijeci, oni koji već danas vježbaju urnebesni antikolindovski performans začinjen gromoglasnim  zvižducima pod dirigentskom palicom Vojka Obersnela, Zorana Stevanovića, i Željka Jovanovića, ukoliko se ona pojavi na Rujevici na sudbonosnoj utakmici naših Vatrenih protiv Slovačke.

Učinit će sve da joj „zabrane“ dolazak ili da joj zagorčaju život do krajnjih granica. Čini se da je predsjednica sav svoj trud koji uložila  brendirajući Hrvatsku preko uspjeha naših nogometaša poništila govoreći istinu o „željeznoj zavjesi“ govoreći istinu o „golim otocima i beogradskim ekspoziturama“, no treba se uvijek držati one iz Evanđelja  koju je sveti  Ivan Pavao ll često isticao.

„Istina će vas osloboditi“! Samo istina može nas osloboditi svih komunističkih zala, pa i ove „željezne zavjese“ koja se hrani i egzistira u  glavama protivnika neovisne i slobodne Hrvatske države. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ne smije se umoriti u potrazi za istinom niti smije popustiti pred gomilom mentalno komunističkih „vučjih čopora“ čiji „lavež“ iz dana u dan biva sve glasniji.

Jer, što više oni „laju“, mi moramo biti sigurniji i sigurniji da je Kolinda Grabar Kitarović i ovaj put najbolji izbor za predsjednicu Republike Hrvatske u drugom mandatu. Zoran Milanović, Stjepan Mesić, Budimir Lončar, Blagoje Grahovac, Krešo Beljak, Željko Jovanović, Anka Mrak koja tvrdi da je Kolinda Grabar Kitarović „hodajuće ruglo po svijetu“, zapravo su najbolji odvjetnici našoj predsjednici i najbolja preporuka da baš upravo njoj damo svoje povjerenje.

U protivnom, na Pantovčak će nam zasjesti Zoran Milanović, kandidat boljševičkih i antifašističkih kreatora nove  revolucije, a eventualnim porazom Kolinde Grabar Kitarović SDP i ujedinjena ljevica će sa Davorom Bernardićem zauzeti Banske dvore, drugo sveto hrvatsko brdo.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kaos na hrvatskoj desnici

Objavljeno

na

Anto Đapić, predsjednik stranke DESNO i aktualni predsjednički kandidat proteklih je godinu i pol dana predano i uporno radio na projektu objedinjavanja razbijene, posvađane i politički impotentne hrvatske desnice probijajući medijske barijere, znalački koristeći svoje ogromno političko iskustvo na ovim bespućima političke scene u Hrvatskoj. Na svom putu povratka na političku scenu kao nužnost i imperativ, kako bi uopće mogao biti konkurentan i relevantan kao homopoliticus i čelnik stranke Demokratskog saveza nacionalne obnove iznjedrio je „Vukovarske teze“ bez konkurencije najbolji i najopsežniji program revitalizacije hrvatskog nacionalnog bića, koja se može realizirati jedino u  snažnom i iskrenom zajedništvu svih etabliranih desnih stranaka, pojedinaca i grupacija koje koketiraju s pojmovima kao što su konzervatizam, suverenizam i nacionalizam.

Klica novog Suverenizma i konzervatizma u Europi je posađena još od doba Jorga Heidera, zemaljskog poglavara Koruške koji je prvo u Austriji, a onda i u Europi, trasirao put desnom radikalnim pokretima  koji su imali zadaću narušiti globalističku  partitokraciju tradicionalnih stranaka, a posljedica toga je da danas konzervativni pokreti u Europi  i svijetu dolaskom Trumpa na čelo SAD-a nezaustavljivo rastu unoseći novu dinamiku i nemir u redovima uspavanog globalističkog establišmenta. U Hrvatskoj, međutim, u njezinom tradicionalnom, konzervativnom i poslovično neliberalnom društvu, on postoji samo u fragmentima. U Njemačkoj dominantne političke stranke strepe od Alternative za Njemačku (AfD), u Mađarskoj suverenist Viktor Orban već godinama kroji tu zemlju prema svojem kršćanskom aršinu, u Švedskoj su Demokrati sa svojom antiimigrantskom retorikom izbili na drugo mjesto i sa trona skoro srušili vladajuće socijaldemokrate, u Poljskoj konzervativni populist i euroskeptik Jaloslaw Kaczynski iz sjene provodi “moralnu“ revoluciju. Anto Đapić, prateći te europske i svjetske trendove instiktom iskusnog političara prepoznao je taj politički prostor koji je u Hrvatskoj potpuno otvoren, neosvojen te je logično i legitimno  krenuo u osvajanje istog s novom paradigmom zajedništva bez kojega će biti nemoguće ostvariti bilo kakve izborne rezultate.

U Hrvatskoj su Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih imali svoj, bljesak no teško je oteti se dojmu da su propustili svoju šansu i da već dvije godine tapkaju  u mjestu, a nakon raskola u NHR-u dobrano su krenuli u poražavajući rikverc svatko svojim putem . Prije izbora za zastupnike u EU parlamentu propustili su priliku za ujedinjenje sa Hrvatskim suverenistima što je dovelo do daljnjeg raslojavanja na konzervativnoj desnici. Pokret “U ime obitelji“ jedri na vrijednostima konzervativne revolucije nakon referenduma o „braku“, ali na izborima, unatoč svim referendumskim inicijativama, ne uspijeva osvojiti više od 1% glasova. Hrast i Hrvatska konzervativna stranka ujedinili su se sa Hrvatskim suverenistima, a svi oni svoju politički vidljivost mogu zahvaliti upravo HDZ-u protiv kojega se danas žestoko bore. U tom kolopletu političkih marginalaca nedostaje još Marijana Petir koja se vjerojatno ubrzano priprema za svoju nezavisnu listu kojom bi za račun HDZ-a trebala vratiti sjaj HSS-u kojega je Titoističkim politikama rasturio notorni Krešo Beljak.

Danas, nakon što je Zlatko Hasanbegović osnovao Blok za Hrvatsku, istom retorikom, istim porukama kao da je preslikao program Ante Đapića poziva na zajedništvo desnice. Anto Đapić je još prije godinu dana govorio ovako i nudio suradnju na jasno zacrtanom programu i vizijama.

– Više ne želim stajati po strani. Nakon mojeg odlaska ni pravaški pokret ni desnica nisu uspjeli iznjedriti ništa ozbiljno. Osim puno tezgarenja, kokošarenja, sektašenja, puno malih stranaka i velikih vođa. Moj pristup je potpuno drukčiji. Predlažem da razgovarao o dokumentu, ne o foteljama. Idemo se okupiti po horizontali, ne po vertikali. Hajdemo prvo napraviti kraljevstvo, lako ćemo se onda dogovoriti kralja – kaže Ante  Đapić i uvjerava nas da osobno nema nikakvih “foteljaških“ ambicija.

– Bio sam pet mandata u Saboru, bio sam gradonačelnik Osijeka i ne trebam više nikome ništa dokazivati. Nas suvereniste više ne zanima da budemo korektiv. Pa ja sam bio korektiv 20 godina. Imao sam ja u HSP-u i 8 zastupnika, a nisam mogao ništa napraviti, nego Ivo Sanader uzeo Srbe u Vladu, i oživio političko srpstvo zbog kojega se danas demonstrira u Vukovaru na način u kojemu se ne smije reći što se misli. Zato nama cilj ne treba biti da uđemo u Sabor i osvojimo 3, 5 ili 7 zastupnika, nego da promijenimo odnose i osvojimo vlast. Nas treba zanimati udar na establishment, i vladajući i oporbeni, jer i HDZ i SDP kada su na vlasti vode istu politiku – ističe Đapić. On je uvjeren da ni jedna od dvije najveće hrvatske stranke ne može biti stvarna opcija hrvatskog suverenizma.

– Suverena politika ne može biti predstavljena današnjom ljevicom, koja je konglomerat neokomunističkog jugoslavenstva i političkog srpstva, niti HDZ-om kojega vodi Plenković – oštar je Đapić, koji očito nije spreman priznati ni HDZ-u ni SDP-u da mogu, žele i umiju braniti hrvatske nacionalne interese. I pritom upozorava da se modernu desnicu – onakvu kakva hara europskom političkom pozornicom – ne smije temeljiti samo i isključivo na Domovinskom ratu i antikomunističkom stavu, kao što je to do sada bilo slučaj.

– Pravaštvo je u tom smislu preusko. Starčevićanstvo će uvijek imati svoj važan udio u hrvatskoj politici, ali pravaštvo može biti samo korektiv. Za nešto više potreban je širi program i to je ono što mi nudimo. Suverenista u Hrvatskoj ima puno i imamo veliku priliku. Samo od nas ovisi hoće li postati uspješni kao što su suverenisti u Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, SAD-u – uvjeren je poručuje Đapić. Novu političku platformu predstavio je u deset prilično konkretnih točaka. Hrvatska je – ili bi trebala biti – nacionalna država hrvatskog naroda. Stupovi njezine državnosti su u suverenosti Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Ne smije se dozvoliti postojanje autonomnih i separatnih političkih entiteta. Hrvatsko državljanstvo je dragocjenost i ekskluzivitet, i ne treba ga svoditi na to da se šakom i kapom dijeli kako se kome stigne. Iz Ustava treba izbaciti antifašizam, a ugraditi kršćanstvo kao civilizacijsku vrijednost hrvatskog društva. Čitava Hrvatska treba biti jedna izborna jedinica, a Srbima treba ukinuti pravo na tri saborska zastupnika.

Zakon o oprostu omogućio je teroristima da dobiju i oprost i državljanstvo. Tko je htio oprost, nije smio dobiti državljanstvo, nego otići u Srbiju. Tko je htio državljanstvo, morao je odgovarati pred hrvatskim zakonima i zbog pobune ići u zatvor dvije, tri ili pet godina. A mi smo njima dali i oprost i državljanstvo, SDSS je time dobio svoju biračku bazu i nakaradnim zakonom su Pupovcu osigurana tri zastupnika, a priča da zločin ne zastarijeva je priča za malu djecu. Ne zastarjeva dok svi ne umru, i žrtve i zločinci. Prošlo je 27 godina, proći će još 27 godinama, i sa ovakvom politikom ništa se neće promijeniti – izričit je Đapić, podsjećajući da je on u Saboru bio u protiv Zakon o oprostu, i protiv Erdutskog sporazuma. Cilj su mu, zapravo, birači HDZ-a, kojima je pakt sa SDSS-om kost u grlu. Tu vidi šansu za suvereniste.

– Mi birače HDZ-a ne smijemo ostaviti na miru. Biračko tijelo HDZ-a je suverenističko, ali ono se već predugo vremena obmanjuje, još od kada je 2003. Ivo Sanader platformom koja je usvojena na prosvjedu za Mirka Norca na splitskoj Rivi dobio izbore, a onda odustao od nje i, umjesto sa HSP-om, ušao u pakt sa SDSS-om. Mi smo tada iskrvarili za Antu Gotovinu, a HDZ je u toj izbornoj jedinici dobio 10 saborskih zastupnika – ističe projektant nove hrvatske desnice. Za razliku od Sanadera, koji se, prema Đapićevim riječima, služio obmanom da štiti hrvatski nacionalni interes, Plenković ne laže i javno je HDZ pozicionirao u centar koji je bliži ljevici nego desnici. Tko će zauzeti desni politički prostor u jednoj legitimnoj političkoj utakmici?

Činjenica je da će svaki suverenist, konzervativac ili nacionalist u Hrvatskoj potpisati sve što je kazao Ante Đapić od riječi do riječi. U čemu je onda problem? Jesu li destruktivne snage ubačene u redove hrvatske desnice i dan danas toliko snažne da će učiniti baš sve kako bi onemogućile bilo kakve promjene i potrese na bipolarnoj političkoj klackalici koja dogovorno funkcionira na paradigmi „malo meni, malo tebi“, a pred javnošću glumataju epski sukob ljevice i desnice. Može li se uopće dogoditi da za isti stol sjednu Ruža Tomašić, Ante Đapić, Ladislav Ilčić, Hrvoje Zekanović, Bruna Esih, Marijana Petir i mnogi drugi koji se zaklinju  u svoje domoljublje? S pravom trebamo sumnjati u tu mogućnost! Anto Đapić se shvaćajući srž problema i koristeći politički momentum legitimno uputio u  kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristeći znalački tu elementarnu političku logiku za medijsku vidljivost svog programa i mogući rast svoje stranke DESNO koja u lokalnim razmjerima već sada ima svoju važnu ulogu. Njegov poziv za zajedništvo, koje sada potencira Zlatko Hasanbegović je odbijen i Anti Đapiću ne preostaje ništa drugo nego se truditi da njegova stranka postane relevantna i konkurentna na političkom tržištu.

Hrvatski suverenisti koji su doživjeli zvjezdane trenutke nakon što su osvojili jedan mandat u Europskom parlamentu, u Miroslavu Škori su prepoznali domoljuba, nacionalistu i suverenistu i podržavaju upravo njega kao kandidata za predsjednika republike. Svoju logiku političkog rasta temelje isključivo na rušenju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čiji poraz bi treba srušiti premijera Andreja Plenkovića, nakon čega bi oni po prirodi stvari doživjeli svoj politički vrhunac. Umjesto rada na terenu, umjesto borbe za svoje autentično biračko tijelo, umjesto svog autentičnog predsjedničkog kandidata u liku i djelu Ruže Tomašić, generala Sačića ili Hrvoja Zekanovića, Velimir Bujanac im je izabrao  popularnog pjevača, čini se, u klasičnom medijskom reketu pod parolom „ ili Škoro ili nema Bujice“. A samo zato što su zajednički procijenili da Škoro može najviše naštetiti Kolindi Grabar Kitarović, pa zatim Plenkoviću, pa zatim HDZ-u, nakon čega mogu obilno zagrabiti u HDZ-ov birački bazen. U cijeloj ovoj priči, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je kolateralna žrtva zbog krivo nasađenih političkih ambicija. Umjesto da logiku političkog rasta temelje na suvislom programu, umjesto da potenciraju zajedništvo marljivog rada, ideja i vizija oni isključivo na tuđoj šteti grade sebi korist računajući ponovo na birače HDZ-a. Pri tome ne razmišljaju da će se nužnom promjenom u vrhu HDZ-a ta umjetno „adhoc“ stvorena  biračka masa ponovo preliti u krilo Karamarka, Stiera ili Kovača koji će onda birati one koalicijske partnere na desnici koji su autentični, one koji su svojim radom stvorili vlastitu izbornu bazu. Ako na ovim presudnim izborima za predsjednika ili predsjednicu Hrvatske pobijedi Kolinda Grabar Kitarović, koju ja još uvijek promatram kao favorita Karamarkovog, a ne Plenkovićevog HDZ-a, suverenisti kao rušitelji i osvetnici nestat će s političke scene. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović ne znači nužno ostanak Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a ili Vlade Republike Hrvatske, jer razlozi pobune protiv njega unutar HDZ-a postoje davno prije ovih predsjedničkih izbora i oni neće nestati.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ANTO ĐAPIĆ vs ŠEFIK DŽAFEROVIĆ

Objavljeno

na

Poslije političkih promjena od 1990. godine, Šefik Džaferović je isticao da je „pojava političke figure Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije u suvremenoj, političkoj povijesti bošnjačkog naroda, za mene predstavlja ključni događaj, koji je zauvijek izvršio presudan utjecaj na moje političke svjetonazore“. U početku se nije aktivno angažirao u političkom životu postkomunističke Bosne i Hercegovine, ali je na osnovu osobne komunikacije i poznanstava stečenih u radu pravosuđa u Zenici, ostvario važne veze sa političkim osobama u SDA te usvojio politički program i načela SDA.

Prema Džaferovićevim uvjerenjima, SDA je izvršila presudni utjecaj na društvene procese izgradnje nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda, odnosno na povijesnu pojavu „bošnjačke obnove“, zasnovane na postulatima emancipacije i sabornosti bošnjačke nacije u okvirima bosanskohercegovačke države, koja bi trebala biti izgrađena na „građanskoj platformi“ negacije konstitutivnosti i zasebnosti tri naroda u BiH, gdje bi kao u vrijeme Austro-Ugarske okupacije BiH „bosanski državotvorni identitet“ predstavljao točku okupljanja svih stanovnika navedene države, ali bez „jugoslavenskog državotvornog i ideološkog“ faktora okupljanja (!). Također, navedeni koncept ustrojstva bošnjačke nacije u unitarnoj, jednostavno konstituiranoj Državi Bosni i Hercegovini, svoje idejne osnove pronalazi u političkom programu Alije Izetbegovića, izražene u njegovim djelima „Islamska deklaracija“ i, posebno „Islam, između Istoka i Zapada“.

Prema shvaćanjima Šefika Džaferovića „ne postoji nijedan sporan segment političke i „nacionalne“ doktrine, prema kome je sasvim moguće determinirati bošnjački nacionalni identitet na osnovama „islamističkih“, „sunitskih“, „salafijskih i vehabističkih“ provenijencija i tradicija sa principima građanskog, demokratskog ustrojstva europskog društva“, gdje bi Bosna i Hercegovina bila definirana kao unitarna država u kojoj bi bile negirani postulati konstitutivnosti tri naroda, od kojih srpska i hrvatska nacija opravdano ukazuju na opasnost od majorizacije proizvedene iz redova, možda i većinskog bošnjačkog naroda.

U suštini, navedene političke projekcije predstavljaju koncept ustrojstva BiH potpuno suprotan (!) u odnosu na rešenja koja je ponudio Daytonski sporazum iz 1995. godine, a sa druge strane, Džaferović izgleda da ne želi uočiti da su politički programi SDA od 1990. godine do danas, kao i njegovi osobni svjetonazori, predstavljali dio osnovnih uzroka koji su doveli do izbijanja rata između Hrvata i Muslimana u BiH 1992. godine.

Bošnjačka „služba bezbjednosti“, tajna policija, AID, bilo je zloglasno državno tijelo ratne tzv. Republike BiH na onim prostorima koje je kontrolirala tzv. Armija Bosne i Hercegovine (ARBiH), pod komandom Predsjedništva BiH i Alije Izetbegovića.

Izetbegovićeva „Agencija“ svoju tešku odgovornost za zločine nad bošnjačkim i nebošnjačkim građanima u BiH nosi, zbog ratnih zločina prema nepodobnim pojedincima i skupinama građana u okolnostima  u kojima je upravo ista organizirala dolazak i ratni angažman nekoliko tisuća muslimanskih pripadnika i desetina organizacija sa terorističkim provenijencijama i dokumentiranim aktivnostima. Proces planskog useljavanja tzv. „mudžahedinskih“ ili „džihadističkih boraca“ u područjima koje kontrolirala ARBiH, nastavljen je i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Od 01.02. do 01.05.1996. godine, spomenuti proces useljavanja tih problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta u BiH nalazio se pod nadzorom Šefika Džaferovića, koji je u tom razdoblju obavljao dužnost sekretara AID-a. Šefik Džaferović, povjerenje odgovornih organa i pojedinaca u državnoj nomenklaturi Republike BiH stekao je i svojim kontroverznim angažiranjem u tim ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Šefik Džaferović je sve svoje profesionalne kapacitete, intelektualni potencijal i duhovni profil „uložio“ u afirmaciju ideologije Alije, a potom i Bakira Izetbegovića.

Nakon ovih relevantnih obavještajnih podatak o liku i djelu Šefika Džaferovića, koji je član predsjedništva BiH, rame uz rame notornog Željka Komšića i prevrtljivog Milorada Dodika, s pravom se trebamo upitati je li se stvarno u Hrvatskoj trebao pojaviti Anto Đapić, kao glas vapijućeg u pustinji, koji svoju kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske koristi kako bi državni vrh Hrvatske i međunarodne faktore upozorio što se to kuha u novom bosanskom loncu. A ono što se kuha, bez ikakve sumnje slomit će se preko leđa Hrvatica i Hrvata u BiH, bilo to preko proklamirane unitarne Bošnjačke države ili preko nove konstrukcije „yu-regiona“ koju zagovara Milorad Dodik kao glasnogovornik i šegrt svojih gazda Vučića, Putina i Erdogana. I jedan i drugi model apsolutno odgovaraju i Srbima i Bošnjacima dok i jedan i drugi model definitivno znače nestanak Hrvata sa njihovih stoljetnih ognjišta. Priča o konstitutivnosti Hrvata u BiH odavno je postala stari ofucani vic i ako se ubrzano ne povuku neki radikalni potezi, ako smo nemoćni alarmirati međunarodnu zajednicu kako bi im još jednom otvorili oči o BiH kao novo-starom buretu baruta, čeka nas povijesni poraz nakon teško dobivenog rata, poraz koji će se kulturološki, nacionalno i geostrateški slomiti preko leđa naše mlade Domovine.

Donosimo Vam dijelove iz proglasa Ante Đapića, što je ujedno i integralni dio njegovog programa. Đapićeva razmišljanja i njegove poruke u pravilu su reakcija na sve agresivniju politiku bošnjačkog političkog vodstva u kontinuitetu, pa sve do posljednje suspektne izjave Šefika Džaferovića.

„Bošnjacima treba konačno reći – hoćete mir i savezništvo, dobro došli, hoćete rat, imat ćete ga!

Vrijeme je prestati se iščuđavati nad višegodišnjim izrazito neprijateljskim postupcima bošnjačkog rukovodstva u BiH prema Republici Hrvatskoj, prema našim institucijama, a osobito prema Hrvatima u BiH. Vrijeme je činjenicama pogledati u oči i prestati u sebi i kod sebe tražiti sjeme nametnute krivnje za sva zla u odnosima hrvatskog i bošnjačkog naroda, polazeći od činjenice da su Bošnjaci žrtva, a svi ostali krvnici, jer je hrvatski narod u BiH pretrpio daleko više štete i zla od bošnjačkih politika nego od srpskih, koje nikome nisu upitne. Danas je hrvatski narod izložen sve snažnijoj bošnjačkoj agresiji i neprijateljstvu i tome se mora usprotiviti, te zaustaviti i agresivnu bošnjačku politiku upozoriti da su im ispružene „šape“ opasno blizu vatri koja će ih opeći, pa i potpuno sagorjeti ako se ne povuku u svoje krilo. Gomilanje ilegalnih migranata na granicama BiH sa Hrvatskom nije ni slučajno ni bezazleno i svaka zemlja bi u takvoj situaciji stupanj sigurnosti podigla na najvišu razinu.

To bi trebala biti državna politika, a ne politika prihvaćanja nametnute krivnje. Ta samonametnuta mazohistička krivnja ucjepljenja polustoljetnim srpskim svakodnevnim ispiranjem mozga hrvatskog naroda, postala je razarajuća zaprjeka za uspostavljanje razumskih politika hrvatske države. Hrvatska odmah treba prestati slati poruke bošnjačkom rukovodstvu o našim zaslugama za spašavanje i ovakve strukture BiH, za spašavanje Bihaća, za golemu humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć. Bošnjačko rukovodstvo sve to zna, ali kako je i tijekom rata imalo islamističku i vrlo agresivnu figu u džepu, ima ju i danas, pa je odgovorno i razumno Bošnjake i njihove politike početi gledati u ovome trenutku kao izraziti problem hrvatskim interesima i prema tom problemu se započeti ponašati racionalno i hladno bez romantičarskih vizija od nazad dva stoljeća. Ponavljanjem tih činjenica, koje Bošnjaci ne prihvaćaju i izokreću na najbizarniji način u svakodnevnoj politici, umjesto snage i moći, hrvatska država šalje poruku nemoći, pokušavajući molećivo dozvati pameti i obrazu sve bezobraznijeg nasrtljivca. S nasrtljivcima vrijedi samo argument moći.

Republici Hrvatskoj ovakva BiH ne može biti prijatelj, partner, niti suradnik. BiH čine tri naroda i Republika Hrvatska mora imati samo jednu polazišnu politiku i to prema zaštiti i obrani interesa hrvatskog naroda, a na temelju toga definirati odnose i odgovarajuće politike prema Srbima i Bošnjacima. Mi bi trebali znati  da se hrvatska strateška pozicija razgraničenja utjecaja s političkim srpstvom mora nastojati uspostaviti na Drini, kao i razgraničenje strateških interesa sa sve zloćudnijim i agresivnijim panislamizmom. Da bi se to postiglo nužno je po svaku cijenu obraniti sadašnje stečene životne prostore i ljudski potencijal hrvatskog naroda u BiH, a to nije moguće bez uspostave Hrvatske republike u BiH. Bilo kakva državna zajednica BiH u današnjim granicama nije moguća na stabilnim temeljima bez uspostave tri republike tri suverena naroda. To mora biti hrvatsko polazište u svim razgovorima o BiH, a stav da će Hrvatska braniti s punim međunarodnim pravom suvereni status Hrvata u BiH mora prepoznavati i uvažavati svaki naš međunarodni partner.

Republika Hrvatska mora prestati ponavljati uz status Hrvata pojam “konstitutivnost”, a utemeljiti svoju politiku na bezuvjetnom pojmu i sadržaju “suverenost” uz hrvatski narod u BiH. Suveren narod je obilježen teritorijem, stanovništvom i svojom vlašću, a tek kad ta tri elementa postoje može se razgovarati o konstitutivnosti tri naroda u eventualnoj zajedničkoj konstituciji. Inače je konstitutivnost koja nije nastala na suverenoj volji okov oko vrata.

Hrvatska se mora odmah prestati ponašati kao jedina zainteresirana strana za održanje BiH u današnjim granicama, iako je to nesumnjivo naš interes. Postoji puno načina za obranu svojih interesa, valja ih osmisliti i ustrajno provoditi, a ne isticanjem svoga interesa davati prvenstveno bošnjačkim politikama prostor za sve agresivnije i neprijateljsko ponašanje sa sve bezobraznijim zahtjevima, od kojih je najopasniji bošnjačko polazište da su samo i jedino oni ekskluzivni zastupnici BiH, što je uz sve ostale opasnosti i dovelo do legalizirane međunarodne činjenice da se Erdogana i Tursku promiče kao ovlaštenog skrbnika po “amanetu” Alije Izetbegovića, a s druge strane Republici Hrvatskoj kojoj su Hrvati u BiH životni i prirodni interes i obveza, upozorava se besramno na “nemiješanje” u “unutarnje „stvari BiH. Republika Hrvatska se sve dok se ne uspostavi održiva državna zajednica s trajnim suverenim statusom hrvatskog naroda u BiH mora s potpunom nadležnošću “miješati” u probleme uspostavljanja takve BiH. To nije stvar o kojoj će odlučivati bošnjačko rukovodstvo, nego pitanje u isključivoj nadležnosti hrvatskog naroda i Republike Hrvatske.

Ovakva BiH opasan je eksperiment i mi moramo iz toga eksperimentiranja izvući, a nakon toga svim raspoloživim sredstvima i metodama, koje stoje državama na raspolaganju, obraniti svoj narod, svoju zemlju i svoju budućnost.

Danas je BiH tempirana bomba, određena islamističkom političkom paradigmom Alije Izetbegovića i srpskim zločinačkim rukopisom iz rata, koju recentno potpiruju Šefik Džaferović i hrvatski Juda Željko Komšić i  ta bomba se neće deaktivirati ako zatvorimo oči pred njom.

Sve ozbiljne europske države, kao i svaki razuman Hrvat znaju da je BiH opasno nestabilna tvorevina, te da je u bošnjačkom dijelu politika i pod bošnjačkom izravnom nadležnošću utjecaj najradikalnijih islamističkih skupina postao izrazito opasan i zabrinjavajući. Iako to može biti i jest problem šireg međunarodnog značaja, to prije svega ugrožava hrvatski narod i Republiku Hrvatsku, koja mora imati odgovor i biti u svakom trenutku spremna na blokadu izvorišta te ugroze. O tome pravu nema razgovora ni s kim tko ne uviđa i ne priznaje  realnost i stvarno stanje i jedino na tom bezuvjetnom pravu se moraju testirati naša moguća savezništva.“

U svakom slučaju, potencijalni glasači Miroslava Škore i Zorana Milanovića  s pravom očekuju njihova očitovanja o ovim važnim pitanjima za Hrvate u BiH o kojima svaki predsjednički kandidat, s obzirom na ustavne ovlasti u kreiranju vanjske politike Republike Hrvatske koje ih čekaju ako osvoje Pantovčak, mora kompetentno progovoriti. Aktualna predsjednica Republike Hrvatske o tim temama je već ponešta kazala, zbog toga je bila razapeta osobito nakon posjeta Izraelu, no to nije dovoljno i od nje treba očekivati puno više angažmana u međunarodnoj zajednici koja glede situacije u BiH još uvijek ima povez preko očiju.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari