Pratite nas

Intervju

Kolinda Grabar Kitarović: Jedni bi od predsjednika napravili faraona, drugi marionetu. To je opasno

Objavljeno

na

Prvi intervju hrvatske predsjednice nakon objave kandidature

S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović razgovarala je Iva Puljić-Šego/VL u petak ujutro. Na dio pitanja odgovorila je e-mailom, ali u razgovoru  je otkrila da nije lako prelomila da ide ponovno na izbore za predsjednicu, i to zbog svoje djece, kćeri Katarine koja je otišla u Ameriku studirati na Harvard kako bi se riješila policijskog osiguranja i sina Luke koji ima 16 godina i želi studirati na FER-u.

Prije svega je, rekla nam je, majka i zato se dvoumila. Sin Luka rekao joj je da je mislio kako je predsjednički posao gotov nakon pet godina, a kći je izabrala Ameriku i zato da je nitko ne bi gledao kao kćer predsjednice. Međutim, internet i društvene mreže ni u Americi nisu joj omogućili potpunu privatnost, i ondje se brzo pročulo da je kći hrvatske predsjednice.

Predsjednica kaže da se ovih pet godina osjeća kao u kućnom pritvoru, čak je slikovito opisala da joj se čini kao da je u filmovima o Stanliju i Oliju kada hodaju okolo sa zatvorskom kuglom oko noge. Naravno, karikirala je, ali to je, istaknula je, druga strana medalje njezina posla. Da u utrku ipak ide, prelomila je zbog odgovornosti prema ljudima koji su je izabrali u prvom mandatu, ali i HDZ-a čija je kandidatkinja.

Zbog obaveza predsjednica, otkrila nam je, često prespava u uredu na Pantovčaku gdje ima krevet, traku za trčanje i kupaonicu. Ne opterećuje se, kaže, ni Škorom ni Milanovićem, ide u borbu za drugi mandat i vjeruje u podršku HDZ-a…

Objavili ste kandidaturu za drugi predsjednički mandat, budući da je u zadnja tri-četiri mjeseca bilo više najavljenih pa promijenjenih datuma te objave, stjecao se dojam da se predomišljate?

Nije bilo premišljanja, ali je bilo promišljanja o tome koji je najbolji trenutak. Kad obnašate dužnost predsjednice države, onda vam prioritet ne može biti kampanja. Razumijem i interes medija, a i onih koji su se odlučili kandidirati i čije kampanje traju već mjesecima, no duboko sam uvjerena da nema potrebe da kampanje traju šest mjeseci i više.

Jeste li sigurni u punu podršku HDZ-a, dio članstva, zbog politike Andreja Plenkovića, okrenuo se desnijim opcijama, a time i Miroslavu Škori?

Apsolutno! Dugo sam bila članica stranke koja me podržala u utrci za prvi mandat i koja mi sada daje potporu i za drugi mandat. Vjerujem u svakog člana i članicu stranke, bez čijeg predanog rada ne bih ni bila postala predsjednicom. Međutim, otkad obnašam dužnost Predsjednice nisam članica stranke.

Predstavljam sve hrvatske državljane kao nadstranačka osoba te ne bi bilo korektno komentirati bilo koju stranačku politiku, pa ni politiku Hrvatske demokratske zajednice. No, naglašavam, iznimno sam ponosna što je moj politički i javni rad, pa i životni put, vezan uz Hrvatsku demokratsku zajednicu još od studentskih dana.

Računam, dakle, na punu potporu HDZ-a i na potporu hrvatskoga naroda, svih hrvatskih ljudi, koji uviđaju i razumiju potrebe trenutka u kojem se danas nalazi Hrvatska, potrebu da očuvamo svoj način života, sigurnost naših granica, podižemo standard života i mladima osiguramo uvjete za ostanak u Hrvatskoj.

Zašto ste odlučili s premijerom Plenkovićem sklopiti svojevrsni pakt o nenapadanju?

Jedini pakt koji imam jest pakt s hrvatskim narodom. Izabrana sam predsjednica i držim se Ustava, svoje savjesti i interesa hrvatske države.

Dojam je da je javnost cijenila vašu kritiku Vlade i prije ste ipak bili kritičniji?

Kritiziram onda kada je to potrebno i to sam činila tijekom cijelog mandata, a u međuvremenu su se promijenile tri Vlade. Neki misle da treba stalno galamiti, prozivati, biti drzak, ciničan i bezobrazan i misle kako je to politika. Kritika da bi se pokazivali “mišići“, kritika samo da bih se nekome svidjela, to je vrsta lošeg populizma.

Možda je to interesantno medijima, ali je štetno za državne interese, za interese ljudi, za cijelo društvo. Kritika ne može biti svrha sama sebi. Svaka je moja kritika bila praćena i prijedlozima rješenja problema o kojima sam govorila. Ponavljam, predsjednica je jamac stabilnosti državne vlasti i korektiv kada je to potrebno.

U kampanju ste ušli sa sloganom “Zato što vjerujem u Hrvatsku”. Kako ste u proteklih pet godina pridonijeli napretku Hrvatske?

Vjera u Hrvatsku puno je više od slogana – to je svjetonazor. Cijeli svoj mandat zastupam interese Hrvatske i naših ljudi, iznad stranačkih i ideoloških tabora. Držim da sam Hrvatsku dobro zastupala u svijetu. Danas Hrvatska ima jaču poziciju i ugled u Europi i svijetu nego ikada prije.

Čvrsto smo pozicionirani tamo gdje Hrvatska pripada, a to je srednja Europa i Mediteran, a ne „region“. Kroz inicijativu Tri mora, koju sam pokrenula i koja je prerasla u respektabilnu regionalnu inicijativu kojoj su se kao partneri pridružili i SAD i Njemačka, potičemo razvoj naših država u srednjoj Europi kako bi se standard života izjednačio s onim na “Zapadu“. Goruću temu demografije prva sam istaknula kao pitanje svih pitanja, čemu su se tada mnogi podsmjehivali.

Danas svi vide da je to glavni hrvatski problem. Jamac sam stabilnosti državne vlasti, što i propisuje Ustav RH. Okupljala sam stručnjake i promovirala niz inicijativa, od decentralizacije, razvoja otoka i brdsko-planinskih područja, smanjivanja poreza i parafiskalnih nameta i povećanja plaća, poticanja poduzetništva i izvoza, do brendiranja. Kao vrhovna zapovjednica OSRH izrazito sam se brinula o našoj nacionalnoj sigurnosti, opremi naše vojske, ali i o poboljšanju životnih uvjeta svakoga vojnika i njihovih obitelji.

Uspostavili smo sustav domovinske sigurnosti kao odgovor na nove sigurnosne prijetnje. Obnovila sam potpuno zapuštene veze s iseljeništvom, zagovarala i borila se za jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Afirmirala sam mlade, tražila sam i predlagala rješenja za blokirane, borila se za reformu obrazovanja, posebice za afirmaciju STEM područja. Ukratko, sve vrijeme sam s ljudima u svakom dijelu Hrvatske, slušam što i kako govore i s kojim se problemima susreću u svakodnevnom životu. Ja sam jedna od njih i borim se za njih.

Niste još predstavili svoj program, ali možete li otkriti što će biti glavne odrednice s kojima ćete se natjecati za drugi mandat?

Najavila sam: pravosuđe i borba protiv korupcije, izvozna i investicijska politika, lobiranje za naše izvoznike, domovinska sigurnost, posebice zaštita granica, očuvanje našeg identiteta i načina života, daljnje međunarodno učvršćivanje Hrvatske, a u sklopu toga inicijativa Tri mora. Tražit ću donošenje mjera za znatniji rast plaća, jačanje državnih institucionalnih mehanizama za povratak i regulaciju useljavanja, intenziviranje veza s iseljeništvom te nadasve i dalje doslovce forsirati demografsko pitanje. To smo tek načeli.

Treba riješiti i pitanje reguliranja dopisnog i elektroničkog glasovanja, pogotovo zbog velikog broja državljana s prebivalištem u inozemstvu, kojima smo sadašnjim ustavnim rješenjima uvelike onemogućili glasovanje i sveli ih na državljane drugog reda. Nismo više u 19. stoljeću! Pitanje ravnopravnosti Hrvata Bosne i Hercegovine s druga dva tamošnja naroda ostaje krucijalnim pitanjem. Bit će toga još, ali ne trčimo pred rudo.

U prvom ste mandatu obećavali da će Hrvatska biti najrazvijenija država poput Švicarske, sada ste se korigirali da trebamo graditi državu po mjeri čovjeka. Je li prva izjava bila pretjerana?

Molim vas, poslušajte ponovno izjave iz prošle predizborne kampanje, rekla sam da smo zemlja bogata resursima i da nema ni jednog razloga zašto ne bismo bili među najrazvijenijim državama. Naglasila sam da je problem u politici i nedostatku razvojne strategije. Dakle, svi su preduvjeti tu da budemo uspješnija država, samo je pitanje što želimo i koliko smo tome posvećeni. Samo je do nas što ćemo biti.

Pritom treba znati da Hrvatska mora mnogo toga nadoknaditi. Ne želim se vraćati na strašne demografske, materijalne i druge gubitke od 15. do kraja 17. stoljeća. Pitajte demografe što je to značilo. Ostat ću samo u 20. stoljeću, u kojemu primjerice Švicarska nije imala nijedan rat, a mi smo proživjeli tri razorna rata, nekoliko diktatura i tri totalitarna režima.

Švicarska je tu samo paradigma, da postanemo više svjesni svojih mogućnosti, sposobnosti, interesa i ciljeva. Domovinski rat je pokazao što možemo kada imamo jasan cilj, zajedništvo, odlučnost, kada priliku damo najboljima i najhrabrijima. Tako je i u sportu, znanosti, gospodarstvu i drugdje. Ne priznajem da nešto ne možemo jer smo “mali“.

Kada ste išli u utrku za prvi mandat, u tome vam je prilično pomogao braniteljski šator u Savskoj. Dio branitelja okupljenih u Hvidri htio je smijeniti Josipa Đakića i prozivaju Plenkovića zbog koalicije sa SDSS-om. Koliko bi vam mogla štetiti sadašnja situacija?

Branitelji imaju pravo iznositi svoje stavove kao i bilo tko u Hrvatskoj. To je pravo svakoga od nas, a ja ću glas branitelja i njihovih obitelji uvijek slušati s posebnom pažnjom i uvažavati. Premda, moram naglasiti, nikad se ne miješam u rad nijedne nevladine udruge ili institucije.

Kakvu Kolindu Grabar-Kitarović možemo očekivati u drugom mandatu postanete li ponovno predsjednica? Hoćete li biti na liniji Plenkovića i njegove Vlade, ostane li ta ekipa u Banskim dvorima, ili ćete se vratiti onoj staroj Kolindi koja je najavljivala lupanje šakom o stol?

Kao i dosad bit ću na liniji interesa hrvatskog naroda i države. Svima nam je dužnost surađivati u interesu Hrvatske. Tako radim sada, a tako sam i radila kada su premijeri bili Zoran Milanović i Tihomir Orešković. Katkad ide lakše, katkad teže. Nema tu nikakve mistifikacije.

Plenković i ja obnašamo ove dužnosti dok narod to bude htio. Svi smo mi prolazni, a Hrvatska ostaje. A što se tiče lupanja šakom o stol, katkad sam doista to i učinila – figurativno, verbalno. To je slika kojom sam željela reći da neću šutjeti ni o jednom bitnom državnom pitanju. I nisam šutjela. Možda sam ponekad nešto krivo rekla, možda sam ponekad trebala biti glasnija, ali šutjela nisam. Ako bi lupanje šakom o stol trebao biti znak autoriteta, ne vjerujem u takav autoritet.

Hrvatskoj je dosta razlupanih stolova, nosova, što, čujem, neki najavljuju. Vjerujem da se autoritet stječe samo radom, vjernošću hrvatskim interesima, promicanjem zajedništva. Svatko, dakle, ima svoju odgovornost: ja svoju, Vlada svoju, Sabor svoju, pravosuđe svoju.

Poručili ste da su ovlasti predsjednika primjerene potrebama države i građana. Vaši protukandidati smatraju da one trebaju biti veće (Škoro), odnosno manje (Milanović) koji će se zalagati za izbor predsjednika u Saboru. Kako ocjenjujete njihove prijedloge?

Jedni bi željeli od predsjednika Republike napraviti faraona, a drugi marionetu. Prijedlozi promjena predsjedničkih ovlasti koje smo do sada čuli jednostavno nisu provedivi, dapače neki su i opasni. To je politička improvizacija, pokušaj da se na brzinu nešto profitira, računajući na nedovoljnu upućenost dijela građana u ustavnopravnu problematiku. Politički sustav je kao sustav spojenih posuda.

Želite li izmijeniti bilo koju ovlast jednog tijela državne vlasti, u ovom slučaju predsjednika Republike, nužno zadirete u ovlasti drugoga tijela. Jasno je da su ustavna poboljšanja moguća i potrebna, da je potrebno preciznije formuliranje dijela ovlasti, ali o svemu tome ne može se kvalitetno raspravljati u uzavrelosti izborne kampanje koristeći se nedomišljenim improvizacijama kao sredstvom za pridobivanje birača. To je zapravo prijevara birača. U tome neću sudjelovati.

Zoran Milanović je u nedavnom intervjuu rekao, parafrazirano, da ste karijeru ostvarili tako što vas je uvijek netko postavljao na neke pozicije bez vaših posebnih zasluga?

Shvaćam njegovu želju da i na taj način “politički oživi“. No moj posao je komunicirati s narodom, s ljudima, biti konstruktivna, govoriti o svojoj viziji budućnosti Hrvatske, a ne se baviti prepucavanjima i dnevnopolitičkim doskočicama.

Je li Milanović vaš pravi protukandidat na predsjedničkim izborima?

Branitelji su nam omogućili da imamo slobodu, da svatko može birati i biti izabran, pa tako i on. Svaki kandidat koji skupi 10.000 potpisa bit će pravi kandidat.

Poznajete li Miroslava Škoru iz vremena diplomacije i što možete reći o njemu?

Samo površno kroz praćenje rada konzulata. Zapravo sam ga vidjela samo jednom – kad je došao na razgovor k zamjeniku ministra. No o njegovu diplomatskom radu mogu govoriti prije svega oni s kojima je radio i kojima je trebao služiti dok je bio u Pečuhu kao generalni konzul. Cijenim ga kao estradnog umjetnika.

Ponavljate da svojim pjevanjem pokazujete da ste žena iz naroda, jedna od nas, da je čovjek iz naroda, tvrdi i Škoro. Međutim, oboje ste bili vezani za HDZ i stranka je imala utjecaj, veći ili manji, na vaše karijere. Kako to komentirate?

Nisam žena iz naroda zato što pjevam sa svojim narodom, nego pjevam s narodom zato što jesam iz naroda. Prošla sam svaki pedalj Hrvatske i kugle zemaljske gdje ima Hrvata. Volim biti sa svojim narodom, pogledati ljude u oči, stisnuti ruku, čuti iz prve ruke što ih tišti i čemu se raduju, podijeliti s njima emocije, a onda i zapjevati. Pjevala sam s njima i pjevat ću. A što se tiče HDZ-a, mogu samo reći da sam HDZ-u bila vjerna i u boljim i u lošijim danima. Nikad nisam okrenula leđa svojoj stranci. Stranka je to prepoznala i podržala me.

U posljednje vrijeme u javnim nastupima prilično ste opušteni, čak i neuobičajeno veseli, otkud ta promjena?

Trebam li biti smrknuta i nervozna? U Hrvatskoj nedostaje optimizma. Često smo zabrinuti zbog stvari koje nemamo, a premalo se radujemo onome lijepom i dobrom što imamo. Uz to, ne zaboravite da postoje ljudi koji doslovno žive od utapanja Hrvatske u apatiju i depresiju, koji neprestano siju crnilo. U svome prvome mandatu nisam im dopustila da se razmašu, neću im to dopustiti ni u drugom. Vjerujem u Hrvatsku, vjerujem u hrvatske ljude, a to je najbolji lijek protiv pesimizma i apatije.

Govor u Kninu najbolje opisuje to što pitam, što vas je, da tako kažem, ponijelo na tvrđavi u Kninu?

Emocija, ponos, sreća i opuštanje u danu koji je bio dug, intenzivan, iscrpljujući, ali nadahnjujući. Posebno je bilo emotivno nakon svega, na tvrđavi koja je ispisala toliko mnogo za svakog hrvatskog čovjeka koji Hrvatsku doživljava srcem, slušati pobjednički rad učenika i u njemu prepoznati svoju i svu našu djecu.

U vanjskopolitičkim odnosima ostvarili ste kontakte s najvažnijim svjetskim liderima, Trumpom, Putinom… Što su hrvatski vanjskopolitički prioriteti?

Daljnje jačanje međunarodnog položaja Hrvatske, gospodarska diplomacija usmjerena na ulaganja u Hrvatsku i otvaranje vrata hrvatskim gospodarstvenicima za sklapanje poslova diljem svijeta u cilju povećanja izvoza i otvaranja novih, bolje plaćenih radnih mjesta u Hrvatskoj temeljne su zadaće i ciljevi državne politike koju provodim.

Prioriteti su snažno pozicioniranje Hrvatske u srednjoj Europi i na Mediteranu, a time i unutar EU, zatim transatlantsko partnerstvo koje nam jamči sigurnost, nadalje stabilnost jugoistoka Europe s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu te, konačno, promoviranje hrvatskih interesa kroz međunarodne organizacije i čvrste bilateralne odnose Hrvatske s ključnim akterima današnje međunarodne politike i multipolarnog svijeta poput Rusije, Kine i Indije. Hrvatska razmišlja hrvatski, a djeluje europski i globalno. U zadnjih pet godina pokazali smo okretnost i snalažljivost, a Hrvatska je danas prepoznatljiva i naš glas jasno se čuje.

Vaši protukandidati kritiziraju vaš projekt inicijative Tri mora, Milanović čak kaže da je to “smiješna ideja kojom idete na živce Berlinu, pa čak i Moskvi” da je to “stara tlapnja”?

Takve izjave pokazuju potpuni nedostatak vizije, neambicioznost i strah od samosvjesnih hrvatskih vanjskopolitičkih iskoraka. To je strah od Hrvatske izvan nekima jedinog poznatog okvira, takozvanog “regiona”. Iako se pojedinci ne snalaze izvan tog ograničenog prostora, Hrvatskoj je sasvim dobro u njezinu prirodnom, širem srednjoeuropskom i mediteranskom okružju.

Inicijativa Tri mora danas je snažna platforma koja okuplja 12 država članica Europske unije između Jadrana, Baltika i Crnog mora, koje žele postati srednjoeuropska kralježnica EU. SAD i Njemačka su države partneri inicijative, a Njemačka ima ambiciju postati punopravnom članicom. Ono što je teško narušilo hrvatsko-njemačke odnose nisu Tri mora, već dvije riječi: lex Perković. Kad je riječ o Rusiji, višekratno sam se sastajala, te dugo i otvoreno razgovarala s predsjednikom Putinom.

Nikada mi nije iskazivao rezerve pa se ne treba oslanjati na procjene onih koji su ga viđali samo preko malih ekrana. Općenito, da budem potpuno jasna: kad je u pitanju hrvatski nacionalni interes, uvijek ustrajem i ne odustajem samo zato što se nešto nekoj drugoj državi ne sviđa. I ovo pokazuje koliko su važni ovi izbori, koliko je važno da Hrvatska ostane na pravom putu i ovdje kamo sam je geopolitički u zadnjih pet godina vratila – u srednjoj Europi.

Ponudili ste demografske mjere za rješavanje tog ogromnog problema, je li Vlada usvojila neke od vaših sugestija?

Ima pomaka u poreznoj i stambenoj politici, u poticajima mladim poduzetnicima, no još je premalo konkretnih mjera za poticanje nataliteta, za zaustavljanje iseljavanja, za poticanje povratka i useljavanja na populacijski opustošena područja. Dok je god mladim ljudima cilj samo Zagreb ili inozemstvo, to znači da ne vodimo aktivnu i cjelovitu populacijsku politiku.

Što su po vama osnovni razlozi zašto Hrvati odlaze iz Hrvatske?

Istraživanja pokazuju da su materijalni momenti tek na četvrtom-petom mjestu u razlozima odlaska, dok je prije toga ono što bismo mogli nazvati nedovoljno uređenom državom.

Ljudi, jednostavno rečeno, nemaju povjerenja u političare, u državne i lokalne institucije, ogorčeni su birokratskim mentalitetom administracije na svim razinama, korupcijom, nepotizmom, pogodovanjem u poslovanju i zapošljavanju. Ima, naravno, podosta dobrih primjera poštene i učinkovite administracije, u što sam se uvjerila prošavši svaki pedalj Hrvatske, no ovo je prevladavajuća percepcija. Ljudi koji odlaze često se vode motivom da će u nekoliko godina rada u inozemstvu riješiti sve probleme i usput osigurati neku mirovinu. Neki uspiju, neki ne. Ima mnogo onih koji nisu zadovoljni, ali teško je onda priznati da ti se nisu ispunila očekivanja i vratiti se.

S druge strane, ima mnogo Hrvata u svijetu, posebice u Južnoj Americi, čak iz četvrte i pete generacije, koji pokazuju interes doći studirati, raditi, živjeti u Hrvatskoj, no mi to nedovoljno stimuliramo. Nismo dovoljno ozbiljno kao država i politika ušli u tu problematiku. Zato sam, nakon konzultacija s demografima, svojedobno zagovarala posebno ministarstvo koje bi se bavilo samo demografskom problematikom, od problema prirodnog kretanja stanovništva do razmještaja stanovništva i migracija, kako vanjskih tako i unutarnjih, koje bi imalo najveće moguće ovlasti u kreiranju ukupne demografske politike. To nije prošlo, ali nisam odustala, nego sam podastrla opsežan prijedlog mjera populacijske politike. No naglasila bih da to nije samo pitanje ove ili one Vlade nego i oporbe, tvrtki, HNB-a i banaka, akademske zajednice, vjerskih zajednica. To je, budimo realni, biti ili ne biti za nas kao državu, za nas kao narod.

U svom govoru na objavi kandidature niste istaknuli nijedan svoj propust, grešku ili nešto što Vlada ne radi dobro. Kada bih vas zamolila da budete kritični prema sebi, što biste istaknuli kao nešto što biste možda sada drukčije napravili?

Kao predsjednica države i kao čovjek svakoga dana preispitujem što sam propustila ili što sam mogla bolje učiniti. Rekla bih da je brzina najveći saveznik pogrešaka, a drugi je želja da ih pošto-poto ispravite. Dakle, pogrešaka i propusta je bilo, ali ništa što bi dovelo u pitanje interes ili položaj hrvatske države i naroda. To si ne bih mogla oprostiti. Kad je riječ o kritici pogrešaka Vlade, stječe se dojam očekivanja da predsjednik države, u ovom slučaju ja, po definiciji mora kritizirati Vladu.

Prvo, odgovornost za dobrobit društva i države nije samo na Vladi, nego na svim institucijama koje su Ustavom nabrojene kao dijelovi ustroja državne vlasti. Tu i ja imam svoju odgovornost. No nisam i ne želim biti inspektor, nego korektor kada je to nužno. S druge strane, kritike građana i medija govore da mnoge stvari treba poboljšati.

Na čemu bi Vlada više trebala raditi?

Definitivno na rješavanju demografskog problema, uključujući jačanje veza s iseljeništvom i osmišljavanju useljeničke politike, na poreznom stimuliranju poduzetnika na zapošljavanje, veće plaće i investicije, vraćanju blokiranih u život, više rada na jačanju poluga financijske i energetske suverenosti, jačanju odgovornosti financijskog nadzora kako nam se neke stvari više ne bi ponavljale.

Treba snažno raditi na reformi zdravstvenog sustava i učiniti sve da nijedan liječnik, medicinska sestra ili tehničar ne odu iz Hrvatske. Ne treba pitati koliko to košta, nego koliki je dobitak da se spriječi takav gubitak! I vanjska politika, naravno. Diplomatsku mrežu treba jačati stručnim i domoljubnim kadrovima.

Što kažete na tezu da Plenkovićeva politička sudbina u HDZ-u ovisi o vašoj, odnosno o vašem rezultatu na predsjedničkim izborima?

I moja i politička sudbina predsjednika Vlade Plenkovića ovisi o glasu i volji onih zbog kojih postojimo – o hrvatskim ljudima, hrvatskim državljanima, što, naravno, uključuje i članove Hrvatske demokratske zajednice. Naravno, predsjednik Vlade ima svoj put, ja imam svoj, ali dobrobit Hrvatske jest iznad sviju nas. Jer, kako sam već rekla, mi prolazimo, Hrvatska ostaje.

Nakon pobjede u prvom mandatu mnogi su vam zamjerili sastav gostiju na inauguraciji, biste li neke ljude danas izostavili – poput Zdravka Mamića, Velimira Bujanca, Tome Horvatinčića…?

To što nas život stavlja u nove okolnosti, to što s nekim više niste ljudski ili politički bliski ne znači da se treba pretvarati da ih niste poznavali.

Može li vam vaš bivši savjetnik Mate Radeljić na bilo koji način naštetiti u predsjedničkoj kampanji?

Ne bavim se time.

I on i Velimir Bujanec sad su dio tima Miroslava Škore, zabrinjava li vas to?

Zabrinjavaju me demografski trendovi, zabrinjava me odljev mladih i obrazovanih, život umirovljenika, od kojih su mnogi na rubu siromaštva, zdravstvo i mirovinski sustav, a ne uloge pojedinaca.

Postanete li ponovno predsjednica, što će biti vaš prvi potez?

Zahvaliti svojoj obitelji, suprugu i djeci na njihovu nesebičnom odricanju i potpori svih ovih godina.

Kako se dogodilo da je novinarima podijeljena radna verzija vašeg govora? Nije valjda nitko smijenjen zbog tog propusta?

To uopće ne smatram propustom, greške se mogu dogoditi. Nitko, naravno, nije smijenjen jer to bi značilo da imam veliki ego koji ne trpi greške. Didaskalije su često sastavni dio govora svih državnika, pa Obama je u svojim govorima imao napisano “pauza”. Često sam sjedila u prvom redu pa sam to mogla vidjeti. Ponekad brzo govorim pa si stavim zvjezdice koje me podsjećaju da trebam usporiti.

Iva Puljić-Šego / Večernji list

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kovač: Treba nam Ministarstvo iseljeništva kao kruh nasušni

Objavljeno

na

Objavio

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice. Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije.

To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija. Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Gospodin Milan Kovač, jedan od ljudi koji su stvarali Republiku Hrvatsku i aktivni je sudjelovatelj donošenja brojnih odluka, koje su izuzetno značajne za Republiku Hrvatsku. Svoje znanje i iskustvo rado dijeli s mladim ljudima, a starije podsjeća.

U razgovoru kojega nam je dao dva dana nakon Dana neovisnosti sasvim neopterećno nam je govorio o tome kako vidi Hrvatsku te prisjetio događaja koji su hrvatskoj udahnuli duh postojanja i priznanja. Kao predsjednik UO Hrvatske matice iseljenika sjajno barata hrvatskom izvandomovinskom tematikom pogotovo kada je u pitanju učvršćivanje veza između Hrvata koji žive u Hrvatskoj i onih koji žive izvan nje.

Nakon protekloga tjedna, u kojem su se događali razni događaji vezani za hrvatsko iseljeništvo bit će značajno čuti njegovo razmišljanje o stanju u Republici Hrvatskoj i odnosu prema iseljeništvu

Gospodine Kovač, nedavno smo proslavili Dan neovisnosti. Što se to dogodilo na taj dan prije 30 godina?

– Ugodno sam iznenađen da se našao netko da pita one koji su taj dan bili na licu mjesta i dizali ruku za odluku o samostalnosti hrvatske države. Mišljenja i emocije se miješaju. Da se vratim u kontekst vremena prije 30 godina: sjećam se da je bilo pomalo i strah od rezultata naših odluka ali entuzijazam i želja za hrvatskom državom je nadjačala sve i nismo uopće dvojili da li je ispravno da toga dana donesemo tu odluku.

Naročito nakon raketiranja Banskih dvora i nas dan prije koji smo tada bili u Saboru. Sretan sam što smo ostvarili taj cilj iako su nam okolnosti na terenu, posebno međunarodne okolnosti davale šanse ne više od jedan posto. Vidimo da je Hrvatska danas postala parlamentarna država, demokratska, što smo napravili taj državni okvir gdje nam nitko više ne može nametati svoju volju.

Taj okvir treba čuvati, ali i ne zaboraviti hrvatski narod koji živi van tih granica, izvan tog državnog okvira posebno naš narod u BiH, i hrvatske manjine a posebno iseljena Hrvatska, jer danas više Hrvata živi izvan domovine izvan okvira kojega smo stvorili 1991. godine. Zato sam po malo nesretan što je to tako i što je veza između iseljene i domovinske hrvatske oslabila, a bila je presudna u tim danima kada je Hrvatska visila o niti, da li će se uspjeti obraniti od srbo-četničke agresije ili ne.

Do danas nisu se pomakli puno u pravcu unaprijeđenja tih odnosa. Ja sam se stalno zalagao i danas to tvrdim da oporavka Hrvatske nema bez iseljene Hrvatske i ovim putem apeliram na predsjednika HDZ RH i predsjednicu države da pod hitno donesu odluku o formiranju Ministarstva za pitanja iseljeništva. To je jedini način da ta institucija zajedno s drugim institucijama u Hrvatskoj počne zaustavljati iseljavanja naroda a nakon toga omogući i povratak u domovinu. Sve strateške točke i z prvog programa su ostvarene osim ove. I na tome svi trebamo raditi i bez straha donijeti tu odluku. Ne obazirati se što će reći ova politička stranka ili pojedinac. To treba i strateški hrvatski narod riješiti.

Godine 1989., ali i prije tih povijesnih dana Hrvati iz iseljeništa su pomagali onim na terenu. Među onima na terenu bili ste i Vi. Dakle, postojala je sinergija, a mnogi su mišljenja da se niti oružani sukob koji se tada dogodio ne bi mogao biti riješen bez pomoći naših ljudi iz iseljeništva. Predsjednik ste UO Hrvatske matice iseljenika. Kako vidite rad svih tih naših institucija koje rade s našim ljudima u iseljeništvu. Postoji li neki temelji na kojim se može graditi bolje sutra kada su u pitanju odnosi iseljene i domovinske Hrvatske?

– Ove institucije koje ste nabrojili su hvale vrijedne. U datim okolnostima i u ovom vremenu daju maksimum, ali to je sitnica u odnosu na potrebu iseljene Hrvatske koja nam je neophodna u ovim trenucima i u nadolazećem vremenu. U tim uvjetima Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Hrvatska matica iseljenika daju maksimum, ali to su uistinu sitnice.

Treba uspostaviti ministarstvo i donijeti Zakon gdje samo jedan članak toga zakona može nadmašiti pomoć koju pružaju ove institucije. To je da oslobodimo naše ljudje svih davanja, ulaganja, kao što to rade i druge države koje imaju veliko iseljeništvo. Samo jednim člankom se može nadomjestiti rad i financijska pomoć ovih institucija.

Da nije bilo isljene Hrvatske Republika Hrvatska sigurno ne bi uspjela napraviti ono što smo napravili u Domovinskom ratu: od financijske pomoći, od lobiranja kod svjetskih moćnika, dolaskom mladića u Hrvatsku na obranu domovine. Prema tome, temeljem toga stvoren je osjećaj da nismo sami, osjećaj zajedništva i taj se duh pronosio kroz rovove na prvim crtama do institucija i samog predsjednika Tuđmana. Ta je sinergija bila tolika snažna da smo mogli brda premještati. Danas, nažalost, to je jedinstvo splahnulo i oni koji nam ne žele dobro rade koordinirano i smišljeno da nas posvađaju da naprave kaos u zemlji, da bi nas opet priveli nekoj neprirodnoj zajednici.

Naši ljudi iz iseljeništva učinili su mnogo. Kako bismo ih čvršće vezali za Domovinu svakako se moraju mijenjati i određeni zakoni. Nedavno je promijenjen Zakon o državljanstvu RH.

– Prije nekoliko dana sam prvi puta upoznao svoju rodicu, sestričnu iz Argentine. Rođena je u Argentini. Moj stric je 1929. godine pobjegao u Argentinu. Ona, njegova unuka zatražala je državljasntvo. Tamo u Konzulatu su joj rekli da se javi 01. srpnja iduće godine. Što je mene zgrozilo i morat ću se obratiti Ministarstvu vanjskih poslova i pitati: tko radi u veleposlanstvu? Da li su to ostali oni koji su tamo radili i oni koji su radili i prije 1990 ili su došli novi koji ne znaju što je nacionalni i državni interes RH. Umjesto da su sretni da ima Hrvata koji žele hrvatsko državljanstvo oni se tako ponašaju. U ovo vrijeme barem osjetiti bilo hrvatstva a kasnije i vratiti se. Sve se čini, ne znam iz kojih razloga da se to spriječi. I to stvara veliki amonizitet našeg naroda u iseljeništvu. I to je žalosno.

Gospodine Kovač, kada povučemo paralelu na ona teška vremena kada smo svi bili zajedno i kada iz razgovora s ljudima nismo mogli prepoznati bilo kakav tihi tamni ton, sada primjećujemo, evo i iz Vaših riječi, da ipak postoji jedna rezignacija. Što je razlog tomu?

– 2000. godine kada je u Hrvatskoj počela stvarna detuđmanizacija, što znači rashrvaćivanje hrvatskog naroda, počelo se sa bacanjem kosti razdora, sumnje u hrvatski narod oko nekih vrlo bitnih događaja u RH tijekom devedesetih godina, a jedna do njih je počela od Stjepana Mesića i govori kako je Tuđman dijelio BiH sa Miloševićem što je notorna laž i ludost. I malo dijete zna da u tim vremenima kada je Hrvatska visila o niti, gdje su JNA i srpska politika bili uvjereni u sto posto u pobjedu, da bi Tuđman u srcu te velike pobjede dijelio nešto s nekim.

Pobjednik s upitnikom ništa ne dijeli, a Srbi su mislili da su sto posto pobjednici. To je jedna do laži. Nastavljene su drugim lažima koje su u hrvatskom narodu stvorile negodovanje, bezizlaznost, bezperspektivnost. Iz dana u dan preko medija su se forsirale takve vijesti, optuživalo se ljude koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države. I naš je narod, mogu slobodno reći, podložan tim negativnim vijestima, koje su svakodnevno plivale po medijima.

Narod je sklon vjerovanju da ono što je vidio na televiziji ili pročitao u novinama je istina i na takav se način, evo, već 20 godina pljuje po svetinjama Domovinskog rata. Ne procesuiraju se ratni zločinci, a hrvatske se domoljube hapsi po hitnom postupku, osuđuje, drži po zatvorima, to kod naroda stvara nelagodu i normalno da je rezultat takvog djelovanja u ovih 20 godina, stvara jedno beznađe, ljutnu, rezignaciju i zato mnogi ljudi odlaze.

Preko 3000 hrvatskih branitelja je izvršilo suicid i to je jedan od rezultata. Jer nisu mogli podnositi nepravdu. Sad je vrijeme da se skupe glave i da se vidi što je strateški interes hrvatske države i da se od toga ne odustaje po cijenu bilo čega. A jedna od tih mjera je raditi više na iseljenoj Hrvatskoj i animirati ljude za povratak.

Ima li budućnosti za Hrvate u Hrvatskoj?

– Ima. Rekao sam na početku. Mi smo stvorili okvir. Unutra će se događati stvari kao i u drugim demokratskim državama: izbori, mijenjat će se parlamentarne stranke na vlasti. Ovisi o hrvatskom narodu koji na izborima mora gledati kome dati glas i kome dati pravo da upravlja hrvatskom državom.

Izlaz iz ove situacije,koja nije dobra, ponovno je sjedanje za stol svih institucija hrvatske države: premijera, predsjednice države, rektora sveučilišta, biskupske konferencije. Treba sve zatvoriti u jednu sobu i tri dana ne davati niti kruha niti vode, dok ne izađu sa zajedničkim stavom kako sačuvati hrvatsku državu, kako sačuvati hrvatski narod u BiH i kako zaštiti prava hrvatskom narodu kao manjini u Srbiji i Crnoj Gori. Prema tome, treba zauzeti jedinstveni stav koji će biti obvezujući za sve one koji žive u hrvatskoj državi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Petar Penava: O političkim mrtvacima samo najbolje!

Objavljeno

na

Objavio

Intervju s Petrom Penavom, bivšim političkim emigrantom iz SR Njemačke

Gospodine Penava, kako Vi kao bivši politički emigrant gledate na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića?

O političkim mrtvacima samo najbolje!

Znači da tzv. “ljevica“ nije imala boljeg izbora?

Sama činjenica da su njega poslali u utrku za predsjednika države je jasna poruka udbaških struktura da su oni u velikom rasulu. Udbaški produkti mogu samo funkcionirati ako imaju jako udbaško zaleđe. Međutim, oni su se sa “lex Perkovićem“ sami pokopali i samo je pitanje vremena kada ćemo ih politički dotući.

U medijima se govori da je Milanović ucjenjen i da je zbog toga morao pristati na ovu kandidaturu. Što se ipak od njega može očekivati kao i od struktura koje ga podržavaju?

Mi nismo zaboravili da je Milanovićeva grupa odgovorna za “lex Perković“, za registar hrvatskih branitelja, za dvije kolone u Vukovaru, za nasilno uvođenje ćirilice u Vukovaru, za ubojstvo hrvatskog branitelja Darka Pajičića, za udbaški zakon o prebivalištu, o marginalizaciji i sprječavanju glasanja dijaspore, o postavljanju udbaških kadrova u hrvatsku diplomaciju, o gospodarstvenom krahu, korupciji, o oprostu milijunskih dugova udbaškim medijima itd.

Vi očekujete da će Milanović i njegova grupa doživjeti još jedan politički debakl?

Apolutno! Hrvatski narod je pokazao nakon “lex Perkovića“ da želi jednu lustriranu i demokratsku Hrvatsku. Ali umjesto nje dobili smo sramotnu i štetnu koaliciju Plenkovića i HNS-a, jednim od kreatora “lex Perkovića“. Svaka politika koja radi protiv interesa svoga naroda i svoje države osuđena je na propast.

Kako hrvatska dijaspora ocjenjuje rad današnje koalicije?

Ono što velikosrpskim fašistima nije uspjelo to će ova koalicija sa Plenkovićem na čelu odraditi bez ijednog ispaljenog metka: Hrvatsku od Hrvata etnički očistiti.

Uskoro se bliži obljetnica žrtve grada heroja Vukovara.

Vukovar i njegova žrtva se ne smiju bagatelizirati. To se naše neprocjenjivo blago ne smije bacati pred svinje.

U Domovinskom ratu je bilo dosta časnih srba koji su se borili za samostalnu i demokratsku RH kao svoju domovinu. Njih ne smijemo zaboraviti i njima moramo biti jako zahvalni. Ovi ljudi moraju imati svoj glas u RH a ne oni koji su ratovali za veliku srbiju i koji imaju krvave ruke.

Problem na prostoru bivše YU je velikosrpski fašizam koji je poražen u Slo, Hr, BiH i na Kosovu. Pa NATO je njih dva puta bombardirao. Pa čak se je i Crna Gora od njih odvojila. Dakle, problem je tu i njega treba jasno i glasno označiti i riješiti.

Genocidnost velikosrpskog fašizma se ne smije zaboraviti i zanemariti. Njemu se treba svim sredstvima suprotstaviti.

Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, kritizira hrvatske institucije što ne istražuju i procesuiraju ratne zločine koji su se dogodili u Vukovaru. Mnogi počinitelji ovih zločina još uvijek slobodno žive u Vukovaru…

Ivan Penava ima našu bezrezervnu podršku. Znamo da mu nije lako ali kada zna da ima čitav narod iza sebe onda će mu to dati dadatnu energiju u borbi za istinu i pravdu. Hvala dragom Bogu, da imamo čovjeka i političara kao što je on.

Hrvatsko Državno Odvjetništvo bi prema Ustavu RH trebalo biti „samostalno i neovisno pravosudno tijelo“ koje zajedničkim naporima i timskim radom stvara uvjete „za puno funkcioniranje pravne države, zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda i zaštitu temeljnih interesa RH“.

Vidjeli smo u slučaju Perković i Mustač kako se je DORH grčevito borio protiv njihova izručenja Njemačkoj iako je DORH pravno trebao zastupati interese SR Njemačke, zemlje koja je izručenje tražila. Tadašnji glavni državni ovjetnik bio je notorni Mladen Bajić koji je i dan danas zamjenik GDO.

Na predstavljanju Nobilove knjige, kojom se glorificira lik i djelo pravomoćno osuđenog udbaškog ubojice Josipa Perkovića, jedan od počasnih gostiju bio je i Dinko Cvitan, bivši glavni državni odvjetnik i sadašnji zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Uz to valja napomenuti, da je autor knjige komunistički tužitelj, koji je široj javnosti poznat po obiteljskom nasilju i premlaćivanju petnaestogodišnjeg mladića.

Ova dva primjera jasno govore kakvo je naše pravosuđe i koliko je ono neovisno. Da Bajić i Cvitan imaju imalo ljudskosti u sebi oni bi najkasnije nakon pravomoćne presude udbašima u Njemačkoj sami trebali podnijeti ostavke. Mi se nadamo da će ipak doći pravi ljudi koji će razne bajiće i cvitane smijeniti i njihove štetne radnje istražiti i procesuirati.

Kod nas se u RH sve politizira i to je naš veliki problem. Sve se odvija u kontekstu političkih pitanja. I tu za pravdu i istinu nema mjesta. To se odnosi na neprocesuiranje velikosrpskih fašističkih zločina kao i udbaških likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

U zadnje se vrijeme vuku paralele između hrvatske emigracije i hrvatskih branitelja. Što Vi kao bivši politički emigranta mislite o tome?

 Ako se hrvatski branitelji na sve moguće načine kriminaliziraju i ponižavaju kako onda možemo očekivati da se ubijeni hrvatski politički emigranti drugačije tretiraju? Dovoljno vam je samo spomenuti registar hrvatskih branitelja i sve će vam biti jasno.

RH od svoje samostalnosti do danas nije ništa učinila da rasvijetli ubojstva nad hrvatskim emigrantima. RH nije ništa učinila da se organizatori i počinitelji ovih ubojstava procesuiraju iako većina njih još uvijek u RH slobodno žive. Iz ovih činjenica je jasan stav hrvatske politike da oni još uvijek hrvatsku emigraciju tretiraju kao “neprijateljsku, ustašku, fašističku, ekstremnu, terorističku itd.“.

Prema tome, u ovu kategoriju spadaju i hrvatski branitelji koji su se kao “ustaše, fašisti, neprijatelji i ekstremni-teroristi“ suprotstavili jugoslavenskim i velikosrpskim koljačima i koji su porazili njihove kokarde i crvene zvijezde petokrake. Zato i ne čudi što je napravljen i objavljen registar branitelja isto kao što je i prije Udba vodila popis “neprijateljske emigracije“.

Dakle, ubijeni hrvatski emigranti su bili i hrvatski branitelji?

Jedna totalitarna diktatura ne dopušta i ne tolerira opoziciju. Zato oni svojim političkim protivnicima prišivaju raznorazne etikete sa ciljem da ih što više difamiraju i kriminaliziraju. To su radili sa Hrvatima u inozemstvu a isto tako i u domovini.

Hrvatski branitelji su svi oni koji su se od prvog svjetskog rata pa sve do Oluje borili protiv velikosrpskog fašizma i za samostalnu hrvatsku državu. Bez njihove borbe i njihove žrtve mi danas ne bi imali svoju državu.

Razgovarao Dragan Cotic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari