Pratite nas

Herceg Bosna

Kolinda Grabar Kitarović: Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Objavljeno

na

Dnevnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović

Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu…

Godinama radeći u hrvatskoj i međunarodnoj diplomaciji, imala sam prigodu obići doslovce „pola svijeta“. Putovanja su uvijek bila svojevrsni izazov stečenim znanjima, uvriježenim mišljenjima, katkada i predrasudama, i prigoda neposredno upoznavati države i krajeve, proširiti kulturna obzorja. Manje je međutim bilo prilike putovati Hrvatskom i drugim našim domovinskim prostorima. Sada, kao predsjednica, imam priliku posjećivati sve zavičaje hrvatskoga naroda, otkrivati njihove povijesne priče, prirodne ljepote i osobitosti naših svuda dragih ljudi. I uvijek mi nakon toga ostaje samo jedno pitanje: gdje je najljepše…

Već sam dugo željela nekoliko dana provesti u Hercegovini, toj našoj drevnoj postojbini, koja je stoljećima bila neiscrpno vrelo života, za koju kažemo kako je sve naselila, a nije se raselila, ostavši do danas stjenovita postojbina hrvatskog nacionalnog i duhovnog identiteta.

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu, a ni Istra i drugi krajevi nisu bez Hercegovaca. Svemu tome valja pribrojiti europske države, Ameriku i Australiju…

Što loša ekonomija, a što gora politika pod raznim režimima rasula ih je širom svijeta, pa su tako na svoj način postali i građani svijeta, brzo se privikavajući običajima zemalja u koje bi došli, ali nikad ne zaboravljajući svoje korijene i tradicije, koje, unatoč brzim i brojnim promjenama, vjerno čuvaju. Srijeda je poslijepodne. Pomalo nestrpljivo iščekujem Međugorje. Još „procesuiram“prve dojmove grada i ljudi, radosna što ću koliko-toliko biti oslobođena nužne stege uobičajenog protokola, iako ga se nikad nije moguće baš posve osloboditi.

Ganuta srdačnošću

Međugorje se neočekivano pojavljuje, naizgled ni po čemu posebno, obično mjesto, a opet tako jedinstveno već trideset pet godina po svom hodočasničkom karakteru.

Dolazeći, pomišljam na milijune ljudi koji su ovdje našli mir i utjehu i druge milosti od Kraljice Mira. Sad treba zaboraviti sve i biti samo jedan od njih. Jutro je četvrtka.

kolinda međugorjeDolazimo u župni dvor, gdje nas srdačno dočekuje fra Marinko Šakota s braćom franjecima i sestrama franjevkama. Dočekuju me franjevci i vidioci Jakov i Ivan. Polazimo na Podbrdo. Ljudi koračaju u tišini ili tihoj molitvi, mnogi bosi po šiljatu kamenju. Moli se krunica. Ostajem kratko u tišini s mislima molitvene zahvalnosti i prošnje Gospi.

Ljudi me zaustavljaju, žele fotografiju, selfie. Dok to traje, u tišini, kako ne bismo remetili mir tog posebnog mjesta, prisjećam se svojih prvih dolazaka ovamo s mamom još u vrijeme komunizma, kada smo Međugorje slutili kao navještaj preporoda koji ima doći, ne mogavši pojmiti koliko će on biti korjenit. Potom polazimo u posjet zajednici Cenacolo.

Nekoć ovisnici, ne samo o drogi nego i kocki, klađenju i drugim porocima, ovi mladi ljudi sada žive posve drukčijim, preporođenim životom. Mogla bih to sažeti riječima: rad i red uz mnogo slobode i kreativnosti.

Dočekuju me pjesma i otvorena srca. Obostrana radost vidi se i osjeća. Još pod dojmom toga susreta polazimo u „Majčino selo“, što ga je podigao pokojni fra Slavko Barbarić kao utočište za napuštenu djecu i mlade te za samohrane majke. U nekoliko kuća oni zajedno žive kao obitelji. Miješaju se tuga i divljenje. Pitam se: bi li bilo toliko ljubavi među ljudima da nema toliko patnje?

Polazimo u Široki Brijeg.

Prvo posjećujemo tvrtku Feal. Dočekuje me vlasnik Jozo Bogdan sa suradnicima. Uspješna, mogla bih reći tipična hercegovačka poduzetnička priča. Mnogo rada, uz ponešto poznate poslovne dovitljivosti, u najboljem smislu riječi. Nakon toga sudjelujemo s nekoliko tisuća vjernika na sv. misi i devetnici ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

jabuka.tv

jabuka.tv

I dok sam ja začuđena brojnošću ljudi na „običan dan“, oni su začuđeni mojom nazočnošću, koju im je netom najavio gvardijan fra Tomislav Puljić. Nakon mise ljudi su me doslovce opkolili želeći se fotografirati. Radosno prihvaćam, premda bih, priznajem, rado nakon zahtjevnog dana malo u miru sjela. Ali znam da je ovo mnogima jedinstvena prigoda susresti se sa mnom „uživo“. Zapravo sam ganuta tom otvorenošću, srdačnošću, iskrenošću, svim onim što često nedostaje u svijetu politike. Obilazimo još galeriju i samostan, koji čuva spomen na franjevce pobijene potkraj Drugoga svjetskoga rata iz klasne i ideološke mržnje, „u ime naroda“, a protiv tog istog naroda. Pomišljam kako nema stope u ovoj napaćenoj zemlji bez žrtava nekog imperijalizma ili totalitarizma. A ljudi su ipak ne samo opstali nego i sačuvali životni elan!

Petak ujutro rezerviran je za Mostar. Smještenom „kao u tepsiji“, u njemu je ljeti temperatura redovito dva-tri stupnja viša nego drugdje. Upijam prve vizure grada mostova i pjesnika, sa svojom Neretvom, koja ga istodobno dijeli i spaja, kao i cijelu Hercegovinu. Obilazimo Franjevački samostan sv. Petra i Pavla, gdje je sjedište Hercegovačke franjevačke provincije, čiji članovi djeluju i u Hrvatskoj i širom svijeta. Domaćin je gvardijan fra Iko Skoko. Penjemo se zatim na novi Zvonik mira, odakle puca pogled – sve je „kao na dlanu“.

Zajedno sa svojim domaćinima fra Ikom i predsjednikom Hercegovačko-neretvanskog kantona gospodinom Nevenkom Hercegom polazimo u pohod pravoslavnoj Sabornoj crkvi Svete Trojice u izgradnji. Srdačno nas dočekuje iguman manastira Žitomislići Danilo Pavlović sa svećenstvom. I ovaj moj posjet, kažu, za njih znači potporu u povratku.

I nema razloga da tako ne bude – neka ljudi žive u miru, neka se poštuju u svojim različitostima, pomažu i zajedno žive. S tim mislima, vrativši se u staru gradsku jezgru, dolazimo na Stari most, srušen pa izgrađen nakon rata. Bio je stari Stari most simbol povijesti grada, a novi Stari most neka bude simbol njegove budućnosti.

Nemoguće je tim uličicama proći a ne kupiti štogod u mostarskim „dućanima“, i u pjesmi opjevanim, sada, doduše, više štandovima. Uvjeravaju me da je biti u Mostaru, a ne kušati ćevape s kajmakom upravo grijeh pa popuštam. Dobro će doći malo predahnuti.

Posjećujem na lijevoj, sjevernoj obali Neretve povijesnu Koski Mehmed-pašinu džamiju, iz 17. stoljeća, odakle, kažu, puca najljepši pogled na Stari most.

Mislim nakon ovih posjeta o tome kako ova zemlja poput tronošca stoji na tri najbrojnije konfesije, pa i ovdje, u Mostaru, koji još liječi rane rata i stradanja, prije svega one duhovne, vjerske zajednice imaju obvezu biti prve u zadaći izgradnje mira i zajedništva.

Poslijepodne smo na slapu Koćuša kod Ljubuškoga. Uopće, ako tko ima predrasudu o Hercegovini kao golom kamenjaru, brzo će se razuvjeriti. Jezera, rijeke i brojni slapovi nalaze se na sve strane. Tu su na rijeci Mlade, koja niže postaje Trebižat, mlinovi i stupe, kao sačuvani gospodarsko-kulturni spomenici starih vremena. I opet neizbježno druženje s ljudima: pozdravi, riječi potpore, fotografiranje… Subota je započela posjetom Rami i Ramskom jezeru. Na putu smo svratili na benzinsku crpku „Gale Benz“.

Naravno, kad su me prepoznali, nisam mogla dalje tek tako. Zanimljivo je da gospodin Ante Šarić Gale na svojoj crpki ima trajni plakat s mojom fotografijom, a napisao je i posebnu pjesmu meni u čast prigodom predsjedničkih izbora. Ne mogu reći da nisam bila dirnuta tom privrženošću i pažnjom.

Posjećujemo samostan Rama-Šćit, pod upravom franjevaca Bosne Srebrene, drevne Provincije što čuva spomen i tradicije srednjovjekovne Bosne. Zemljopisno u Hercegovini, ovdje dotičem Bosnu, ponosnu, iskonsku, drevnu… Srdačno nas dočekuje gvardijan fra Andrija Jozić. Ljudi se odmah spontano okupljaju, žele pozdraviti, fotografirati se…

Tu je i gospodin Josip Juričić u ime općine Prozor-Rama, koji mi uručuje zbornik „Ban Tvrtko pod Prozorom u Rami“, knjigu o četničkom pokolju u Rami 1942. te strip „Fratri u zgodama i nezgodama“ fra Tomislava Brkovića. Tu su i članice vokalne skupine Arabella.

Saborna-crkva Mostar

Saborna-crkva Mostar

Divim se nošnjama i nakitu ramskih žena. Posjećujemo Dom za starije i nemoćne, čija je gradnja u završnoj fazi, a sve nam razlaže fra Miljenko Petričević i zahvaljuje na velikoj potpori Republike Hrvatske. Puna dojmova, dok se vozimo brodicom Ramskim jezerom, divim se prirodi i uživam u malo tišine, koju narušava samo zvuk brodskoga motora.

Napunila ‘duhovne’ baterije

Poslijepodne smo na Kupresu. Kao i u Rami, tu se prožimaju Bosna i Hercegovina. Područje pripada Banjalučkoj biskupiji, pa bih rekla da je tu više Bosne. Pohodimo grob kupreških branitelja, uz ostale i sina našega junaka Blage Zadre. Dok palim svijeću, pomišljam na stih molitvene istoimene pjesme Ivana Tolja „Palim danas crvenu, bijelu i plavu svijeću… Mir kostima zaspalim…“

Navečer smo na Blidinju. Dobrodošlicom nas dočekuje provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, a tu je i načelnik općine Tomislavgrad gospodin Ivan Vukadin te načelnik općine Posušje gospodin Branko Bago, koji je stigao ovamo, u Masnu Luku sa svojom obitelji. Masna Luka, koja se nalazi u podnožju planine Čvrsnice, kažu mnogi, među najljepšim je mjestima u Hercegovini. Teško je reći gdje je najljepše, to više što sam ovih dana uspjela vidjeti samo manji dio hercegovačkih povijesnih i kulturnih znamenitosti i prirodnih ljepota, ali konkurencija je svakako više nego jaka.

Nažalost, i tu su četnici u Drugom svjetskom ratu ostavili svoj krvavi trag. Ali franjevci su se vratili osamdesetih godina prošloga stoljeća i malo-pomalo izgradili crkvu i ovaj prelijepi centar. Tu smo prenoćili – treba doživjeti taj mir, taj zrak i mirise bilja – a ujutro posjećujemo Franjevačku kuću molitve, galeriju i crkvu. Sve nam pokazuje ravnatelj fra Petar Krasić, koji je najzaslužniji što je ovaj kraj proglašen Parkom prirode, sa svojim pomoćnikom fra Vinkom Mikulićem Bajevićem, u pratnji kapelana župe Polja fra Ante Marića. Mojem divljenju nema kraja, a pitanja moram reducirati jer inače valjda nikad ne bih otišla.

Još jednom sažimam dojmove i utvrđujem ono što znam: franjevci su tu glavni duhovni i kulturni, a kada treba i politički autoritet već stoljećima. Premalo mi u Hrvatskoj zapravo poznajemo i priznajemo djela i zasluge tih ljudi, koji su, najvećim dijelom u zla vremena, čuvali i sačuvali u hrvatskom narodu vjeru i kulturu, znajući na svoj poseban način graditi mostove suradnje s bližnjima pravoslavne i islamske vjere.

Oni su čuvari povijesti ove zemlje, kako Hercegovine, tako i Bosne, svojevrsni njezini bilježnici i, još više, njezin dobar duh.

Željela sam još i položiti cvijeće na grob Dive Grabovčeve, naše heroine iz 17. st., koji krasi spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića. Priča kaže da je triput odbila bračnu ponudu Tahir-bega Kopčića iz Kupresa, koji ju je naposljetku ubio. „Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi“, natpis je na spomeniku. U tome je i obveza sviju nas: čuvati svjetlo, a sačuvati sebe i druge od zaslijepljenosti mrakom bilo kakva ekstremizma, totalitarizma.

Podsjećam se da je ove godine izvedena opera „Diva Grabovčeva“, navodno prva hrvatska opera u Bosni i Hercegovini. Očito će još dugo naša Diva biti nadahnuće umjetnicima. Na kraju ovih dinamičnih dana odlučujem se prepustiti neretvanskim valovima.

Rafting! Spuštamo se 26 km niz lijepu Neretvu, i spoznajem što ona znači za život. Istinski doživljaj na prekrasnoj rijeci. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako kažem: sad sam se konačno mogla posve opustiti! Malo sportske avanture neće mi naškoditi, a znam da su me znalci raftinga ipak sačuvali od previše adrenalina. Hvala na gostoprimstvu svima! I medijima hvala. Bez njih se nije moglo, ali poštovali su moju želju da se ovih dana otklonim od politike. Mogu reći da sam doista „napunila baterije“, prije svega duhovne. Nije stoga čudo ako sam poželjela ostati još koji dan negdje u miru, koji nam svima toliko treba.

A dojmovi su brojni i snažni. Iako me nije iznenadila toplina i spontana srdačnost kojom su me ljudi dočekivali, jer sam to osjećala i u prijašnjim susretima, ne mogu ne naglasiti da sam pod dubokim dojmom, ne samo susreta s ljudima nego i prirode, kulture, povijesti…

Kada sve što sam doživjela suočim s tendenciozno nametnutim predrasudama koje te ljude i tu zemlju povremeno prate u našem tisku, na portalima i drugdje, onda još više imam potrebu istaknuti kako stvarni život – ljudi, priroda, kultura i sve drugo – potpuno odudaraju od njih. Ova zemlja zaslužuje napredak i mir. A za to je potrebno stvoriti ne samo ekonomske i političke uvjete nego i duhovne, ohrabriti život na svakom koraku, graditi mir i zajedništvo, poticati prije svega mlade da se bore za bolju budućnost sviju. I dok odlazim, mislim kako je svatko tko poput mene obnaša neku javnu dužnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapravo dužnik ovoj zemlji i ovom narodu, koji s toliko ljubavi čuva sva blaga svoga zavičaja i cijele domovine, gradeći novi život.

U sebi dajem obećanje da ću i dalje činiti sve da se ostvari potpuna jednakopravnost Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine. Oni to zaslužuju ne samo kao njezin konstitutivni i povijesno izvorni narod nego i kao narod koji je i devedesetih godina dao izniman doprinos njezinoj obrani i opstanku, a danas je čvrst oslonac njezinim opravdanim euroatlantskim aspiracijama. Da je bilo volje u tzv. centrima moći, već je Bosna i Hercegovina mogla i trebala biti članica NATO-a i EU.

Hrvatska će je u tome snažno podupirati jer Bosna i Hercegovina nama je više od susjede. Tko god otvorena srca i uma dođe ovamo, shvatit će koliko su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bliske, sestrinske zemlje, na mnoge načine upućene jedna na drugu.

I dok na putu prema Splitu i prema Rijeci koja me čeka pozdravljam ovu divnu zemlju, osjećam kako me zove da ponovno dođem. Stoga, nema oproštaja, nego samo – doviđenja!

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Obilježena 25. obljetnica stradanja Hrvata u Uzdolu

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji 3. bojne brigade Rama i branitelja Uzdola danas je obilježena 25. obljetnica stradanja Hrvata u Uzdolu.

Prije svete mise a nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća župnik don Ivan Tomić kazao je kako je ovo žalostan dan za Župu, dan spomena na veliku tragediju i ratni zločin.

-Svjesni smo toga što je naša zemlja pretrpjela u ratu, no ovo je i dalje naša želja, naša svetinja. Stoga ljubimo svoju zemlju, hrvatsku, ramsku i uzdolsku uvijek i zauvijek ma gdje bili. Uvijek se sjetimo odakle dolazi naša krv, kazao je župnik te pozdravio sve vjernike, obitelji poginulih, oce svećenike na čelu sa mons. Tomom Vukšićem, vojnim biskupom ordinarijem u BiH koji je i predvodio misu, kao i hrvatskog člana Predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića koji je predvodio mnogobrojno izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora i HDZ-a BiH.

Mons. Vukšić u svojoj propovijedi kazao je kako Crkva nije nadležna za provođenje zemaljske pravde ali jeste zajednica moralna i neotuđiva i naša obveza je molitva i sjećanje, solidarnost i ljubav.

-Stoga pozivam nadležne institucije na provođenje zakona i pravde, istaknuo je mons. Vukšić.

-Nastojanja kršćana je oslobađanje od zlog pamćenja. S nadom da će biti od koristi promicanje vrijednosti općeg dobra u cjelokunoj društvenoj zajednici, te konačna pobjeda dobra nad zlim. Prošlost živi kroz sjećanje, i njezin sadržaj utječe u mnogočemu na našu budućnost, prošlost tako postaje obnovljena a budućnost pak gledana iz perspektive nade, zaključio je biskup Vukšić u svojoj propovijedi.

Pripadnici Prozorskog bataljona Armije BiH su u sklopu operacije ‘Neretva 93.’, 14. rujna 1993. godine napali mjesto Uzdol i pri tome počinili stravičan ratni zločin na okrutan način ubivši 41 osobu katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti.

Među žrtvama se nalazilo 29 civila, od kojih je najmlađa žrtva imala 10, a najstarija 87 godina, te 12 pripadnika HVO-a.

Za navedene strašne zločine podignuta je optužnica protiv Envera Buze, zapovjednika Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH, a sudski proces je u tijeku.

UZDOL, SJEĆANJE NA NEVINE ŽRTVE (14. RUJNA 1993 – 14. RUJNA 2018.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Govor generala zbora Stanka Sopte na 23. obljetnici oslobođenja kraljevskog hrvatskog grada Jajca

Objavljeno

na

Objavio

Govor generala zbora Stanka Sopte
23. obljetnica oslobođenja kraljevskog hrvatskog grada Jajca
Jajce, 13 rujna 2018.

POŠTOVANI PRIJATELJI!

Godine se slažu u knjigu povijesti. U sjećanje. Tako uvijek u rujnu dolazi i obljetnica oslobođenja kraljevskog hrvatskog grada Jajca. Jajce je brojalo svoje godine i svoja sjećanja i složilo tešku i krvavu knjigu povijesti. Iz te su knjige mnogi htjeli čitati i često čitali i ono što u njoj ne piše i o čemu ona pojma nema. Izmišljali su povijest. No naša teška i krvava knjiga povijesti ne ljubi ništa drugo do onoga što je u njoj krvlju njenih sinova zapisano. Sve od kad Jajce postoji i sve od kada šume vodopadi njegove rijeke Plive.

Jajce pamti starohrvatska vremena svoga ponosa i svoje slave, vremena svojih hrvatskih kraljeva u Bosni, no pamti i teška vremena u kojem je utvrda za utvrdom, tog slavnog hrvatskog kraljevstva u Bosni, šapatom padala. I pamti strašna vremena svoga zadnjeg kralja i kako je na izdaju smaknut i pokopan tu na Humu ponad grada. Pamti i duga stoljeća ropstva i patnje pod turskim kopitom, pamti desetljeća olovnih godina komunističkih prijetnji i stradanja. Pamti i zadnje ratove, svoj pad i svoje oslobođenje.

Danas smo u 23. obljetnici oslobođenja hrvatskog i kraljevskog grada Jajca od četničkih hordi i postrojbi JNA kada su hrvatske snage HVO-a i HV, kroz operaciju Maestral, u svom nezaustavljivom naletu pomele okupatorske postrojbe i svome hrvatskom gradu Jajcu donijele slobodu. Na krvi i životima vitezova Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske republike Herceg Bosne, izrasta sloboda i život ovoga grada.

Stoga se danas s neizmjernom zahvalnošću sjećamo svojih poginulih prijatelja i suboraca, svojih vitezova, sjećamo se naših ranjenih, iskupili smo se ovdje mi veterani, njihovi prijatelji i suborci iz toga slavnog i pobjedničkog boja.

Želimo im pokoj vječni i laku grudu zemlje Hrvatske. Želimo njihovim obiteljima reći veliko hvala. Želimo gradu Jajcu poželjeti život u slobodi i hrvatskom narodu čestit i dostojanstven život u njihovom gradu Jajcu.

Živjeli.

Kamenjar.com

 

Obilježena 23. obljetnica oslobađanja Jajca

 

 

13. rujna 1995. nad slapovima Plive zavijorila se hrvatska zastava!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari