Pratite nas

Herceg Bosna

Kolinda Grabar Kitarović: Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Objavljeno

na

Dnevnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović

Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu…

Godinama radeći u hrvatskoj i međunarodnoj diplomaciji, imala sam prigodu obići doslovce „pola svijeta“. Putovanja su uvijek bila svojevrsni izazov stečenim znanjima, uvriježenim mišljenjima, katkada i predrasudama, i prigoda neposredno upoznavati države i krajeve, proširiti kulturna obzorja. Manje je međutim bilo prilike putovati Hrvatskom i drugim našim domovinskim prostorima. Sada, kao predsjednica, imam priliku posjećivati sve zavičaje hrvatskoga naroda, otkrivati njihove povijesne priče, prirodne ljepote i osobitosti naših svuda dragih ljudi. I uvijek mi nakon toga ostaje samo jedno pitanje: gdje je najljepše…

Već sam dugo željela nekoliko dana provesti u Hercegovini, toj našoj drevnoj postojbini, koja je stoljećima bila neiscrpno vrelo života, za koju kažemo kako je sve naselila, a nije se raselila, ostavši do danas stjenovita postojbina hrvatskog nacionalnog i duhovnog identiteta.

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu, a ni Istra i drugi krajevi nisu bez Hercegovaca. Svemu tome valja pribrojiti europske države, Ameriku i Australiju…

Što loša ekonomija, a što gora politika pod raznim režimima rasula ih je širom svijeta, pa su tako na svoj način postali i građani svijeta, brzo se privikavajući običajima zemalja u koje bi došli, ali nikad ne zaboravljajući svoje korijene i tradicije, koje, unatoč brzim i brojnim promjenama, vjerno čuvaju. Srijeda je poslijepodne. Pomalo nestrpljivo iščekujem Međugorje. Još „procesuiram“prve dojmove grada i ljudi, radosna što ću koliko-toliko biti oslobođena nužne stege uobičajenog protokola, iako ga se nikad nije moguće baš posve osloboditi.

Ganuta srdačnošću

Međugorje se neočekivano pojavljuje, naizgled ni po čemu posebno, obično mjesto, a opet tako jedinstveno već trideset pet godina po svom hodočasničkom karakteru.

Dolazeći, pomišljam na milijune ljudi koji su ovdje našli mir i utjehu i druge milosti od Kraljice Mira. Sad treba zaboraviti sve i biti samo jedan od njih. Jutro je četvrtka.

kolinda međugorjeDolazimo u župni dvor, gdje nas srdačno dočekuje fra Marinko Šakota s braćom franjecima i sestrama franjevkama. Dočekuju me franjevci i vidioci Jakov i Ivan. Polazimo na Podbrdo. Ljudi koračaju u tišini ili tihoj molitvi, mnogi bosi po šiljatu kamenju. Moli se krunica. Ostajem kratko u tišini s mislima molitvene zahvalnosti i prošnje Gospi.

Ljudi me zaustavljaju, žele fotografiju, selfie. Dok to traje, u tišini, kako ne bismo remetili mir tog posebnog mjesta, prisjećam se svojih prvih dolazaka ovamo s mamom još u vrijeme komunizma, kada smo Međugorje slutili kao navještaj preporoda koji ima doći, ne mogavši pojmiti koliko će on biti korjenit. Potom polazimo u posjet zajednici Cenacolo.

Nekoć ovisnici, ne samo o drogi nego i kocki, klađenju i drugim porocima, ovi mladi ljudi sada žive posve drukčijim, preporođenim životom. Mogla bih to sažeti riječima: rad i red uz mnogo slobode i kreativnosti.

Dočekuju me pjesma i otvorena srca. Obostrana radost vidi se i osjeća. Još pod dojmom toga susreta polazimo u „Majčino selo“, što ga je podigao pokojni fra Slavko Barbarić kao utočište za napuštenu djecu i mlade te za samohrane majke. U nekoliko kuća oni zajedno žive kao obitelji. Miješaju se tuga i divljenje. Pitam se: bi li bilo toliko ljubavi među ljudima da nema toliko patnje?

Polazimo u Široki Brijeg.

Prvo posjećujemo tvrtku Feal. Dočekuje me vlasnik Jozo Bogdan sa suradnicima. Uspješna, mogla bih reći tipična hercegovačka poduzetnička priča. Mnogo rada, uz ponešto poznate poslovne dovitljivosti, u najboljem smislu riječi. Nakon toga sudjelujemo s nekoliko tisuća vjernika na sv. misi i devetnici ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

jabuka.tv

jabuka.tv

I dok sam ja začuđena brojnošću ljudi na „običan dan“, oni su začuđeni mojom nazočnošću, koju im je netom najavio gvardijan fra Tomislav Puljić. Nakon mise ljudi su me doslovce opkolili želeći se fotografirati. Radosno prihvaćam, premda bih, priznajem, rado nakon zahtjevnog dana malo u miru sjela. Ali znam da je ovo mnogima jedinstvena prigoda susresti se sa mnom „uživo“. Zapravo sam ganuta tom otvorenošću, srdačnošću, iskrenošću, svim onim što često nedostaje u svijetu politike. Obilazimo još galeriju i samostan, koji čuva spomen na franjevce pobijene potkraj Drugoga svjetskoga rata iz klasne i ideološke mržnje, „u ime naroda“, a protiv tog istog naroda. Pomišljam kako nema stope u ovoj napaćenoj zemlji bez žrtava nekog imperijalizma ili totalitarizma. A ljudi su ipak ne samo opstali nego i sačuvali životni elan!

Petak ujutro rezerviran je za Mostar. Smještenom „kao u tepsiji“, u njemu je ljeti temperatura redovito dva-tri stupnja viša nego drugdje. Upijam prve vizure grada mostova i pjesnika, sa svojom Neretvom, koja ga istodobno dijeli i spaja, kao i cijelu Hercegovinu. Obilazimo Franjevački samostan sv. Petra i Pavla, gdje je sjedište Hercegovačke franjevačke provincije, čiji članovi djeluju i u Hrvatskoj i širom svijeta. Domaćin je gvardijan fra Iko Skoko. Penjemo se zatim na novi Zvonik mira, odakle puca pogled – sve je „kao na dlanu“.

Zajedno sa svojim domaćinima fra Ikom i predsjednikom Hercegovačko-neretvanskog kantona gospodinom Nevenkom Hercegom polazimo u pohod pravoslavnoj Sabornoj crkvi Svete Trojice u izgradnji. Srdačno nas dočekuje iguman manastira Žitomislići Danilo Pavlović sa svećenstvom. I ovaj moj posjet, kažu, za njih znači potporu u povratku.

I nema razloga da tako ne bude – neka ljudi žive u miru, neka se poštuju u svojim različitostima, pomažu i zajedno žive. S tim mislima, vrativši se u staru gradsku jezgru, dolazimo na Stari most, srušen pa izgrađen nakon rata. Bio je stari Stari most simbol povijesti grada, a novi Stari most neka bude simbol njegove budućnosti.

Nemoguće je tim uličicama proći a ne kupiti štogod u mostarskim „dućanima“, i u pjesmi opjevanim, sada, doduše, više štandovima. Uvjeravaju me da je biti u Mostaru, a ne kušati ćevape s kajmakom upravo grijeh pa popuštam. Dobro će doći malo predahnuti.

Posjećujem na lijevoj, sjevernoj obali Neretve povijesnu Koski Mehmed-pašinu džamiju, iz 17. stoljeća, odakle, kažu, puca najljepši pogled na Stari most.

Mislim nakon ovih posjeta o tome kako ova zemlja poput tronošca stoji na tri najbrojnije konfesije, pa i ovdje, u Mostaru, koji još liječi rane rata i stradanja, prije svega one duhovne, vjerske zajednice imaju obvezu biti prve u zadaći izgradnje mira i zajedništva.

Poslijepodne smo na slapu Koćuša kod Ljubuškoga. Uopće, ako tko ima predrasudu o Hercegovini kao golom kamenjaru, brzo će se razuvjeriti. Jezera, rijeke i brojni slapovi nalaze se na sve strane. Tu su na rijeci Mlade, koja niže postaje Trebižat, mlinovi i stupe, kao sačuvani gospodarsko-kulturni spomenici starih vremena. I opet neizbježno druženje s ljudima: pozdravi, riječi potpore, fotografiranje… Subota je započela posjetom Rami i Ramskom jezeru. Na putu smo svratili na benzinsku crpku „Gale Benz“.

Naravno, kad su me prepoznali, nisam mogla dalje tek tako. Zanimljivo je da gospodin Ante Šarić Gale na svojoj crpki ima trajni plakat s mojom fotografijom, a napisao je i posebnu pjesmu meni u čast prigodom predsjedničkih izbora. Ne mogu reći da nisam bila dirnuta tom privrženošću i pažnjom.

Posjećujemo samostan Rama-Šćit, pod upravom franjevaca Bosne Srebrene, drevne Provincije što čuva spomen i tradicije srednjovjekovne Bosne. Zemljopisno u Hercegovini, ovdje dotičem Bosnu, ponosnu, iskonsku, drevnu… Srdačno nas dočekuje gvardijan fra Andrija Jozić. Ljudi se odmah spontano okupljaju, žele pozdraviti, fotografirati se…

Tu je i gospodin Josip Juričić u ime općine Prozor-Rama, koji mi uručuje zbornik „Ban Tvrtko pod Prozorom u Rami“, knjigu o četničkom pokolju u Rami 1942. te strip „Fratri u zgodama i nezgodama“ fra Tomislava Brkovića. Tu su i članice vokalne skupine Arabella.

Saborna-crkva Mostar

Saborna-crkva Mostar

Divim se nošnjama i nakitu ramskih žena. Posjećujemo Dom za starije i nemoćne, čija je gradnja u završnoj fazi, a sve nam razlaže fra Miljenko Petričević i zahvaljuje na velikoj potpori Republike Hrvatske. Puna dojmova, dok se vozimo brodicom Ramskim jezerom, divim se prirodi i uživam u malo tišine, koju narušava samo zvuk brodskoga motora.

Napunila ‘duhovne’ baterije

Poslijepodne smo na Kupresu. Kao i u Rami, tu se prožimaju Bosna i Hercegovina. Područje pripada Banjalučkoj biskupiji, pa bih rekla da je tu više Bosne. Pohodimo grob kupreških branitelja, uz ostale i sina našega junaka Blage Zadre. Dok palim svijeću, pomišljam na stih molitvene istoimene pjesme Ivana Tolja „Palim danas crvenu, bijelu i plavu svijeću… Mir kostima zaspalim…“

Navečer smo na Blidinju. Dobrodošlicom nas dočekuje provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, a tu je i načelnik općine Tomislavgrad gospodin Ivan Vukadin te načelnik općine Posušje gospodin Branko Bago, koji je stigao ovamo, u Masnu Luku sa svojom obitelji. Masna Luka, koja se nalazi u podnožju planine Čvrsnice, kažu mnogi, među najljepšim je mjestima u Hercegovini. Teško je reći gdje je najljepše, to više što sam ovih dana uspjela vidjeti samo manji dio hercegovačkih povijesnih i kulturnih znamenitosti i prirodnih ljepota, ali konkurencija je svakako više nego jaka.

Nažalost, i tu su četnici u Drugom svjetskom ratu ostavili svoj krvavi trag. Ali franjevci su se vratili osamdesetih godina prošloga stoljeća i malo-pomalo izgradili crkvu i ovaj prelijepi centar. Tu smo prenoćili – treba doživjeti taj mir, taj zrak i mirise bilja – a ujutro posjećujemo Franjevačku kuću molitve, galeriju i crkvu. Sve nam pokazuje ravnatelj fra Petar Krasić, koji je najzaslužniji što je ovaj kraj proglašen Parkom prirode, sa svojim pomoćnikom fra Vinkom Mikulićem Bajevićem, u pratnji kapelana župe Polja fra Ante Marića. Mojem divljenju nema kraja, a pitanja moram reducirati jer inače valjda nikad ne bih otišla.

Još jednom sažimam dojmove i utvrđujem ono što znam: franjevci su tu glavni duhovni i kulturni, a kada treba i politički autoritet već stoljećima. Premalo mi u Hrvatskoj zapravo poznajemo i priznajemo djela i zasluge tih ljudi, koji su, najvećim dijelom u zla vremena, čuvali i sačuvali u hrvatskom narodu vjeru i kulturu, znajući na svoj poseban način graditi mostove suradnje s bližnjima pravoslavne i islamske vjere.

Oni su čuvari povijesti ove zemlje, kako Hercegovine, tako i Bosne, svojevrsni njezini bilježnici i, još više, njezin dobar duh.

Željela sam još i položiti cvijeće na grob Dive Grabovčeve, naše heroine iz 17. st., koji krasi spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića. Priča kaže da je triput odbila bračnu ponudu Tahir-bega Kopčića iz Kupresa, koji ju je naposljetku ubio. „Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi“, natpis je na spomeniku. U tome je i obveza sviju nas: čuvati svjetlo, a sačuvati sebe i druge od zaslijepljenosti mrakom bilo kakva ekstremizma, totalitarizma.

Podsjećam se da je ove godine izvedena opera „Diva Grabovčeva“, navodno prva hrvatska opera u Bosni i Hercegovini. Očito će još dugo naša Diva biti nadahnuće umjetnicima. Na kraju ovih dinamičnih dana odlučujem se prepustiti neretvanskim valovima.

Rafting! Spuštamo se 26 km niz lijepu Neretvu, i spoznajem što ona znači za život. Istinski doživljaj na prekrasnoj rijeci. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako kažem: sad sam se konačno mogla posve opustiti! Malo sportske avanture neće mi naškoditi, a znam da su me znalci raftinga ipak sačuvali od previše adrenalina. Hvala na gostoprimstvu svima! I medijima hvala. Bez njih se nije moglo, ali poštovali su moju želju da se ovih dana otklonim od politike. Mogu reći da sam doista „napunila baterije“, prije svega duhovne. Nije stoga čudo ako sam poželjela ostati još koji dan negdje u miru, koji nam svima toliko treba.

A dojmovi su brojni i snažni. Iako me nije iznenadila toplina i spontana srdačnost kojom su me ljudi dočekivali, jer sam to osjećala i u prijašnjim susretima, ne mogu ne naglasiti da sam pod dubokim dojmom, ne samo susreta s ljudima nego i prirode, kulture, povijesti…

Kada sve što sam doživjela suočim s tendenciozno nametnutim predrasudama koje te ljude i tu zemlju povremeno prate u našem tisku, na portalima i drugdje, onda još više imam potrebu istaknuti kako stvarni život – ljudi, priroda, kultura i sve drugo – potpuno odudaraju od njih. Ova zemlja zaslužuje napredak i mir. A za to je potrebno stvoriti ne samo ekonomske i političke uvjete nego i duhovne, ohrabriti život na svakom koraku, graditi mir i zajedništvo, poticati prije svega mlade da se bore za bolju budućnost sviju. I dok odlazim, mislim kako je svatko tko poput mene obnaša neku javnu dužnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapravo dužnik ovoj zemlji i ovom narodu, koji s toliko ljubavi čuva sva blaga svoga zavičaja i cijele domovine, gradeći novi život.

U sebi dajem obećanje da ću i dalje činiti sve da se ostvari potpuna jednakopravnost Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine. Oni to zaslužuju ne samo kao njezin konstitutivni i povijesno izvorni narod nego i kao narod koji je i devedesetih godina dao izniman doprinos njezinoj obrani i opstanku, a danas je čvrst oslonac njezinim opravdanim euroatlantskim aspiracijama. Da je bilo volje u tzv. centrima moći, već je Bosna i Hercegovina mogla i trebala biti članica NATO-a i EU.

Hrvatska će je u tome snažno podupirati jer Bosna i Hercegovina nama je više od susjede. Tko god otvorena srca i uma dođe ovamo, shvatit će koliko su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bliske, sestrinske zemlje, na mnoge načine upućene jedna na drugu.

I dok na putu prema Splitu i prema Rijeci koja me čeka pozdravljam ovu divnu zemlju, osjećam kako me zove da ponovno dođem. Stoga, nema oproštaja, nego samo – doviđenja!

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Diljem BiH Hrvati obilježili žrtvu Vukovara i uspostave Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Paljenjem svijeća i molitvama diljem Bosna i Hercegovine obilježen je spomen na Vukovarsku žrtvu, ali i stradanje Hrvata u toj zemlji te uspostavu Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je utemeljena zbog obrane od predstojeće agresije istoga dana kada je i pao Vukovar.

Duž Vukovarske ulice u Mostaru građani su upalili svijeće, a svećenici iz crkve svetog Mateja nakon mise poveli su procesiju s upaljenim svijećama koja se u molitvi zaustavila ispred središnjeg križa za žrtve Vukovara. Priključili su im se ondje brojni Hrvati i vjernici te su se pomolili za žrtve ubijene 1991. u tome gradu na Dunavu.

Nakon molitve u Vukovarskoj ulici u Mostaru, mladež udruge Troplet je na brdu Humu iznad Mostara, podno Jubilejskog križa upalila 27 velikih svijeća odajući poštovanje žrtvi Vukovara i sjećanje na 27 godina od uspostave Hrvatske zajednice Herceg Bosne.

Diljem Bosne i Hercegovine noću na nedjelju i u samu nedjelju zapaljene su svijeće u sklopu akcije ‘Večer sjećanja’, a veliki broj Hrvata iz BiH otputovao je u Vukovar. Svijeće su zapaljene u Širokom Brijegu, Čapljini, Čitluku, Žepču, Orašju i brojnim drugim središtima.

Kako su priopćili iz Mladeži HDZ-a BiH koja je pokrenula akciju „Večer sjećanja“ je poseban događaj, osobito za Hrvate Bosne i Hercegovine, jer u vrijeme žrtve Grada Vukovara prije 27 godina krenula i borba za opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini osnivanjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

”Snaga i zajedništvo koje su tada pokazali hrvatski branitelji u obrani naših domova trebaju biti nit vodilja i na ponos svima nama koji se u „Večeri sjećanja“ prisjećamo zajedničke žrtve koju je hrvatski narod prošao prije 27 godina”, priopćili su iz te organizacije.

Predsjednik udruge Hrvatske zajednice Herceg Bosne Vladimir Šoljić istaknuo je da je Herceg Bosna 1991. godine osnovana u trenutku pada Vukovara i dok su trajali napadi tzv. JNA na Hrvatsku s područja Bosne i Hercegovine na što tadašnje vlasti nisu imale nikakva odgovora.

”S velikog područja BiH napadana je Republika Hrvatska, a odgovora na neke stvari, poput uništenja sela Ravno, jednostavno nije bilo i HVO i Herceg Bosna su se tu pojavili kao povijesna nužnost”, istaknuo je Šoljić.

Hrvati su odigrali ključnu ulogu za neovisnost Bosne i Hercegovine, a bošnjačka politika danas pokušava sotonizirati Herceg Bosnu, rekao je Šoljić koji u tome vidi hegemonističku želju za obespravljivanjem Hrvata.

“Bošnjacima i Sarajevu Herceg Bosna nije smetala dok su im Hrvati trebali. Kad je trebalo proglasiti neovisnu BiH, nije im smetala ni u državnom parlamentu niti na referendumu o neovisnosti BiH koji je uspio zahvaljujući Hrvatima”, rekao je Šoljić.

(Hina)

 

Odluka o gašenju Herceg Bosne je teški promašaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Odluka o gašenju Herceg Bosne je teški promašaj

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon masakra u Borovu Selu srpske snage razorile su Uništa, selo na obroncima Dinare u BiH. Tamošnji Hrvati doslovno su eliminirani od pobunjenih Srba iz Krajine. Čak pet mjeseci kasnije događa se masakr u Ravnom 1. listopada. Izvode ga pripadnici tzv. JNA. Tadašnji bošnjački čelnik izgovara već sada famoznu rečenicu: “To nije naš rat”. Nakon tih opomena i Vukovara rađa se Herceg Bosna.

Višemjesečnu dramu raspada Jugoslavije i krvavog rata u Hrvatskoj, koji je kulminirao padom Vukovara 18. studenog 1991. s jednakom tugom, ali i prkosom te svjesnosti kako je na pomolu još krvavija repriza na teritoriju Bosne i Hercegovine, pratili su Hrvati i njihovi politički prvaci, piše Večernji list BiH. I već tada su bolno preživljavali sudbinu ove agresije. Prvo napadnuto, razoreno i etnički očišćeno mjesto u BiH još 10. svibnja 1991., odmah nakon masakra u Borovu Selu, bila su Uništa, selo na obroncima Dinare kojemu se jedino prometno može pristupiti iz Hrvatske. Tamošnji Hrvati doslovno su eliminirani od pobunjenih Srba iz Krajine. Čak pet mjeseci kasnije događa se masakr u Ravnom 1. listopada. Izvode ga pripadnici tzv. JNA.

‘To nije naš rat’

Iz Sarajeva nikakva službenog odgovora institucija. Dapače, tadašnji bošnjački čelnik izgovara već sada famoznu rečenicu “To nije naš rat” koja do danas debelo obilježava i hrvatsko-bošnjačke odnose, koji su uglavnom isprepleteni nepovjerenjem. Svjesni da središnje institucije vlasti neće biti u stanju obraniti Hrvate, ali ni zemlju od nastupajuće agresije, politički predstavnici Hrvata u BiH pokazuju vizionarsku odlučnost organizirati se u političku, a kasnije i vojnu organizaciju kako bi obranili nacionalno biće. Tako hrvatske političke institucije okupljene oko HDZ-a BiH u središnjoj Bosni potkraj srpnja 1991. ocjenjuju da Predsjedništvo BiH svojim neodređenim stajalištima, ali ni Vlada BiH, nije ništa poduzelo za rješavanje nastale situacije BiH u kojoj se nastavljalo novačenje rezervista i njihovo preuzimanje oružja. Uslijedila su i reagiranja i drugih stranačkih odbora te se nakon dolaska rezervista iz Srbije i Crne Gore na područje Hercegovine 18. rujna 1991. godine osniva Krizni stožer te se započinje s nabavom naoružanja.

Krizni stožeri su hitno uspostavljeni za Travničku, Hercegovačku i Posavsku regionalnu zajednicu. Upravo je ta Posavska zajednica, koja je najviše doživljavala patnje Vukovara, šest dana prije ove tragedije, 12. studenoga 1991. godine, odlučila ustrojiti Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu. U njezin sastav su ušle općine: Bosanski Brod, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Odžak, Orašje i Gradačac, a sjedište je bilo u Brodu. Istoga dana u Grudama su se sastale Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica i donijele zaključke da u slučaju raspada Bosne i Hercegovine hrvatski narod mora povesti odlučnu aktivnu politiku kako bi se obranili Hrvati od agresije. Dok su sve oči bile uprte prema gradu stradalniku i heroju, upravo suočeni sa sličnim iskušenjima, politički Hrvati okupili su se u Grudama i utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Najprije je njezino sjedište bilo u Grudama, zatim je prebačeno u Mostar. U njezin sastav su ušle sve većinski hrvatske općine, oko 30 njih u Bosni i Hercegovini. U odluci koju su potpisali prvi demokratski izabrani načelnici ili, pak, čelnici općinskih vijeća, iskazana je ipak lojalnost legalno izabranim vlastima BiH, sve dok postoji državna neovisnost BiH u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. I u aktu o osnivanju Hrvatske zajednice Herceg Bosne, ali i kasnijem Hrvatske Republike Herceg Bosne, jasno je pisalo kako se ova struktura nalazi unutar Bosne i Hercegovine kao aranžman za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja, koje pak nije ni do danas realizirano.

BiH je okupirana

Tada je prigodom osnivanja Herceg Bosne predsjednik Mate Boban upozorio na epilog koji je, nažalost, i uslijedio. 
“Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njezinim cestama, željeznicom, eterom njezinim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi”, rekao je predsjednik HZ HB, a kasnije i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Nakon Gruda i HZ HB utemeljene su i druge manje zajednice diljem BiH, najprije kao način za obranu od Usore i Žepča do središnje Bosne. Kroz rat institucije HB dobile su i svoje obrambene snage te bile sastavni dio svih rješenja o miru u BiH.

ODLUKA O GAŠENJU TEŠKI PROMAŠAJ

U svim sredinama gdje su opstale institucije Herceg Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane Hrvati su uspjeli opstati u ratu te zadržati svoj snažni utjecaj. Tamo gdje to nije bio slučaj, pretrpjeli su daleko veće žrtve. Dvadeset i četiri godine nakon što je službeno ugašena, vidi se koliko je bila pogubna takva odluka. Ponajprije stoga jer bi bila neprobojna brana u ostvarenju ratnih ciljeva bošnjačke politike o eliminiranju hrvatskoga naroda iz BiH.

Zoran Krešić/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari