Pratite nas

Herceg Bosna

Kolinda Grabar Kitarović: Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Objavljeno

na

Dnevnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović

Mojih pet dana u Hercegovini, našoj postojbini, zemlji koja sve naseli, a sebe ne raseli

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu…

Godinama radeći u hrvatskoj i međunarodnoj diplomaciji, imala sam prigodu obići doslovce „pola svijeta“. Putovanja su uvijek bila svojevrsni izazov stečenim znanjima, uvriježenim mišljenjima, katkada i predrasudama, i prigoda neposredno upoznavati države i krajeve, proširiti kulturna obzorja. Manje je međutim bilo prilike putovati Hrvatskom i drugim našim domovinskim prostorima. Sada, kao predsjednica, imam priliku posjećivati sve zavičaje hrvatskoga naroda, otkrivati njihove povijesne priče, prirodne ljepote i osobitosti naših svuda dragih ljudi. I uvijek mi nakon toga ostaje samo jedno pitanje: gdje je najljepše…

Već sam dugo željela nekoliko dana provesti u Hercegovini, toj našoj drevnoj postojbini, koja je stoljećima bila neiscrpno vrelo života, za koju kažemo kako je sve naselila, a nije se raselila, ostavši do danas stjenovita postojbina hrvatskog nacionalnog i duhovnog identiteta.

Iz nje su nam i hajduci i uskoci, i Bunjevci, iz nje nam je poslije oba svjetska rata naseljevana Slavonija, da i ne govorimo o Zagrebu, a ni Istra i drugi krajevi nisu bez Hercegovaca. Svemu tome valja pribrojiti europske države, Ameriku i Australiju…

Što loša ekonomija, a što gora politika pod raznim režimima rasula ih je širom svijeta, pa su tako na svoj način postali i građani svijeta, brzo se privikavajući običajima zemalja u koje bi došli, ali nikad ne zaboravljajući svoje korijene i tradicije, koje, unatoč brzim i brojnim promjenama, vjerno čuvaju. Srijeda je poslijepodne. Pomalo nestrpljivo iščekujem Međugorje. Još „procesuiram“prve dojmove grada i ljudi, radosna što ću koliko-toliko biti oslobođena nužne stege uobičajenog protokola, iako ga se nikad nije moguće baš posve osloboditi.

Ganuta srdačnošću

Međugorje se neočekivano pojavljuje, naizgled ni po čemu posebno, obično mjesto, a opet tako jedinstveno već trideset pet godina po svom hodočasničkom karakteru.

Dolazeći, pomišljam na milijune ljudi koji su ovdje našli mir i utjehu i druge milosti od Kraljice Mira. Sad treba zaboraviti sve i biti samo jedan od njih. Jutro je četvrtka.

kolinda međugorjeDolazimo u župni dvor, gdje nas srdačno dočekuje fra Marinko Šakota s braćom franjecima i sestrama franjevkama. Dočekuju me franjevci i vidioci Jakov i Ivan. Polazimo na Podbrdo. Ljudi koračaju u tišini ili tihoj molitvi, mnogi bosi po šiljatu kamenju. Moli se krunica. Ostajem kratko u tišini s mislima molitvene zahvalnosti i prošnje Gospi.

Ljudi me zaustavljaju, žele fotografiju, selfie. Dok to traje, u tišini, kako ne bismo remetili mir tog posebnog mjesta, prisjećam se svojih prvih dolazaka ovamo s mamom još u vrijeme komunizma, kada smo Međugorje slutili kao navještaj preporoda koji ima doći, ne mogavši pojmiti koliko će on biti korjenit. Potom polazimo u posjet zajednici Cenacolo.

Nekoć ovisnici, ne samo o drogi nego i kocki, klađenju i drugim porocima, ovi mladi ljudi sada žive posve drukčijim, preporođenim životom. Mogla bih to sažeti riječima: rad i red uz mnogo slobode i kreativnosti.

Dočekuju me pjesma i otvorena srca. Obostrana radost vidi se i osjeća. Još pod dojmom toga susreta polazimo u „Majčino selo“, što ga je podigao pokojni fra Slavko Barbarić kao utočište za napuštenu djecu i mlade te za samohrane majke. U nekoliko kuća oni zajedno žive kao obitelji. Miješaju se tuga i divljenje. Pitam se: bi li bilo toliko ljubavi među ljudima da nema toliko patnje?

Polazimo u Široki Brijeg.

Prvo posjećujemo tvrtku Feal. Dočekuje me vlasnik Jozo Bogdan sa suradnicima. Uspješna, mogla bih reći tipična hercegovačka poduzetnička priča. Mnogo rada, uz ponešto poznate poslovne dovitljivosti, u najboljem smislu riječi. Nakon toga sudjelujemo s nekoliko tisuća vjernika na sv. misi i devetnici ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije.

jabuka.tv

jabuka.tv

I dok sam ja začuđena brojnošću ljudi na „običan dan“, oni su začuđeni mojom nazočnošću, koju im je netom najavio gvardijan fra Tomislav Puljić. Nakon mise ljudi su me doslovce opkolili želeći se fotografirati. Radosno prihvaćam, premda bih, priznajem, rado nakon zahtjevnog dana malo u miru sjela. Ali znam da je ovo mnogima jedinstvena prigoda susresti se sa mnom „uživo“. Zapravo sam ganuta tom otvorenošću, srdačnošću, iskrenošću, svim onim što često nedostaje u svijetu politike. Obilazimo još galeriju i samostan, koji čuva spomen na franjevce pobijene potkraj Drugoga svjetskoga rata iz klasne i ideološke mržnje, „u ime naroda“, a protiv tog istog naroda. Pomišljam kako nema stope u ovoj napaćenoj zemlji bez žrtava nekog imperijalizma ili totalitarizma. A ljudi su ipak ne samo opstali nego i sačuvali životni elan!

Petak ujutro rezerviran je za Mostar. Smještenom „kao u tepsiji“, u njemu je ljeti temperatura redovito dva-tri stupnja viša nego drugdje. Upijam prve vizure grada mostova i pjesnika, sa svojom Neretvom, koja ga istodobno dijeli i spaja, kao i cijelu Hercegovinu. Obilazimo Franjevački samostan sv. Petra i Pavla, gdje je sjedište Hercegovačke franjevačke provincije, čiji članovi djeluju i u Hrvatskoj i širom svijeta. Domaćin je gvardijan fra Iko Skoko. Penjemo se zatim na novi Zvonik mira, odakle puca pogled – sve je „kao na dlanu“.

Zajedno sa svojim domaćinima fra Ikom i predsjednikom Hercegovačko-neretvanskog kantona gospodinom Nevenkom Hercegom polazimo u pohod pravoslavnoj Sabornoj crkvi Svete Trojice u izgradnji. Srdačno nas dočekuje iguman manastira Žitomislići Danilo Pavlović sa svećenstvom. I ovaj moj posjet, kažu, za njih znači potporu u povratku.

I nema razloga da tako ne bude – neka ljudi žive u miru, neka se poštuju u svojim različitostima, pomažu i zajedno žive. S tim mislima, vrativši se u staru gradsku jezgru, dolazimo na Stari most, srušen pa izgrađen nakon rata. Bio je stari Stari most simbol povijesti grada, a novi Stari most neka bude simbol njegove budućnosti.

Nemoguće je tim uličicama proći a ne kupiti štogod u mostarskim „dućanima“, i u pjesmi opjevanim, sada, doduše, više štandovima. Uvjeravaju me da je biti u Mostaru, a ne kušati ćevape s kajmakom upravo grijeh pa popuštam. Dobro će doći malo predahnuti.

Posjećujem na lijevoj, sjevernoj obali Neretve povijesnu Koski Mehmed-pašinu džamiju, iz 17. stoljeća, odakle, kažu, puca najljepši pogled na Stari most.

Mislim nakon ovih posjeta o tome kako ova zemlja poput tronošca stoji na tri najbrojnije konfesije, pa i ovdje, u Mostaru, koji još liječi rane rata i stradanja, prije svega one duhovne, vjerske zajednice imaju obvezu biti prve u zadaći izgradnje mira i zajedništva.

Poslijepodne smo na slapu Koćuša kod Ljubuškoga. Uopće, ako tko ima predrasudu o Hercegovini kao golom kamenjaru, brzo će se razuvjeriti. Jezera, rijeke i brojni slapovi nalaze se na sve strane. Tu su na rijeci Mlade, koja niže postaje Trebižat, mlinovi i stupe, kao sačuvani gospodarsko-kulturni spomenici starih vremena. I opet neizbježno druženje s ljudima: pozdravi, riječi potpore, fotografiranje… Subota je započela posjetom Rami i Ramskom jezeru. Na putu smo svratili na benzinsku crpku „Gale Benz“.

Naravno, kad su me prepoznali, nisam mogla dalje tek tako. Zanimljivo je da gospodin Ante Šarić Gale na svojoj crpki ima trajni plakat s mojom fotografijom, a napisao je i posebnu pjesmu meni u čast prigodom predsjedničkih izbora. Ne mogu reći da nisam bila dirnuta tom privrženošću i pažnjom.

Posjećujemo samostan Rama-Šćit, pod upravom franjevaca Bosne Srebrene, drevne Provincije što čuva spomen i tradicije srednjovjekovne Bosne. Zemljopisno u Hercegovini, ovdje dotičem Bosnu, ponosnu, iskonsku, drevnu… Srdačno nas dočekuje gvardijan fra Andrija Jozić. Ljudi se odmah spontano okupljaju, žele pozdraviti, fotografirati se…

Tu je i gospodin Josip Juričić u ime općine Prozor-Rama, koji mi uručuje zbornik „Ban Tvrtko pod Prozorom u Rami“, knjigu o četničkom pokolju u Rami 1942. te strip „Fratri u zgodama i nezgodama“ fra Tomislava Brkovića. Tu su i članice vokalne skupine Arabella.

Saborna-crkva Mostar

Saborna-crkva Mostar

Divim se nošnjama i nakitu ramskih žena. Posjećujemo Dom za starije i nemoćne, čija je gradnja u završnoj fazi, a sve nam razlaže fra Miljenko Petričević i zahvaljuje na velikoj potpori Republike Hrvatske. Puna dojmova, dok se vozimo brodicom Ramskim jezerom, divim se prirodi i uživam u malo tišine, koju narušava samo zvuk brodskoga motora.

Napunila ‘duhovne’ baterije

Poslijepodne smo na Kupresu. Kao i u Rami, tu se prožimaju Bosna i Hercegovina. Područje pripada Banjalučkoj biskupiji, pa bih rekla da je tu više Bosne. Pohodimo grob kupreških branitelja, uz ostale i sina našega junaka Blage Zadre. Dok palim svijeću, pomišljam na stih molitvene istoimene pjesme Ivana Tolja „Palim danas crvenu, bijelu i plavu svijeću… Mir kostima zaspalim…“

Navečer smo na Blidinju. Dobrodošlicom nas dočekuje provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, a tu je i načelnik općine Tomislavgrad gospodin Ivan Vukadin te načelnik općine Posušje gospodin Branko Bago, koji je stigao ovamo, u Masnu Luku sa svojom obitelji. Masna Luka, koja se nalazi u podnožju planine Čvrsnice, kažu mnogi, među najljepšim je mjestima u Hercegovini. Teško je reći gdje je najljepše, to više što sam ovih dana uspjela vidjeti samo manji dio hercegovačkih povijesnih i kulturnih znamenitosti i prirodnih ljepota, ali konkurencija je svakako više nego jaka.

Nažalost, i tu su četnici u Drugom svjetskom ratu ostavili svoj krvavi trag. Ali franjevci su se vratili osamdesetih godina prošloga stoljeća i malo-pomalo izgradili crkvu i ovaj prelijepi centar. Tu smo prenoćili – treba doživjeti taj mir, taj zrak i mirise bilja – a ujutro posjećujemo Franjevačku kuću molitve, galeriju i crkvu. Sve nam pokazuje ravnatelj fra Petar Krasić, koji je najzaslužniji što je ovaj kraj proglašen Parkom prirode, sa svojim pomoćnikom fra Vinkom Mikulićem Bajevićem, u pratnji kapelana župe Polja fra Ante Marića. Mojem divljenju nema kraja, a pitanja moram reducirati jer inače valjda nikad ne bih otišla.

Još jednom sažimam dojmove i utvrđujem ono što znam: franjevci su tu glavni duhovni i kulturni, a kada treba i politički autoritet već stoljećima. Premalo mi u Hrvatskoj zapravo poznajemo i priznajemo djela i zasluge tih ljudi, koji su, najvećim dijelom u zla vremena, čuvali i sačuvali u hrvatskom narodu vjeru i kulturu, znajući na svoj poseban način graditi mostove suradnje s bližnjima pravoslavne i islamske vjere.

Oni su čuvari povijesti ove zemlje, kako Hercegovine, tako i Bosne, svojevrsni njezini bilježnici i, još više, njezin dobar duh.

Željela sam još i položiti cvijeće na grob Dive Grabovčeve, naše heroine iz 17. st., koji krasi spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića. Priča kaže da je triput odbila bračnu ponudu Tahir-bega Kopčića iz Kupresa, koji ju je naposljetku ubio. „Zlo u mraku ima oči, na svjetlu oslijepi“, natpis je na spomeniku. U tome je i obveza sviju nas: čuvati svjetlo, a sačuvati sebe i druge od zaslijepljenosti mrakom bilo kakva ekstremizma, totalitarizma.

Podsjećam se da je ove godine izvedena opera „Diva Grabovčeva“, navodno prva hrvatska opera u Bosni i Hercegovini. Očito će još dugo naša Diva biti nadahnuće umjetnicima. Na kraju ovih dinamičnih dana odlučujem se prepustiti neretvanskim valovima.

Rafting! Spuštamo se 26 km niz lijepu Neretvu, i spoznajem što ona znači za život. Istinski doživljaj na prekrasnoj rijeci. Nadam se da mi nitko neće zamjeriti ako kažem: sad sam se konačno mogla posve opustiti! Malo sportske avanture neće mi naškoditi, a znam da su me znalci raftinga ipak sačuvali od previše adrenalina. Hvala na gostoprimstvu svima! I medijima hvala. Bez njih se nije moglo, ali poštovali su moju želju da se ovih dana otklonim od politike. Mogu reći da sam doista „napunila baterije“, prije svega duhovne. Nije stoga čudo ako sam poželjela ostati još koji dan negdje u miru, koji nam svima toliko treba.

A dojmovi su brojni i snažni. Iako me nije iznenadila toplina i spontana srdačnost kojom su me ljudi dočekivali, jer sam to osjećala i u prijašnjim susretima, ne mogu ne naglasiti da sam pod dubokim dojmom, ne samo susreta s ljudima nego i prirode, kulture, povijesti…

Kada sve što sam doživjela suočim s tendenciozno nametnutim predrasudama koje te ljude i tu zemlju povremeno prate u našem tisku, na portalima i drugdje, onda još više imam potrebu istaknuti kako stvarni život – ljudi, priroda, kultura i sve drugo – potpuno odudaraju od njih. Ova zemlja zaslužuje napredak i mir. A za to je potrebno stvoriti ne samo ekonomske i političke uvjete nego i duhovne, ohrabriti život na svakom koraku, graditi mir i zajedništvo, poticati prije svega mlade da se bore za bolju budućnost sviju. I dok odlazim, mislim kako je svatko tko poput mene obnaša neku javnu dužnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zapravo dužnik ovoj zemlji i ovom narodu, koji s toliko ljubavi čuva sva blaga svoga zavičaja i cijele domovine, gradeći novi život.

U sebi dajem obećanje da ću i dalje činiti sve da se ostvari potpuna jednakopravnost Hrvata na prostorima Bosne i Hercegovine. Oni to zaslužuju ne samo kao njezin konstitutivni i povijesno izvorni narod nego i kao narod koji je i devedesetih godina dao izniman doprinos njezinoj obrani i opstanku, a danas je čvrst oslonac njezinim opravdanim euroatlantskim aspiracijama. Da je bilo volje u tzv. centrima moći, već je Bosna i Hercegovina mogla i trebala biti članica NATO-a i EU.

Hrvatska će je u tome snažno podupirati jer Bosna i Hercegovina nama je više od susjede. Tko god otvorena srca i uma dođe ovamo, shvatit će koliko su Hrvatska i Bosna i Hercegovina bliske, sestrinske zemlje, na mnoge načine upućene jedna na drugu.

I dok na putu prema Splitu i prema Rijeci koja me čeka pozdravljam ovu divnu zemlju, osjećam kako me zove da ponovno dođem. Stoga, nema oproštaja, nego samo – doviđenja!

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

DŽEBA ODGOVORIO ORUČEVIĆU: Na nasilno utjerivanje Bosne, Mostar će ti pokazati pravi hercegovački šipak!

Objavljeno

na

Objavio

-Pitanje je što znači “pravi bosanski grad’!? Znači li to, u slučaju Mostara, da naš rođeni Mostarac i Hercegovac, Safa, želi otjerati Hercegovinu iz Mostara i utjerati nam Bosnu? Na ovakvo nasilno nametanje bosanske šljive Mostar će mu pokazati otpor i pravi hercegovački šipak!.

Tim je riječima, predsjednik Gradskog odbora HDZ BiH Mostara Damir Džeba za Hrvatski Medijski Servis komentirao izjavu bivšeg (do)gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića kako će Mostar biti pravi bosanski grad.

-Mostar će sigurno imati Gradsko vijeće i gradonačelnika i bit će bosanski grad. Velika prijestolnica, pravi bosanski grad, kazao je Oručević za N1 televiziju.

Džeba kaže kako reći u godini 2019. da će Mostar biti „pravi bosanski grad“ je “geografski, povijesno pa, ako hoćete, i mostarski vrlo nepismeno i zlonamjerno”. Napominje kako Oručevića osobno ne poznaje ali se kao “dijete grada” raspitao o njemu, držeći se one narodne „nije važno što govori nego tko govori“.

Sarajlije bi rekle – pomozite čo’eku

-Starije kolege, prijatelji bez obzira na naciju, ili kako se voli istaknuti “stara mostarska raja”, kažu da je u ono lijepo prijeratno vrijeme Safa bio poznat po poslovima vezanim za goblene. O čemu je riječ točno, ne znam, ali kažu da o tomu priča cijeli grad i da ta priča ne zastarijeva isto kao i zločini, ratni i gospodarski. Također ističu da je Safa prije rata rekao negdje u gradu, recimo Mahali, Luci, Balinovcu, Rudniku, Zaliku, Starom Gradu, Centru 2, Balinovcu, Carini ili Aveniji, da je on Bosanac ili da je Mostar ‘bosanski grad’ ne bi se baš lijepo proveo, kaže Džeba.

Veli kako je teško staroj mostarskoj raji razumjeti, da jedno dijete grada Mostara, srca Hercegovine, javno govori kako Mostar jest ili će biti “pravi bosanski grad”.

-Na jednak način bi Sarajlije blijedo gledale nekoga da u sred Sarajeva “odvali” kako je Sarajevo hercegovački grad ili će biti “pravi hercegovački grad”. Pokušali bi pomoći čo’eku, a naravno da bi se gledalo tko govori takve budalaštine i za kakve potrebe, ističe Džeba za HMS.

Stariji Mostarci, onako na prvu, dodaje, pokušavaju ovakvo stanje ‘liskalukom’ razumjeti i usporediti spominjući prijeratnu emisiju Opstanak ili za mlađu populaciju emisije „Animal Planeta“ – kada se jedinka jedne vrste  pridruži grupi druge vrste, ona poprima ponašanje i glasanje grupe kojoj se pridružila. Pa objašnjavaju da je vjerojatno dug boravak u Bosni i s političkim Bosancima našeg Safu, od rođenog Mostarca i Hercegovca, pretvorio u geografskog i političkog Bosanca.

Uzoran pripadnik HVO-a

-Ljudi na ulici, raja, također, mi pričaju kako je na početku rata, Safa, bio uzoran pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Postoje slike i video zapisi na kojim se vidi Safet u odori HVO s dužnošću djelatnika za sigurnost pri uredu zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar. Herceg Bosna mu nije smetala kada ju je iskoristio da dobije toliko “mrsku i zlokobnu” Domovnicu i Putovnicu Republike Hrvatske, kaže predsjednik mostarskog HDZ-a.

Naglašava kako je to onaj isti HVO koji Oručević proziva za sve i svašta a bio mu je, veli, uzorni pripadnik, pa čak i u vremenu kada su se vodile rasprave o promjeni ulica u Mostaru i koje su danas sporne.

-To je dio njegove ostavštine te je vrlo pohvalno da želi riješiti problem u čijem vremenu i nastao. Za ovakvo djelovanje dobra je policijska kvalifikacija „povratak na mjesto zločina“, a možda je u pitanju i grižnja savjesti, kaže Džeba.

Komentirajući Oručevićeve optužbe kako HDZ ne želi promjenu aziva mostarskih ulica koje nose imena po ustaškim dužnosnicim,a Džeba kaže kako je ta stranka jedini istinski zagovaratelj promjena spornih naziva ulica u Mostaru.

-Gradonačelnik Ljubo Bešlić je imao tu namjeru te je nekoliko puta u Gradskom vijeću Mostara službeno predlagao da se imena tri spomenute ulice, koje su svoje ime dobile u ratu, promijene i da se tim ulicama daju imena po poznatim mostarskim i bh. pjesnicima, kaže Džeba.

I “ulica” ima mišljenje o ulicama

Dodaje kako o promjeni imena ulica u gradu, i “ulica” ima svoje mišljenje.

-Ono što “ulica” u Mostaru kaže jeste da bi voljela imati, pored imena po mostarskim i bh. pjesnicima, i imena po cvijeću, pa onako, mostarski, u šali kaže da bi naš Safa trebao otvoriti i živjeti u Ulici Suncokreta, kaže predsjednik mostarskog odbora HDZ-a.

Dodaje kako izjave Safeta Oručevića ne treba uzimati ozbiljno, već ih treba smjestiti u prostor nesimpatičnih loših viceva, šala i šega.

-S ovakvim izjavama Safa ulazi zasigurno u ekipu vicmahera i konvertita prijeteći ugroziti prvake u ovom poslu poput Stjepana Mesića ili Željka Komšića.

Ističe kako je njima dozvoljeno da, u slučaju Mesića, može veličati ustaške ideje i ciljeve ( ili u slučaju Komšić, držati u uredu sliku na zidu osobe koja je otvoreno podržavala ustaški pokret, željela Hrvatsku do Drine i osnivača logora Dretelj, a danas su i Komšić i Mesić prvaci antifašističke riječi. No, mediji Sarajeva to uredno i namjerno zataškavaju, kriju od javnosti, ali su ti činjenični dokazi, video i pisani, na sreću istine i pravde neizbrisivi, kaže Džeba.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Bitka za Zavrtaljku jedna od najbrilijantnijih bitaka Domovinskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Brojno izaslanstvo dužnosnika HDZ BiH na svim razinim vlasti odalo je danas 27. siječnja 2019. godine počast hrvatskim braniteljima koji su poginuli u Bitci za Zavrtaljku.

Izaslanstvo je predvodila Lidija Bradara, članica Predsjedništva HDZ BiH i predsjedateljica Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

Zajedno s obiteljima poginulih braniteljima te članovima Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, dužnosnici HDZ BiH položili su vijenas pred Spomen obilježjem u Brestovskom, a potom su nazočili misi zadušnici u župnoj crkvi u Brestovskom koje je predvodio mjesni župni fra Ilija Jurić.

Pred oltarom su ovom prigodom bile izložene fotografije poginulih hrvatskih branitelja Kiseljaka.

Inače, Bitka za Zavrtaljku dogodila se 29. siječnja 1994. godine. Tog je dana hrvatskim braniteljima, uspkos snježnom nevremenu uspjelo zauzetu inače nepristupačnu kotu na planini Zahor koja dominira Brestovskom i Bilalovcem, selima pretežno nastanjenim hrvatskim stanovništvom, smještenim na rubnim područjima općine Kiseljak prema Busovači.

Kontrolirati Zavrtaljku značilo je rasterećenje Lašvanske doline koja se nalazila u izuzetno teškom položaju, ali i spječavanje daljnjih zločina tzv. Armije BiH.

Bitci za Zavrtaljku prethodio je zločin nad hrvatskim stanovništvom Medovaca i drugih sela koja gravitiraju Brestovsku i Bilalovcu.

Poseban doprinos u Bitki za Zavrtaljku dali su pripadnici Postrojbi posebnih namjena čijom zaslugom je postrojbama HVO-a bez ikakvih topničkih priprema uspjelo zauzeti ovu strateški važnu kotu.

Pored počasti poginulim hrvatskim braniteljima, s obilježavanja Bitke za Zavrtaljku poslana je i poruka kako bitka za punu jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH još uvijek traje.

„Naši su hrvatski branitelji ginuli braneći svoj dom i obitelj i to nikad ne smijemo zaboraviti. Danas kada nam se pokušava osporiti pravo na jednakopravnos s druga dva naroda u BiH, moramo biti svjesni naše bitke za istinsku jednakopravnost i dalje traju. Mi od njih nećemo nikad odustati jer ni naši branitelji nikad nisu odustajali, ni kad se činilo nemogućim zauzeti kote poput Zavrtaljke koja je bez sumnje jedna od najbrilijatnijih Bitaka u Domovinskom ratu“, kazala je ovom prilikom Lidija Bradara,članica Predsjedništva HDZ BiH i predsjedateljica Doma naroda Parlamenta Federacije BiH.

 

KRVAVI SIJEČANJ 1993.; Dusina – Masakr kojim je Armija BiH započela rat protiv Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari