Pratite nas

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Ne isplati se busati u prsa s komunističkim diktatorima

Objavljeno

na

Objavio

Evo me, ne prvi put, u problemima. Kolumnu, kao i obično, pišem u subotu, a “majka svih izbora” je u nedjelju 5. srpnja ljeta Gospodnjeg 2020.g.

Kako bih ipak dao priliku brojnim orjunašima i pratećim lijevim praznoglavcima da mi u ponedjeljak upute “drugarsku kritiku” u stilu “pojma nemaš desničarska bukvo”, “mi smo pobedili”, “Bero vas je rasturio k’o Panta pitu” ili kako bi se “liberalno-demokratski” izrazio Mirando Mršić “Škorine ustaše” popušile, našao sam rješenje koje kao i obično ništa ne rješava. Naime, prve dvije stranice bit će posvećene nezaboravnoj koroni dok će treća biti posvećena, nakon objave rezultata, izborima.

Usput sam se sjetio “duhovitog intelektualca” Josifa Visarionoviča Staljina (s čijim isključivim komunističkim stavovima neki kandidati ulaze u izbornu arenu) i njegove “povijesne” misli: “Nije važno tko za koga glasa nego tko broji glasove”. Što mislite, recimo, kako bi Koba ili Soso, kako su sve zvali “dragog” diktatora gruzijskih korijena koji je volio izreke iz kojih su izbijale briga za ljude zbog čega je i danas voljen od strane naše “Radničke fronte”, Miralema te raznih drugih galvaniziranih ljevičara i njima sličnih kandidata, učinio sve ljude sretnim? Jednostavno. Pobio bi sve nesretne, a oni koji bi ostali bili bi sretni što su ostali živi… Ima i jedna zgodna slična dosjetka: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, ali smrt milijuna ljudi je samo statistika”. Mislite li da se s njim ne slaže Nenad Stazić koji nije do kraja zadovoljan partizanskom statistikom?

No, nisam ovisnik, tipa Katarine Peović, pa ću sa Staljina produžiti do jednog drugog “biča Božjeg” do – korone ili Covida 19. Dok ne doznamo rezultate izbora muči nas i “stručnjake” kako je to virus istodobno ojačao i oslabio? Ako niste znali i to je moguće! Mnoge muči pitanje što je od toga točno. Je li se virus vratio ili nikada nije ni otišao? Je li ovo drugi val ili još traje prvi val? Precizan odgovor ne znaju ni Markotićka ni Capak, ali ni Google. Međutim, vaša žena zna! Ljudi su zbunjeni. Ipak, na neka su pitanja dobiveni precizni odgovori. Recimo, kad se kupate na plaži na Braču. Kupači moraju održavati na plaži i u moru socijalnu distancu. Ako si vidio zaraženog moraš ići u tzv. samoizolaciju, ali ako si bio u kontaktu sa zaraženim, a HDZ-ovac si u predizbornoj kampanji, onda ne moraš. On i tako vjeruje da je za virus kriva oporba pa neka oni idu p.m. odnosno samoizolaciju.

O ‘stručnjacima’ i koroni

Moguće je biti zaražen bez simptoma, ali ako si strani turist iz neke od EU-zemalja koji donosi eure u proračun, onda možeš bauljati slobodno Hrvatskom jer te pri prelasku hrvatske granice nitko ne kontrolira. Već se zna da virus najlakše dobijete od siromašnog Bosanđerosa, a bogati Šveđani ga ne prenose. Virus napada osobito starije i bolesne po staračkim domovima, ali sada od njega masovno boluju mladi koji se treskaju po noćnim klubovima. Mnogi mudri strahuju da birališta nisu prirodno zaštićena od virusa. Nemoguće..! “Stručnjaci” kažu da su ljetni mjeseci i visoke temperature usporile širenje virusa, ali ipak vidimo kako su mu ljetne vrućine snažno pogodovale. “Stručnjaci” nadalje tvrde da je virus oslabio, ali se virus vratio i povećao se broj zaraženih. Napokon virus se ponovno tako brzo širi jer “stručnjaci” sada o njemu puno više znaju iako je on i dalje nepoznanica…

Moja maca Elizabeta je u dilemi pa pita: “Nije mi jasno je li izričaj ‘Je** lud zbunjenog’ psovka ili stvarnost?”.

Listam domaći tisak. Postoji li uopće nešto sivije i dosadnije? Lijevi izlaz vide u ofucanoj paroli: “Birajte promjene!”, “Ljude čistih ruku!”. Možda misle na one koji u životu nisu nikada ništa radili rukama. Misle valjda pri tome na nevladine udruge, anifašiste s naslijeđenim partizanskim mirovinama, ili razne političke dokoličare.

Evo jedne zgodne usporedbe. Znate li koja je razlika između Hrvatice i Francuskinje? Francuskinja ima s lijeve strane muža, s desne strane ljubavnika, iza sebe sumnjivu prošlost, a ispred sebe vedru budućnost dočim na glavi šešir. Hrvatica ima s lijeve strane vrećice, s desne strane djecu, iza sebe lijepu prošlost, ispred sebe -nakon ovih izbora – ne vidi nikakvu svjetlu budućnost dočim na glavi ima nezaposlenog muža.

Troškovi života su kod nas toliko porasli da ljubavnicu može imati, za razliku od Francuza, samo onaj kome i žena radi. Cinici na fejsu tvrde: “Kad bi nas testirali na glupost, tad bi tek vidjeli što je pandemija”.

Sve je veći problem Hajduk. Moj prijatelj Roman je ogorčen: “Sramota! Ostavio sam u Splitu auto 15 minuta na parkingu, a na instrument tabli su mi ostale dvije godišnje karte za Hajduk. Neki huligani su mi razbili prozor i ostavili mi još dvije godišnje karte”. No, ima i onih kojima je teže nego navijačima Hajduka. Makar su i oni tvrdi navijači. Recimo, Robertu Bajrušiju. Tvrdi navijač s lijeve političke tribine. Piše Roby o famoznom 22. lipnju. Ne onom 22. lipnju 1593.g. i hrvatskoj pobjedi nad Osmanijama. Ta povijest je malo preteška za Pukijevog malog. Roby s gorčinom podsjeća: “Na današnji dan Treći Reich je napao SSSR, a u okolici Siska osnovana(!?) je prva partizanska postrojba u okupiranoj(!!!) Europi koja se oružano suprotstavila nacistima i domaćim kvislinzima”. Koja boza taj naš Roby! Stvarno kad bi nas testirali na glupost vidjeli bi što je pandemija ! Već u nižim razredima đaci znaju da je 23. kolovoza 1939.g u Moskvi potpisan pakt o prijateljstvu između SSSR-a i Njemačkog Reicha. Do 22. lipnja 1941.g. frendovi Hitler i Staljin okupirali su bili Češku, podijelili Poljsku, okupirali Baltičke države. U to vrijeme naša “prva partizanska postrojba u okupiranoj Evropi” nije ni prstom mrdnula zbog sudbine “nestalih” država. Tek kad je Hitler odlučio da on bude jedini “car” i da “deložira” iz Kremlja “duhovitog” Staljina, tek je onda komunistima došlo iz dupeta u glavu o čemu se radi. I onda je po nalogu sovjetske Kominterne počeo “herojski” partizanski otpor.

Tito i partija su skoro dvije godine uplašeno čkomili

Nacisti su u roku male mature protutnjili starom Jugom, a “prva partizanska” je molila lugara u šumi Brezovica da se mogu tamo sakrivati barem dok Švabe ne dođu do Moskve. No, dobro ne mora naše nacionalno lijevo piskaralo to znati iako to znaju i u nižim razredima osnovne škole. On cmizdri što se ovaj falsificirani događaj “na javnoj televiziji” de facto ignorira dok je dvadesetak dana ranije Bleiburgu i poratnim likvidacijama kvislinga bio posvećen niz filmova i emisija. Sramotno, ali očekivano. Hajmo, mirno i činjenično to analizirati. Hitler i njegov kompač Staljin podijelili su pola Europe, a partija i Tito su skoro dvije godine uplašeno čkomili i onda k’o fol digli neki ustanak. Nije bilo jednog sukoba, ni jedne jedine borbe s nacistima, a sad o tim “herojstvima” nema ni “be” na HRT-u. Posvećuju filmove “beznačajnim” likvidacijama stotinjak tisuća zarobljenih i razoružanih “kvisliga”, spominju se Huda i druge jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji. Krvavi pir trajao je do 1948.g. kad se opet javio Staljin, onaj isti Koba zbog kojeg su sedam godina ranije partizani zbrisali u Brezovicu. Tada 1948.g, oni koji mole druga

Staljina za pomoć, putuju “na more” s Vitom iz prošle kolumne na završni ispit “tucanja kamenja”. Na Golom otoku su svi zajedno evocirali uspomene na herojski “otpor”, najprije Nijemcima i Talijanima, a onda i otpor koji su pružili grubom lugaru koji im nije htio produžiti boravak u brezovačkoj i drugim šumama. S tom objavom je Bajruši baš poentirao. Sramotno, ali očekivano!

Evo jednog vica koji će biti i za našeg Robya: Bosanac radi sklekove. Sa strane ga gleda Crnogorac pa mu kaže: “Brate, koliko se ja razumijem u seks, tebi je ta pobjegla…”.

Kako je hrabra Sam ušla u povijest

Ona se zove Sam Leshnak. Golmanica u ženskoj nogometnoj ekipi North Carolina Courage. Prije početka utakmice između njene ekipe i Portland Thornsa intonirala se himna SAD-a. Sve su igračice kleknule u znak podrške pokretu “Black Lives Matter”. Sve osim Sam Leshnak. Ona je ostala stajati s rukom na srcu. Hrabrost i gesta za sva vremena! Na društvenim su mrežama antife podivljale. Ali hrabra Sam ušla je u povijest. Jednog dana i njen će spomenik rušiti… Treba shvatiti ponos, veselje i boljševičku svijest Bajrušija, Rade, Katarine Peović, Beljaka, Pofuka, Gerovca, Ante Tomića, Klasića, Jakovine, Markovine, Anke Mrak, Maje Sever, Denisa Latina… kad čitaju kako američki aktivisti snuju o “rušenju rasističkog prikaza bijelog Isusa…”. Prvo Isusa, pa onda i George Washingtona. Churchill je već u starom željezu. Treba srušiti sve murale, kipove i vitroe bijelog Isusa i njegove Majke te njihovih bijelih prijatelja… Koja prekrasna glazba za uši Gerovca i Pofuka…Vedrana Rudan je sigurno u ekstazi. Mirando Mrsić prede s osmjehom od uha do uha. Gotovo je napokon i s američkim “ustašama”. Naravno, tko mari što je povijesna istina da su Isus i Marija bili Židovi, slični lokalnom stanovništvu. U Etijopiji su ga prije tisuću godina prikazivali kao crnca, a u nekim azijskim zemljama kao Azijata… Međutim, svatko može biti sve samo ne bijelac jer onda je rasist. I zato je gesta golmanice Sam neusporediva hrabrost. Uostalom, golmanica je tu da brani…

Friedrich Nietzsche je napisao: “Trebamo čuvati vlastito srce jer ako ga pustimo, izgubit ćemo uskoro kontrolu i nad mozgom”.

Lex Bero

Evo nas u sudačkom produžetku u kojem već godinama živim i dobro se snalazim.

Plenković je obrisao pod s Berom, a na neki način i s njegovim Titom iako mu to nije bio cilj. Renata Raič je na fejsu zabezeknuta: “Prva izlazna anketa: Ovaj narod je bolestan ili su ovi izbori teška namještaljka”. Slažem se s našom Renatom. Čim je Bero bez šalabahtera bubnuo “Tito” svima je bilo jasno da Bero dobiva – po nosu! HDZ, 62 +3 iz dijaspore, Retard 41, Škoro 15, MOST 9…itd. Zna se čemu sam se nadao i što sam pisao, ali bojim se da sam ostao na tankom ledu. Želio sam jednu jaku desnu opciju na čelu s HDZ-om i Škorom. Sada, nakon što je SDP kao Titanic tresnuo u gornji dio sante leda, na vidiku se nazire ista trulež kao i do sada. Plenković može birati s kim će u koaliciju. To sad ne mora biti Škoro. Može nas opet “razveseliti” s Pupijem, Štromarom, Radinom, Kajtzijem, manjincima. Škorin tajnik i dalje je rezolutan da Plenki ne može biti premijer… Bolje bi mu bilo da je u 9. izbornoj jedinici dao prave pozicije Karolini Vidović Krišto i Ljiljani Zmijanac i na taj način dobio dvije vrhunske intelektualke u Saboru koje mu i izgledom i retorikom mogu biti zaštitni znak. Ako je Škoro zadovoljan da s 15 zastupnika bude čvrsta i tvrda oporba HDZ-u onda je to slab posao.

Bernardića i njegovog Tita možemo, barem što se ovih izbora tiče, prekrižiti. Ako je Europa već davno utvrdila da su komunizam, fašizam i nacizam zločinačke ideologije onda je na rubu pameti tvrditi da je vođa naših komunista “ljubičica bijela”. Naravno i zadnja politička budala zna da je Tito notorni ratni zločinac. Pretpostaviti 10. ratnog zločinca XX stoljeća Tuđmanu, čovjeku koji je stvorio RH, koji je otac domovine i to javno artikulirati na TV, to znači siguran odlazak u politički ambis. Sad slijedi cmizdrenje, šmrcanje, naricanje, optuživanje, ridanje… Jedna sigurna stvar koja se je iskristalizirala u ovim izborima je da se više ne isplati busati u prsa s komunističkim diktatorima. To je lex Bero… Znači sve lijeve nakupine, povijesna klatež, imaju četiri godine roktanja o “lopovskoj” privatizaciji, deranje tipa “gde je novac”, ”korupcionaška vlada”. Uglavnom, psi laju, a karavana prolazi. SDP, s jedinim pristojnim građanskim političarem kao što je dr. Rajko Ostojić, mora prije svega mijenjati komunistički vokabular jer će inače ostarjeti u opoziciji. A to baš nije neka demokratska perspektiva.

Opozicija je danas odlučila dati prvom koji naiđe. Došla su dvojica…

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

Pobjednički govor Andreja Plenkovića: Postavili smo HDZ na ono mjesto gdje ga je Tuđman uvijek stavljao i želio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari