Pratite nas

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari