Pratite nas

Pregled

Kolinda Grabar Kitarović: Ne smije biti kolektivne krivnje Hrvata za zločine u BiH

Objavljeno

na

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović održala je govor na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj je glavna tema rad Haškog suda.

Govor predsjednice Gabar Kitarović prenosimo u cijelosti:

Poštovani predsjedniče,

prije 25 godina Hrvatska je bila jedna od država koja je zagovarala formiranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Njegovo osnivanje dalo je nadu tisućama Hrvata izloženih okrutnom agresoru. Hrvatska se uzdala u MKSJ da će zaštititi njezine građane od teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava te da će kazniti počinitelje i organizatore.

Hrvatska dijeli mišljenje da je MKSJ u velikoj mjeri opravdao očekivanja međunarodne zajednice, odigravši važnu ulogu u borbi protiv kulture nekažnjavanja i da je bio instrument u osiguranju odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Jednako je važna uloga Suda što je dao glas više od stotini tisuća žrtava najtežih zločina.

Sud je pokazao da zločini neće ostati nekažnjeni i da je međunarodna zajednica pronašla sredstvo s pomoću kojeg može i mora reagirati. To potvrđuje činjenica da je nakon osnivanja Suda međunarodna zajednica osnovala i druge ad hoc sudove te Međunarodni kazneni sud, uzimajući u obzir svoje iskustvo s MKSJ-om, njegovim najboljim praksama, ali i nedostacima.

Poštovani predsjedniče, četvrt stoljeća kasnije, dok Sud zatvara svoja vrata, ocjenjujemo njegov rad i ostavštinu u odnosu na njegovu očekivanu ulogu u osiguranju pravde za žrtve svih ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, utirući tako put pomirenju i ostavljanju teške prošlosti za nama. Dopustite mi izraziti najdublje poštovanje žrtvama zločina počinjenih na svim stranama, a posebno izražavam svoju najiskreniju sućut obiteljima nestalih osoba.

U cjelokupnoj procjeni rada Suda moramo razlikovati pravnu ocjenu i političke konotacije. U tome smislu mogu govoriti samo u ime Hrvatske.

Pogledamo li rezultate MKSJ-a u privođenju pravdi počinitelja ratnih zločina počinjenih tijekom agresije na Hrvatsku, možemo biti umjereno zadovoljni njegovom ostavštinom. Dopustite mi da kao primjer navedem predmet protiv Milana Martića i Milana Babića, u kojem je Sud utvrdio postojanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranog hrvatskog teritorija kako bi se stvorila Velika Srbija. Napominjem da su na zatvorsku kaznu osuđena dva oficira takozvane JNA odgovorna za nezamisliva zvjerstva na Ovčari, gdje su srpske snage pogubile više od 260 hrvatskih zatvorenika, zakopavši ih u masovnu grobnicu. Jedan je od njih u međuvremenu u zatvoru umro, a drugi je pušten ranije. U predmetu Strugar, MKSJ je osudio još jednog oficira takozvane JNA za napade na civilno stanovništvo Dubrovnika te za uništavanje i namjernu štetu na UNESCO-vom zaštićenom lokalitetu.

S druge strane, prošli je mjesec Hrvatska obilježila tužnu obljetnicu ratnih tragedija i zvjerstava počinjenih ujesen 1991. godine.

Nakon tromjesečne opsade i potpunog razaranja Vukovara, u kojem je sravnjen sa zemljom, grad je sa svojim stanovnicima doživio sudbinu koja se u Europi ne pamti od 2. svjetskog rata. Gotovo tisuću bijelih križeva na vukovarskom groblju podsjećaju na masakr i na žrtve ekshumirane iz masovnih grobnica u gradu i oko njega. Križevi su također obilježje 86 djece ubijene tijekom opsade Vukovara, od koje je najmlađe imalo samo šest mjeseci. U Hrvatskoj se, da citiram suca Međunarodnog kaznenog suda Cancada Trinidadea, dogodila „agresija, a ne rat.”

Za te strahote tromjesečne opsade Vukovara MKSJ nažalost nije optužio nikoga.

Iako je presuda na suđenju Ratku Mladiću donijela stanovito olakšanje obiteljima njegovih brojnih žrtava genocida u Srebrenici, ovdje moram ponovno podsjetiti da je on upravo u Hrvatskoj 1991. godine započeo svoj ratni pohod, da bi ga kasnije nastavio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Stotine njegovih žrtava u Hrvatskoj, u Škabrnji ili Nadinu, da spomenem samo najpoznatija mjesta, nikada nisu dočekali da mu se za te zločine sudi. Štoviše, oni nikada nisu ni bili uključeni u optužnicu protiv njega.

Budući da su neki od tih najstrašnijih zločina počinjeni u studenome 1991. godine, u Hrvatskoj je komemoracija bila održana samo nekoliko dana prije konačnih presuda na Međunarodnom sudu, čime je stvoreno vrlo emotivno i osjetljivo stanje.

Poštovani predsjedniče,

neke od kritika upućenih radu MKSJ-a ne umanjuju našu potporu radu ovoga Suda. Kao u svim pravosudnim sustavima u svijetu, postoje nedostaci. Napominjem da je i sam tužitelj MKSJ-a u prošlosti javno izjavljivao da je u nekim predmetima koji su završili oslobađajućom presudom optuženika on sam poštivao presude sudaca, ali se „u osnovi s njima nije slagao“.1 Slično tome, Hrvatska potpuno podupire rad Međunarodnog kaznenog suda i poštuje sve njegov presude, iako povremeno izražava neslaganje s određenim aspektima rada Suda.

U ovoj konačnoj analizi treba reći da je u više od 10 tisuća dana svojega postojanja MKSJ previše vremena potrošio na proceduralna i statusna pitanja, a nedovoljno vremena žrtvama na pružanje osjećaja zadovoljene pravde.

Više smo puta u ovoj sudnici rekli da je odgođena pravda zapravo uskraćena pravda. U prevelikom broju slučajeva, pravda je stigla prekasno ili nije uopće stigla.

Treba naglasiti da su pošteno suđenje i redoviti pravni postupak pred MKSJ-em ovisili o suradnji odgovornog rada ureda tužitelja, branitelja i sudaca.

Nadalje, jedan od rezultata otegnutog rada MKSJ-a, usmjeravanje na pomirbu i budućnost, često je usporavano zbog nekih presuda i njihovih suprotstavljenih tumačenja, pa se nije omogućilo da slojevi pijeska vremena prekriju mučnu prošlost.

Na kraju, Slobodan Milošević kao glavni kreator projekta Velike Srbije, koji je doveo do tragedije u bivšoj Jugoslaviji, izbjegao je konačnu presudu, što ostavlja veliku prazninu u ostavštini Suda.

Poštovani predsjedniče,

Sud nije osnovan kako bi utvrdio legitimitet i opravdanost ratova, nego kako bi se utvrdilo jesu li neki pojedinci djelovali u skladu sa zakonima ratovanja, uz poštivanje međunarodnog humanitarnog i kaznenog prava.

Stoga se ovaj Sud nije bavio legitimitetom rata, nego kaznenom odgovornošću pojedinaca tijekom rata. Pa ipak, bez obzira na to što je na Sudu suđeno pojedincima, brojne političke konotacije u pojedinačnim presudama te iz njih proistekle pravne i političke posljedice, uključujući i rad ovoga Suda kao cjeline, neizbježne su.

Međutim, tijekom svog rada MKSJ je dao doprinos shvaćanju da su u ratu počinjeni zločini na svim sukobljenim stranama i da su takvi nalazi olakšali proces prihvaćanja odgovornosti.

Nije lako naći snagu i priznati da su neki od vaših sunarodnjaka počinili zločine i da za njih trebaju odgovarati. S tom smo se istinom u Hrvatskoj suočili, a isto očekujemo i od drugih. Međutim, postoji razlika između pojedinačne odgovornosti i kolektivne krivnje.

Prilikom osnivanja MKSJ-a Vijeće sigurnosti dalo mu je zadatak da utvrdi pojedinačnu kaznenu odgovornost i obvezalo ga na strogo poštivanje postojećih humanitarnih i kaznenih zakona. MKSJ nije trebao donositi presedane niti novo međunarodno humanitarno i kazneno pravo. Njegova je dužnost bila potvrditi najviše standarde vezane uz tumačenje i odgovarajuću primjenu postojećeg prava. Mandat MKSJ-a jest utvrditi pojedinačnu kaznenu odgovornost za počinjena kaznena djela, tj. goniti pojedince zbog konkretnih djela koja su počinili – ni više ni manje od toga.

Posljedično, odbijamo tumačenja nedavne presude MKSJ-a u predmetu Prlića i drugih da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima pred MKSJ-em. MKSJ se bavio pojedinačnim optuženicima koji su pred tim Sudom bili strane u postupku. Svako tumačenje ove presude izvan pravnog okvira i nepostojanje izričitih nalaza nužnih za utvrđivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njena vodstva navodi na krivi trag i pogrešno je.

Važno je naglasiti da je isto Žalbeno vijeće u srpnju 2016. godine prilikom odbijanja zahtjeva Hrvatske za amicus curiae i tumačeći presudu iz 2013. jasno i nedvosmisleno navelo da nema eksplicitnih nalaza vezanih uz sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu visokih hrvatskih dužnosnika, da protiv njih nije podignuta optužnica i da nisu proglašeni krivima ni za koje zločine.

Nadalje, isto je Žalbeno vijeće potvrdilo da Sud nema ovlasti davati nalaze o odgovornosti država i da nalazi sudskog vijeća ni na koji način ne čine zaključke o odgovornosti Hrvatske.

Nedavna presuda MKSJ-a u predmetu Prlić i drugi ne smije se zlorabiti kako bi se implicirala kolektivna krivnja Hrvata u BiH ili kako bi se onemogućavali njihovi legitimni politički ciljevi kao jednog od tri konstitutivna naroda u toj zemlji. Nijedna se zajednica ondje ne smije osjećati uznemireno, a upravo to je nažalost ono čemu svjedočimo ovih dana. Hrvati se moraju osjećati sigurno u domovini koju dijele s Bošnjacima i Srbima. Pozivam sve političare u BiH da prvenstveno misle na svoju odgovornost za dobrobit obaju entiteta i BiH kao cjeline. Hrvatska kao supotpisnik i jamac Dayonskog mirovnog sporazuma ima posebnu odgovornost za stabilnost našeg susjedstva i za očuvanje Hrvata u toj njihovoj domovini. Neumorno ćemo zagovarati produktivni dijalog među konstitutivnim narodima i svim manjinama u BiH, na taj način utirati put njihovoj prosperitetnoj budućnosti u EU.

Gospodine predsjedniče,

povijesna je činjenica da je Hrvatska bila ključna u opstanku BiH kao neovisne države. Sama je bila žrtva agresije i u to vrijeme pod stalnom prijetnjom, no Hrvatska je godinama pružala utočište stotinama tisuća izbjeglica iz BiH i liječila više od deset tisuća osoba u svojim bolnicama. Velik dio humanitarne i vojne pomoći u BiH je stizao iz Hrvatske ili kroz nju. Istodobno su Hrvati u BiH bili žrtvama ratnih zločina koje je počinila Armija BiH, posebice u Srednjoj Bosni. Ti zločini još nisu kažnjeni.

Na kraju, Hrvatska je imala ključnu ulogu u porazu velikosrpske agresije. Nakon zahtjeva iz Sarajeva za pomoći te u skladu s našim bilateralnim sporazumima, Hrvatska je u Bihaću 1995. spriječila neposrednu opasnost ponavljanja genocida iz Srebrenice Hrvatska se vojska uz potporu Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH sukobila s Slobodanom Miloševićem dovodeći do njegova neizbježnog i sveukupnog vojnog poraza, natjeravši ga za pregovarački stol i na taj način privela kraju rat u BiH.

Da budem sasvim jasna: kada mi u Hrvatskoj govorimo o velikosrpskoj agresiji, koja je dovela do sukoba, razaranja imovine i gubitaka ljudskih života, ni na koji način ne pripisujemo krivnju srpskom narodu, nego naglašavamo isključivu odgovornost Slobodana Miloševića i njegova režima u to vrijeme.

Poštovani predsjedniče,

na kraju, moja je želja da rat i svu nesreću s ovih prostora ostavimo iza sebe, da iskažemo poštovanje svim žrtvama, osudimo sve zločine, ali da prvenstveno i iznad svega gledamo u budućnost.

Zatvaranjem Suda i dalje imamo odgovornost naći snagu pomiriti sve narode i ljude u ovoj regiji.

Sveti Papa Ivan Pavao II. rekao je da ˝nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta,… puta oprosta koji otvara vrata međusobnom razumijevanju, poštivanju i povjerenju.˝

Žrtve zločina počinjenih na svim stranama i obitelji žrtava koje još nisu nađene zaslužuju pravdu. Neki su je dobili u Haagu, mnogi nisu. Zločini se moraju razriješiti zbog naše budućnosti. Hrvatska je to učinila i nastavit će to činiti, a isto to očekuje i od drugih.

Pozivam i druge vođe u našem susjedstvu da osiguraju da se presude MKSJ-a ne tumače pogrešno niti da se zlorabe, nego da se ovaj trenutak smatra početkom novog razdoblja, razdoblja međusobnog razumijevanja, poštovanja i povjerenja.

Moja je odgovornost poboljšati odnose s našim susjedima. Moja je odgovornost usredotočiti se na budućnost. Nadam se da ćete se složiti da to nije samo moja, nego naša zajednička odgovornost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Roko Antić pisao Predsjednici – Ukazao na težak položaj i životne probleme u Općini Kistanje

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani,

kao nositelji najviših državnih vlasti u proteklih godinu i pol dana imali ste prigode službeno nas posjetiti ovdje u Kistanjama. Takve su prigode u prošlosti bile iznimno rijetke. Cijenili smo da Vaši posjeti imaju za cilj konkretniju spoznaju o problemima koji općenito tište ljude na našem području i da ćete u svome djelovanju doprinijeti njihovu rješavanju.

Kao izabrani predstavnik hrvatskog naroda u Općini Kistanje, u tim prigodama nastojao sam Vam ukazati na težak položaj i neke životne probleme koji doslovno onemogućavaju opstanak naše zajednice na ovim prostorima. Osim sporosti u rješavanju pitanja stambenog zbrinjavanja, što je bio i razlog iseljavanja mnogih naših mladih obitelji, a koji u novije vrijeme dostiže dramatične razmjere, govorio sam Vam i o nemogućnosti zapošljavanja naših ljudi u javnim poduzećima i ustanovama u našoj Šibensko-kninskoj županiji. To se ne događa samo unatrag nekoliko godina, već u kontinuitetu, od našeg doseljenja, 1997. godine, do danas. Potaknut najnovijim slučajem, smatram svojom dužnošću, ponovno upozoriti na to.

Radi se o slučaju koji u sebi sadrži sve elemente nepotizma i političkog klijentelizma, i to, usudim se reći,  najgore vrste. Gospodin Nediljko Dujić, aktualni predsjednik Županijskog odbora HDZ-a, predsjednik skupštine Šibensko-kninske županije i još k tome član skupštine Trgovačkog društva Vodovod i odvodnja d.o.o. Šibenik, koristeći svoju političku moć i utjecaj, u spomenutom je poduzeću, u kojemu je ponavljam član skupštine, u posljednjih 18 mjeseci zaposlio svoja dva nećaka. Ti su mladići zaposleni na vodovodnom području naše Općine Kistanje, čiji bi stanovnici po svemu trebali imati prednost pri zapošljavanju. Smatram svojom moralnom dužnošću i obavezom, savjest mi to nalaže, upozoriti na tu nepravdu koja ima iznimno jak negativan odjek u našoj sredini. Među našim ljudima zavladala je potpuna konsternacija nakon što se saznalo da je na mjesto člana naše zajednice koji je kao djelatnik Vodovoda i odvodnje d.o.o. Šibenik otišao u mirovinu, zaposlena osoba s područja Grada Skradina.

Ljudi su jednostavno zgroženi takvim nepravednim, nekorektnim i krajnje nepoštenim i za cijelu zajednicu iznimno štetnim ponašanjem najodgovornijeg čovjeka naše Županije gospodina Dujića! Zapošljavanjem svojih nećaka na našem području dodatno je srozao povjerenje naših ljudi u sustav što će imati daljnje teške posljedice za naš kraj. Umjesto da se osnaži naša zajednica na ovome području na ovaj se način rastače i sebičnim postupcima nositelja vlasti koji bi trebali biti predvodnici u osnaživanju ostanka ljudi, dovodi u pitanje njezina budućnost.

Sam je gospodin Dujić uoči prošlih parlamentarnih izbora pred mnoštvom ljudi u našem općinskom središtu Kistanju posvjedočio da je svjestan koliko su nam u prošlosti političke strukture, pa i one koje smo podržali svojim glasovima, znale nanositi nepravdu i da će on to svojim djelovanjem promijeniti i ispraviti. Mi nikad nismo tražili nikakve privilegije nego samo ono što nam po pravu pripada. On nam je to jamčio i mogu sada potpuno otvoreno reći, prevario nas je.

Stoga Vam, kao najodgovornijim nositeljima državnih vlasti, upućujem ovaj apel da svojim autoritetima zaustavite ovu nepravdu i političko nasilje kojemu smo izvrgnuti i koje ugrožava egzistenciju naših ljudi na ovome području. Vi to možete! Ne dopustite da se nepravda čini bez ikakvih posljedica i da naš ispaćeni narod izgubi povjerenje u vlast, a onda i želju da svoju budućnost gradi u ovom divnom kutku naše lijepe Hrvatske.

Očekujući Vaš odgovor, srdačno Vas pozdravljam.

zamjenik načelnika iz reda pripadnika hrvatskog naroda u Općini Kistanje

Roko Antić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Budimir Lončar ne želi primiti priznanje Grada Zagreba: Ovo je žalosni igrokaz koji sramoti moju domovinu

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se HDZ ogradio od odluke zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića da Budimir Lončar dobije medalju Grada Zagreba za doprinos suradnji Hrvatske i EU, oglasio se posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije.

Budimir Lončar (94), prema odluci Bandića, dobit će Medalju Grada Zagreba za “izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”.

Priopćenjem se oglasio Budimir Lončar i najavio da nikakvih drugih reakcija neće biti.

“Nakon što sam postao objektom javnog, odnosno medijskog iživljavanja pojedinaca i skupina koji žele preko mene obračunati s prošlošću, prisiljen sam obratiti se na ovaj način hrvatskoj javnosti, građankama i građanima Republike Hrvatske”, napisao je Lončar.

Ocijenio je da je postao predmetom kampanje ”što poprima sve odlike javnog linča”.

”Nemam se namjere braniti od recikliranih optužbi, jer o svemu sam tome već govorio i ono što sam rekao može se provjeriti uvidom u relevantne dokumente. Postoje, uostalom, i živi svjedoci. Dakle, niti se branim, niti ću se braniti. Optužbe su neutemeljene i bespredmetne, a one koji ih iznose ne zanimaju ni dokumenti, ni sjećanja sudionika zbivanja o kojima bestidno lažno govore”, naveo je u priopćenju.

Kaže da mu je Ispod časti ulaziti u polemiku s onima koji ga optužuju jer, dodaje, nisu zavrijedili da im se poklanja pozornost.

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

”Šutnja institucija zabrinjava više od hajke”

”Ne mogu, međutim, a da ne konstatiram kako znakovito šute oni organi i institucije države koji bi im po službenoj dužnosti morali pokloniti ne samo pozornost, nego i reagirati na njihovo nedopustivo i anticivilizacijsko ponašanje. Ta me šutnja zabrinjava čak i više od hajke što se protiv mene vodi, jer ona govori o atmosferi u našemu društvu, atmosferi u kojoj je moguće nekoga nekažnjeno pribijati na stup srama. Danas mene, a sutra – tko zna koga. Siguran više nije nitko”, poručio je nekadašnji jugoslavenski inoministar.

“Neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, kaže.

“Jednako tako ispod časti mi je licitirati s onime što sam učinio za Republiku Hrvatsku i njezin položaj u svijetu nakon raspada Jugoslavije. I o tome postoje dokumenti, zapisnici i živi svjedoci koji znaju što je i kako je bilo.

U nastalim okolnostima niti mogu, niti želim primiti priznanje koje mi je htio uručiti zagrebački gradonačelnik. Neki će se takvoj mojoj odluci zlurado veseliti, videći u tome svoju pobjedu, neki će biti razočarani, ocjenjujući da sam ustuknuo. Niti su oni koji me bjesomučno napadaju pobijedili, niti sam se ja povukao. Naprosto ne želim ni na koji način sudjelovati u tome žalosnom igrokazu koji sramoti moju domovinu, Republiku Hrvatsku. Ovo je moja konačna odluka i posljednja riječ u toj stvari.

Činjenice se mogu krivotvoriti, prešućivati i zlonamjerno interpretirati, može se bezočno lagati, ali na kraju će činjenice ostati ono što jesu: činjenice. Naša prošlost uključuje i strahote ustaške NDH i pobjedonosnu Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj sam s ponosom sudjelovao dajući svoj skromni doprinos tome da su u Hrvatskoj danas i moj Zadar, i Rijeka, Istra i otoci, te da je Hrvatska na kraju Drugog svjetskog rata bila na pobjedničkoj strani.

Prošlost o kojoj govorim uključuje i poslijeratni razvoj i međunarodnu afirmaciju Jugoslavije, a time i Hrvatske, u čemu sam imao ne malog udjela. I, napokon, ta prošlost uključuje već gotovo tri desetljeća postojanja samostalne Republike Hrvatske u čemu sam također ostavio trag. Objektivni povjesničari procijenit će moju ulogu u svemu tome. Zapjenjeni hajkači – ne!

A ja neću nikome dopustiti da mi otme moj mir i dostojanstvo”, zaključuje Lončar u priopćenju.

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari