Pratite nas

Pregled

Kolinda Grabar Kitarović: Ne smije biti kolektivne krivnje Hrvata za zločine u BiH

Objavljeno

na

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović održala je govor na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj je glavna tema rad Haškog suda.

Govor predsjednice Gabar Kitarović prenosimo u cijelosti:

Poštovani predsjedniče,

prije 25 godina Hrvatska je bila jedna od država koja je zagovarala formiranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. Njegovo osnivanje dalo je nadu tisućama Hrvata izloženih okrutnom agresoru. Hrvatska se uzdala u MKSJ da će zaštititi njezine građane od teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava te da će kazniti počinitelje i organizatore.

Hrvatska dijeli mišljenje da je MKSJ u velikoj mjeri opravdao očekivanja međunarodne zajednice, odigravši važnu ulogu u borbi protiv kulture nekažnjavanja i da je bio instrument u osiguranju odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Jednako je važna uloga Suda što je dao glas više od stotini tisuća žrtava najtežih zločina.

Sud je pokazao da zločini neće ostati nekažnjeni i da je međunarodna zajednica pronašla sredstvo s pomoću kojeg može i mora reagirati. To potvrđuje činjenica da je nakon osnivanja Suda međunarodna zajednica osnovala i druge ad hoc sudove te Međunarodni kazneni sud, uzimajući u obzir svoje iskustvo s MKSJ-om, njegovim najboljim praksama, ali i nedostacima.

Poštovani predsjedniče, četvrt stoljeća kasnije, dok Sud zatvara svoja vrata, ocjenjujemo njegov rad i ostavštinu u odnosu na njegovu očekivanu ulogu u osiguranju pravde za žrtve svih ratnih zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, utirući tako put pomirenju i ostavljanju teške prošlosti za nama. Dopustite mi izraziti najdublje poštovanje žrtvama zločina počinjenih na svim stranama, a posebno izražavam svoju najiskreniju sućut obiteljima nestalih osoba.

U cjelokupnoj procjeni rada Suda moramo razlikovati pravnu ocjenu i političke konotacije. U tome smislu mogu govoriti samo u ime Hrvatske.

Pogledamo li rezultate MKSJ-a u privođenju pravdi počinitelja ratnih zločina počinjenih tijekom agresije na Hrvatsku, možemo biti umjereno zadovoljni njegovom ostavštinom. Dopustite mi da kao primjer navedem predmet protiv Milana Martića i Milana Babića, u kojem je Sud utvrdio postojanje udruženog zločinačkog pothvata s ciljem protjerivanja hrvatskog stanovništva s okupiranog hrvatskog teritorija kako bi se stvorila Velika Srbija. Napominjem da su na zatvorsku kaznu osuđena dva oficira takozvane JNA odgovorna za nezamisliva zvjerstva na Ovčari, gdje su srpske snage pogubile više od 260 hrvatskih zatvorenika, zakopavši ih u masovnu grobnicu. Jedan je od njih u međuvremenu u zatvoru umro, a drugi je pušten ranije. U predmetu Strugar, MKSJ je osudio još jednog oficira takozvane JNA za napade na civilno stanovništvo Dubrovnika te za uništavanje i namjernu štetu na UNESCO-vom zaštićenom lokalitetu.

S druge strane, prošli je mjesec Hrvatska obilježila tužnu obljetnicu ratnih tragedija i zvjerstava počinjenih ujesen 1991. godine.

Nakon tromjesečne opsade i potpunog razaranja Vukovara, u kojem je sravnjen sa zemljom, grad je sa svojim stanovnicima doživio sudbinu koja se u Europi ne pamti od 2. svjetskog rata. Gotovo tisuću bijelih križeva na vukovarskom groblju podsjećaju na masakr i na žrtve ekshumirane iz masovnih grobnica u gradu i oko njega. Križevi su također obilježje 86 djece ubijene tijekom opsade Vukovara, od koje je najmlađe imalo samo šest mjeseci. U Hrvatskoj se, da citiram suca Međunarodnog kaznenog suda Cancada Trinidadea, dogodila „agresija, a ne rat.”

Za te strahote tromjesečne opsade Vukovara MKSJ nažalost nije optužio nikoga.

Iako je presuda na suđenju Ratku Mladiću donijela stanovito olakšanje obiteljima njegovih brojnih žrtava genocida u Srebrenici, ovdje moram ponovno podsjetiti da je on upravo u Hrvatskoj 1991. godine započeo svoj ratni pohod, da bi ga kasnije nastavio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Stotine njegovih žrtava u Hrvatskoj, u Škabrnji ili Nadinu, da spomenem samo najpoznatija mjesta, nikada nisu dočekali da mu se za te zločine sudi. Štoviše, oni nikada nisu ni bili uključeni u optužnicu protiv njega.

Budući da su neki od tih najstrašnijih zločina počinjeni u studenome 1991. godine, u Hrvatskoj je komemoracija bila održana samo nekoliko dana prije konačnih presuda na Međunarodnom sudu, čime je stvoreno vrlo emotivno i osjetljivo stanje.

Poštovani predsjedniče,

neke od kritika upućenih radu MKSJ-a ne umanjuju našu potporu radu ovoga Suda. Kao u svim pravosudnim sustavima u svijetu, postoje nedostaci. Napominjem da je i sam tužitelj MKSJ-a u prošlosti javno izjavljivao da je u nekim predmetima koji su završili oslobađajućom presudom optuženika on sam poštivao presude sudaca, ali se „u osnovi s njima nije slagao“.1 Slično tome, Hrvatska potpuno podupire rad Međunarodnog kaznenog suda i poštuje sve njegov presude, iako povremeno izražava neslaganje s određenim aspektima rada Suda.

U ovoj konačnoj analizi treba reći da je u više od 10 tisuća dana svojega postojanja MKSJ previše vremena potrošio na proceduralna i statusna pitanja, a nedovoljno vremena žrtvama na pružanje osjećaja zadovoljene pravde.

Više smo puta u ovoj sudnici rekli da je odgođena pravda zapravo uskraćena pravda. U prevelikom broju slučajeva, pravda je stigla prekasno ili nije uopće stigla.

Treba naglasiti da su pošteno suđenje i redoviti pravni postupak pred MKSJ-em ovisili o suradnji odgovornog rada ureda tužitelja, branitelja i sudaca.

Nadalje, jedan od rezultata otegnutog rada MKSJ-a, usmjeravanje na pomirbu i budućnost, često je usporavano zbog nekih presuda i njihovih suprotstavljenih tumačenja, pa se nije omogućilo da slojevi pijeska vremena prekriju mučnu prošlost.

Na kraju, Slobodan Milošević kao glavni kreator projekta Velike Srbije, koji je doveo do tragedije u bivšoj Jugoslaviji, izbjegao je konačnu presudu, što ostavlja veliku prazninu u ostavštini Suda.

Poštovani predsjedniče,

Sud nije osnovan kako bi utvrdio legitimitet i opravdanost ratova, nego kako bi se utvrdilo jesu li neki pojedinci djelovali u skladu sa zakonima ratovanja, uz poštivanje međunarodnog humanitarnog i kaznenog prava.

Stoga se ovaj Sud nije bavio legitimitetom rata, nego kaznenom odgovornošću pojedinaca tijekom rata. Pa ipak, bez obzira na to što je na Sudu suđeno pojedincima, brojne političke konotacije u pojedinačnim presudama te iz njih proistekle pravne i političke posljedice, uključujući i rad ovoga Suda kao cjeline, neizbježne su.

Međutim, tijekom svog rada MKSJ je dao doprinos shvaćanju da su u ratu počinjeni zločini na svim sukobljenim stranama i da su takvi nalazi olakšali proces prihvaćanja odgovornosti.

Nije lako naći snagu i priznati da su neki od vaših sunarodnjaka počinili zločine i da za njih trebaju odgovarati. S tom smo se istinom u Hrvatskoj suočili, a isto očekujemo i od drugih. Međutim, postoji razlika između pojedinačne odgovornosti i kolektivne krivnje.

Prilikom osnivanja MKSJ-a Vijeće sigurnosti dalo mu je zadatak da utvrdi pojedinačnu kaznenu odgovornost i obvezalo ga na strogo poštivanje postojećih humanitarnih i kaznenih zakona. MKSJ nije trebao donositi presedane niti novo međunarodno humanitarno i kazneno pravo. Njegova je dužnost bila potvrditi najviše standarde vezane uz tumačenje i odgovarajuću primjenu postojećeg prava. Mandat MKSJ-a jest utvrditi pojedinačnu kaznenu odgovornost za počinjena kaznena djela, tj. goniti pojedince zbog konkretnih djela koja su počinili – ni više ni manje od toga.

Posljedično, odbijamo tumačenja nedavne presude MKSJ-a u predmetu Prlića i drugih da su Hrvatska, tadašnje hrvatsko vodstvo ili hrvatski narod optuženi ili proglašeni krivima pred MKSJ-em. MKSJ se bavio pojedinačnim optuženicima koji su pred tim Sudom bili strane u postupku. Svako tumačenje ove presude izvan pravnog okvira i nepostojanje izričitih nalaza nužnih za utvrđivanje kaznene odgovornosti Hrvatske ili njena vodstva navodi na krivi trag i pogrešno je.

Važno je naglasiti da je isto Žalbeno vijeće u srpnju 2016. godine prilikom odbijanja zahtjeva Hrvatske za amicus curiae i tumačeći presudu iz 2013. jasno i nedvosmisleno navelo da nema eksplicitnih nalaza vezanih uz sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu visokih hrvatskih dužnosnika, da protiv njih nije podignuta optužnica i da nisu proglašeni krivima ni za koje zločine.

Nadalje, isto je Žalbeno vijeće potvrdilo da Sud nema ovlasti davati nalaze o odgovornosti država i da nalazi sudskog vijeća ni na koji način ne čine zaključke o odgovornosti Hrvatske.

Nedavna presuda MKSJ-a u predmetu Prlić i drugi ne smije se zlorabiti kako bi se implicirala kolektivna krivnja Hrvata u BiH ili kako bi se onemogućavali njihovi legitimni politički ciljevi kao jednog od tri konstitutivna naroda u toj zemlji. Nijedna se zajednica ondje ne smije osjećati uznemireno, a upravo to je nažalost ono čemu svjedočimo ovih dana. Hrvati se moraju osjećati sigurno u domovini koju dijele s Bošnjacima i Srbima. Pozivam sve političare u BiH da prvenstveno misle na svoju odgovornost za dobrobit obaju entiteta i BiH kao cjeline. Hrvatska kao supotpisnik i jamac Dayonskog mirovnog sporazuma ima posebnu odgovornost za stabilnost našeg susjedstva i za očuvanje Hrvata u toj njihovoj domovini. Neumorno ćemo zagovarati produktivni dijalog među konstitutivnim narodima i svim manjinama u BiH, na taj način utirati put njihovoj prosperitetnoj budućnosti u EU.

Gospodine predsjedniče,

povijesna je činjenica da je Hrvatska bila ključna u opstanku BiH kao neovisne države. Sama je bila žrtva agresije i u to vrijeme pod stalnom prijetnjom, no Hrvatska je godinama pružala utočište stotinama tisuća izbjeglica iz BiH i liječila više od deset tisuća osoba u svojim bolnicama. Velik dio humanitarne i vojne pomoći u BiH je stizao iz Hrvatske ili kroz nju. Istodobno su Hrvati u BiH bili žrtvama ratnih zločina koje je počinila Armija BiH, posebice u Srednjoj Bosni. Ti zločini još nisu kažnjeni.

Na kraju, Hrvatska je imala ključnu ulogu u porazu velikosrpske agresije. Nakon zahtjeva iz Sarajeva za pomoći te u skladu s našim bilateralnim sporazumima, Hrvatska je u Bihaću 1995. spriječila neposrednu opasnost ponavljanja genocida iz Srebrenice Hrvatska se vojska uz potporu Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH sukobila s Slobodanom Miloševićem dovodeći do njegova neizbježnog i sveukupnog vojnog poraza, natjeravši ga za pregovarački stol i na taj način privela kraju rat u BiH.

Da budem sasvim jasna: kada mi u Hrvatskoj govorimo o velikosrpskoj agresiji, koja je dovela do sukoba, razaranja imovine i gubitaka ljudskih života, ni na koji način ne pripisujemo krivnju srpskom narodu, nego naglašavamo isključivu odgovornost Slobodana Miloševića i njegova režima u to vrijeme.

Poštovani predsjedniče,

na kraju, moja je želja da rat i svu nesreću s ovih prostora ostavimo iza sebe, da iskažemo poštovanje svim žrtvama, osudimo sve zločine, ali da prvenstveno i iznad svega gledamo u budućnost.

Zatvaranjem Suda i dalje imamo odgovornost naći snagu pomiriti sve narode i ljude u ovoj regiji.

Sveti Papa Ivan Pavao II. rekao je da ˝nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta,… puta oprosta koji otvara vrata međusobnom razumijevanju, poštivanju i povjerenju.˝

Žrtve zločina počinjenih na svim stranama i obitelji žrtava koje još nisu nađene zaslužuju pravdu. Neki su je dobili u Haagu, mnogi nisu. Zločini se moraju razriješiti zbog naše budućnosti. Hrvatska je to učinila i nastavit će to činiti, a isto to očekuje i od drugih.

Pozivam i druge vođe u našem susjedstvu da osiguraju da se presude MKSJ-a ne tumače pogrešno niti da se zlorabe, nego da se ovaj trenutak smatra početkom novog razdoblja, razdoblja međusobnog razumijevanja, poštovanja i povjerenja.

Moja je odgovornost poboljšati odnose s našim susjedima. Moja je odgovornost usredotočiti se na budućnost. Nadam se da ćete se složiti da to nije samo moja, nego naša zajednička odgovornost.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Božo Sušec u Nu2: Dalić je iznenađenje!

Objavljeno

na

Objavio

Božo Sušec  je bio gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva te je pričao i o aktualnim temama, ali i prošlosti:

Božo Sušec nije bio strog ni grub, nije vikao, ali je imao autoritet rada i nikad ne biste mogli reći ovo neću jer je on uvijek radio više od vas,
rekao je u uvodu Stjepan Balog.

Božo Sušec se prvo osvrnuo na uspjeh Zlatka Dalića.

Dalić je iznenađenje. Ta priča je kao bajka braće Grimm, koju je povremeno režirao Hithchok, a ostvario Zlatko Dalić. On je vrhunski trener. On je vrhunski trener, a za to moraš biti psiholog, komunikator, nekad mama i tata, a moraš imati i nešto karizmatično. On je pokazao da je pronašao pravi odnos sa svim tim različitim ljudima.

Može li se taj osjećaj zajedništva kapitalizirati konkretno?

Na osnovu praćenja, recimo primjer naslova svjetskog prvaka rukometaša, Atlanta, pa kasnije Atena… Tada se počelo pričati o rukometnom domu, kojeg još uvijek nema. Ta slavlja su prekrasan zanos, ali to je kratkotrajan adrenalin. Ako se barem nacionalni stadion napravi, to je nešto, ali to ne rješava probleme nogometa i sporta, koji su jako duboki. Ne možemo živjeti na ovom uzletu i zanosu. Ovaj novac koji su igrači zaradili, iz mojih krugova znam da su se igrači bili spremni odreći se premija ako bi taj novac išao izravno u izgradnju centara za mlade nogometaše. Ako to pokrenemo, onda nećemo pasti u depresiju. Mi vjerojatno nikad nećemo biti prvi ili drugi na svijetu, ali moramo imati jednu uglednu reprezentaciju. Iako Hrvatska može biti svjetski prvak.

Je li Zdravko Mamić nepravedno zapostavljen u ovom slavlju?

O Mamiću je nepopularno govoriti u njegovu korist. On ima te sudske procese koje ima, zbog kojih je u izbjeglištvu. No treba reći da je napravio dosta dobrih stvari, razvoj infrastrukture, skauting. Pustimo sad motive, kako je to kasnije iskoristio. Zdravko ima velikog neprijatelja, a to je Zdravko Mamić, on je tvornica konflikata. Strašno je kažnjen što nije bio dio ovog, što nije mogao u Rusiju, što mu je granicama na Vinjanima Donjim.

Kako će HNS izgledati bez Mamića, koji je ustrojio taj mehanizam?

HNS može, ali u Dinamu je sve bilo na njegovim plećima, i taj klub će se morati drugačije organizirati. U Savezu očekujem promjene dosta brzo, ima dosta nezadovoljstva, vidjeli ste da igrači nisu pustili članove IO-a u avion. Ima 15 kombinacija i vidjet ćemo što će biti, ali mislim da ćemo na jesen imati drugačije ustrojen nogometni savez.

Kako je počeo karijeru?

Radio sam za Radio Skoplje, izvještavao sam sa zagrebačkog glazbenog festivala, o knjigama, izložbama, neke teme koje uopće nisu moje područje interesa. Prvi intervjui su mi bili s Vukotićem i Bulajićem. Onda je došla televizija, zagrebačka redakcija, pa onda sportska s Milkom Babović.

Je li mu žao da nije komentirao ovaj SP?

Prošao sam tu fazu, nije mi žao, ja radim, prenosim nogomet, znam sve te igrače. Čak mi je drago pogledati ovako u miru, sa strane, iz sasvim druge pozicije, jer ogroman dio života sam proveo u tim gužvama na stadionima, to je velik dio sportskog novinasrstva, doći uopće na svoje komentatorsko mjesto, osigurati da linije funkcioniraju…

U karijeri je spomenuo ogroman broj ljudi, no, kako kaže, samo dva sportaša su me htjela tući, ali smo se pomirili. To su Zlatko Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

Što nije smio u bivšem sistemu? Kad su mi nudili da budem šef Informativnog programa, rekli su mi  “Božo,sve ti je otvoreno, samo dvije stvari ne smiješ, napadati druga Tita i samoupravni socijalizam”.

Kako pratiti svjetska i europska prvenstva na televiziji, Zabivaka je bila dosta komornija od nekih prijašnjih projekata, no dobila je jednoglasne pohvale?

Različita su vremena. Onda je bilo puno više novca. Naša ideja bila je da te emisije privuku puno šire gledalište. Ovaj koncept Zabivake bih pohvalio, bila je jako dobra, iako je i ona bila obogaćena formana kojih tada nije bilo, porukama s društvenih mreža, slikama s društvenih mreža, mali Mahmuljin se afirmirao tu sa svojim reportažama, Rašljanin s javljanjima. Bio je tu čovjek enciklopedijskog znanja Samovojska, cinik Joško Jeličić, čovjek širokog znanja Robert Prosinečki.

Kako komentira gubitak HRT-ovih prava za prijenos utakmica nogometne reprezentacije?

Generalno, javne televizije u svijetu gube bitku za sportska prava s komercijalnim televizijama, one to ne mogu izdržati. Sasvim drugačije bi izgledala hrvatska medijska scena da je Treći program 2009. godine postao sportski, tada smo imali sva moguća prava, a koristili smo ih 10-15 posto. Da je to prošlo, ne bi se u takvoj snazi pojavio Sportklub i drugi kanali.

Najveći dojam u karijeri ostavio mu je Krešo Ćosić

U koju god sredinu je došao, on joj je strahovito pomogao. Bio je jako cijenjen, bio je visoko, visoko poštovan. Upoznao sam snagu tog mormonstva, s  koliko poštovanja se njega sjećaju, koliko su me cijenili zato što sam prijatelj Kreše Ćosića.

Tko je najbolji, ili dva-tri najbolja hrvatska sportaša svih vremena?


Bila je velika anketa dvije tisuće i neke godine među 400 sportskih novinara i sportaša, a pobijedio je Krešo Ćosić, iako su mi te rang-liste, ne znam, teško je to odrediti. Koji su kriteriji, broj odličja, trajanje, karijere, sport u kojem je stekao popularnost?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Emotivno pismo Marija Stanića: Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša

Objavljeno

na

Objavio

Bivši nezamjenjivi desni bočni originalnih Vatrenih iz 1998. Mario Stanić napisao je emotivno pismo inspirirano s 40 dana nogometnog delirija koji su nam izazvali hrvatski nogometni reprezentativci fantastičnim pohodom do srebrne medalje u Rusiji. Pismo prenosimo iz Večernjeg lista.

Svatko od nas je, na neki svoj način, proživljavao ovo nogometno ludilo. Svatko od nas, duboko u sebi je igrao svaku našu utakmicu, slagao momčad, birao taktiku i formaciju. Svatko od nas se poistovjećivao s našim izbornikom ali i sa svakim reprezentativcem: Svi smo mi, pred svaku našu utakmicu, navlačili kopačke i štucne, oblačili jednu vrstu emotivnog dresa obojenog našim bojama ali obojenog i strepnjama, ponosom i suzama!

Igrali smo mi neku našu , individualnu, virtualnu utakmicu, ulazili u svaki duel, ušprintavali u prazan prostor, radili finte i izbjegavali zaleđa!

Bili smo prisutni u svakom našem dodavanju i svakoj akciji. Kod izvođenja penala smo se inkarnirali u Subašića, zatezali rukavice i fokusirali se na obranu. Bili smo i izvođači jedanaesteraca, svatko od nas se utjelovio ili uvukao pod kožu Luke, Rakete ili Broza.

Proživljavali smo tu muku od penala kao da nam životi o tome ovise. U mislima bismo birali stranu umjesto njih, pucali visoko ili nisko, zatezali stopala i ostajali bez boje u licu. Srce bi nam nekontrolirano i ubrzano lupalo, nadbubrežne žlijezde radile luđački, ostajali smo bez riječi i zraka.

Bacali smo se po podu, skakali jedan drugome u zagrljaj i plakali od sreće. Pretrčali smo i istražili svaki centimetar terena, prizivali smo sreću, tu staru ciciju koja nas je često zaobilazila. Molili smo se i u isto vrijeme proklinjali.

Živjeli smo uistinu ovo Svjetsko prvenstvo kao da smo igrači, toliko smo se poistovjetili s našim junacima da smo zaboravili sebe. Nestalo je prostora između njih i nas. Sve se nekako čudno razgolitilo i postojali smo samo Mi.

Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša. Sve najljepše ljudske osobine su isplivale na površinu, isplivale su točno tamo gdje i trebaju biti! I tako, u proteklih četrdesetak dana, najvažnija sporedna stvar na svijetu je postala jedina važna stvar u našem životu.

Nestali su svi problemi, sve dileme. Svi silni tereti prošlosti, sve brige i neizvjesnosti koje nosi budućnost bili su konačno potisnuti i zaboravljeni. Ništa nije postojalo osim sadašnjeg trenutka i uživanja u njemu…! Ništa nije bilo sveto osim pripreme za utakmicu i našeg nastupa.

Nevjerojatno, ali istinito. Sami od sebe naši igrači i stručni stožer su se nametnuli i propovijedali nogometne vještine, propovijedali su zajednički duh i poniznost. Demonstrirali su i svojim performansima pokazali nam put kojim bismo svi mi trebali ići. Više puta su se dizali iz pepela, bili ustrajni i nepokolebljivi , dizali se iz mrtvih, ne odustajali od snova, izgarali su i krvarili na terenu.

Svojom hrabrošću, zajedništvom i žrtvovanjem zaradili simpatije cijele planete. Jednostavno rečeno natjerali su i sve nas da se dignemo iz naših predrasuda, učmalosti i letargije. Već su nam se tijela počela raspadati, kao društvo smo smrdjeli na depresiju,ustajalost i beznađe …!

Ako mene pitate, dogodilo se kolektivno prosvjetljenje ili uskrsnuće , kako god hoćete..! Oko četiri milijuna ljudi se diglo iz svojih grobova i propelo na noge …! Ovo što su oni napravili za naše društvo, još nije viđeno i zapisano od kad je Knjige postanka. Ako mislite da pretjerujem , sjetite se samo kakvo nam je ozračje izgledalo prije početka svjetskog prvenstva…! Vratite malo film unazad i razmislite o stanju u kojem je bila cijela nacija.

A bili smo bez volje, bili smo bez želje za životom, bez snage i nade, bez zajedništva i empatije, bili smo bez energije i bez pjesme, bez smijeha i bez ponosa, bez dostojanstva i bez identiteta, bez osjećaja pripadnosti i bez razuma..! Bili smo živi mrtvaci… Bili smo robovi tog stanja , bili smo grobovi od ljudi … ! Bili smo gladni zajedništva i žedni pozitive…! Predugo smo postili i predugo patili, predugo unosili samo mentalne otrove u naša tijela. Kao društvo već smo odavno bili dehidrirali od silnih negativnosti i afera. Atrofirali smo u svakom pogledu od svakojakih podjela i kriterija podobnosti.

Gutali smo i gutamo servirane bezobrazluke, bahatosti i licemjerje. Umorni i krajnje iscrpljeni dočekali smo zraku svjetlosti koja nas je pomilovala i probudila! Iz stanja očaja prebacili smo se u stanje euforije i vratili onaj izgubljeni sjaj u očima…!

Opet dišemo, srce nam opet kuca, opet se nadamo, odjednom se volimo, opet smo skupa i opet vrijedi živjeti..! Spoznali smo da se isplati boriti i odjednom se u zraku osjeti pozitivna vibra. Sve je nekako naelektrizirano, ponovo osjetimo raznolike mirise i ponovo vidimo stotine boja života , više nismo daltonisti.

Progledali smo ali gledamo sa strahom jer osjećamo i žalimo što se bliži kraj tom stanju. Bajka je predivna i do kraja ispričana i već su počele svakojaka naklapanja.

Upozoravaju nas da sve što je lijepo kratko traje…! Govore da će euforija brzo proći i da ćemo nastaviti po starom. Kažu, da će se ljudi nastaviti iseljavati, psi lajati, a karavane prolaziti. Kažu da nas samo rat i nogometni uspjeh može ujediniti.

Nije bitno, stvarno nije bitno što nam govore. Nije me uopće briga! Meni je puno važnije da sam ovo doživio. Meni, osobno, je najvažnije da sam bio dio te veličanstvene transformacije kompletnog društva. Meni je važna ta spoznaja …!

Spoznaja da možemo apsolutno sve ako to hoćemo… O nama ovisi i ni o kome drugome! Važna mi je spoznaja da možemo i da ćemo biti svjetski prvaci u nogometu, prije ili kasnije…! Zahvaljujući nogometu i ovoj srebrnoj generaciji sad sam svjestan da se naše društvo nije predalo i ugasilo. To je meni bitno..!

Zahvaljujući nogometu i našim navijačima sad znam kakva nas ljubav veže, sad definitivno znam i to … da je teže biti navijač nego igrač! Sad sam spoznao da su naši navijači najveće blago koje je ova generacija iskopala na površinu. To su jako bitne stvari jer su mi promijenile kompletnu percepciju. Obogatile me za nevjerojatno iskustvo. Meni je bitna spoznaja i poruka koju ova generacija igrajući nogomet šalje..! Oni nam poručuju da se kompletno društvo može i mora mijenjati kroz tu igru.

Nogomet nas uči i poručuje da ga trebamo shvaćati kao univerzalnu religiju koja okuplja, zbližava i zabavlja ljude. Nogomet je igra koja ima dušu i ta duša je ista kao i ljudska, ona nikad ne umire! Nogomet nam poručuje da je poput života, nepredvidiv i često puta kontradiktoran.

Nogomet je umijeće i znanost ali šalje nam poruku da trebamo težiti zajedništvu i jednostavnosti! Ta igra nam kontinuirano šalje poruku da je rupa bez dna, što vise kopaš to dublje toneš. Nogomet nas uči, da, su svi u pravu i da svi griješe, uči nas da nema nepobjedivih i da nema apsolutne istine u nogometu. Nogomet je čista emocija koja želi izaći na površinu i probuditi uspavane i prašinom prekrivene najvrjednije ljudske osobine…!

Nogomet je više od igre , to je religija u kojoj su svi dobro došli i u kojoj svatko može postati svet! Nogomet je moćno i najpotentnije oružje za proizvodnju najljepših i najvrjednijih ljudskih osobina . Zato ga toliko volimo i zato volimo ovu generaciju koja nas je natjerala da se mijenjamo na bolje i da učimo od njih, zaključuje Stanić.

 

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari