Pratite nas

Intervju

Kolinda Grabar Kitarović: Nije teško prepoznati tko se u RH isključivo bavi prošlošću

Objavljeno

na

Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana veliki je uspjeh za Hrvatsku, potvrđuje to predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu subotnjem izdanju Jutarnjeg lista.

O značajnim rezultatima razgovora koje je prethodna dva dana vodila sa šefom turske države Predsjednica ne krije zadovoljstvo. Na prvom mjestu ističe mogućnost gospodarske suradnje s Turskom.

[ad id=”93788″]

Sto dana Vlade premijera Oreškovića? Moramo priznati da građani polako gube strpljenje. Krajnji je čas da se s često prazne priče o promjenama napokon krene na konkretna djela

Da, posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana veliki je uspjeh za Hrvatsku – potvrđuje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opasku kojom otvaramo intervju o mogućim izuzetno značajnim rezultatima razgovora koje je prethodna dva dana vodila sa šefom turske države. Gosti su ispraćeni, Pantovčak se rasprema, dojmovi bistre. Predsjednica ne krije zadovoljstvo. Na prvom mjestu ističe mogućnost gospodarske suradnje s Turskom. Hrvatskoj se otvaraju vrata ogromnog i za naše poljoprivredne proizvode jako zainteresiranog tržišta. Predsjednik Erdoğan, zajedno sa suprugom, bio je – doznajemo – oduševljen hrvatskim specijalitetima koji su im posluženi na svečanoj večeri. Novinarska indiskrecija, posebno im se svidjela juha od graška s mentom i romb s krostatom od pistacije.

– Hrvatskoj su odnosi s Turskom značajni i zbog utjecaja koji ta država može imati na Bosnu i Hercegovinu, njenu političku stabilnost i priključenje euroatlantskim integracijama. Predsjednik Erdoğan obećao je uložiti i osobni autoritet. Smatram da je u tom kontekstu moguće tražiti i rješenje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini – kaže predsjednica. Kao treći razlog velike zainteresiranosti za odnose s Turskom navodi ključnu ulogu koju ta zemlja ima u nošenju s migrantskom krizom. Kolinda Grabar-Kitarović objašnjava da je otpočetka bila kritična prema dosad kaotičnom rješavanju tog pitanja. – U Europu su u izbjegličkim rutama stizali oni koji su imali novaca ili snage, dok su najveći stradalnici bliskoistočnih ratova ostajali nezbrinuti. Tema je neiscrpna, ali intervju smo planirali posvetiti prije svega unutarnjopolitičkim problemima.

Upravo se navršava sto dana od formiranja Vlade premijera Tihomira Oreškovića. Kakva je vaša ocjena?

– Izuzetno mi je drago da je konačno predstavljen Nacionalni plan reformi. Nadam se da će se trzavice, koje smo u radu Vlade povremeno mogli vidjeti, sada pretvoriti u konstruktivan dijalog i suradnju u provedbi Hrvatskoj presudno važnih reformi. Moramo priznati da građani polako gube strpljenje. Krajnji je čas da se s često prazne priče o promjenama konačno krene na konkretna djela.

Oreškovićev plan reformi u javnosti se ocjenjuje kao neambiciozan ili prepisan od prethodne Vlade?

– Riječ je o tome da se Hrvatska već duže vrijeme suočava s istim problemima. Baš kao i građani, podržavam sve reforme koje su usmjerene prije svega na kreiranje novih radnih mjesta, na zaustavljanje negativnih demografskih trendova, na zadržavanje naših mladih, obrazovanih ljudi u hrvatskoj državi, na poticanje poslovne klime i gospodarskog rasta, na pravnu sigurnost i predvidljivost Hrvatske, što znači da se iz dana u dan ne mijenjaju zakoni ili porezne politike. Ključ je provedba. Svi ćemo na koncu ocjenjivati izvršeno, a ne napisano.

Smatrate da Vladini prijedlozi idu u pravom smjeru? Sindikati tvrde da će predviđene restrikcije, odnosno bolni rezovi opet najviše pogoditi najslabije?

– Mislim da se bolni rezovi mogu odnositi samo na državu. Zalažem se za smanjenje poreznih opterećenja za građane i gospodarstvo i držim da bi se takvom politikom u perspektivi osiguralo bolje punjenje državnog proračuna. Ali, dok se to ne dogodi, država mora napraviti bolne reforme usmjerene prema sebi. Premijer Orešković je, baš kao i ja, neko vrijeme proveo izvan zemlje, pa nam je s tim iskustvom ili odmakom možda lakše shvatiti koja su to ograničenja ili krugovi u kojima se Hrvatska neprestano vrti, ne uspijevajući da ih prevlada. Citirala bih predsjednika Erdoğana koji je spomenuo birokratsku oligarhiju. Zaista, birokratska je oligarhija naša stvarnost. Čast ljudima koji profesionalno i pošteno rade u državnoj službi, ali iz mnogih razgovora s potencijalnim investitorima, domaćim i stranim, znam da je birokracija zaustavila i onemogućila mnoge vrijedne projekte u našoj državi.

Kako provesti reforme kad Vlada rapidno gubi povjerenje javnosti? Već oko 60 posto građana smatra da se zemlja vodi u krivom smjeru?

– Uvijek sam vrlo oprezna prema istraživanjima javnog raspoloženja. Puno mi je relevantnije mišljenje građana koje dobijem na terenu.

Mislite da je Vladin rejting bolji nego što ga pokazuju istraživanja?

– Ono što čujem od građana nije crno-bijelo. Najviše su kritični prema ideološkom svađanju i sukobima. Potpuno se slažem s tom ocjenom. Ideologija ne hrani ljude. Ideologija hrani samo pojedine političare koji nemaju drugih ideja i vizija za budućnost Hrvatske, pa se bave prošlošću. Ono što ljude zanima je kako dobiti posao, primaju li plaću, mogu li sebi i svojoj djeci osigurati egzistenciju… Gledam zašto mladi napuštaju Hrvatsku. Ne samo zato što nemaju posao ili stan, nego i zato što im je dosta živjeti u društvu koje još vodi bitke iz Drugog svjetskog rata. Da bismo ih zadržali, treba nam radnih mjesta, ali i drugačijeg, optimističnog i budućnosti okrenutog društvenog ozračja.

Kako gledate na priče o preslagivanju Vlade ili novim izborima?

– Hrvatski Ustav vrlo jasno definira uvjete za raspisivanje izbora. U ovom trenutku ti uvjeti nisu ispunjeni. Kao predsjednica države ne mogu ulaziti u međukoalicijske sporazume i rasprave, ali neću dopustiti da njihove razmirice utječu na izvršenje reformi. Do određene mjere razumijem frustracije gospodina Oreškovića, on zna koje probleme imamo i što bi trebalo učiniti, ali sam to ne može napraviti, treba mu politička potpora njegovih partnera. Da bi se mogao postići nekakav politički i društveni konsenzus oko potrebnih reformi i da bi se one mogle realizirati, treba nam da se prestanemo ideološki dijeliti i sukobljavati.

Kako objašnjavate takav procvat ideoloških sukoba?

– Moram reći da sam strahovito razočarana produciranjem posve nepotrebnih ideoloških ratova. Razočarana sam jer nam ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti. A budućnost, kao što je govorio papa Ivan Pavao Drugi, počinje danas. Bojim se da razloge takve fokusiranosti na ono što je davno prošlo treba tražiti u idejnoj i političkoj nemoći, u nedostatku ideja nekih naših političkih aktera da se nose s izazovima sadašnjosti. Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao. Najlakše je napraviti distrakciju na ustašama i partizanima. Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela. Moja je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti. Velika većina moje obitelji sudjelovala je i u Domovinskom ratu. Hrvatska je utemeljena na antifašizmu, na Domovinskom ratu i na onome što smo stvarali zajedno s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i svim ljudima koji su branili Hrvatsku i koji su u njoj ostali.

Očekivalo se da će se ideološki sukobi nakon izbora početi smirivati. Međutim, ne, to se ne događa…

– Nažalost, nisu se smirili, i dalje se radikaliziraju. Razočarana sam takvim razvojem situacije, ali nisam obeshrabrena. Ne smijem ni biti. Građani su me izabrali da budem njihov glas. U razgovorima s njima vidim da su siti ideoloških podjela. Kažu mi: ‘Recite tim političarima da prestanu govoriti o Drugom svjetskom ratu. To nas ne zanima niti nam je potrebno’.

Možemo li malo konkretnije, tko producira takve sukobe?

– Nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono. Time se ne želim baviti. Ali u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila sam potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj.

Imate li sada nakon tri komemoracije u Jasenovcu potrebu još nešto dodati?

– Ne, rekla sam sve što sam mislila da treba reći o Jasenovcu. Ali, odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti. Držim da politizacija, a pogotovo politikantstvo oko Jasenovca i Bleiburga predstavljaju ponovnu viktimizaciju tamošnjih žrtava. Žrtve zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir. Prestanimo manipulirati njima u političke svrhe. Jer to ne vodi ničemu. Može samo pogoršati situaciju u Hrvatskoj i cijeloj državi donijeti negativan imidž u međunarodnoj zajednici. Ali ono što je gore, zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost.

Nećete sudjelovati u sukobima, ali možete li sa svoje strane učiniti nešto da se tenzije počnu smirivati?

– Pokrenula sam inicijativu za dijalog. U razgovoru s predstavnicima manjina apelirala sam da sjednemo, dogovorimo se te napravimo nekakav plan za promicanje dijaloga i tolerancije. Nikako mi se ne sviđa karakter političke retorike u Hrvatskoj. Živjela sam u drugim zemljama, gdje također ima ideoloških podjela, ali ovdje smo u javnoj komunikaciji spali na vrlo niske grane ne samo osobnog vrijeđanja, nego i stvaranja vrlo dubokih rascjepa u narodu, između većinskih Hrvata i manjina. Ne niječem da manjine imaju problema, imaju, ali u razgovoru, uz međusobno uvažavanje, sve je moguće dogovoriti. Ne treba nam nitko izvana govoriti što trebamo raditi. Znam da se neki problemi rješavaju teško i dugo, ali neću odustati. Vjerujem da na svojoj strani imam hrvatske građane. Oni će podržati inicijativu da civilizirano i kulturno, u dijalogu tražimo kompromis u našim razlikama i svima prihvatljiva rješenja. Hrvatska se u tom pogledu ima na što pozivati. Naša pomirba nakon Domovinskog rata u svijetu se ističe kao izuzetno pozitivan primjer. Ovih smo dana proslavili stogodišnjicu priznavanja islama kao jedne od službenih religija u Hrvatskoj. Nakon Austrije mi smo druga država u Europi koja je to učinila. Integriranost naše islamske zajednice danas je primjer i uzor zanimljiv i na širem međunarodnom planu.

Zašto je ta tradicija vjerske i nacionalne tolerancije danas zanemarena? U zadnje smo vrijeme zbog odnosa prema manjinama došli na zao glas u međunarodnoj zajednici?

– Nismo. Ne bih se složila s tom ocjenom. Da, pojavilo se nekoliko tekstova u inozemnim medijima, ali jedna-dvije laste ne čine proljeće. Ima nekih kritika, ali Hrvatskoj se jako uvažava držanje u migrantskoj krizi, gdje se pokazala kao izrazito tolerantna država. Ovdje se nije javljala nekakva radikalna, protuizbjeglička desnica. Valjda zato što imamo iskustva iz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mi znamo što znači bježati od rata. U cijelom tom migrantskom kaosu Hrvatska je pokazala srce.

Može li se reći da je trenutno najviše netrpeljivosti, sukoba i govora mržnje unutar hrvatskog naroda? Nerijetko se spominje da Hrvatska klizi u stanje verbalnog ili mentalnog građanskog rata?

– Ne, ne i ne! Jako puno vremena provodim u razgovoru s građanima po cijeloj Hrvatskoj. Oni su mi pravo mjerilo duhovnog i svakog drugog stanja u državi. Njih takvi ratovi ne zanimaju. Nažalost, dio političara pokušava manipulacijama Hrvatsku prikazati kao državu koja je odjednom zaplovila u nekakav ustašluk. Reći ću vam iskreno: vjerujem da onu svastiku na Poljudu, za koju počinitelj još nije pronađen, nije iscrtao nikakav desničar, nego je to učinio netko s namjerom da Hrvatsku pokaže u negativnom svjetlu, kao zemlju povampirenog fašizma. Neću reći da nema takvih primjera, ali to su individualni slučajevi koje duboko osuđujem. Tražim od svakoga da dobro promisli za što se zalaže. Ponavljam, tzv. NDH nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda. Osim toga, kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje. Te stvari moraju biti jasne. Isto tako tražim da se razjasni što se događalo nakon Drugog svjetskog rata, da se suočimo sa svim totalitarizmima. Moja je nona bila u talijanskom fašističkom zatvoru u Trstu i preživjela je zahvaljujući jednom svećeniku s Grobnika koji je spriječio da je strijeljaju. Moj nono je ranjen oslobađajući Rijeku. Moji su se baka i djed borili za hrvatsku državu, pod petokrakom. Ali odgajali su me istinom. Govorili su mi i o zločinima koje su, nažalost, počinili i partizani i komunisti. S tim se naslijeđem moramo suočiti, ali bez svađa, bez uveličavanja ili umanjivanja broja žrtava. Jer, svaka je žrtva bitna. Svaka je žrtva ljudsko biće.

Kako biste onda komentirali ocjene da je Hrvatska sve sličnija Mađarskoj i Poljskoj, državama u zadnje vrijeme poznatim po autoritarnim i protudemokratskim iščašenjima?

– Ne bih uopće uspoređivala stanje u Hrvatskoj s bilo kojom drugom državom. Mislim da mi moramo stremiti najboljem, najvišim mogućim ne samo demokratskim nego i gospodarskim, razvojnim standardima. Što se tiče Mađarske ili Poljske, to su nama prijateljske države. U njihove se unutarnje stvari ne kanim miješati, kao što ne očekujem ni da se druge države petljaju u naše odnose. Dovoljno smo zreli i sposobni da bilo koji problem sami riješimo.

Ali strani su nam diplomati nedavno dali do znanja da su zabrinuti pogoršavanjem medijskih sloboda u Hrvatskoj?

– Rekla bih da je došlo do određene manipulacije. Mediji su neke izjave inozemnih diplomata interpretirali kao kritiku, premda se više radilo o konstruktivnoj želji da zajednički nastavimo raditi na nekim pitanjima. Na razgovoru na koji smo strane veleposlanike potom pozvali ponudili smo da se obrate ili meni ili predsjedniku Vlade kad god imaju neke dvojbe ili zabrinutosti. Već neko vrijeme tražim od njih da zajednički organiziramo forume na kojima bismo razgovarali o slobodi i odgovornosti medija, pa mi je izuzetno drago da ću o tome već idući tjedan moći govoriti na panel-raspravi koju organizira američko veleposlanstvo.

Srbija? Namjeravate zaista blokirati Beograd u europskom pristupnom procesu? Nije li to greška slična onoj koju je svojedobno napravio bivši premijer Zoran Milanović kad je blokiranjem graničnog prijelaza ušao u kamionski rat sa Srbijom?

– Nije riječ o blokadi. Ono što Hrvatska traži nije nikakvo bilateralno pitanje, nego je pitanje ispunjavanja pristupnih kriterija. Istih onih koje smo i sami morali ispuniti.

Dobro, ali to je valjda moguće napraviti i u postupku pregovaranja?

– Mislim da je u ovom slučaju velika odgovornost na hrvatskoj diplomaciji. Kao da je izgubila kompas, možda zato što nekoliko godina nije imala pravih naputaka o nacionalnim ciljevima Hrvatske. Moram iskreno reći da za neke naše veleposlanike ne bih ni znala da postoje da tu i tamo o njima ponešto ne pročitam u novinama, uglavnom nevezano uz njihov diplomatski posao. Moramo sada upregnuti hrvatsku diplomaciju da Europskoj uniji objasni da nije riječ o sporu između Hrvatske i Srbije. Riječ je o tome da Srbija mora usvojiti europske standarde. Osobno sam za to da sjednemo za stol sa Srbima i da se dogovorimo kako i na koji način to riješiti. Postoji mogućnost prijelaznih mjera ili neka slična solucija. Nakon što su završili izbori u Srbiji nadam se da će to biti moguće. Predizborno je okruženje uvijek teško za takve razgovore. Ni Hrvatska, ni ja osobno sigurno ne želimo blokirati Srbiju. To nam nije u interesu. U interesu nam je da naše susjedske zemlje uđu u članstvo EU što je moguće prije.

Puno smo prostora posvetili ideološkim pitanjima…

– Da, zato što bih htjela da ovim intervjuom zatvorimo poglavlje ideoloških podjela i sukoba i stvarno se okrenemo budućnosti. Želite li pročitati knjigu, ne možete se stalno vraćati na isto poglavlje. Morate okrenuti stranicu i krenuti dalje. Isto je tako i s državom. Ne možete neprestance gledati u retrovizor. Prošlost je bitna, iz nje treba izvlačiti pouke, ali nemojmo se dati zarobiti onim što je nekad bilo. Niti bi se današnje generacije na tome smjele dijeliti. Idemo zajedno raditi za hrvatsku sadašnjost i budućnost! Uvjerena sam da to možemo. To je povijesna odgovornost sadašnje generacije hrvatskih političara.

Jutarnji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Imamo bizarne situacije 2018. godine gospođa Esih, ja, NZH činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović komentirao je za RTL prebjege u saborskim klubovima.

27 prebjega, pa i vi više niste dio HDZ-a, Sabor otpočetka do danas izgleda prilično različito, je li to prevara birača? 

“Promjena stranke u politici nije nešto neuobičajeno. Ovdje uz rijetke iznimke nije riječ o razilaženju zbog političkih ili ideoloških razloga, ovdje je riječ o moralnoj političkoj kaljuži koja je porušila sve kriterije političkog života, mi u Saboru imamo tektonski poremećaj.

Sabor bi trebao biti izraz biračke volje, bez obzira je li riječ o oporbi ili većini, ova saborska većina je prevara birača, ona nema temeljni izborni legitimitet.

Trebaju li nam onda prijevremeni izbori?

“To je jedini način kako bi se začeo proces konsolidacije hrvatske politike i parlamentarizma. Imamo bizarne situacije 2018. godine. Gospođa Esih, ja, Neovisni za Hrvatsku činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast.

Premijeru je očito glavni partner Bandić koji skuplja zastupnike, mislite li da će tražiti svoju poziciju u Vladi? 

“O tome ne znam, ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. Klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s 11. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada.

Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu pozticiju da su istvoremeno članovi dvaju saborskih klubova, što nijednom drugom zastupniku nije omogućeno.

Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa.

U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i človjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama.

Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što adi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu.”

Vi ste i u Gradskoj skupštini, podržavate li ondje Bandića?

“Parlamentarna situacija se iz zakonskih razloga ne može uspoređivati s onom u Zagrebu. Vlast Milana Bandića ne proizlazi iz Skupštine nego iz njegovog mandata. U Skupštini ne postoji koalicija već tehnička radna većina oko konkretnih točaka i o svakoj točci na dnevnom redu se glasa.”

“U Gradskoj skupštini imamo različite situacije. Neki od zastupnika koji sad nastupaju kao moralni autoriteti prema Bandiću, koji fingiraju oporbu u Skupštini, na nacionalnoj razini s njime čine većinu, su donosili odluke i glasovali u korist nekih prijedloga kada smo mi bili u oporbi.”

Koliko na račun grada Zagreba Bandić skuplja nacionalne političke bodeove – danas rukovanje s Putinom, prije neki dan s kontroverznim političarem iz Jagodine?

Sakupljanje nacionalnih bodova. Ja neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću. Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica.

Ne mogu zamislit da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi. To je isto vezano uz kontroverzni susret s gospodinom Palmom, političkim blizancem gospodina Bandića.

Ovdje je pogaženo, ne ljudsko i političko dostojanstvo Milana Bandića, to je njegova stvar, nego je pogažano, političko i nacionalno dostojanstvo hrvatskog naroda, rekao je Hasanbegović za RTL

 

Marijan Knezović: Milan Bandić je definitivno čovjek s najmanje obraza u politici

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari