Pratite nas

Intervju

Kolinda Grabar Kitarović: Nije teško prepoznati tko se u RH isključivo bavi prošlošću

Objavljeno

na

Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana veliki je uspjeh za Hrvatsku, potvrđuje to predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu subotnjem izdanju Jutarnjeg lista.

O značajnim rezultatima razgovora koje je prethodna dva dana vodila sa šefom turske države Predsjednica ne krije zadovoljstvo. Na prvom mjestu ističe mogućnost gospodarske suradnje s Turskom.

[ad id=”93788″]

Sto dana Vlade premijera Oreškovića? Moramo priznati da građani polako gube strpljenje. Krajnji je čas da se s često prazne priče o promjenama napokon krene na konkretna djela

Da, posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana veliki je uspjeh za Hrvatsku – potvrđuje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opasku kojom otvaramo intervju o mogućim izuzetno značajnim rezultatima razgovora koje je prethodna dva dana vodila sa šefom turske države. Gosti su ispraćeni, Pantovčak se rasprema, dojmovi bistre. Predsjednica ne krije zadovoljstvo. Na prvom mjestu ističe mogućnost gospodarske suradnje s Turskom. Hrvatskoj se otvaraju vrata ogromnog i za naše poljoprivredne proizvode jako zainteresiranog tržišta. Predsjednik Erdoğan, zajedno sa suprugom, bio je – doznajemo – oduševljen hrvatskim specijalitetima koji su im posluženi na svečanoj večeri. Novinarska indiskrecija, posebno im se svidjela juha od graška s mentom i romb s krostatom od pistacije.

– Hrvatskoj su odnosi s Turskom značajni i zbog utjecaja koji ta država može imati na Bosnu i Hercegovinu, njenu političku stabilnost i priključenje euroatlantskim integracijama. Predsjednik Erdoğan obećao je uložiti i osobni autoritet. Smatram da je u tom kontekstu moguće tražiti i rješenje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini – kaže predsjednica. Kao treći razlog velike zainteresiranosti za odnose s Turskom navodi ključnu ulogu koju ta zemlja ima u nošenju s migrantskom krizom. Kolinda Grabar-Kitarović objašnjava da je otpočetka bila kritična prema dosad kaotičnom rješavanju tog pitanja. – U Europu su u izbjegličkim rutama stizali oni koji su imali novaca ili snage, dok su najveći stradalnici bliskoistočnih ratova ostajali nezbrinuti. Tema je neiscrpna, ali intervju smo planirali posvetiti prije svega unutarnjopolitičkim problemima.

Upravo se navršava sto dana od formiranja Vlade premijera Tihomira Oreškovića. Kakva je vaša ocjena?

– Izuzetno mi je drago da je konačno predstavljen Nacionalni plan reformi. Nadam se da će se trzavice, koje smo u radu Vlade povremeno mogli vidjeti, sada pretvoriti u konstruktivan dijalog i suradnju u provedbi Hrvatskoj presudno važnih reformi. Moramo priznati da građani polako gube strpljenje. Krajnji je čas da se s često prazne priče o promjenama konačno krene na konkretna djela.

Oreškovićev plan reformi u javnosti se ocjenjuje kao neambiciozan ili prepisan od prethodne Vlade?

– Riječ je o tome da se Hrvatska već duže vrijeme suočava s istim problemima. Baš kao i građani, podržavam sve reforme koje su usmjerene prije svega na kreiranje novih radnih mjesta, na zaustavljanje negativnih demografskih trendova, na zadržavanje naših mladih, obrazovanih ljudi u hrvatskoj državi, na poticanje poslovne klime i gospodarskog rasta, na pravnu sigurnost i predvidljivost Hrvatske, što znači da se iz dana u dan ne mijenjaju zakoni ili porezne politike. Ključ je provedba. Svi ćemo na koncu ocjenjivati izvršeno, a ne napisano.

Smatrate da Vladini prijedlozi idu u pravom smjeru? Sindikati tvrde da će predviđene restrikcije, odnosno bolni rezovi opet najviše pogoditi najslabije?

– Mislim da se bolni rezovi mogu odnositi samo na državu. Zalažem se za smanjenje poreznih opterećenja za građane i gospodarstvo i držim da bi se takvom politikom u perspektivi osiguralo bolje punjenje državnog proračuna. Ali, dok se to ne dogodi, država mora napraviti bolne reforme usmjerene prema sebi. Premijer Orešković je, baš kao i ja, neko vrijeme proveo izvan zemlje, pa nam je s tim iskustvom ili odmakom možda lakše shvatiti koja su to ograničenja ili krugovi u kojima se Hrvatska neprestano vrti, ne uspijevajući da ih prevlada. Citirala bih predsjednika Erdoğana koji je spomenuo birokratsku oligarhiju. Zaista, birokratska je oligarhija naša stvarnost. Čast ljudima koji profesionalno i pošteno rade u državnoj službi, ali iz mnogih razgovora s potencijalnim investitorima, domaćim i stranim, znam da je birokracija zaustavila i onemogućila mnoge vrijedne projekte u našoj državi.

Kako provesti reforme kad Vlada rapidno gubi povjerenje javnosti? Već oko 60 posto građana smatra da se zemlja vodi u krivom smjeru?

– Uvijek sam vrlo oprezna prema istraživanjima javnog raspoloženja. Puno mi je relevantnije mišljenje građana koje dobijem na terenu.

Mislite da je Vladin rejting bolji nego što ga pokazuju istraživanja?

– Ono što čujem od građana nije crno-bijelo. Najviše su kritični prema ideološkom svađanju i sukobima. Potpuno se slažem s tom ocjenom. Ideologija ne hrani ljude. Ideologija hrani samo pojedine političare koji nemaju drugih ideja i vizija za budućnost Hrvatske, pa se bave prošlošću. Ono što ljude zanima je kako dobiti posao, primaju li plaću, mogu li sebi i svojoj djeci osigurati egzistenciju… Gledam zašto mladi napuštaju Hrvatsku. Ne samo zato što nemaju posao ili stan, nego i zato što im je dosta živjeti u društvu koje još vodi bitke iz Drugog svjetskog rata. Da bismo ih zadržali, treba nam radnih mjesta, ali i drugačijeg, optimističnog i budućnosti okrenutog društvenog ozračja.

Kako gledate na priče o preslagivanju Vlade ili novim izborima?

– Hrvatski Ustav vrlo jasno definira uvjete za raspisivanje izbora. U ovom trenutku ti uvjeti nisu ispunjeni. Kao predsjednica države ne mogu ulaziti u međukoalicijske sporazume i rasprave, ali neću dopustiti da njihove razmirice utječu na izvršenje reformi. Do određene mjere razumijem frustracije gospodina Oreškovića, on zna koje probleme imamo i što bi trebalo učiniti, ali sam to ne može napraviti, treba mu politička potpora njegovih partnera. Da bi se mogao postići nekakav politički i društveni konsenzus oko potrebnih reformi i da bi se one mogle realizirati, treba nam da se prestanemo ideološki dijeliti i sukobljavati.

Kako objašnjavate takav procvat ideoloških sukoba?

– Moram reći da sam strahovito razočarana produciranjem posve nepotrebnih ideoloških ratova. Razočarana sam jer nam ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti. A budućnost, kao što je govorio papa Ivan Pavao Drugi, počinje danas. Bojim se da razloge takve fokusiranosti na ono što je davno prošlo treba tražiti u idejnoj i političkoj nemoći, u nedostatku ideja nekih naših političkih aktera da se nose s izazovima sadašnjosti. Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao. Najlakše je napraviti distrakciju na ustašama i partizanima. Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela. Moja je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti. Velika većina moje obitelji sudjelovala je i u Domovinskom ratu. Hrvatska je utemeljena na antifašizmu, na Domovinskom ratu i na onome što smo stvarali zajedno s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i svim ljudima koji su branili Hrvatsku i koji su u njoj ostali.

Očekivalo se da će se ideološki sukobi nakon izbora početi smirivati. Međutim, ne, to se ne događa…

– Nažalost, nisu se smirili, i dalje se radikaliziraju. Razočarana sam takvim razvojem situacije, ali nisam obeshrabrena. Ne smijem ni biti. Građani su me izabrali da budem njihov glas. U razgovorima s njima vidim da su siti ideoloških podjela. Kažu mi: ‘Recite tim političarima da prestanu govoriti o Drugom svjetskom ratu. To nas ne zanima niti nam je potrebno’.

Možemo li malo konkretnije, tko producira takve sukobe?

– Nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono. Time se ne želim baviti. Ali u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila sam potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj.

Imate li sada nakon tri komemoracije u Jasenovcu potrebu još nešto dodati?

– Ne, rekla sam sve što sam mislila da treba reći o Jasenovcu. Ali, odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti. Držim da politizacija, a pogotovo politikantstvo oko Jasenovca i Bleiburga predstavljaju ponovnu viktimizaciju tamošnjih žrtava. Žrtve zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir. Prestanimo manipulirati njima u političke svrhe. Jer to ne vodi ničemu. Može samo pogoršati situaciju u Hrvatskoj i cijeloj državi donijeti negativan imidž u međunarodnoj zajednici. Ali ono što je gore, zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost.

Nećete sudjelovati u sukobima, ali možete li sa svoje strane učiniti nešto da se tenzije počnu smirivati?

– Pokrenula sam inicijativu za dijalog. U razgovoru s predstavnicima manjina apelirala sam da sjednemo, dogovorimo se te napravimo nekakav plan za promicanje dijaloga i tolerancije. Nikako mi se ne sviđa karakter političke retorike u Hrvatskoj. Živjela sam u drugim zemljama, gdje također ima ideoloških podjela, ali ovdje smo u javnoj komunikaciji spali na vrlo niske grane ne samo osobnog vrijeđanja, nego i stvaranja vrlo dubokih rascjepa u narodu, između većinskih Hrvata i manjina. Ne niječem da manjine imaju problema, imaju, ali u razgovoru, uz međusobno uvažavanje, sve je moguće dogovoriti. Ne treba nam nitko izvana govoriti što trebamo raditi. Znam da se neki problemi rješavaju teško i dugo, ali neću odustati. Vjerujem da na svojoj strani imam hrvatske građane. Oni će podržati inicijativu da civilizirano i kulturno, u dijalogu tražimo kompromis u našim razlikama i svima prihvatljiva rješenja. Hrvatska se u tom pogledu ima na što pozivati. Naša pomirba nakon Domovinskog rata u svijetu se ističe kao izuzetno pozitivan primjer. Ovih smo dana proslavili stogodišnjicu priznavanja islama kao jedne od službenih religija u Hrvatskoj. Nakon Austrije mi smo druga država u Europi koja je to učinila. Integriranost naše islamske zajednice danas je primjer i uzor zanimljiv i na širem međunarodnom planu.

Zašto je ta tradicija vjerske i nacionalne tolerancije danas zanemarena? U zadnje smo vrijeme zbog odnosa prema manjinama došli na zao glas u međunarodnoj zajednici?

– Nismo. Ne bih se složila s tom ocjenom. Da, pojavilo se nekoliko tekstova u inozemnim medijima, ali jedna-dvije laste ne čine proljeće. Ima nekih kritika, ali Hrvatskoj se jako uvažava držanje u migrantskoj krizi, gdje se pokazala kao izrazito tolerantna država. Ovdje se nije javljala nekakva radikalna, protuizbjeglička desnica. Valjda zato što imamo iskustva iz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mi znamo što znači bježati od rata. U cijelom tom migrantskom kaosu Hrvatska je pokazala srce.

Može li se reći da je trenutno najviše netrpeljivosti, sukoba i govora mržnje unutar hrvatskog naroda? Nerijetko se spominje da Hrvatska klizi u stanje verbalnog ili mentalnog građanskog rata?

– Ne, ne i ne! Jako puno vremena provodim u razgovoru s građanima po cijeloj Hrvatskoj. Oni su mi pravo mjerilo duhovnog i svakog drugog stanja u državi. Njih takvi ratovi ne zanimaju. Nažalost, dio političara pokušava manipulacijama Hrvatsku prikazati kao državu koja je odjednom zaplovila u nekakav ustašluk. Reći ću vam iskreno: vjerujem da onu svastiku na Poljudu, za koju počinitelj još nije pronađen, nije iscrtao nikakav desničar, nego je to učinio netko s namjerom da Hrvatsku pokaže u negativnom svjetlu, kao zemlju povampirenog fašizma. Neću reći da nema takvih primjera, ali to su individualni slučajevi koje duboko osuđujem. Tražim od svakoga da dobro promisli za što se zalaže. Ponavljam, tzv. NDH nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda. Osim toga, kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje. Te stvari moraju biti jasne. Isto tako tražim da se razjasni što se događalo nakon Drugog svjetskog rata, da se suočimo sa svim totalitarizmima. Moja je nona bila u talijanskom fašističkom zatvoru u Trstu i preživjela je zahvaljujući jednom svećeniku s Grobnika koji je spriječio da je strijeljaju. Moj nono je ranjen oslobađajući Rijeku. Moji su se baka i djed borili za hrvatsku državu, pod petokrakom. Ali odgajali su me istinom. Govorili su mi i o zločinima koje su, nažalost, počinili i partizani i komunisti. S tim se naslijeđem moramo suočiti, ali bez svađa, bez uveličavanja ili umanjivanja broja žrtava. Jer, svaka je žrtva bitna. Svaka je žrtva ljudsko biće.

Kako biste onda komentirali ocjene da je Hrvatska sve sličnija Mađarskoj i Poljskoj, državama u zadnje vrijeme poznatim po autoritarnim i protudemokratskim iščašenjima?

– Ne bih uopće uspoređivala stanje u Hrvatskoj s bilo kojom drugom državom. Mislim da mi moramo stremiti najboljem, najvišim mogućim ne samo demokratskim nego i gospodarskim, razvojnim standardima. Što se tiče Mađarske ili Poljske, to su nama prijateljske države. U njihove se unutarnje stvari ne kanim miješati, kao što ne očekujem ni da se druge države petljaju u naše odnose. Dovoljno smo zreli i sposobni da bilo koji problem sami riješimo.

Ali strani su nam diplomati nedavno dali do znanja da su zabrinuti pogoršavanjem medijskih sloboda u Hrvatskoj?

– Rekla bih da je došlo do određene manipulacije. Mediji su neke izjave inozemnih diplomata interpretirali kao kritiku, premda se više radilo o konstruktivnoj želji da zajednički nastavimo raditi na nekim pitanjima. Na razgovoru na koji smo strane veleposlanike potom pozvali ponudili smo da se obrate ili meni ili predsjedniku Vlade kad god imaju neke dvojbe ili zabrinutosti. Već neko vrijeme tražim od njih da zajednički organiziramo forume na kojima bismo razgovarali o slobodi i odgovornosti medija, pa mi je izuzetno drago da ću o tome već idući tjedan moći govoriti na panel-raspravi koju organizira američko veleposlanstvo.

Srbija? Namjeravate zaista blokirati Beograd u europskom pristupnom procesu? Nije li to greška slična onoj koju je svojedobno napravio bivši premijer Zoran Milanović kad je blokiranjem graničnog prijelaza ušao u kamionski rat sa Srbijom?

– Nije riječ o blokadi. Ono što Hrvatska traži nije nikakvo bilateralno pitanje, nego je pitanje ispunjavanja pristupnih kriterija. Istih onih koje smo i sami morali ispuniti.

Dobro, ali to je valjda moguće napraviti i u postupku pregovaranja?

– Mislim da je u ovom slučaju velika odgovornost na hrvatskoj diplomaciji. Kao da je izgubila kompas, možda zato što nekoliko godina nije imala pravih naputaka o nacionalnim ciljevima Hrvatske. Moram iskreno reći da za neke naše veleposlanike ne bih ni znala da postoje da tu i tamo o njima ponešto ne pročitam u novinama, uglavnom nevezano uz njihov diplomatski posao. Moramo sada upregnuti hrvatsku diplomaciju da Europskoj uniji objasni da nije riječ o sporu između Hrvatske i Srbije. Riječ je o tome da Srbija mora usvojiti europske standarde. Osobno sam za to da sjednemo za stol sa Srbima i da se dogovorimo kako i na koji način to riješiti. Postoji mogućnost prijelaznih mjera ili neka slična solucija. Nakon što su završili izbori u Srbiji nadam se da će to biti moguće. Predizborno je okruženje uvijek teško za takve razgovore. Ni Hrvatska, ni ja osobno sigurno ne želimo blokirati Srbiju. To nam nije u interesu. U interesu nam je da naše susjedske zemlje uđu u članstvo EU što je moguće prije.

Puno smo prostora posvetili ideološkim pitanjima…

– Da, zato što bih htjela da ovim intervjuom zatvorimo poglavlje ideoloških podjela i sukoba i stvarno se okrenemo budućnosti. Želite li pročitati knjigu, ne možete se stalno vraćati na isto poglavlje. Morate okrenuti stranicu i krenuti dalje. Isto je tako i s državom. Ne možete neprestance gledati u retrovizor. Prošlost je bitna, iz nje treba izvlačiti pouke, ali nemojmo se dati zarobiti onim što je nekad bilo. Niti bi se današnje generacije na tome smjele dijeliti. Idemo zajedno raditi za hrvatsku sadašnjost i budućnost! Uvjerena sam da to možemo. To je povijesna odgovornost sadašnje generacije hrvatskih političara.

Jutarnji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari