Pratite nas

Intervju

Kolinda Grabar Kitarović otvoreno o Jasenovcu, Bleiburgu, totalitarizmima, derneku u Srbu, ‘krađi potpisa’ za referendum, ćirilici u Vukovaru i Penavi….

Objavljeno

na

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović razgovarala je s glavnim urednikom Hrvatskog tjednika Ivicom Marijačićem.

U redu je što zagovarate pomirbu, ali za nju su, kao za ljubav i mržnju, potrebne dvije strane. Vi pružate ruku komunistima. I predsjednik Tuđman im ju je pružao ruku, ali je neki nisu prihvatili. Ne prihvaćaju je ni danas.

Pa naravno, moramo pružati ruke pomirenja. Kako ćemo to drugačije riješiti?

Teško, gospođo predsjednice. Evo, dok vi sada zagovarate pomirbu, prije par dana na pulskom festivalu nagradu je odnio film koji je prezentirao lažnu priču o humanitarki Diani Budisavljević, što je po mome mišljenju četnička propaganda. Sinoć sam komunicirao s jednim uglednim povjesničarom s Hrvatskoga instituta za povijest koji je objavio znanstveni rad o Diani Budisavljević dokazavši dokumentima da je ona bila sasvim sporedna osoba, humanitarka koja se samo odazvala Pavelićevu pozivu da se cijeli sustav vlasti uključi u zbrinjavanje djece poraženih neprijatelja te da ona ni u kom slučaju nije izvukla iz logora smrti 10 tisuća djece niti je tih logora smrti bilo. Taj povjesničar mi kaže otprilike: čuj, prijatelju, ja mogu raketu lansirati na Mjesec, mogu dobiti na trepavicama, ali ne mogu spriječiti Danu Budisavljević da napravi pamflet od filma jer je dobila milijune za tu notornu laž. Hoću reći da vi uzalud zagovarate zajedništvo i pomirenje, postoje snage koje to ne žele, nego žele laž, mržnju i podjele. Što kažete na to?

Svi smo mi ljudi, nitko od nas ne može prvi baciti kamen, ali Ante Pavelić učinio je neke fatalne pogreške. Mi možemo danas raspravljati o tome zašto je to učinio, je li morao ili nije morao, ali to neće promijeniti činjenicu da jest ni osjećaje ljudi koji su se osjetili prevarenima i izdanima. A posljedica su, uz ostalo, bili razni zločini nad Hrvatima. Imamo, primjerice, selo Podhum u mojemu zavičaju, gdje su talijanski fašisti učinili strašan zločin na Hrvatima. Znam da su i partizani krivi jer su bacili u jamu učitelja i učiteljicu. Mnogi su živjeli pod tim utegom jer su vidjeli da su partizani ubili civile. Talijani su zato spalili cijelo selo, više od 90 muškaraca poubijali. To je moja duboka rana i upravo to je ono što mene označava i zbog čega volim svoju nonu i nonića jer su se borili za Hrvatsku protiv okupatora. Za Hrvatsku pod crvenom zvijezdom, ali ne za onakvu kakvu smo dobili u Jugoslaviji. Oni su bili vrlo religiozni. Moja nona svaki dan kuhala je ručak župniku. Nije bilo teorije da ne odemo na misu. Ja sam išla na vjeronauk od prvoga razreda osnovne škole. Dakle, kod nas, u mojoj obitelji, živjela se vjera. Ali, da se vratim u sadašnjost. Ja ovu državu želim izvesti na put kojim je krenula devedesetih. Ne vratiti u devedesete, nego vratiti na put koji je zacrtao predsjednik Tuđman, na put dostojanstva i ponosa, na put europejstva koje neće biti podložničko bilo kome, ali i na put političke odlučnosti, djelotvornosti i odgovornosti. Tomu sam posvetila sve svoje projekte, sada posebno i branding. Napravili smo taj prijedlog odlično, no srce me boli što sada to stoji, a trebalo bi početi s tim što prije, kako bismo Hrvatsku što bolje brendirali dok predsjedamo EU.

Što ste im konkretno predlagali?

Ono što ja predlažem za predsjedanje Hrvatske u EU jest da pokažemo da Hrvatska nije nekakva mala država. U redu, važno je i da tzv. zapadni Balkan uđe u EU, pogotovo Bosna i Hercegovina. Ali da to bude lajtmotiv našega predsjedanja? Hrvatska je mnogo više od toga. Zato sam Hrvatsku izvukla iz tzv. regiona u Srednju Europu, uspjela sam dobiti potporu i predsjednika Trumpa i predsjednika Putina. Ne pristajem dakle da je Hrvatska mala država samo zato što je malena teritorijem i brojem stanovnika. Nije, i to smo mnogo puta dokazali.

Poštovana gospođo predsjednice, prije takvih odgovora i pitanja, predlažem da krenemo od onog koje hrvatsku javnost u ovom trenutku možda više zanima. Jeste li donijeli odluku da idete u predsjedničku kampanju?

Gospodine Marijačiću, kako bi to sada izgledalo da ja okrenem leđa Hrvatskoj i prihvatim neki od poslova koji mi se nude, koji su puno više plaćeni diljem Europe i svijeta, a ja da napustim svoj hrvatski narod i svoju vlastitu djecu, koja vide budućnost ovdje. Naravno, idem u kandidaturu za novi predsjednički mandat, objavit ću je uskoro, ali želim prije toga raditi kao predsjednica što veći dio mandatnog vremena. Oslanjam se prije svega na hrvatski narod, ali neću leđa okrenuti stranci iz koje sam izrasla ma koliko god se u nekim aspektima ne slagala s njezinim politikama, bilo to u vrijeme Sanadera ili bilo koga drugoga. Ja nisam nikada, kao što znate, rekla riječ protiv Sanadera ad hominem niti protiv bilo koga drugoga. To što sam ja vjerna Hrvatskoj demokratskoj zajednici ne znači da nisam vjerna cijelom spektru ljudi koji vole Hrvatsku.

Mislite li da su Vam u ovoj situaciji Andrej Plenković i HDZ, koji su ipak doživjeli poraz na Europskim izborima, a i dalje im pada rejting, pomoć ili teret?

Nikoga ne želim kriviti niti uzdizati. Sve što postignem u životu jest rezultat onoga što sam ja radila sa svojim suradnicima. Sve je u mojim rukama.

Zanima me način na koji ćete se obratiti hrvatskom narodu i tražiti povjerenje za drugi mandat? Zato jer ste to zaslužili ili nekako drukčije? Hoćete li u tom stilu nešto reći i obrazložiti narodu?

Dragi moji Hrvatice i Hrvati, i svi hrvatski državljani u domovini svijetu. Prvo: Hrvatska nije mala država, Hrvatska je država ljudi velikog srca, država vrijednih, dobrih i umnih ljudi i država velikih mogućnosti. Moramo spriječiti depopulaciju, zadržati mlade, dati im priliku da se školuju i rade vani ako to žele, ali vratiti ih u Hrvatsku. To je broj jedan. Drugo, za to su potrebne porezne i druge reforme, poslovi koji će biti više plaćeni, bilo da je riječ o plavom trlišu – strukovnim poslovima kojima se nećemo smijati nego ćemo poštovati te ljude, ili je riječ o bijelim kutama. Tu trebamo kroz poreznu reformu smanjiti troškove za poslodavca, a podići plaće radnika, bez obzira na to tko to bio i to će privući i strane investicije. No to je samo početak programa.

Je li Hrvatska sada nakon Vašega petogodišnjeg mandata bolja ili lošija nego što je bila?

Bolja je.

U čemu?

Prije svega zato što je pokazala i dokazala da ima ljude koji je mogu učiniti boljom i najboljom. Drugo, vratili smo interese Hrvatske i hrvatskoga naroda u fokus politike, jače smo se povezali s Hrvatima u BiH i iseljeništvu. Treće, napredak pokazuju i statistički rezultati. No ne ću reći ono što su znali nekoć govoriti neki političari, da ljudi žive bolje, ali to ne osjećaju. Ja ću reći ovo: na makroekonomskom polju pokazuju se mnogo bolji rezultati – porast BDP-a, manji javni dug, bolji kreditni rejting, ali ono što mene zanima je da se to odrazi na računu građana i da građani sami kažu da im je danas bolje nego prije pet godina. Dakle, ničemu ne ću vjerovati, nikakvim statistikama osim ljudima diljem Hrvatske, u koje čvrsto vjerujem, koji su ostali ovdje i koji vole ovu državu i kažu: predsjednice, meni je danas malo bolje, hajdemo raditi da nam bude još bolje.

Često govore za predsjednika države da mora biti čvrst čimbenik političkoga sustava. Mnogi su se u Hrvatskoj pitali zašto niste reagirali na evidentnu krađu referendumskih potpisa.

Jesam, itekako jesam. Reagirala sam tako što sam rekla: u čemu je problem, zašto ne bi proces bio transparentan? U čemu je problem da oni koji prebrojavaju glasove za referendum ne dopuste ako već ne inicijativama koje su sudjelovale u skupljanju potpisa, onda barem neovisnima, recimo HHO-u, da sudjeluju u provjeri potpisa. Oni bi to objektivno pogledali. Način na koji se postupilo nije način na koji treba postupati država – s nepovjerenjem u građane, u narod. Uskoro ću dati prijedlog kako unaprijediti referendum. S jedne strane, da to ne bude priča da se bilda nečija osobna popularnost ili važnost, s druge strane, da se omogući građanima dovoljno vremena za skupljanje potpisa i da svaki proces bude transparentan, s jasnim rokovima. Tražit ću da oni koji su pripremili referendum ili nezavisni promatrači budu ti koji će pratiti proces nakon prikupljanja potpisa. Dat ću vam jedan primjer koji će vam, biti jako zanimljiv. U državi Aljasci Republikanska stranka je godinama dobivala izbore. Senatorica s Aljaske je bila Lisa Murkowski, međutim, nakon nekog vremena prevladala je „Tea party“ i predložila drugog kandidata. E sada, što dopušta američki sustav! Dobijete glasački listić na kojem pišu imena, ali vi imate pravo napisati i Lisu Murkowski kao trećega kandidata. Građani su dopisivali ime Lise Murkowski. Mnogi su krivo ispisali njezino prezime, ali svaki listić iz kojeg je bilo jasno da su građani mislili na nju priznat je. Rekli su „nećemo ga prekrižiti i proglasiti nevažećim zbog krivo napisanoga imena“ i gospođa Murkowski je ponovno ušla u Senat.

Mislite li da je pravedno da ostane ovako, dođe ministar i ukrade 40 tisuća potpisa?

Rekla sam da postupak nije bio transparentan i to ostavlja sumnju. Demokracija znači kontrolu vlasti, a vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu Zato ni predsjednik države ne smije imati moć bez kontrole, što neki predlažu. Moć odnosno vlast mora ostati u rukama naroda i mi ćemo dati prijedlog kako se to može riješiti. Ali naš ključan problem, ne želim da se to zaboravi, je demografija. To je pitanje opstanka države. S druge strane, ja ne mogu i ne smijem ni jednome građaninu ove države zanijekati njegovo pravo da ide raditi i učiti negdje drugdje. Smatram svojom zadaćom i zadaćom Vlade da svakome osiguramo uvjete da se vrati. To će biti ne samo demografski nego i društveni dobitak. Zašto? I vi ste živjeli u komunizmu i znate da se vrte jedna te ista rješenja. Ako ta rješenja nisu funkcionirala u prošlosti, ne će ni u sadašnjosti. Mi trebamo ljude koji su živjeli u Irskoj, koji će se školovati u Americi ili drugdje, a koji će se vratiti i reći – Hrvati i Hrvatice, možemo raditi bolje nego sada.

Meni se čini da nemate pravedan odnos i jednak prema jednoj i drugoj totalitarnoj prošlosti. Zašto nemate snage zajedno sa svojim narodom otići u Bleiburg i pokloniti se žrtvama, nije li sramotno to što praktički skrivečki i odete dan prije naroda?

Imam isti odnos prema svim totalitarnim režimima. Apsolutno ih osuđujem, i nacizam i fašizam, i komunizam i njihove totalitarističke derivate u Hrvatskoj kao i četništvo. I to nije sporno. Rekla sam Vam sve o svojoj obitelji, koja se borila za Hrvatsku, ali kad je crvena zvijezda postala znak diktature i totalitarizma , rekli su to više ne dolazi u obzir. Što se tiče uzroka, razloga i povoda nastanka totalitarnih režima i njihovih posljedica, to trebaju utvrditi i posložiti povjesničari. Ali smatram da ne smijemo razlikovati žrtve. Tko god je ubijen bez pravednoga suđenja – uzimajući u obzir da je tadašnje pravosuđe gotovo svuda u svijetu predviđalo i smrtnu kaznu – nevin je.
A pitanje o bježanju od naroda, ne zamjerite, smatram pomalo malicioznim. Kao što znate, ja nisam otišla ni u Jasenovac na službeni dio. Ali ja kao osoba, kao Hrvatica, kao majka i i građanka odem u Jasenovac pa se poklonim žrtvama. Isto tako na Bleiburg, Macelj, Hudu jamu i drugdje, ali bez kamera i izjava.

Ja vas pitam zašto s hrvatski narodom niste komemorirali žrtve prije nekoliko godina kada se tamo okupila više od 60 tisuća ljudi… Očekivali su Vas, koliko se sjećam , bio je najavljivan vaš dolazak, ali ste odustali. Bio sam te godine u Bleiburgu i nije bilo nikakvih fašista… Meni se čini da ne bježite od naroda samo u takvim slučajevima, nego ste i u Kninu izbjegli koncert Marka Perkovića Thompsona 2015. godine iako ste očekivani…?

Mislim da sam odgovorila na to. Dugo sam odvagivala što je bolje i postupila sam kako sam ocijenila da je najbolje za hrvatsko društvo i državu.

Jeste li Vi ikada upitali povjesničare gdje su kosti tih 83 tisuće žrtava iz Jasenovca?

Naravno da jesam. Dobila sam svakakve odgovore. Treba kompletnu forenziku provesti. Osim toga, mi još nismo proučili arhive koji su, nažalost, još uvijek u Beogradu i koje nam trebaju vratiti. Tek tada ćemo pouzdanije moći utvrditi što je sa žrtvama u Jasenovcu, ali i sa svim ostalim žrtvama, od Bleiburga nadalje. Ponavljam: svi su totalitarizmi grozni i svakoj žrtvi treba odati počast. Ne prihvaćam argumente onih u Hrvatskoj koji žrtve Bleiburga i Križnog puta opravdavaju tako što kažu kako su to bili ubojice pa ih je trebalo ubiti. Ne! Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

Ali Vi ste imali jednu sjajnu ideju koju je javnost pozdravila da se Jasenovac temeljito istraži. Najviše su protiv toga vrisnuli oni koji promiču srpske teorije o broju stradalih, kao i oni kojima je prihvatljiv službeni podatak o 83 tisuće ubijenih, za koji ne postoji ni jedan jedini znanstveno provjerljivi dokaz. Zašto ste odustali od međunarodne istrage Jasenovca?

Nisam, još to stoji, ali vi znate da ja nemam izvršnu vlast u tom pitanju.

Hoćete li u drugom mandatu raditi na tome? Rumunjska je upravo temeljitom istragom riješila problem sa stradalim Židovima nakon Drugog svjetskog rata i danas su svi mirni. Zar ne vidite da se Hrvatsku upravo nedokazanim jasenovačkim žrtvama drži u stanju stalne ucjene i pokornosti?

Ja nisam forenzičar. Želim taj posao ostaviti stručnjacima forenzičarima i medicinskim i arhivskim, a kada dođemo do rezultata onda ćemo donijeti zaključke. No, Vlada dakako mora odobriti takav projekt.

Gospođo predsjednice što mislite o izbornome sustavu? Evo, samo jedan aspekt njegove anomalije: je li za Vas pravedna situacija da je nekoliko milijuna Hrvata u svijetu svedeno na tri glasa u Hrvatskome saboru, odnosno da naši ljudi moraju putovati na dan izbora tisuću kilometara da bi dali glas, isto kao i srpska nacionalna manjina koja je brojčano deset i dvadeset puta manja. Tri glasa dijaspori koja je toliko dala za Hrvatsku, koja pomaže silnim priljevima razvitak Hrvatske, i tri glasa agresorskoj manjini koja je oružanu napala Hrvatsku i izazvala toliko smrti i zla i kojoj, nota bene, još i plaćamo da autobusima dođe na glasovanje. Ima li jasnijeg znaka da je ovo izopačena država? Što vi mislite?

Ne, ne mislim da je izborni sustav pravedan. Ne ću ponavljati to što ste rekli. Mislim da bi svaki glas trebao biti jednako dostupan, dakle da uvedemo dopisno ili elektronično glasovanje, što je jedini način na koji možemo svim ljudima omogućiti pravo glasa. To što su neki govorili da treba plaćati poreze u Hrvatskoj da bi se imalo pravo glasovati, to su gluposti. Pa ljudi u zatvorima ne plaćaju poreze pa imaju pravo glasa. Ako ste državljanin, Ustav RH kaže da imate pravo glasa ako navršite 18. Sukladno tome, koliko je glasova došlo za dijasporu, koliko za nacionalne manjine u odnosu na sveukupni broj glasova, a koliko im je „razrezano“ saborskih zastupnika. Po meni je ovo, neka se nitko ne naljuti, nepošteno. Želim da mi u Hrvatskom saboru imamo i predstavnike Srba, Talijana i ostalih nacionalnih manjina. Ali treba uvažiti i činjenicu mnogi ne žele da ih se bira kao manjine niti žele glasovati kao manjine. Imam prijatelja Srba kojima je njihova etnička pripadnost njihova privatna stvar, ali žele da Hrvatska napreduje i zato žele prije svega glasovati po političkom, a ne manjinskom kriteriju jer tu vide život svoje djece. To je ono što nas mora voditi.

Primili ste gradonačelnika Vukovara i to je javnost dobro primila.

Ja ga oduvijek podupirem. Njegov posao je golem i strašno težak.

Koji je vaš prijedlog za izlaz iz ove situacije. Kao što smo čuli, dali ste potporu stajalištu gradonačelnika Ivana Penave o ćirilici u Vukovaru i nedavnoj odluci Ustavnoga suda: Ne čini li Vam se da je forsiranje uvođenja ćirilice u Vukovaru dio projekta velikosrpske srbizacije Vukovara kako bi se sutra kad se uvede ćirilica na temelju vjerojatno lažiranoga popisa stanovništva, ucjenjivalo Hrvatsku s podjelom suvereniteta, da se stvori neka srpska autonomija?

Ne dolazi u obzir. Vukovar je Hrvatska i uvijek će biti Hrvatska. Bez obzira na popis stanovništva, bez obzira koliki bio postotak Srba u Vukovaru. Uostalom, vjerujem da je većina njih za hrvatsku državu. Pojedinci nisu, ali vjerujem da većina jest. Kad sam nedavno došla na vukovarski vodotoranj, prvi put, nikad dosad nisam imala prigodu, prisjetila sam se kako sam maketu toga vodotornja i ranjenoga grada držala u svojim uredima ranije, pa i u uredu pomoćnice glavnog tajnika NATO-a. Ukratko, Vukovar je Hrvatska, što god tko sebi zamislio tamo preko Dunava i nikakve manipulacije ne dolaze u obzir. Neću to dopustiti.

Smatrate li Donalda Trumpa, kao mnogi političari, uskogrudnim nacionalistom koji predstavlja prijetnju ekonomskim interesima EU i svjetskom miru?

Donald Trump i ja imamo jako dobre odnose. Čovjek je suverenist, brine se o interesima svoje države, to je njihovo prirodno pravo. Pravo je svake države, i SAD-a i Hrvatske, da odlučuje tko će joj biti useljenici. I mi ćemo se s tim morati suočiti, ali naše je pravo odlučiti tko će biti ti ljudi koji će dobiti stalne dozvole boravka u Hrvatskoj. Po meni su to oni ljudi koji mogu brzo naučiti jezik, brzo se prilagođavati i prihvaćati naš sustav demokracije.

Gospođo predsjednice, vrlo loše je lani prihvaćena vaša konferencija za novinare u povodu četiri godine mandata. Sazvali ste ju da biste obavijestili javnost kako je pozdrav Za dom spremni neprihvatljiv. Ljudi su bili ogorčeni i mislim da ste u tom trenutku srozali vaše izglede za novi mandat. Zato što Hrvati taj pozdrav u današnjoj hrvatskoj vezuju za obranu Vukovara i Hrvatske i vaše odricanje od toga im je neshvatljivo. Mislim da Vam je u promidžbenom smislu to jedan od lošijih poteza. Što Vi mislite?

Možemo to sada ovdje riješiti u jednom potezu da Vam kažem što stvarno mislim. Kad sam rekla da je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav onda su me napali neki povjesničari tvrdeći da nije. Kad sam rekla da nije stari hrvatski pozdrav, opet su me napali. Pozdrav „za dom“ spominje se u književnosti, koliko znam, još od Vitezovića, imamo ga poslije i u libretu opere „Nikola Šubić Zrinjski“. U vrijeme Domovinskog rata postrojbe HOS-a borile su se s tim sloganom protiv združene agresije zvijezde i kokarde i to je neupitno. Kad je Milanović bio na vlasti 2015., tada smo imali vojni mimohod u povodu 20. obljetnice Oluje i Milanović nije imao ništa protiv da HOS-ova zastava sa Za dom spremni bude u povorci. Nije pitanje riječi, pitanje je namjere, a ovo je bila namjera oslobađanje Hrvatske. Dakle, za branitelje HOS-a to nije upitno, a ako se tim pozdravom obnavljaju simpatije za NDH, onda mi taj pozdrav nije prihvatljiv, ako ni zbog čega drugog onda zato jer je Pavelić pola Hrvatske predao Talijanima, uključujući i nas.

To nije istina! Jednostavno nije istina da je Pavelić prodao pola Hrvatske Italiji, on je samo potpisao Ugovore o stanju koje je davno bilo sprovedeno. Nije da Vam dijelim lekcije, ali Zadar je bio i prije Pavelića pod Italijom, kao i vaša Rijeka. Netko je drugi prodao, nije mi jasno da o tome kao predsjednica RH površno govorite. Nemoguće je govoriti o tome a da se ne poznaju Londonski ugovor iz 1915. i Rapallski ugovor iz 1920. No čak i da jest istina to što tvrdite, Pavelić je prvi raskinuo te ugovore i prije famoznoga Zavnoha vratio te krajeve Hrvatskoj, a sve to jugosrpski mediji prešućuju?

Ovo posljednje je točno, ali, kako kaže narod, „prošla baba s kolačima“. Kasno je bilo i za njega i za NDH. A ovo s Rapalskim ugovorom nije točno. Pogledajte zemljovide Kraljevine SHS i NDH pa ćete vidjeti da je Pavelić mnogo više dao Talijanima nego što su dobili Rapalskim ugovorom, primjerice Šibenik i Split i cijelo zadarsko zaleđe. No, neka o tome povjesničari kažu svoju riječ.

Nije samo Milanović, Plenković je doveo do situacije koja nije normalna, da pozdrav pod kojim je branjen Vukovar je kompromitiran, a zvijezda petokraka nije. To je još jedna shizofrena i nenormalna situacija.

To je ono što sam već rekla za svoga nona i nonicu pod zvijezdom za slobodu Hrvatske, a kasnije je petokraka bila kompromitirana. Pitanje je kad je što bilo kompromitirano. Nisu svi hrvatski partizani bili komunisti ni Jugoslaveni, dapače, većina je bila nekomunistički i hrvatski orijentirana. A nijedan pozdrav pod kojim je branjen Vukovar ne može biti kompromitiran.

Dakle, svaki je pozdrav u jednom trenutku bio kompromitiran, jednom pozitivan?

Slažem se s tim.

Trebamo li onda imati jednak odnos prema jednom i drugom, a ne forsirati jedno?

U tom pitanju načelno stojim na poziciji predsjednika Tuđmana koji je izrekao na prvom saboru HDZ-a. To je politički mjerodavno. Ali o tome treba slobodno, a prije svega stručno raspravljati.

Na samom kraju, jeste li hrvatsku diplomaciju učinili hrvatskijom, to ste sami obećavali na početku mandata. Slučaj Paro govori da niste, a poznato mi je da ste u jednoj komunikaciji i sami izjavili da je taj čovjek pronevjerio pola milijuna dolara? Osim toga, napustio je SAD prije no što ste tamo došli u posjet?

Nemojte gledati izolirane slučajeve.

Zašto ste pristali na Plenkovićevu ucjenu?

Paro je bio prijedlog tadašnje ministrice. S obzirom da je DORH potvrdio da se protiv njega ne vode nikakvi postupci, dala sam privolu.

Da, ali nakon tragikomične Plenkovićeve izjave da tu nema ničega? On je očito zaštitio pljačku i pljačkaša?

Ja se kao izvršna vlast ne mogu miješati u pravosudna pitanja. Ono što mogu reći jest da smo diplomaciju učinili bar malo više domoljubnom. Imam veliko očekivanje od ministra Grlića Radmana, koji je sa mnom radio ’90-ih godina, da vratimo diplomaciji domoljubni zanos kojim smo radili i da obnovimo politiku da Hrvatska nije mala država bez obzira na broj stanovnika i geografsko područje već da je Hrvatska država koja je toliko toga pridonijela Europi i svijetu i ima pravo štititi i promicati svoje državne i nacionalne interese. Jako mi je žao što Vlada nije iskoristila priliku, nakon što smo mi šest mjeseci naporno ovdje radili i s ljudima iz ljevice i desnice napravili brending Hrvatske, da se u ovoj rekonstrukciji nije napravio ured koji bi radio na tome.

I od Vas se očekivalo da reagirate na takve situacije, niste se zauzeli da Pogorelić bude jedan od brendova Hrvatske, s druge strane na cijeloj jednoj kulturi pojavu antihrvatskog djelovanja niste reagirali… Znate li vi što uopće znači ime Ive Pogorelića u svijetu glazbe i kulture, možda je prvi među pola milijuna sjajnih pijanista, a nitko ga nikada iz Hrvatske nije kontaktirao…?

Napravili smo koliko smo mogli, nemojte precjenjivati ni podcjenjivati mogućnosti jedne osobe. Uvijek se svatko može uključiti. Osim toga, predsjednik ne smije zamjenjivati druge institucije. Predsjednik nema operativne resurse nadležnih ministarstava i državnih ureda. …….

Kako zamišljate budućnost EU i Hrvatske u njoj. Kakve koristi Hrvatska crpi od inicijative tri mora i ne vodi li ta inicijativa Hrvatsku u konflikt s vodećim zemljama EU? Je li za vas prihvatljivija politička platforma Orbana ili, primjerice, Angele Merkel?

Hrvatska je, to treba priznati, politički sve prisutnija i važnija u EU. Dio te važnosti oblikuje i naš zemljopisni položaj. Zato sam i pokrenula „Tri mora“, da Hrvatsku usidrim tamo gdje ona povijesno, kulturno i na svaki način pripada, a to je Sredozemlje i Srednja Europa, koja je prirodno zaleđe Hrvatske. Tu su nacije i države s kojima nas je povijest najviše vezala i dalje će nas najviše vezati. Stoga je prirodno osloniti se na suradnju s tim zemljama. No treba imati u vidu da se svijet dinamično mijenja i da u tim promjenama i EU traži nove modele političkog djelovanja, a svaka zemlja svoje probleme rješava u tom zajedničkom okviru, ali i dalje suvereno. Ne vidim suprotnost između ideje europejstva i suverenima europskih nacija. Naprotiv, europejstvo pretpostavlja sve naše različitosti, ali zahtijeva suradnju.

Je li vama normalna Hrvatska u kojoj je zapovjednik obrane Vukovara Tomislav Merčep po zapovjednoj odgovornosti, vrlo dvojbeno utvrđenoj, osuđen na višegodišnju robiju, a okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović koji je 1991. U odori JNA pisao da je palo posljednje ustaško uporište i koji kao liječnik nije spasio pacijente od Ovčare uživa sve povlastice u ovoj državi i mirno živi na slobodi? Je li vama kao Hrvatici, građanski, humanistikinji to Hrvatska za koju su ginuli hrvatski mladići? Je li normalna Hrvatska u kojoj se uklanjaju spomen ploče poginulim HOS-ovcima, zato što to traže njihove ubojice, a čuvaju se spomenici četničkim ubojicama (Borovo selo)? Znam da to nisu Vaše ovlasti, ali niste ni vrisnuli protiv takva nakaradnosti?

Ne mogu tvrditi je li osuda gospodina Merčepa pravedna ili nije. Znam ono što svi znaju, a to je da je zaslužan za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije i taj njegov doprinos poštujem. A što se tiče ratnih zločina, osobito u Vukovaru, koliko puta sam tražila da se sve ispita i utvrdi i da se osumnjičeni izvedu pred sud! I sada sam to učinila prigodom susreta s gradonačelnikom Penavom, pa su me napali da ne poštujem Ustavni sud, da kršim Ustav i sl. Ali ostajem pri onome što sam rekla i ponovno sada tražim od istražnih tijela da pokrenu odnosno završe istražne procese. Posebno sam o tome svake godine govorila i u Borovu selu 2. svibnja. A što se tiče četničkih spomenika, reći ću ovako: svatko ima pravo na grobno spomen-obilježje, ali ne i na četničke slogane i obilježja.

Milorad Pupovac svake godine obilježava provokativno četnički ustanak u Srbu. Kaže da je to antifašistički ustanak iako su ga organizirali četnici s talijanskim fašistima, što je dokazano. Obilježava se pokolj Hrvata toga kraja. Znate li da su četnici pobili tih dana pleme Ivezića i da je stari guslar Ivezić morao guslati dok su bacali naše ljude u jame. Sve je to već utvrđeno. Nadalje, Pupovac svake godine održava komemoraciju u Jadovnome nad praznom Šaranovom jamom. Forenzičari i speleolozi su službeno potvrdili da u jami nema ni jedna ljudske kosti, a on govori o desetinama tisuća navodnih žrtava. Vidite li vi zlo koje čini taj čovjek?

O tzv. ustanku mislim što i većina Hrvata misli – to nije bio nikakav ustanak, nego pokolj Hrvata. Zato u tome ni na koji način ne sudjelujem. Pitanje je treba li to zabraniti ili ne treba. Osobno mislim da tomu ne bi trebalo pridavati nikakvu medijsku pozornost. Što se tiče Jadovnog , problem je isti kao za Jasenovac i druga stratišta kao što su Macelj ili Jazovka, gdje, kako sam obaviještena, ima indicija da postoji druga jama, a to je problem što država nije donijela odluku da se sustavno i temeljito prihvati forenzičkog i arhivskog utvrđivanja broja žrtava i počinitelja. Imala sam u svom preizbornom programu i tu točku, ali kada je Vlada osnovala Vijeće za suočavanje s prošlošću odnosno totalitarnim režimima, nisam htjela to pokretati. Vijeće je dalo preporuke, no ništa se ne događa i stoga ću to pitanje pokrenuti.

Uvijek se recikliraju tvrdnje da je Pavelić prodao Dalmaciju, što je krajnje suspektno i , kao što sam rekao, neistinito ( Uostalom Pavelić je prije Zavnoha i vratio te teritorije Hrvatskoj, no tek Mirovnom konferencijom u Parizu 1947. I formalno su vraćeni Jugoslaviji, a do tada je vrijedio Rapalski ugovor) . Ali ono što je istinito jest činjenica da je Josip Broz Tito oteo Hrvatskoj teritorije, Boku Kotorsku dao Crnoj Gori, Neum Bosni i Hercegovini, dio Srijema Srbiji … Nije li to najveći hrvatski izdajnik i zločinac kojega komunisti slave svake godine u Kumrovcu?

Ja sam maknula sam Tita iz svojega Ureda. Mislim da jasnija nisam mogla biti.

Lijepo je što ste se lani identificirali sa sjajnom nogometnom reprezentacijom. Ali, djelatnici u kulturi ostali su razočarani jer nikada niste reagirali na financiranje antihrvatskih filmova i laži hrvatskim novcem. Sjećate li se filma 15 minuta masakr Dvor na Uni, zatim još nekih drugih filmova s klevetama na račun Domovinskoga rata… Pripremajući se za ovaj intervju, mnogi naši glumci i redatelji su me zamolili da komentirate takvo tragično stanje u filmskoj industriji ?

Slažem se da stanje nije dobro. U dvadeset četiri godine od rata mi još gotovo da nemamo pošten film o Domovinskom ratu.

Je li glumac Rade Šerbedžija zaslužio Nagradu za životno djelo ako je općepoznato da je 90-ih otišao u Srbiju i podupirao Miloševića?

Pa nisam mu ja dodijelila nagradu!……

Osluškujući ozračje, mogu vam reći da vam hrvatski narod teško oprašta pozivanje u posjet srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića, ne zato što je riječ o srbijanskome predsjedniku, ni samo zato što je bio notorno četnički huškač po okupiranim hrvatskim krajevima 1995. Nego i zato što je upravo tih dana imao u UN-u zastrašujuću izložbu o Jasenovcu s kojom je Hrvatsku pribijao na stup srama zbog laži o 700 tisuća žrtava. I vi ga u tim trenutcima pozivate i primate. Zar to nije strašno? Napokon, koja je to konkretna korist od njegova posjeta i zašto je on vama bio toliko vrijedan da uvrijedite braniteljske udruge nazivajući ih rubnima, marginalnima. Je li vam možda žao zbog svega?

Žao mi je što su se mnogi osjetili povrijeđeni. Ali, znate, strašno je kad dvadeset godina nakon rata imate toliko nestalih Hrvata, čije obitelji mole: Predsjednice, učinite nešto! Onda taj problem želite riješiti i dužni ste ga bar pokušati riješiti. Neću reći da sam učinila manje zlo što sam ga pozvala nego da ga nisam pozvala. Reći ću da sam htjela učiniti veće dobro. I neću od dobra nikada odustati. Ali, molim vas, shvatite da braniteljske udruge i udovice nikada nisam nazvala „marginalcima“. Moja se izjava odnosila na one koji su nosili transparente poput „konju jedan“. Bez obzira što mislio o bilo kome, ja sam uvijek protiv jezika kojim se vrijeđa.

Gospođo predsjednice, jesu li Jugoslavija i komunizam predstavljali zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom?

Kad se sve zbroji i oduzme, jesu.

Imaju li po vama književnik Mile Budak iz doba NDH i njegova okrutno mučena i ubijena kći Grozda pravo na obiteljski grob u Hrvatskoj?

Tu bih ponovila ono što je ove godine rekao kardinal Bozanić na misi za Domovinu citirajući pismo Bl. Alojzija Stepinca Bakariću: „Na grobljima nema više prijatelja i neprijatelja.“

Kakve osjećaje u vama izazivaju djevojačke pletenice iz Hude jame?

Žalost, tjeskobu i pitanje: zašto? I ljutnju što nismo kao nacija složni bar u moralnoj osudi jugokomunističkih zločina kad smo već propustili kazneno goniti krivce.

Doajen HDZ-a Vladimir Šeks prije mjesec ili dva javno je iznio sumnju da bi vam u kampanji mogli nešto objaviti, neke kompromitirajuće snimke. Plašite li se te mogućnosti, kako komentirate taj istup Vladimira Šeksa i imate li uopće razloga za bojazan takve vrste?

Ne znam što bi se to moglo objaviti. Moguće su i razne fabrikacije, ali to ide na dušu onima koji žele prljavu kampanju. Ja takvu kampanju neću voditi.

Dodijelili ste odličje čelniku HHO-a Ivanu Zvonimiru Čičku, a i povremeno ga konzultirate za savjete. Ivan Zvonmir Čičak je od 90-ih pa dalje denuncirao Hrvatsku, tajno se sastajao s Georgeom Sorošom u zagrebačkoj Esplanadi i tajno su dogovarali da probiju sustav hrvatske države i otvoreno ga ruše, države koja je, nota bene, bila u očajničkim naporima da se odupre srbijanskoj agresiji. Ivan Zvonimir Čičak je u doba hajke na generala Gotovinu u znak zahvalnosti nosio darove tužiteljici Carle Del Ponte i sastajao se s njom, denuncirao je i druge. Na prijemu kod Vas, Bog je poslao znak da su mu pale hlače te se razgolitio. Čime je takav čovjek u vašim očima zaslužio tu počast?

Znate, držim se onoga kako je činio predsjednik Tuđman: svakome je dao priliku da pokaže svoje domoljublje. Kod nekih je pogriješio, ali neki koji su bili protiv njega i njegove politike danas su najveći pobornici njegove politike.

Kojega protukandidata smatrate najopasnijim u smislu da vam može oduzeti mandat? Je li Vam veća prijetnja u tom smislu gospodin Škoro ili gospodin Milanović? Tko će biti u drugome krugu predsjedničkih izbora?

Prerano je davati takve procjene. Hrvatski narod i građani reći će svoje. Naše je da prihvatimo pravorijek birača.

Tko su najzvučnija imena u vašem izbornome timu, možete li reći u ovome trenutku?

Nadam se da nećete zamjeriti što s time još ne bih izlazila u javnost. Znat će se uskoro.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Berislav Vujeva, Generalni konzul BiH u Chicagu – Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije

Objavljeno

na

Objavio

Berislav Vujeva

Gosp. Berislav Vujeva, Generalni konzul B i H u Chicagu

Gospodine Vujeva, Vaša povijest je vezana za kraljevski grad Jajce?

Da, moji preci su se nekada davno doselili iz Livanjskog kraja. U Jajcu sam rođen, tamo sam odrastao, Jajce sam branio 1992 i oslobađao 1995. Iz Jajca sam se oženio. Jajcu se uvijek vraćam i ono je u punom smislu riječi moj jedini dom.

Rijetko je naći kutak na zemaljskoj kugli koji je tako darovan prirodnim ljepotama ali i bogatom poviješću kao Jajce. Grad Hrvoja Vukčića Hrvatinića diči se titulom posljednje prijestolnice srednjevjekovne Bosanke države. Grad krunidbe i pogubljenja posljednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U Podmilačju pored Jajca nalazi se i svetište svetog Ivana Krstitelja, koje je najstarije katoličko svetište u Bosni i Hercegovini i u ovom dijelu Europe. Mi jajčani ga zovemo jednostavno sveti Ivo. Jajce je i grad prelijepe prirode, grad Plive i Vrbasa i prelijepih bisera koje poznajemo po imenu Plivska jezera.Nažalost već godinama sam samo povremeni prolaznik kroz svoj grad i kako vrijeme prolazi ta odsutnost mi sve teže pada. Ljudi s godinama osjećaju sve snažnije veze sa rodnim krajem i čini se da ni ja nisam izuzetak. Ostaje mi da se nadam da ću povratkom u Bosnu i Hercegovinu više vremena provoditi u svom rodnom Jajcu.

Životni put Vas je vodio od ratnih dana do Europe i Amerike u raznim službama?

Svima koji smo rođeni u onom našem kutku svijeta po rođenju je  zagarantiran buran život sa krajnje neizvjesnim ishodom. Ratovi, bune, bure i oluje, sve se nekako uvijek sastane upravo na onom našem djeliću svijeta kojeg nazivamo svojom domovinom. Zato nemamo starih kuća i žene često nose crninu, a spomenici obiteljskih grobnica su puni imena predaka za koje se ne zna gdje su pokopani ali su ipak zapisani tu, da ih se spomenemo. Ali opet, na svijet dolazimo sa sposobnostima za preživljavanje na onoj našoj vjetrometini i uspijevamo tamo gdje drugi ne bi mogli.

Podrijetlom iz vjerničke radničke obitelji, život u socijalističkoj Jugoslaviji nije mi nudio previše optimističnu budućnost. Starija sestra Hrvojka je prekinula studij jer joj nismo mogli plaćati troškove a ja završavam srednju školu te 1991. godine. Počinju godine stradanja, patnje i muke, godine izbjeglištva i siromaštva, ali i godine koje s pravom zovemo godinama ponosa i slave. Otišao sam u rat, dragovoljno, i u vojsci ostao idućih 10 godina. Bez obzira koliko puta u sebi danas preispitivao tu odluku, uvijek na kraju zaključim da sam postupio ispravno. Tako je trebalo biti i tako je bilo. Da mi je netko pričao u nekom rovu, negdje u šumi ’92. ili ’93. da ću jednog dana biti diplomat u Americi, rekao bih mu da je lud. Prestanak rata je za vojnike uglavnom bio veliki šok. Rat je jedno vrlo jednostavan crno-bijeli svijet u kojemu imate dva stanja: da ste živi i tada je sve u redu ili da ste mrtvi, kada je valjda opet sve u redu. U svakom slučaju jedini posao kojim se vojnici bave u ratu je da se brinu da ostanu živi. Kada je završio rat, umjesto blagostanja nastupili su problemi. Odjednom su se pojavili računi, krediti, dugovanja, kirije, kašnjenje plaća, nestašica novaca…. Djeca koja su otišla u rat, vratili su se kao ljudi, ali o mirnodopskom životu nisu znali ništa. Vojska se smanjivala, mnogi su ostali bez posla. Dobar dio njih nije imao nikakve škole a vojne vještine, hrabrost, odvažnost i junaštvo nisu značile ništa novopečenim tajkunima.

Ja sam odlučio upisati fakultet još dok sam bio u vojsci. To se pokazalo kao jedna od najvažnijih odluka u mom životu. Pokazalo se se da za učenje imam dara i studiranje mi je išlo lako. Nevjerojatan je osjećaj nakon 10 godina skinuti uniformu, a ipak sam je se odrekao lako jer je vrijeme bilo da odem. Uvijek je lako otići kad čovjek shvati da mu je vrijeme da ide. Civilni život čovjeku daje brojne mogućnosti, daje mu slobodu izbora. Nakon nekoliko godina započela je moja diplomatska služba. Od golobradog vojnika iz smrznutog rova ispod Velebita, listopada 2010. godine stupio sam na dužnost 1. tajnika u veleposlanstvu BiH u Washingtonu. Recepta niti objašnjenja nemam, samo vjera, poštenje i upornost.

Stanje Bosne i Hercegovine je vrlo kompleksno. Kako Vi vidite te kompliciranu stvarnost Vaše države?

Postoje mjesta na svijetu na kojima su prepleteni brojni međunarodni interesi, bremenita povijest ali i sadašnjost, ratovi i revolucije, dugovi iz prošlosti koje nitno nije spreman oprostiti, te neizvjesna budućnost. Jedno od tih mjesta je i Bosna i Hercegovina. Posljednji trag Bosanske državnosti je nestao 1463. kada su Osmanski osvajači pogubili Bosanskog kralja a njegovu djecu odveli u Carigrad i poturčili. Kao zemljopisni prostor Bosna i Hercegovina idućih 500 godina prelazi iz ruke u ruku i tek 1992. godine postaje međunarodno priznata kao neovisna država. Osmanlijama je prostor Bosne i Hercegovine predstavljao isturenu zapadnu granicu i vojnu utvrdu odakle je regrutirala vojsku za svoje ratove po Aziji. Ulaganja u obrazovanje nije bilo jer okupatoru nije trebalo obrazovano i napredno stanovništvo, a cestovna infrastruktura je trebala biti što je moguće slabija kako bi se otežala moguća vojna napredovanja od strane kršćanskih zapadnih susjeda. Takva Bosna i Hercegovina s pravom se u to vrijeme nazivala „Tamni vilajet“. Nakon više od 400 godina Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini je ostalo mnoštvo džamija, nekoliko mostova, javnih česmi i par kasaba. Bez tvornica, željeznice, cesta, školskog sustava, civilne uprave, civilnog društva, demokratskih institucija i svega drugog što nalazimo u tadašnjim Europskim zemljama. Godine Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini su doslovno desetkovale naprednu inteligenciju i intelektualni razvoj društva uopće. Osmansko carstvo je u svojoj osnovi bilo teokratsko, a sultan je smatran Božjom sjenom na zemlji. Nemuslimansko stanovništvo je bilo niže kategorije u odnosu na muslimane. Civilne škole skoro da nisu postojale, a jedina mogućnost napredovanja je bilo sudjelovanje u osmanskim vojnim pohodima koji su bili nagrađivani zemljišnim posjedima. Prometno izolirana, BiH je značajno zaostajala za Europskim društvom koje je snažno grabilo pogonjeno industrijskom revolucijom, demokratskim procesima i znanstvenom otkrićima.

Austrougarskom aneksijom u Bosni i Hercegovini dolazi do industrijske revolucije, otvaraju se civilne škole, grade se ceste i željeznica, osniva se državni Sabor kao demokratsko zakonodavno tijelo, održavaju se izbori, uvodi se ravnopravnost svih građana pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost. Vrši se popis stanovništva, uvode se zemljoposjedničke knjige (tzv. Gruntovi) koje su i danas temelj za određivanje vlasništva nad zemljom. Kršćani prestaju biti građani drugog reda kakvim su bili u Osmanskom carstvu. Svi veći gradovi u BiH, od Sarajeva do Banjaluke svoj današnji izgled duguju Austrougarskim arhitektima koji su planski gradili infrastrukturu koja je i dan danas kralježnica gradskih središta. Većina velikih kompanija u BiH na ovaj ili onaj način vuče podrijetlo iz perioda austrougarske vladavine.

Kraljevina Jugoslavija provodi svoju politiku posrbljivanja društva a nakon nje komunisti ukidaju svaku slobodu mišljenja, zatiru naprednu politički misao i  na silu provode politiku bratstva i jedinstva, a sve se to prelama najviše na području Bosne i Hercegovine koja sa svojim mješovitim stanovništvom i središnjim zemljopisnim položajem zauzima važno mjesto u strateškim planovima za dominaciju.

Više od 500 godina pod tuđom upravom stvorilo je osjećaj otuđenosti između stanovništva i vlasti, a taj se osjećaj naročito vidljiv kod Hrvata. Tuđinska vlast, bila ona Osmanska, Austrougarska, Srpska ili Jugo-komunistička, uvijek je bila i ostala – tuđinska. Na vlast i državu se gledalo kao na nužno zlo sa kojim ne treba surađivati, već ju izbjegavati i zaobilaziti. Dok su drugi narodi u BiH kroz stoljeća nalazili načina kako bi se uključili u politički sistem, Hrvati su uvijek ostajali s kraja i nekako isključeni iz društva, čekajući kada će doći konačno oslobođenje i formiranje društva u kojemu će oni prestati biti potlačena i ugnjetavana skupina.

Sadašnja Bosna i Hercegovina je neovisna država tri konstitutivna naroda. Mirovnim sporazumom u Daytonu zaustavljen je užasni rat i uspostavljen mir. Nikako nije planirano da ovaj sporazum ostane vječan i nepromjenjiv, što se na kraju ipak dogodilo.

Svako društvo prirodno evolvira i mijenja se, a dio tih promjena je i zakonodavstvo koje se korigira i osuvremenjuje. Jedan od najvažnijih razloga koji BiH zakonodavce sprječava da vrše dopune i izmjene Daytonskog sporazuma je protivljenje iz Republike Srpske. Tamošnji su političari u potpunosti odbijaju svaku primisao da se ovaj sporazum mijenja jer samo njegova nepromjenjivost njima garantira sve pogodnosti kojima su u Daytonu uglavnom nezasluženo darovani. Srbi su u Dayton otišli kao vojno i ekonomski poraženi gubitnici a od tamo se vratili kao apsolutni pobjednici koji su za etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid nagrađeni teritorijem kojeg su oružjem etnički potpuno očistili.

Uslijed ovoga, izmjene Daytonskog sporazuma su nasilno vršili stranci koji su jednostrano nametali svoja rješenja. Dayton je tako od svog potpisivanja na ovamo primijenjen preko 100 puta. Zanimljivo je i tragično da su skoro sve te izmjene išle na štetu položaja Hrvata. Hrvati su tako iz položaja vojnog pobjednika čije su briljantne vojne operacije bacile srpsku vojsku na koljena i prisilile na mirovne pregovore, dospjeli u poziciju da u svojoj domovini budu drugorazredni podstanari.

Glavno pitanje koje ostaje neriješeno je kako učiniti da se narodi u Bosni i Hercegovini osjećaju zadovoljnima, naročito kada sva tri naroda imaju potpuno različite predodžbe o tomu kako bi BiH u budućnosti trebala izgledati.

Već godinama je vrlo jasan loš položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Što vidite kao ključni problem i koja su rješenja?

Pitanje položaja Hrvata je ujedno i pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao države. Hrvati u BiH imaju puno veći značaj od njihovog prostog biološkog broja u sastavu stanovništva. Kao prvo, Hrvati predstavljaju regulatorni faktor koji balansira između vječno suprotstavljenih Bošnjaka i Srba koji su u stalnoj borbi za prevlast. Hrvati nemaju brojčanu snagu da bi sami stali na jednu stranu već se nalaze u presudnom položaju koji svojom ravnotežom preteže vagu na jednu ili drugu stranu. Druga uloga Hrvata je držanje smjera kojim se kreće bosanskohercegovačko društvo. Strateški gledano, ostala dva naroda svoje prirodne saveznike imaju u Rusiji odnosno Turskoj. Hrvati međutim, svoje saveznike mogu tražiti samo i isključivo u Europskoj zajednici i NATO savezu. Jedino Hrvati u sva tri naroda u BiH nemaju nikakve druge opcije nego slijediti put EU i NATO integracija. Zbog ovoga je politička uloga Hrvata u BiH nerazmjerno veća od njihovog postotka u broju stanovništva. Nije naodmet napomenuti i da su skoro svi Hrvati u BiH kao državljani i Republike Hrvatske već sada državljani i EU I NATO saveza. Figurativno govoreći, Hrvati kao treća noga tronoge stolice su neizostavni za njenu stabilnost. Stolica na dvije noge ne može stajati.

Ključni aktualni problem je politički položaj u koji su Hrvati dospjeli nakon nametnutih izmjena izbornog zakona 2000. godine. Ove izmjene je nametnuo američki diplomata i šef OESS-ove misije u BiH Robert Barry a one su omogućile da jedan narod drugome izabere predstavnike. Osim ovih izmjena, Dayton je promijenjen ukupno 108 puta i skoro svaki put na štetu Hrvata. Ove su izmjene imale katastrofalne posljedice na položaj Hrvata u BiH a dugoročno su zatrovale odnose između Hrvata i Bošnjaka čije je dotadašnje labavo savezništvo održavalo BiH u komadu.

Hrvati su se protiv ovih promjena pobunili, da bi za to bili žestoko kažnjeni i na dulji rok ušutkani. Međutim, ovaj problem se mora riješiti jer bez popravka položaja Hrvata u BiH nije moguće gledati dalje u budućnost.

Pored garantiranja prava izbora svojih predstavnika, drugi uvjet za trajan mir je i teritorijalni preustroj koji bi stvorio neku vrstu Hrvatske jedinice u BiH.

Da se možda ovo pitanje riješilo na pravi način još u Daytonu, Bosna i Hercegovina bi danas mogla biti prosperitetna zemlja zadovoljnih ljudi koji jedni pored drugih i jedni sa drugima žive u miru i suradnji.

Kakvo je Vaše iskustvo biti Generalni konzul BiH u Chicagu?

Iskustvo Generalnog konzula BiH u Chicagu je dvojako, odnosno različito je ono profesionalno od onog privatnog.

Naime, dok je profesionalno iskustvo ponekad obilježeno uspjesima i neuspjesima, teškoćama i problemima koji su sastavni dio svakog posla, privatno iskustvo rada i boravka u Chicagu je sasvim drukčije. Profesionalno, rad u konzulatu je jako odgovoran, a svaki konzularni službenik mora u svom svakodnevnom poslu iskazivati i svoju ljudsku stranu u radu sa našim državljanima. Generalni konzulat pokriva veliku teritoriju i potrebe za našim angažmanom su velike. Jako često smo angažirani u poslovima koji se izravno tiču ljudskih sudbina. U odnosu sa udrugama iseljenika iz BiH nikada u protekle 3 godine nismo imali nesporazuma ili konflikata.

Govoreći o privatnoj strani, boraveći u Chicagu moja obitelj i ja smo razumljivo ostvarili najbliže kontakte s hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Od prvog trenutka su nas ti ljudi prihvatili kao svoje, jednako kao i mi njih, a taj odnos traje i danas. Mogu slobodno reći da se cijelo ovo vrijeme u Chicagu osjećamo kao da smo došli u posjetu rodbini koju nikada prije nismo vidjeli. Stekli smo puno dragih prijatelja s kojima želimo njegovati prijateljstvo i ugostiti ih u svom rodnom Jajcu onako kako su oni nas dočekivali u svojim domovima ovdje. Iz Chicaga se vraćamo obogaćeni za brojna iskustva naročito vezana uz vrijednosti obiteljskog života, napornog i poštenog truda i rada, poniznosti i skromnosti bez obzira na veličinu imetka. Hrvatsko iseljeništvo je uspjelo napraviti najbolju moguću kombinaciju urođene snalažljivosti i sposobnosti prilagođavanja s jedne strane i poštenja i marljivosti s druge strane. Čini se kao da su uspjeli postići savršenstvo. Jako bih volio kada bi se u ovo mogli uvjeriti i svi naši ljudi u domovini, točnije da se uz naporan i pošten rad može postići blagostanje i da je to najbolji recept za uspjeh. Kada bi se ova iskustva prenijela našim ljudima u domovini, vjerujem da bi se puno više njih odlučilo ostati na svojoj zemlji i svom rodnom kraju, umjesto da lutaju svijetom u nadi u brzo bogaćenje, sreću i boljitak.

Što je Vaša slijedeća životna postaja? Vi ste obiteljski čovjek! Kako se djeca prilagođavaju stalnim seljenjima i novim sredinama?

Već se skoro 9 godina neprekidno nalazimo daleko od svog doma i skoro cijelo to vrijeme smo proveli u Americi. Čini se da je vrijeme da se vratimo u svoj rodni kraj. Vrijeme prolazi i sa nama i bez nas. Puno toga se dogodilo posljednjih godina i lako se može osjetiti kako smo se distancirali od prijatelja, rodbine i naše sredine uopće. To je normalno i ne treba se tomu čuditi. Povratak će nam biti neobičan i zanimljiv ali se radujem starim prijateljima koje nismo vidjeli godinama. Zasigurno će naš povratak u Bosnu i Hercegovinu biti najveći izazov djeci. One su doslovno odrasle u Americi i navikle su se na ovu sredinu, ove škole i sustav vrijednosti i ponašanja. Kao i uvijek do sada, tu smo mi, njihovi roditelji, da im pomognemo i da ih uputimo u život. Neće biti lako, ali svaka promjena je ispočetka teška.

Svakako da je promjena životnih sredina jedan od izazova koji dolaze uz rad u diplomatskoj službi. Sve što proživimo, i dobro i loše nas obogaćuje, daje nam nova iskustva i oblikuje nas.

Civilizacija kao da je zbunjena u svojim vrijednostima. Kako vidite ulogu duhovnosti u osobnom i obiteljskom životu?

Već duže vremena se može osjetiti određena moralna kriza naročito u kršćanskom dijelu svijeta, u Europi i Americi. Otuđenost ljudi od temeljnih moralnih vrijednosti koje su oblikovale kršćansku civilizaciju postaje sve veća. Kroz duga stoljeća je zapadno društvo počivalo na općim kršćanskim vrijednostima koje su utkane u samu srž društva. Odredbe iz Svetog pisma su postale temeljne odredbe svakodnevnog civilnog života, korištene kao odrednice prilikom određivanja zakona, razdvajanja dobrog od zla, pozitivnog od negativnog. Živeći u takvom društvu, ljudi kao da su počeli smatrati da je vjera obavila svoju ulogu u moralnom oblikovanju društva i da društva kršćanske civilizacije slijedom stvari prelaze u post-kršćansku fazu, kada crkva i vjera jednostavno više nisu potrebne. Tomu je dodatno pomoglo i blagostanje i obilje u kojemu danas žive Europa, Amerika i veliki dio kršćanskog svijeta. Ljudi kao da su zaboravili da se ne treba u dobroti uzvisiti, pa su se počeli ponašati u skladu sa izrekom kako „sila Boga ne moli“.

Ovo svojevrsno gubljenje moralnog kompasa je idealna prilika za sve one koji maštaju postati mjerilo vrijednosti, suditi između dobrog i lošeg i na kraju ljudima zamijeniti Boga. Obični ljudi, zadivljeni svojim blagostanjem, živeći u organiziranom svijetu u kojemu im sustav sve servira na pladnju puštaju da ih sustav oblikuje i usmjerava. Mediji su postali mjerilo za dobro i loše, a vlasnici medija udruženo plasiraju propagandu koja usmjerava naše živote, određuje kao se ponašati i kako razmišljati. Obični ljudi i ne primjećuju da su postali objektom opće manipulacije sredstava javne komunikacije. Ljudi jednostavno previde činjenice da je sve što je objavljeno pisano ljudskom rukom sa nekom namjerom. Nama koji dolazimo iz nekadašnjeg totalitarnog socijalističkog sustava nije teško prepoznati trenutni sustav dominacije manjine nad većinom. Razlika je što sadašnji sustav umjesto slanja u zatvor koristi instrument javne osude koji „neposlušne“ obilježava i na njih stavlja anatemu zločinca.

Sve ovo je puno lakše uz jedan preduvjet, a to je da ljudi prestanu ići u crkvu. To se dogodilo postupno, sve bržim ritom života koji dovodi do toga da ljudi nemaju vremena nizašto pa tako niti za crkvu, vjeru, sebe i  Boga. Odlaskom u crkvu a pogotovo svakodnevnom molitvom vraćamo se na izvor, na vrelo istinskih moralnih vrijednosti, Božjih uputa o tomu kako voditi svoj život, odgajati djecu, voljeti jedni druge i možda ono najvažnije: kako prepoznati zlo kada ga vidimo. Tek povratkom na to vrelo dobivamo svoj orijentir, moralni kompas na uzburkanom moru života koji nam pokazuje kako upraviti svoj brod. Čovjek mora naći vremena zastati, promisliti o sebi kuda ide i otkud dolazi. Naročito se mora naći vremena u miru promisliti o trenutnom položaju, gdje se nalazi i u kakvom trenutku živi.

Interview za Hrvatski franjevački vjesnik Chicago

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Stevo Culej saborski zastupnik: ‘Dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju nezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sakcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj, onaj koji je ubio dr. Šretera   živi negdje slobodan i priznat od svoje zajednice. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Razgovarao: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Gospodine Culej, bili ste branitelj. Ovih dana prsijećamo se VRO Oluje. Čega se najviše Vi prisjećate iz tih slavnih dana?

– Najviše se iz tih dana prisjećam mojih poginulih suboraca kao što je bio Trpimir Bakarić, kojega sam našao na obroncima svetoga Roka, gdje je ležao prostrijeljen kroz trbušnu šupljinu. Pokrio sam ga šatorskim krilom. Mogu se prisjetiti i drugih suboraca koji su bili na istome mjestu, pored mrtvoga tijela Trpimira Bakarića, koji su se pripremali da uđu u Dračevac da oslobode Hrvatsku kroz svoju zadanu zadaću kako bi oslobodili djelić Hrvatske.

Postoje i oni ljudi protiv kojih smo se borili u Domovinskom ratu. Oni pokušavaju nešto “dokazati”. Pokušavaju nam nešto reći. Međutim, svi njihovi punjci pucaju u prazno zato što mi istinu uistinu znamo.

– Oni pucaju u prazno kao i uvijek. Nekada su pucali u puno. Jer su pucali u pune hrvatske duše, puna hrvatska srca  i ubijali hrvatski narod. Ali, njihova nastojanja da to drugačije prikažu jednostavno padaju u vodu.

Cijelo vrijeme u ovih 24 godine čujemo od predstavnika srpskoga  naroda da nisu ni zašto krivi. Vi gotovo na svim sjednicama Hrvatskoga sabora kad se zato ukaže potreba govorite o ubojstvu dr. Šretera.

– Gospodin dr. Šreter je ubijen u logoru Bučje. U logoru Bučju su bili zapovjednici Jovo Vezmar, Veljko Džakula i Branko Pavić. To su tri čovjeka koji su bili gospodari života  i smrti. A sa njima je bio na sastanku i gospodin, nazovimo ga gospodin, Milorad Pupovac za vrijeme nestanka gospodina Šretera. Kad se odlučivalo o ubojstvu Pupovac je bio na sastanku s egzekutorima. On je bio na sastanku u Čikotskoj Rijeci toga dana. Ja sam ga prijavio za njegovo sudjelovanje u mogućem ubojstvu.

Koja su Vaša saznanja oko ubojstva dr. Šretera?

– Vezmar i Pavić i drugi negativci znaju da je Ivan tamo bio utamničen i tamo su mu polomljene ruke. Međutim, u knjizi Slavka Degoricije se pojavljuje i  gospodin Pupovac koji je rekao da će riješiti njegovu sudbinu i otišao je tamo da ga oslobodi. Međutim, on nije oslobodio Šretera nego dvojicu srpskih časnika, koji su oslobođeni, a gospodin Šreter je bio ubijen.

Svojim svjedočanstvom i saznanjima ćete sigurno pomoći hrvatskim službenim istražiteljima i institucijama da se konačno rasvijetli ubojstvo dr. Šretera. Nalazimo se u vremenu sjećanja na događaje prije 24 godine. Gospodine Culej, postoji li razlika u životima Hrvata u vremenu kada smo ratovali i danas? U čemu se ona, ako postoji, ogleda?

Culej prijavio Pupovca zbog ‘prikrivanja ubojstva dr. Ivana Šretera’

– Hrvatska povijest, sadašnjost i budućnost ovise o djelovanju njezinih sinova. Hrvatska ima svoje sinove koji će se uvijek boriti, koji će se uvijek izboriti za svjetlo, pravdu,sigurnost hrvatskog čovjeka, ali je nemoguće to postići u koliko ne budemo sankcionirali Milorada Pupovca, Branka Pavića i sve one koji su počinili zločin nad dr. Šreterom, jer gledajte jednu stvar. Ja se pitam:  da li je moguće da u slobodnoj Hrvatskoj onaj koji je ubio dr. Šretera  negdje živi slobodan i priznat od svoje zajednice u nekom društvu. To je nemoguće. I to je parodija stvarnosti.

Evo, Vi danas živite u svojoj Jarmini. Naučili ste zajedno s hrvatskim narodom raditi i živjeti od svog rada, poštenja s vjerom u Boga. Fajferice u Slavoniji i ove godine su jako plodne?

– Ja upravo sjedim na svom salašu, gdje njegujem, vrjednujem i unaprjeđujem jedno pleme fajferica, ali moram priznati da je u hrvatskom društvu jako teško pomaknuti se i centimetar naprijed. Kada gledam da svaki natječaj u hrvatskom društvu, koji prolazi uz poticaj europske zajednice, gdje su oni koji su navodno bili okupirani u periodu prošloga rata, a to su isti oni koji su sami sebe okupirali, uživaju plodove rada ovog društva, teško ćemo mi naprijed. U tome je stvar. Ja se trudim  da pomaknem taj kotačić unaprijed, ali to je jako teško.

Postoji  li u hrvatskom društvu taj temelj, koji će jasno,  reći “ne” nepravdi i nepoštenju ili će to i dalje biti izraženo kroz onu narodnu “Ima li mene tu”?

– Zastupnici Hrvatskog sabora, koji trenutno kupi poene negativnosti i pomažu gubljenje  povjerenja u hrvatski državni Sabor, institucije i ministre,  ja mogu reći da u hrvatskom saboru još uvijek postoje zastupnici koji  potječu iz hrvatskoga naroda, koji zastupaju interese hrvatskoga naroda i koji nikada neće  izdati povjerenje i interese svojega naroda. Uistinu, ima još zastupnika koji će se zdušno boriti samo za dobrobit hrvatskog naroda. Dakle, povjerenje u hrvatske zastupnike ne može nestati, zbog par onih koji su zalutali tamo.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari