Pratite nas

Intervju

Kolinda Grabar Kitarović: Želim pokazati da sam predsjednica svih hrvatskih državljana

Objavljeno

na

Uopće se ne čini da je hrvatska predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović “smanjila tempo”, kao što su joj bili naložili liječnici, nakon što su joj dijagnosticirali herniju diska u vratnoj, ali i u donjem dijelu kralježnice. I sama to donekle priznaje jer u ovom razgovoru za Večernji list kaže kako tempo neće usporavati “te ću do kraja mandata nastaviti s aktivnostima kao i do sada”. I još kaže kako je “disciplinirana pacijentica”.

Naša je predsjednica, jednostavno intenzivna i takvog je karaktera da to pokazuje i u fizikalnoj terapiji kojoj je sada podvrgnuta – na nju, naime odlazi dva puta dnevno. No, kada bi predsjednica i željela poslušati u svemu liječničke savjete, to sada baš i ne bi moglo do kraja funkcionirati.

Kriza oko objave za Hrvatsku nelegalne arbitraže oko razgraničenja sa Slovenijom, međunarodni summit o sigurnosti u Dubrovniku, priprema za summit u Varšavi i tamošnji službeni susret s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom sve su to krupni politički događaji u kojima Grabar-Kitarović očito neće “usporavati”. Naprotiv.

Kako komentirate rezultate arbitraže sa Slovenijom? 

Najvažnije da ne dođe ni do jednog unilateralnog akta ili pokušaja implementacije arbitraže slovenske strane te da se i dalje poštuju svi sporazumi i aranžmani koje su potpisali Hrvatska i Slovenije i koji su na snazi. Tu prije svega mislim na malogranični promet, ribarenje, brodski promet itd. Hrvatsko je stajalište vrlo jasno, a potvrđeno je jednoglasnom odlukom Sabora Republike Hrvatske.

U arbitražni postupak ušli smo u dobroj vjeri, a tu je dobru vjeru uništilo razotkriveno djelovanje arbitra kojega je imenovala slovenska strana i njihove ovlaštene predstavnice, ali što je najvažnije, i predsjednika Suda. Njihovo postupanje u potpunoj je suprotnosti sa samim načelima arbitraže. Slovenija je izravno uključena i odgovorna za navedeno protupravno djelovanje, što će sigurno ostati u analima, na žalost onima negativnim, prakse međunarodne arbitraže. Na rješavanje ovog pitanja u bilateralnim odnosima i međusobnim dogovorom uvijek smo bili spremni, zato smo i predlagali izlazak pred Međunarodni sud u Haagu ili pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu.

Dijalog sa Slovenijom mora se nastaviti. Ovo je bilateralno pitanje, a Hrvatska je suverena država. Zajedno s Vladom RH i Ministarstvom vanjskih i europskih poslova te svim političkim čimbenicima pozicije i opozicije i nadalje ćemo sve naše prijatelje u svijetu detaljno informirati o svim razlozima zbog kojih je proces nepopravljivo kompromitiran. Za to imamo i snage i kapaciteta. Sretna je okolnost što, osim rijetkih ekshibicionista, građani s obje strane granice žive u međusobnom poštovanju, suradnji i dobrosusjedskim odnosima, a željela bih da to tako i ostane.

Što vas je motiviralo da predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću pošaljete dopis o problemima ovršenih, odnosno blokiranih građana? Jeste li bili zgroženi obujmom problema, jeste li htjeli potaknuti Vladu na činjenje i akciju ili ste sada već na polovici mandata, zapravo odlučili da ćete se kandidirati za drugi predsjednički mandat?

Da, točno je. Šokirana sam obujmom problema blokiranih i ovršenih građana te neodgovarajućih zakona, a pogotovo podatkom da se od 40 milijardi kuna dugova blokiranih, osam milijardi odnosi na njihove izvorne dugove, a čak 32 milijarde iznose kamate i troškovi ovrha. Moj je stav da je sadašnji ovršni zakon nepravedan i da ga treba mijenjati novim zakonodavnim okvirom koji će uzeti u obzir ove činjenice te rezultirati razduživanjem građana.

Kao što sam naglasila i u kampanji za predsjedničke izbore i u inauguracijskom govoru, želim biti glas svih građana Republike Hrvatske, posebice onih najugroženijih, a to blokirani građani koji žive na rubu egzistencije zasigurno jesu. Smatram pozitivnim i ohrabrujućim to što su na tom okruglom stolu sjedila i dva predstavnika Vlade. To daje nadu i vjeru da će se ovaj teški problem rješavati. Ovo je bilo prvi put da su svi dionici – od blokiranih, banaka, pravnika, revizora te predstavnika Vlade – zajedno sjeli za stol. Uvijek ću otvarati teška i zahtjevna pitanja te inzistiranjem na zajedništvu pokušati potaknuti njihovo rješavanje. Što se odluke o kandidaturi tiče, o njoj ću na vrijeme obavijestiti javnost.

Nakon godinu i pol dana velike političke nestabilnosti u Hrvatskoj, u kojoj su se uz iznimne teškoće odvijali ciklusi i pokušaji formiranja vlada, čini li vam se da smo sada ipak uplovili u malo mirnije vode? Kako ste vi doživjeli zadnje “rekonfiguriranje” Vlade i jeste li vi tu vidjeli elemente političke trgovine, odnosno čak i prostitucije, ili se dogodilo ono, Hrvatskoj prijeko potrebno političko stabiliziranje? 

Sve što se u Saboru dogovori dio je demokracije. Sve što se događalo oko izbora i poslijeizbornih konzultacija i koalicija, pa uključujući pad Vlade, dio je političkog i demokratskog sazrijevanja. Pokazali smo da i u tim trenucima možemo očuvati stabilnost države, a to je najvažnije.

Glavni problem i ono što frustrira jest što smo izgubili puno vremena za provođenje reformi i rješavanje gorućih društvenih problema. Razdoblje političke nestabilnosti vrijeme je i nedonošenja odluka i nečinjenja, što kratkoročno rezultira povećanjem prihoda, no dugoročno padom investicija i usporavanjem razvoja.

Prvi put nakon dugo vremena sve tri glavne poluge vlasti drži jedna politička opcija; vi ste bili kandidat HDZ-a, premijer je iz HDZ-a, kao i predsjednik Hrvatskog sabora. U ovom političkom trenutku je li to plus ili minus za Hrvatsku? 

Pa ako hoćete, ne samo da potječemo iz iste stranke nego i iz istog ministarstva. No, svatko od nas ima svoju ustavnu odgovornost i svatko od nas ima svoj izborni legitimitet, a time i svoju obvezu prema građanima. Ja osobno, obnašanjem predsjedničke dužnosti, želim pokazati da sam predsjednica svih hrvatskih državljana.

Zbog toga se od početka mandata zalažem za zajedništvo u rješavanju ključnih strateških nacionalnih pitanja kao što su: demografska obnova, gospodarski razvoj, reforma obrazovanja, decentralizacija, rješavanje problema blokiranih, vanjska i sigurnosna politika.

Osim što se vlast teško stabilizira, primjetno je u posljednje vrijeme da mnogo nestabilnosti ima i u redovima hrvatske oporbe. Je li i vaš dojam da je lijevo političko krilo jako oslabjelo, što nije dobro ni za ukupnu političku stabilnost u zemlji? 

Već je to rečeno, no ponovit ću da Hrvatska, kako bi uzletjela i sigurno letjela, treba imati oba krila. Oba krila moraju mahati u istom smjeru kada su posrijedi nacionalni ciljevi i interesi. A u odnose na političkoj sceni ne želim se miješati.

Kako gledate uopće na taj termin stabilnost države s obzirom na to da ima mnogo kritičara koji ismijavaju tezu o važnosti stabilnosti i podupiru ambicije koje izlaz vide u stalnim, pa makar i kaotičnim promjenama? 

Samo stabilna država može jamčiti investicije i dugoročni razvoj, sve ostalo je politički ekshibicionizam i jeftini populizam.

Od početka svojeg mandata puno ste se trudili u vanjskopolitičkom pozicioniranju Hrvatske, u tom često niste nailazili na razumijevanje, ni politike ni nekih medija. Je li u ove dvije i pol godine vanjskopolitička pozicija Hrvatske ojačala? 

U ove dvije i pol godine nastojala sam, kroz sve svoje aktivnosti, repozicionirati Hrvatsku. Na Hrvatsku se danas gleda kao na srednjoeuropsku i sredozemnu državu, koja je među inicijatorima povezivanja država na prostoru između triju mora, a ta inicijative danas uživa zanimanje niza država, onih Zaljeva, Kine ili SAD-a, što potvrđuje i dolazak predsjednika Trumpa na skorašnji sastanak na vrhu u Varšavi. Razvijamo suradnju s državama na prostoru Sredozemlja i Višegradskom skupinom.

Uz jačanje suradnje i gospodarskih aktivnosti s državama Zaljeva i Središnje Azije, planiram i jačanje naše suradnje i s državama u Južnoj Americi, Africi i Aziji, koje za nas predstavljaju nekonvencionalna tržišta, a istodobno pružaju velike potencijale. I u odnosu na susjedne države vodimo puno asertivniju politiku. Sa svima surađujemo i imamo dobre osnove za napredak u odnosima sa svim državama, no prije svega štiteći nacionalne interese.

Jedan od ključnih nacionalnih interesa jest očuvanje opstojnosti i konstitutivnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a na tome intenzivno radim. Potpisivanjem Subotičke deklaracije započeli smo razgovore o rješavanju otvorenih pitanja sa Srbijom, a vjerujem kako će se u novoj konstelaciji ti razgovori intenzivirati. Nadalje, snažno smo poduprli ulazak Crne Gore u NATO, relaksirali odnose s Mađarskom, a želja nam je riješiti i otvorena pitanja sa Slovenijom. Kazala sam kako je svaka država onoliko velika koliko su velike njezine ambicije. Mi svoje, složit ćete se, napokon jasno pokazujemo.

Ministar obrane Damir Krstičević jako je ambiciozno pristupio poslu jačanja hrvatske vojske. Je li on preambiciozan ili baš takav ministar obrane kakvog trebamo? Dijelite li mišljenje oko nabavke borbene eskadrile jer bez vaše potpore on to neće uspjeti? 

Otpočetka upozoravam na nove globalne sigurnosne izazove i na nužnost modernizacije naših Oružanih snaga. U sklopu toga, u potpunosti podržavam važnost očuvanja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a time i nabavu nove borbene eskadrile. Ministar Krstičević u tome ima moju punu potporu i naša suradnja je odlična.

Cijeli intervju pročitajte u Večernjem listu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Objavljeno

na

Objavio

EKSKLUZIVNO – Prof. dr. sc. Pavo Barišić, dekan Fakulteta hrvatskih studija, nakon što je Visoki trgovački sud u Zagrebu odbio žalbu ministrice Divjak protiv upisa Fakulteta u Sudski registar

Fakultet hrvatskih studija ponosno nastavlja svoju misiju

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ/Kamenjar.com

Gospodine dekane, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio je kako je žalba ministrice Blaženke Divjak protiv upisa Fakulteta hrvatskih studija u sudski registar neosnovana. Time je Rješenje o upisu javne ustanove Fakulteta postalo pravomoćno, a pravna osobnost Fakulteta neprijeporna.

Mi smo s velikim odobravanjem i olakšanjem dočekali konačnu potvrdu Visokoga trgovačkog suda. Sudsko Rješenje stavilo je točku na „i“ u, nadam se, posljednjem postupku osporavanja. To nije jedini napadaj kojim se pokušavalo Fakultet hrvatskih studija osporiti ili zaustaviti, nego je samo jedan u nizu sličnih pokušaja.

Ovim pravorijekom zapravo je otklonjen zadnji prigovor. Fakultet, njegovi studenti, njegovi zaposlenici i svi koji pozitivno podupiru njegovu djelatnost time su doživjeli svojevrsnu zadovoljštinu, a sve nas koji se pouzdajemo u pravnu državu to doista ispunjava radošću. Fakultet napokon može neometano nastaviti svoje djelovanje. Djelatnost Fakulteta na području visoke naobrazbe i znanosti toliko je dragocjena da zaslužuje potporu, a ne zaprjeke. Začudno je što neosnovani žalbeni prigovori dolaze od onih instancija koje su dužne podupirati djelatnosti Fakulteta.

U pitanju je proučavanje i nastava u području koje se odnosi na kulturološki profil i identitet Republike Hrvatske, hrvatskoga naroda, kako u domovini tako i iseljene Hrvatske. Zanimljivo je primijetiti kako su naši ljudi, osobito u iseljeništvu, izrazili čvrstu potporu i javno reagirali na očitu nepravdu. Mislim ipak da svi skupa imamo razloga optimistično gledati prema naprijed. Nadam se da će Fakultet uz najširu potporu još više unaprijediti svoju djelatnost.

Fakultet hrvatskih studija razvija se i postoji gotovo koliko i hrvatska država. On je odraz njezinih težnji i potreba. Usmjeren je na dobrobit hrvatskoga stanovništva, hrvatskoga naroda i hrvatskoga iseljeništva. Stoga je potpuno nepojmljivo i nečuveno da se tijela državne vlasti prema njemu ponašaju neprijateljski, kao što smo imali prigodu svjedočiti. Umjesto da Fakultetu pružaju potporu, da podupiru njegove programe i djelovanje, da izvlače korist od onoga zašto ovakva identitetska ustanova postoji, neki ga zapravo opstruiraju. Stoga, treba ustvrditi kako je to bilo nevjerojatno, besprimjerno ponašanje i nadati se da je to prošlost.

Želimo staviti točku na ono što je bilo te krenuti naprijed, prihvatiti se posla visokoga obrazovanja i znanosti. Neka se ono što je bilo više ne ponovi. Fakultet mogu napadati oni koji su protiv onoga zašto on postoji, ali ne i oni zbog kojih postoji. Današnja izjava ministrice Divjak da se sad može osnivati bilo koji fakultet bez ikakve kontrole države pokazuje kako ona isključivo sebe poistovjećuje s državom. Pa zar državu ne čine i tijela sveučilišta, i sudbena vlast koja je provjeravala valjanost prijave o upisu u registar ustanova, i Sabor koji određuje proračun sveučilištima i Vlada? Čini se da ministrici nije mjerodavan zakon prema kojemu je postupao Visoki trgovački sud nego je samo ona mjerilo zakonitosti. Za pravnu državu nije dobro kada se čelnik resora izvršne vlasti želi staviti iznad zakona i samovoljno arbitrirati.

Vidljivo je kako je nanesena šteta Fakultetu i studentima. Pisalo se svašta. Unošena je pomutnja. Može li se na ovakav način ponašati ministrica znanosti i obrazovanja jedne ozbiljne države?

Zanimljivo je u povodu ovoga vašega pitanja baciti pogled kako sam kao ministar znanosti i obrazovanja 2017. godine, upravo prema ustanovi Hrvatskih studija, na kojoj tada nisam bio ni zaposlen niti imao nekakav neposredan utjecaj, podupirao autonomiju Sveučilišta. A tadašnja zaposlenica Sveučilišta, profesorica Blaženka Divjak, sadašnja ministrica, u svojemu intervjuu u Jutarnjem listu, 28. ožujka 2017. godine dovodila je u pitanje pravo sveučilišnih tijela na autonomno ustrojavanje.

Smatram kako je doista nerazumljivo, ako se čelnici izvršne vlasti tako odnose prema sveučilišnoj ustanovi. Zbog bezrazložnih osporavanja Fakulteta tijekom siječnja nešto je niži interes maturanata za studiranje na Fakultetu hrvatskih studija nego lani. Tako je određena šteta nesumnjivo počinjena. No ipak se nadamo kako ćemo ovim konačnim otklanjanjem prigovora i potvrdom zakonitosti osnivanja ustanove uspjeti, ne samo vratiti zanimanje, nego da ćemo još više dobiti poticaja u daljnjem razvoju naše ustanove.

Bili su izrazito izraženi i „niski udarci“ od strane nositelja određenih dužnosti u Nezavisnom sindikatu znanosti i obrazovanja: Vilima Ribića, Igora Radeka, Vesnice Garašić i Ane Petošić. Ministrica očito nije bila usamljena? Je li u pitanju možda još nešto? Koja je bila uloga ministrice Divjak u nedavnim sindikalnim prosvjedima? U posljednje vrijeme čujemo i neke priče oko javnih nabava.

Ne bih previše ulazio u pozadinsku analizu. Međutim, činjenica je da se na razini osporavanja i opstrukcije Fakulteta dogodila neobična sprega čelnika Nezavisnoga sindikata znanosti i visokoga obrazovanja i resorne ministrice. Posrijedi je nešto što je, na prvi pogled, nerazumljivo. U pravilu se sindikat bavi zaštitom radnika i zaposlenika, a u ovom je slučaju na suprotnoj strani. Sindikat se nije založio za ugrožena prava zaposlenika. Oni su se mogli naći na ulici. Zaprepastilo me kada sam pročitao izjavu čelnika toga Sindikata Vilima Ribića koji je zatražio da država prestane financirati Fakultet hrvatskih studija. Neshvatljivo, ali to je činjenica. Očito ima razloga koje možemo promatrati kroz povijest odnosa. Taj je Sindikat pokrenuo i organizirao nezakoniti štrajk na Hrvatskim studijima i borio se protiv zapošljavanja na toj instituciji. To je suprotno od onoga što je sindikalni poziv. Na kraju je doživio nešto što se rijetko događa, Sindikat je osuđen da plati naknadu štete koju je nanio Hrvatskim studijima. No, smatram da se unatoč takvim spregama Fakultet hrvatskih studija potvrdio te da će moći razviti svoju djelatnost i promicati identitetska pitanja oblikujući svoj zamišljeni kulturološki profil.

Poznato je da je Fakultet hrvatskih studija i dok je bio u drugim organizacijskim oblicima imao posebnu zadaću održanja i razvijanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Nije li ovo bio samo još jedan neuspjeli pokušaj onih koji ideološki ne žele da Fakultet nastavi ispunjavati svoju zadaću ili je to samo orkestrirana i umrežena skupina ljudi koji gledaju svoje osobne interese ili možda čak oboje?

Moguće je to povezati. Ali u svakom slučaju riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju. Nadamo se da će nakon svega na kraju ipak izvući zaključak kako bi bilo uputno posvetiti se vlastitom poslu i nadležnosti, a ne neosnovano osporavati i progoniti ustanovu koju bi zapravo trebalo podupirati. U prvom dijelu pitanja naznačili ste koliko je vrijedna i dragocjena djelatnost kojom se bavi Fakultet. Zbog nje je osnovan, na njoj ima puno posla za mnoge. Tu vrijednu djelatnost treba unaprjeđivati kako u Republici Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Na katedrama, prije svega slavističkim i kroatističkim, koje u nekim dijelovima svijeta nailaze na poteškoće i zbog ušteda ili drugih razloga smanjuju djelatnost. Negdje se čak zatvaraju. Zato ih je dužna podupirati u prvom redu matična zemlja. I mi smo kao sveučilišna ustanova posvećeni toj zadaći. Željeli bismo na tome raditi i očekujemo pomoć svih, a prije svega državnih institucija u ostvarivanju tih vrijednih zadaća.

Cijelo vrijeme odgovarate na pitanja s određenom dozom optimizma. Da je taj optimizam opravdan govore i činjenice da je Fakultet hrvatskih studija prije nekoliko dana posjetio predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH, ugledni pravnik iz Kanade Ivan T. Grbešić. Nakon posjeta on je na svom Facebook-profilu napisao kako Hrvati izvan RH sa zanimanjem prate događanja vezana za ovu ustanovu te kako, prije svega gledaju i imaju poseban interes i pokazuju ga za studij hrvatskoga iseljeništva te doktorski studij povijesti. Mi vidimo da su Hrvati iz dijaspore pokazali i potporu Fakultetu. Nedavno iz Australije, pa iz SAD-a, sada iz Kanade. Tijekom posljednjih dana vidi se zainteresiranost ljudi. Nije li to ono najvažnije i nije li to ono što ovom fakultetu daje opravdanost postojanja?

To je ono što nas obvezuje. Doista sam bio dirnut pažnjom kojom Hrvati u izvandomovinstvu prate rad i brinu za sudbinu naše ustanove. Ponajprije valja istaknuti pozitivne odjeke i izraze potpore uglednih predstavnika hrvatske iseljeničke zajednice na raznim kontinentima. Spomenuo bih posebice pisma upućena predsjedniku Vlade Republike Hrvatske mr. sc. Andreju Plenkoviću prof. dr. sc. Ante Čuvala, bivšega predsjednika Udruge za hrvatske studije u Americi, te gospodina Stjepana Asića, predsjednika Hrvatsko-australskoga kongresa.

Naposljetku je gospodin Ivan T. Grbešić u svojstvu predsjednika Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske i osobno došao u posjet Fakultetu. Nismo se prije poznavali nego mi se izravno javio kao dekanu. Pisao je da dolazi u Hrvatsku te da posebice želi posjetiti Fakultet hrvatskih studija, upoznati se sa stanjem i izraziti potporu. Potvrdio je koliko važnu misiju ima naša ustanova za Hrvate u iseljeništvu. Osobitost je te misije ne samo u poučavanju studenata, nego joj pripada znatna uloga u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske.

Gospodin Grbešić impresionirao je moje suradnike i mene svojim otvorenim nastupom i svojim zalaganjem koje pokazuje na raznim stranama svijeta, putujući od Kanade i Sjeverne Amerike do Europe, Južne Amerike i Australije, u osobnom poslanju njegovanja i čuvanja hrvatskoga identiteta i promicanja kulturnih vrijednosti. Radi se o čovjeku koji je rođen u Kanadi. Premda je rođeni Kanađanin, koji se obrazovao u engleskom govornom području, nije zanemario materinji jezik nego govori biranim i njegovanim hrvatskim jezikom. Uzoran je primjer kako se prema vlastitom identitetu može pozitivno odnositi i u posve udaljenoj zemlji. To nam svima skupa daje snage da stvari promatramo u pozitivnom svjetlu. Nastojeći unaprijediti naš Fakultet, dajemo zacijelo vlastiti prinos očuvanju i promicanju hrvatskoga identiteta, hrvatskoga jezika, duhovnoga stvaralaštva, kulturnih dobara u širem europskom i svjetskom obzoru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Nino Raspudić o Vojku Obersnelu i EPK: Oni slave titoizam

Objavljeno

na

Objavio

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je problematično

Nino Raspudić kao društveno-politički komentator svojim javnim nastupima nedvojbeno privlači pozornost. Prepoznatljivim je stilom, odnosno kombinacijom britkih stavova, erudicije i humora, vrlo zanimljiv sugovornik, piše Novi List, za koji je dao veliki intervju. U razgovoru dotakli su se mnogih aktualnih tema, od umjetnosti do politike, novoizabranog predsjednika, trenutnog prevladavajućeg stanja duha te njegovog viđenja otvaranja Europske prijestolnice kulture, kao i mišljenje o »Operi industriale«. Donosimo najzanimljivije dijelove razgovora:

Projekt Rijeka 2020. i službeno je krenuo. Kako biste ga komentirali u općim crtama?

– Prvo bih razmotrio samu titulu Europske prijestolnice kulture, što se kod nas vrlo malo problematiziralo. Opće je poznato da je EPK krenula 1985. godine kad je tadašnja grčka ministrica kulture, glumica Melina Mercouri, došla na ideju da svake godine jedan grad bude Europski grad kulture. To su u početku bili veći gradovi, poput Liverpoola. Kasnije je malo promijenjen taj naslov u Europska prijestolnica kulture i krenulo se prema manjim gradovima. Prijestolnice su se i množile, svake godine su obično bila dva grada, nekada i tri.

Na primjer, iduće godine su to Novi Sad, Temišvar i grčka Eleusina. Prva stvar koja je po meni problematična, a za koju nisam vidio da itko od naših »alternativaca« propituje, je to novo europsko poimanje kulture kao sluškinje turizma. ​Mislim da kultura posredno može pridonijeti gospodarstvu pa i turizmu, ali da se eminentno ne smije promatrati na takav način, jer je kultura nešto puno više i važnije.

Također, govori se o ideologizaciji EPK u Rijeci, ali u biti sama ta ideja je već ideološka jer se u startu reklo da je cilj Europskog grada kulture, kako se zvao u početku, promicanje europskih integracija. Netko može smatrati da je to dobro, ali ta vrijednost nipošto nije neupitna, primjerice, vidjeli smo nedavno da se većina građana Velike Britanije ne bi složila s time.

Druga zanimljiva stvar je vrlo centralizirana odluka o EPK. Kada zemlja dobije tu čast, grad ne bira neko nacionalno tijelo za kulturu, za koje je pretpostaviti da bolje poznaje lokalnu situaciju i strateške interese, kapacitete i potrebe svojih gradova, nego odluku donosi europsko tijelo u kojem europski stručnjaci imaju većinu te donose odluku.

Nadalje, u startu gradovi dobiju milijun, milijun i pol eura, no dobar dio toga se potroši na pripremne radionice i savjetovanja. Tako je iscurilo u javnost da su EU stručnjaci imali dnevnice od pet stotina eura. Na koncu taj budžet u Rijeci je nešto preko 30 milijuna eura. Zanimljivo je, dakle, da se s »europske« strane uloži manji dio, no oni donose odluku gdje ćete vi sami uložiti deset puta više, tj. što je najviše u skladu s njihovim smjernicama.

Problematična je struktura financiranja u Rijeci jer su osamdeset posto sredstava javna sredstva. Preko deset milijuna uložio je Grad Rijeka, deset milijuna eura država, tri milijuna eura dala je Primorsko-goranska županija, a vrlo malo, samo tri milijuna eura, došlo je iz EU i europskih fondova, te ostalo od sponzora. Ako je osamdeset posto javnih sredstava, postavlja se pitanje jesmo li to mogli sami uložiti u kulturu, bez te pomalo kičaste titule Europske prijestolnice kulture. Ovo su neka preliminarna pitanja, koja ne vidim da je netko drugi potaknuo.

Kako vidite samo otvaranje i »Operu industriale«?

– Riječka ekipa uspjela je pogoditi žicu raspoloženja europske oligarhije, jer je europski projekt multikulture u krizi. Tako da im je »luka različitosti« lijepo zazvučala. Mislim da to nije trebalo ostati na razini »Benetton ideologije« u kojoj je sve multi-kulti površno divno i krasno, nego je tu trebalo propitati probleme koji su doista gorući u Europi, to jest, potražiti gdje je problem s multikulturalnošću i je li baš sve uvijek tako idilično.

Po meni bi zadatak kulture i intelektualca trebao biti u toj vrsti propitivanja, a ne u nekom naivnom antropološkom i povijesnom optimizmu i benetonskom guđenju o multikulturalnosti. Osim toga, u teškoj koliziji s »lukom različitosti« je osnovni ideološki ton koji su dali organizatori i riječka gradska vlast – a to je slavljenje titoizma.

Staviti kao moto »luka različitosti«, a onda na Riječki neboder staviti zvijezdu petokraku kao počast osloboditeljima iz 1945. je kao da promičete borbu protiv droga, a da na neboder stavite reklamu za heroin. To mi je vrlo problematično, znamo da su titoisti etnički očistili grad Rijeku, koji je bio većinski talijanski, da su ti ljudi protjerani, da su im oduzeti domovi, tvornice i što se sve događalo dalje.

Nikako ne može ići u isti koš neproblematizirana zvijezda petokraka i titoizam, a s druge strane slavljenje tolerancije i različitosti. To je ta temeljna ideološka laž tog projekta. Drugo što vidim kao problematično je provincijalni pankeraj. Oni misle da je silna fora prodavati Europi činjenicu da smo mi vrlo ažurno pratili punk, da smo još 70-ih godina imali punkere. Sve je to bilo jako davno i mislim da to više nikome izvan Rijeke, a vjerojatno ni većini u njoj više nije zanimljivo.

Što se tiče same izvedbe »Opere industriale« ostao mi je nejasan osnovni koncept. S jedne strane se govori o uključivanju što više građana, no analizirajući financije vidio sam da su mrvice, sitniš, iz sredstava dane brojnim udrugama, po principu svakom pomalo. Po par tisuća kuna dobivali su vrtići, udruga umirovljenika, udruga starih rokera i drugi čime je stvoren privid šire inkluzivnosti.

Golemom većinom sredstava zapravo upravlja desetak ljudi, koji vode projekt, no to samo po sebi ne mora nužno biti loše. Nejasno mi je, zatim, promiču li oni neki elitističko poimanje kulture, na temelju onog što sam vidio na otvaranju, ili se išlo prema popularnijoj kulturi i širem građanstvu. To se dobro vidi iz nastupa finskog zbora vikača. Bio sam šokiran kad je Frano Đurović, koji je ravnao zborom, na televiziji rekao da je mislio da se radi o šali kada je prvi put čuo taj finski zbor.

Zbor koji viče, urla, zviždi, sve radi osim što ne pjeva. Ako je on, dirigent, čovjek struke, koji očito prati i avangardne stvari u zborskom pjevanju, mislio da je tu riječ o šali, zašto bi neki običan građanin Rijeke, Hrvatske ili inozemni posjetitelj imao ikakvo drugačije mišljenje kad je čuo taj zbor. Govorimo li tu onda o uskom elitizmu ili programu i sadržaju koji bi se trebao obraćati široj publici?

Što mislite o svečanom otvaranju u HNK Ivana pl. Zajca i prepjevu finala opere »Nikola Šubić Zrinjski«? Umjesto »u boj, u boj« pjevalo se »za mir, za mir«?

– To je tipičan postmoderni postupak u kojem se reinterpretira jedno djelo iz prošlosti i stavlja u drugi kontekst. No, to je učinjeno na jedan infantilan način, kao – mir, mir nitko nije kriv. Potočić i cvijeće i tako dalje, to mi je malo smiješno.

Vi se angažirate javnim radom. Kako se još danas intelektualac može angažirati kako bi pridonio poboljšanju društva?

– Mislim da smo svi kao slobodni ljudi u demokratskoj zajednici pozvani da se bavimo javnim stvarima. Da u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima sukreiramo svijet u kojem živimo. Smatram da bi se ljudi trebali više uključiti, kroz nevladine udruge, političke stranke, volontiranje ili javno oglašavanje.

Danas svi imamo priliku na ovaj ili onaj način reći što imamo i to predstaviti, ali velik je naš problem pasivnost građana, što se vidi na izborima. Bio sam šokiran koliko je u Rijeci bila mala izlaznost na lokalnim izborima i koliko je malo Vojko Obersnel dobio glasova. On je pošteno dobio lokalne izbore u Rijeci, no to je smiješan postotak glasova Riječana s kojim on vlada, a zato što su ljudi pasivizirani i ne izlaze na izbore.

Hoćete li se jednog dana angažirati u politici?

– Kao što bi rekao dr. Miroslav Škoro: »Ako moj narod od mene to bude tražio…«

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari