Pratite nas

Kolumne

Kolinda ide u bolji svijet, ali i dalje igra za Hrvatsku! Tko nam ostaje?

Objavljeno

na

Napokon se i to doznalo! Evo za što je točno Kolindi Grabar Kitarović predsjednička dužnost bila odskočna daska, kako su mnogi govorili tumačeći zbog čega predsjedničku dužnost obavlja preko volje, sve vrijeme ciljajući na fotelju u nekoj međunarodnoj instituciji.

Odredište je Međunarodni olimpski odbor, ugledna i moćna organizacija, ne, doduše, usko vezana uz politiku, no ipak s njom povezana, onako kako je sport, kao i sve drugo što okuplja ljude, s njome povezano. Thomas Bach, Samaranch naših dana, prepoznao je, naime, Kolindu Grabar Kitarović, oduševljen njezinim nadahnutim govorom u Ujedinjenim narodima, maestralnim spojem sporta i međunarodne politike. E, da ne zaboravimo, plaće nema, ali dnevnice su zato pozamašne, posve dostatne da na hrvatskim želudcima narastu oči.

Milanović i antife IN, Kolinda i Kolumbo OUT

I nije žena od duha i formata osvojila samo Bacha, pa i Mozarta bi da je živ, nego i sav normalan svijet, ponajviše spontanošću i emocijama iskazanima na finalu SP-a u Moskvi. Sve osim čudnih svata, grintavih Hrvata. Njih je, eto, osramotila, skandalozno se kupajući na kiši i u znoju nogometaša. Oni bi radije da ih u svijetu predstavlja lik, koji bi pokraj Putina djelovao kao da mu je tjelohranitelj, ili s neba pali padobranac, koji bi u toj prilici ostavio dojam Macronova batlera.

Hrvati, poslovično nezreli i nedorasli vremenu i prilikama, uvijek su se lako hvatali na „karizmatike“,… ne samo u politici. Stoga su nasuprot osobi s dojmljivom međunarodnom karijerom, reputacijom i vezama ambiciozno izabrali ono što zaslužuju – fusnotu u rokovniku nekog kineskog tajkuna.

No, introvert koji ne poznaje nikog relevantnog u svijetu, niti ga tko takav poznaje, je ipak suverenist, a ona mrska im globalistica. Jer svjetska elita, utuvljeno im je to u glavice koje ne oskudijevaju praznim prostorom pogodnim za skladištenje kojekakvih trica i kučina, je do srži pokvarena, dok su oni, Hrvati s dna kace, mulja i kaljuže, moralni i čisti, ničim uprljani, ponajmanje radom, još manje pameću. No, čak i ako je to istina, nije li ipak svjetska elita ta koja odlučuje?

Onako kako nekad nisu mogli svrgnuti turskoga sultana, mletačkog dužda ili austrijskog cesara, taman ovi činili što im nije bilo po volji, tako ni danas Hrvati ne mogu promijeniti svjetsku elitu. S gledišta malog naroda ona je jednostavno zadana. Ostaje tek pitanje može li si narod koji pamti Bleiburg i križne putove dopustiti luksuz da se odrekne kontakata s tom i takvom elitom, kakva god ona bila?

Ako je ta elita, svjetska aristokracija, doista tako pokvarena, kako to da nije prepoznala i Vesnu Pusić ili Ivu Josipovića? Za oko joj nije zapeo čak ni jedan Zoran Milanović, koji, doduše, nastupima ne plijeni pozornost svijeta, ali zato mrzovoljnim, lakonskim govorima osvaja srca Hrvata. No, zaslužuju li što drugo najpametniji na svijetu, koji se halapljivo zalijepe za svaku ponuđenu im žvaku, samo nek’ je mimo svijeta? Eto im i švedskog modela borbe protiv korona virusa kao najsvježiji primjer.

Da, ali Kolinda je griješila, kažu obično oni koji baš nikako ne mogu pogriješiti, jer jednostavno ne ispunjavaju temeljni preduvjet za to – naime, ništa ne rade! No, tu, ipak imaju pravo. Da, griješila je! Ali ne onda kad su ju, dozlaboga netalentirani za politiku, nesvjesni prostora i vremena u kojem žive, kudili, nego, naprotiv, kad su ju hvalili. Naime, sad kad se prašina slegla, vidljivo je kako joj je jedina taktička greška s krupnim strateškim posljedicama bila ono burno pozdravljeno izbacivanje Titove biste iz Predsjedničkih dvora. Ne zato što to komunistički krvolok svojim likom i djelom ne bi zaslužio, nego zato što je očito pogrešno procijenila odnose snaga, baš kao i Karamarko dok je pohitao uhititi Boljkovca.

Kod jednih, itekako moćnih, to im je jako odmoglo, a kod drugih im nije ništa pomoglo. Barem ne dovoljno da ih ne bi proglasili jednakima komunistima na valu krilatica „HDZ = SDP“, koju su lansirali još za Karamarka, uoči sraza Josipović – Grabar Kitarović, a potom i „Koka = Zoka“. I onda se čude što je pametan čovjek, a Andrej Plenković to nesumnjivo jest, iz toga nešto naučio. Pa ne svira po notama tih što su utrli put vizionaru, koji se, uklonivši biste istinskih hrvatskih velikana iz predvorja mu Dvora, zapravo prometnuo u svojevrsnog vjesnika, preteču aktualnih rušilačkih pohoda antifa ikonoklasta. Revolucionarni je to obračun najgorih s najboljima, od Kolumba do Churchilla, s najzaslužnijima za blagostanje koje doista neopravdano uživaju.

S kakvim god predznakom se prodavala, jedino što svaka revolucija, ili prevrat kako joj ime kaže, prevrće su istina i laž – dekretom najgori postaju najbolji i obrnuto. Proklinjući Kolumba i sve što je na njegovu otkriću izgrađeno, razmaženi nezasluženim blagostanjem zapravo poriču sami sebe. Ne znaju više ni tko su ni što su, znaju tek da su gnjevni.

Avetinje i prokletinje

Ne raspoznaje li se motiv poricanja samih sebe i u rušenju Kolinde Grabar Kitarović, kao gotovo idealne predstavnice Hrvata u svijetu? Promotri li se stvar pomnije, detronizirao ju je savez, štono bi Crnogorci rekli, avetinja i prokletinja. Tko su avetinje, to je barem jasno – od hrvatstva davno odmetnute sablasti komunističke prošlosti i čuvari joj baštine.

No, kolike god štetočine bili, tim pragmatičnim nametnicima ipak nije u interesu da organizam domaćina na kojem su se nastanili, elem Hrvatska, skroz propadne, svjesni kako tada ni sami ne bi preživjeli. Pa ju iscrpljuju pijući joj krv na slamčicu, a istodobno ipak vode brigu kako ne bi podlegla.

No, tko su njihovi prirodni saveznici – prokletinje? To su oni Hrvati koji sami sebe prokleše, pristajući uz laž i prihvaćajući ju kao temeljnu odrednicu djelovanja kao da svim silama žele Srbima postati. A to da Hrvat hoće Srbinom postati, i to po njegovoj čistoj srži, djeluje otprilike jednako groteskno kao kad bi kakav estradnjak, zabavljač, umislio kako može obavljati najviše državne poslove, mada se time, niti bilo čime tomu nalik, nikada prije ni u primisli nije bavio.

No, da baš i nije tako lako pravim Srbinom postati, štoviše, prilično je zahtjevno, vidljivo je iz citata nesumnjivo dobrog poznavatelja tog naroda, srpskog književnika i političara Dobrice Ćosića: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, Hrvatima, uprlima k’o sivonje u nakani da postanu Srbima baš i ne ide. Naime, u njihovim lažima nema tako plemenitih pobuda poput poštenja i slobode, ma koliko im to ne silazilo s usta. Ne lažu da bi obmanuli sebe, a utješili drugoga, nego upravo obrnuto. K tome, dok lažu, nemaju srama, još manje samilosti, a ni vlastite bijede nisu svjesni. Ne lažu stvaralački, nego rušilački. Ne lažu maštovito, nego tek prepisuju od drugih, uglavnom drugara im avetinja.

Pritom i nisu naročito inventivni jer su im laži potpuno izopačene istine, 100%-tne laži, nema tu onih poluistina ni sitnih istina zapakiranih u jednu veliku laž. Sve je to tek jedna hladna, mehanička, banalna laž, koja nije potvrda nikakve, niti stečene a kamoli urođene inteligencije, nego tek pouzdan pokazatelj njezina potpunog izostanka.

Takvi lašci su spremni tek na slijepo sektaško sljedbeništvo bez korijena i uporišta u bilo čemu čvrstom. No, kako se već i samim pokušajem da po laži i podvalama postanu Srbima odriču srži hrvatskog identiteta, kojem takvo što ne samo da nije svojstveno, nego je posve strano i prezreno, ni Hrvatima ne mogu ostati. Pa se sad takvi, nit’ Srbi nit’ Hrvati, do besvijesti vrte u krug poput kusih pasa u potrazi za nepostojećim im repom.

Izgubljenima u prostoru i vremenu bez glave i repa, prokletinjama je posve otkazao razum, i baš zato su spremni ići do kraja, do potpunog uništenja Hrvatske. Unekoliko podsjećaju na pomahnitalog igrača šaha, kojem uopće nije stalo do cilja igre, matirati protivničkog kralja. Sve što žele je gramzljivo pojesti protivničku kraljicu. U svojoj lakomosti i oholosti ti uvrijeđeni, pobunjeni pijuni ne samo što nisu primijetili da su već pojeli vlastitu kraljicu, nego i da su na dobrom putu matirati si i kralja.

Pucanj na Vukovar iz Kustošije

Potez u tom smjeru je igrokaz mentalnih mladosrba s izvješenom vulgarnom porukom dosad neviđeno degutantnog sadržaja izveden u zagrebačkoj Kustošiji. Uz to je, nimalo slučajno, u taj posve nepriličan kontekst stavljena zastava hrvatske postrojbe u Domovinskom ratu, eto, baš one medijski najnapadanije u ratu poslije rata. Naime, u kontekstu povika i pisanih poruka mržnje prema Srbima natpis ZDS podvrgava se dodatnom pritisku.

Naposljetku, ni sam tajming nije slučajan, jer njime je posve zasjenjen susret Andreja Plenkovića u Vukovaru s tri živa simbola obrane toga grada – Antom Deurom, domalo Predsjedničinim savjetnikom, pobjednikom u ratu (izvukao se dva put iz neprijateljskog okruženja, prvo iz Erduta pa iz Vukovara), a potom i u miru (otac osmero djece,… istina za demokršćane novoga kova pomalo zastarjelo i provokativno,… sa samo jednom ženom), legendarnom doktoricom Vesnom Bosanac, i uplakanim plavim kaputićem, Željkom Jurić.

Taj je Vukovar, a s njim i ondašnja Hrvatska predvođena predsjednikom Tuđmanom, i tada pobijedio zato što je uspio izaći iz crne kutije vlastite određenosti i opterećenosti odnosom prema nepokajanim zlotvorima, za razliku od nekog drugog Vukovara koji ne želi izaći iz te crne kutije, nego bi Hrvatima nametnuo da su ono što jesu samo u odnosu prema Srbima, čime pobjednici u ratu zapravo postaju gubitnicima u miru. Hrvate, naime, ako im Srbi postanu isključivo mjerilo identiteta i vrjednota, to neminovno vodi u glib i ponor, kako materijalni tako i moralni i civilizacijski.

Naravno da Vučić i Pupovac, sada, doduše, tek u ulozi kolateralnih dobitnika, ne propuštaju poentirati na serviranom im ziceru. Na pucanj ispaljen u Kustošiji uvijek pripravni bliski im operativci rutinski su se nadovezali grafitima već viđena sadržaja u Borovju i Sv. Klari. U potonjoj su, očito ne slučajno upravo u Čavoglavskoj ulici, iscrtali izlizani pamflet Serbian Family Tree, sliku s obješenim članovima obitelji na stablu, svojedobno već medijski naširoko eksploatiranu u vidu naljepnica na Trgu burze usred Zagreba, te na autobusnoj stanici u Borovu.

Engleski jezik ovdje jasno ukazuje kako je uradak unaprijed pripremljen za međunarodnu razmjenu (tako izostaje potreba za prijevodom), mada se iz aviona vidi da to nije djelo hrvatskih neotesanaca, koji bi takav crtež naslovili, a kako drukčije, nego „Srbe na vrbe“. S druge strane, prilično je izvjesno da su organizatori i režiseri besprizornog divljanja u Kustošiji po svoj prilici neki drugi, također političkim zbivanjima motivirani akteri. Jer zašto bi Pupovac Plenkoviću, kojega navodno ionako vrti oko malog prsta, sad, uoči izbora činio takvu štetu? Pa ne bi li to značilo da ga ipak ne vrti? A to što su organizatori na lice mjesta prvo pozvali fotografa bliskog njegovim Novostima ne znači ama baš ništa. Pa ne će valjda zvati Glas koncila?

Stoga je ovdje daleko izglednije da se radi o nevidljivoj ruci kojoj je iznimno stalo da Plenković, kao i Grabar Kitarović vrlo im sumnjiv čovjek već i stoga što u očima europske elite dobro kotira, baš za posjeta Vukovaru bude prinuđen braniti srpske žene i djecu od ogavne asocijacije na silovanje, dok istodobno ostaje lebdjeti u zraku da tamošnje hrvatske žrtve ni nakon trideset godina nisu dočekale pravdu.

Usput bi mu se natovarila na vrat kriminalizacija ZDS-a na HOS-ovoj zastavi, ovaj put u teško obranjivom kontekstu, kako bi se poništili učinci svega što je u suradnji s viđenijim HOS-ovcima učinjeno. Dakle, igrokaz u Kustošiji, kao i kompletna prateća mu koreografija, gotovo sigurno nije nikakva spontana huliganska kozerija, nego brižno osmišljena provokacija u suradnji s onima kojima počinitelji očito vjeruju.

Napokon, nije li Plenković već i u prošlosti trpio znatnu političku štetu suočavajući se sa sličnim predstavama u Vukovaru u režiji manipuliranih, nezrelih Hrvata koji poradi sitnih političkih bodova Grad heroj drže u crnoj kutiji iz ’91? U nekoj nadrealnoj reprizi „Vukovarske optužnice“ iz ’91 kojom se usred rata rušilo Tuđmana, ti i takvi sad od Plenkovića ultimativno traže ono što ni Tuđman nije mogao učiniti u bitno povoljnijim okolnostima neposredno nakon reintegracije Podunavlja. Tako Vukovar i danas ostaje mjesto na kojem najupečatljivije dolazi do izražaja tko se razornoj srpskoj logici protivi, a tko ju prihvaća.

Tko je spreman graditi novi život ne čekajući da sve rane zacijele, jer to nije moguće čak i bude li pravda formalno potpuno zadovoljena, a tko sije klice novih zala. S kim su svetinje na radost Hrvata koji Hrvatima nastoje ostati, a s kim prokletinje na veselje avetinja!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari