Pratite nas

Kolumne

Kolinda otkantala otrovnu europsku probalkansku ljevicu

Objavljeno

na

Na jasenovačke i bleiburške postupke hrvatske predsjednice Grabar Kitarović jauknula je, uz domaće jugo-kukurikavce, i totalitarna europska probalkanska ljevica. Posebno je bio prljav pariški ljevičar iz protuhrvatskog „Balkanskog vjesnika“ Jean-Arnault Dérens, novinar lista u kojemu su udarni novinari i Jelena Lovrić i Drago Hedl.

[ad id=”68099″]

Ovogodišnja svečana komemoracija 70. obljetnice bleiburške tragedije bila je doista veličanstvena, pri čemu nije bio presudan možda i rekordan broj nazočnih Hrvata i njihovih prijatelja. Prema izvješću poznatog austrijskog dnevnika Kleine Zeitunga iz Graza, odnosno Klagenfurta, nazočilo ih je 30 000, a neke procjene bile su i dvostruko veće. Možda isto toliko važan bio je i duh pobožnosti, pijeteta i mirne odlučnosti, koji su oni iskazali. Te subote 15. svibnja na Bleiburškom polju – koje, usput, spomenuti list jamačno točnije naziva Loibaškim – prožimao nas je ljekoviti osjećaj da je to mnoštvo, koje se skupilo iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta, nalik „tihoj vodi koja brege dere“ i koja će se baš takvom strpljivom upornošću izboriti da Veliki svijet, nakon desetljeća laži, konačno prizna istinu – jer ona, rečeno je, oslobađa.

U samoj Hrvatskoj, prema već letimičnom uvidu, ovaj je događaj među većinskim pučanstvom primljen upravo na ovakav način, dok je znana uzurpatorska i još neko vrijeme vladajuća manjina bolno kukurikala, svjesna da i njihova povijesna laž, a i oni, kao njeni zloćudni pronositelji i rentijeri, „svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju“ – u znamenitu povijesnu ropotarnicu.

Ipak, koliko god važan bio odjek ovog događaja u zemlji, isto toliko morao nas je zainteresirati i njegov prijam u bijelom svijetu (koji je tu i tamo siv, a ponegdje doista i crn). I dok su u ovdašnjim, mahom režimskim medijima izvjestitelji bili usredotočeni na glavne naglaske iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u svijetu je osobita pažnja posvećena odnosu prema bleiburškoj komemoraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, često i u usporedbi s njenim ponašanjem u vezi s onom ranijom, jasenovačkom.

Opći dojam, nakon šireg uvida u ono što je o tome u svijetu napisano, prilično je ohrabrujući: svijet, barem onaj čija se riječ sluša (i kojega ova najveća tragedija u hrvatskoj povijesti na ovaj ili onaj način uopće zanima), potiho napušta desetljećima uzgajane lažljive dogme. I dalje lažu oni koji su lagali i do sada, ali sve su tiši i sve manje uvjerljivi, dok glasovi razumijevanja i suosjećanja, dosad možda sapeti i suzdržani, odjekuju glasnije i slobodnije.

Posebno se dobro u cijeloj priči ponijela hrvatska predsjednica: možda je tek razočarala ponekoga koji bi je već ovom iznimnom prigodom rado vidio i čuo u mnoštvu na Bleiburškom polju, ali je puno važnije bilo to što je ona, u oba ova slučaja, pronašla pravi put, koji je i domoljuban i jasan i demokratičan, ali i diplomatski odmjeren. Čini se da su i vukovi (razne svjetske velevlasti) ostali siti, ali su, da kažemo, i hrvatski živci i osjećaji, koje su razni mesići, josipovići i slični dosad u ovakvim prilikama tako nemilosrdno gazili, ostali „na broju“.

Rikali su i urlikali, najčešće u bezimenoj sigurnosti mrežnih foruma, samo nepopravljivi jugošovinisti u Hrvatskoj i oko nje, jasno naslućujući svoj bliski i, nadajmo se, trajni nestanak – budimo epski poetični – u pepelu ništavila!

Naklapanja moćnog AFP-a o ustašama i žrtvama njihovog režima

Prema onome, dakle, što sam uspio istražiti, od velikih svjetskih novinskih „mačaka“, o bleiburškoj komemoraciji pisao je samo Agence France Presse (AFP), odnosno njihovo dopisništvo iz Zagreba, i to zapravo dan prije same komemoracije, 14. svibnja. Koliko sam mogao vidjeti, njihova vijest na engleskom jeziku objavljena je pod naslovom „Hrvatska predsjednica odala je počast ubijenim pronacističkim saveznicima“. Živo me zanimalo i ime novinara, ali pokazalo se da je riječ o novinarki, koju sam nazvao u zagrebačko dopisništvo AFP-a. Radilo se, pretpostavljam, o mlađoj ženskoj osobi ugodnog glasa, koja mi je rekla da se zove Lajla Veselica. To, naravno, nije morala kazati, pa će moja kritička ocjena njenog uratka biti za nijansu blaža, nego što bi inače bila.

Naime, kolegica Veselica u tekstu piše kako su „ustaške vlasti progonile i ubile stotine tisuća etničkih Srba, Židova, Rumunja (!) i antifašističkih Hrvata“, što je pogrješno i, u svojoj nepreciznosti, tendenciozno. Najprije, AFP-ova novinarka piše da su ustaše progonili narod koji ona na engleskom navodi kao „Romanians“. Prema Wikipediji na engleskom ti „Romanjani“ su zapravo Rumunji, temeljni narod u Rumunjskoj, kojih po popisu iz 2011. ima blizu 17 milijuna, a u svijetu i blizu 24, koji imaju „stari egzonim Vlasi“ i s kojima ustaše nisu imali nikakve veze. Zacijelo je mislila na Cigane (Rome), što bi bio točan navod, ali kolegica je, eto, navela krivo.

Mnogo veću težinu ima „odokativna“ formulacija „progonile i ubile stotine tisuća“, jer, posebno u ludilu 2. svjetskog rata, nije isto „progoniti“ i „ubiti“. Novinari čija se izvješća preuzimaju u cijelom svijetu posebno bi trebali biti osjetljivi na prljave igre s brojkama kojima se već desetljećima ocrnjuju i ucjenjuju Hrvati. Istina je, naime, da je „ubiti i jednog nevinog čovjeka isto kao i ubiti cijeli svijet“, ali je istina i da ipak nije isto ako je neka skupina, vlast ili režim ubio tisuće, desetine ili „stotine tisuća“ ljudi. Pod pretpostavkom da nije riječ o zlonamjernosti, radi se onda o novinarskoj lijenosti, jer je moguće – čak i na toj istoj Wikipediji – doći do nekih točnijih i bitno nižih brojeva, koji bi točnije „kvantificirali“, ako je to baš i ovom prilikom nužno, ustaške zločine.

I baš kao što je novinarka AFP-a u slučaju ustaša kao ubojica pretjerivala naviše, kad se radilo o ustašama, odnosno, kako piše, „o onima koji su ubijeni na području južnoaustrijskog grada Bleibruga“ i o kojima se „i dalje raspravlja“ – pretjerivala je naniže. Dodala je, naime, da se „procjene kreću od nekoliko desetaka do više desetina tisuća“. Pogrješka je u tome što se u Bleiburgu ne komemoriraju samo oni izravno ubijeni na području ovoga gradića, već svi oni koji su pobijeni ili umrli na „križnim putovima“ diljem nekadašnje Jugoslavije, a oni se doista ne broje u „nekoliko desetaka“.

I konačno, evo treće bitne primjedbe očito neiskusnoj novinarki moćne svjetske agencije. Ona, naime, piše da su „komemoracije žrtava bleiburškog masakra, koje se svake godine održavaju u svibnju, i dalje kontroverzne zbog toga što nazočne hrvatske skupine koriste nacističko znakovlje“. Koliko ja znam, „nazočne hrvatske skupine“ nikad nisu koristile „nacističko znakovlje“, a i ono ustaško je iznimno rijetko. Od tisuća ljudi ja sam, recimo, vidio jednog jedinog, kojeg su poznanici zadirkivali primjedbama tipa „nadrljao si kad ti žena vidi kako si se obukao“, dok je on šutio, pušio i smješkao se – možda od nelagode, a možda i zbog lagode što je, eto, uspio privući pažnju. A razlozi zbog kojih ovdašnji vladajući jugonacionalisti bježe od Bleiburga nemaju veze sa znakovljem, već time da oni intimno odobravaju zločine svojih prethodnika, a neki bi ih, po svemu sudeći, i ponovili kada bi došli u sličnu priliku (valja se sjetiti, recimo, izjave Olivera Frljića koji je kao moguće pomagalo za povratak nečega ili bilo čega nalik Titovoj Jugovini spominjao i „silu“).

Spomenutu vijest kolegice Veselice i njene svjetske agencije nije prenio gotovo nitko od vodećih svjetskih medija, s izuzetkom nekoliko desetaka manje-više anonimnih mrežnih portala. Uočeno je i da je – što je posebno osjetljiva stvar – i portal Novi antisemit, koji, kako sam kaže, „izvješćuje o mržnji prema Židovima u Europi“, prenio samo polovicu vijesti, a nije se oglasio baš nitko ni od njegovih čitatelja.

Protuhrvatsko burgijanje „Balkanskog vjesnika“

Ova AFP-ova vijest zapravo bila bi sve što su vodeći oligarhijski („maistream“) mediji i njihove agencije napisali o ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji. To ipak ne znači da nije bilo i vrlo otrovnih ispada, posebno na nekim „nezavisnim“, a zapravo paradržavnim portalima, mahom više ili manje ocvalih europskih sila, koje još nisu izgubile svoje stare kolonijalne reflekse. Neke od njih već desetljećima pratim u njihovoj protuhrvatskoj raboti.

Daleko najprljaviji ovaj put bio je zloglasni francuski „Balkanski vjesnik“ („Le Courrier des Balkans“), koji ima i podnaslov „Balkanski frankofoni portal“ i koji protuhrvatski burgija još tamo od 1998. godine – i to konkretno njegov novinar Jean-Arnault Dérens. Za razliku i od spomenutog židovskog portala ili, bolje, portala koji se bavi antisemitizmom, a koji je čin hrvatske predsjednice popratio gotovo rutinski, rečeni Dérens baš se onako, rekli bi naši stari, nakopistio. Riječ je o prilično tipičnom francuskom nabrušenom i „pripametnom“ ljevičaru, koji se s vremena na vrijeme iz imperijalnog Pariza spusti do Cetinja ili Prištine i onda pomisli da je popio svu pamet „balkanske“ povijesti i sadašnjosti (a dade se od toga i te kako napraviti kakva zgodna „mala privreda“ ili sinekura).

Već iz naslova jasan mu je profil: „Lijep dan za fašiste“. Dérens je, naime, izjednačio srpsku rehabilitaciju ratnog zločinca, masovnog ubojice i nacifašističkog suradnika Draže Mihailovića s odlukom demokratske hrvatske predsjednice da se, u tišini i mimo svake politikantske zloporabe, pokloni nevinim žrtvama dvaju totalitarnih sustava. To što on misli o Mihailoviću, ali i o francuskoj političarki Marini Le Pen nimalo me se ne tiče, ali na svoje „bleiburške isprdke“ dobit će odgovor.

Istina, on na jednom mjestu kaže da „ovaj (bleiburški) masakr nimalo ne pridonosi partizanskoj slavi“, ali sve ostalo je kao da slušamo nedavnu mantru Fumićeve, Pusićeve i Josipovićeve „Antifašističke l(j)ige“ iz stare zagrebačke gradske vijećnice. Govoreći od krvavim zbivanjima u „antifašističkoj“ režiji iz svibnja 1945. godine Dérens spominje samo „više desetina tisuća (ustaških) vojnika, kadrova i dužnosnika“, potpuno „zaboravljajući“ civile, žene, djecu. A zadihani internacionalist i humanist u osnovi prešućuje činjenicu da je riječ i o razoružanoj vojsci po završetku rata, pobijenoj – mjestimice i zazidanoj – vojsci, bez suda i suđenja. O njima govori i s natruhama nadmoćnog kolonijalnog rasizma („jedna vrsta temeljne i divlje balkanske konstante“).

Naprotiv totalitarni „antifašizam“ ratnih pobjednika, „ta stvarnost antifašističke Jugoslavije“ priviđa mu se u njegovim noćnim ljevičarskim groznicama kao znak „gorljive i nezaobilazne modernosti“. Hebala ga ta modernost koja se rađala „po šumama i gorama“! On očito nariče i za „antifašističkom Jugoslavijom“ i za njenim, kako kaže, „srpsko-hrvatskim jezikom“. A, sada kada s ovim pariško-bretanjskim salonskim ljevičarom, koji žali za jednom propalom totalitarnom tvorevinom, živimo u istoj europskoj zajednici, možda bi ga valjalo i sudski tretirati – naime, kada glasno i drsko kaže kako su „samoočitovani nasljednici četnika i ustaša na vlasti, i u Beogradu, i u Zagrebu“.

On, naime, najprije laže da se hrvatska predsjednica „nije pojavila“ na jasenovačkoj komemoraciji – poklonila se, naprotiv, na isti način i jednim i drugim žrtvama – a zatim tvrdi da je „ona dakle otvoreno izabrala svoju stranu: stranu nacističkih saveznika protiv one žrtava smeđe pošasti“. Na kraju ovaj ljevičarski totalitarist, kakvih je bilo svih ovih godina i desetljeća na tone, samo se u demokratskoj Europi nisu stigli „razviti“ i „iskazati na djelu“, poziva upravo tu Europu da ureduje i spriječi brisanje granica „između žrtava i krvnika“ (vidjeli smo koliko je takav refleks iskazala prema hrvatskim žrtvama u Domovinskom ratu!). Hrvatskoj predsjednici predbacuje da misli graditi „modernu, demokratsku i europsku“ Hrvatsku na naslijeđu „suradnje s fašizmom“, ali da takav „revizionizam“ i „zbrka političkih i moralnih vrijednosti priprema sutrašnje tragedije“.

Ne zna se koliko su utjecajni ovi i ovakvi balkanski profesori iz Pariza, ali na popisu njihovih suradnika i/ili financijera su francusko ministarstvo kulture, državni francuski radio RFI, Vijeće Europe te slični „antifašistički“ mediji, Le Monde Diplomatique, a u Hrvatskoj H-alter. Vrlo rječito je da je tu i njihov talijanski brat blizanac – također paradržavna „Balkanska promatračnica“ („Osservatorio sui Balcani“). Oboje sam pratio još od početka prošlog desetljeća, nakon što je Ivica Račan u svibnju 2001. „etnički očistio“ Hrvate u Slobodnoj Dalmaciji pa sam bio gurnut u tzv. „kažnjeničku bojnu“ – izdanje Slobodne Dalmacije za BiH. Tu sam bio u prilici dobro upoznati nepopravljivu protuhrvatsku narav obiju ovih medijskih agentura. Dovoljno je reći da u objema desetljećima surađuju „giganti (protu)hrvatskog novinarstva“, kao što su Jelena Lovrić, Drago Hedl i slični. Ovo je dobro da se zna – to, naime, kako funkcionira lijevo-liberalna protuhrvatska sprega na toj razmjerno „visokoj“ „europskoj“ političko-novinarskoj razini.

FAZ: „Tito (neuspješno) prikriva sve“

Ipak, neka ne zavede primjer spomenutog Dérensa i njegova „Društva pariško-balkanskog prijateljstva“. Čini se da je čak i ta sporomisleća Europa shvatila koliko ih ima koji bi pod krinkom „antifašizma“ htjeli prokrijumčariti stari i trogloditski „jugokomunizam“. Najbolji odgovor im je dao novinar Karl-Peter Schwarz u utjecajnom njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 4. svibnja u tekstu pod naslovom „Tito prikriva sve“. U njegovu podnaslovu, a i u tekstu jasno stoji tvrdnja kako „hrvatska i slovenska ljevica pozivanjem na Tita žele očuvati monopol na tumačenje krvave prošlosti“.

Schwarz ne štedi ni svoje sunarodnjake. „Nijedan drugi komunistički diktator nije tako uspio oprati svoju krvavu odoru kao Tito“, piše on. „Guenter Grass ga je slavio: ‘Tito vodi Jugoslaviju u doista demokratski socijalistički poredak’. Karsten Voigt je čak sanjao o ‘socijalističkoj Saveznoj Republici (Njemačkoj) u socijalističkoj Zapadnoj Europi, po jugoslavenskom uzoru“. Schwarz dodaje i da je „Titov mit preživio krvavi kraj Jugoslavije“. Zatim opisuje i zaprepaštenje koje je izazvala Predsjednica kad je uklonila Titov kip s Pantovčaka, kao i sve apokaliptične misli koje su Josipović i Milanović tada izgovorili.

„Grabar Kitarović nisu se dojmila takva predbacivanja“, zaključio je novinar i spomenuo kako je ona lijepo otišla najprije u Jasenovac, gdje su, kaže, ubijene „tisuće“ (a ne „stotine tisuća“) Srba i Židova, a potom, piše dalje, odlazi i u Bleiburg „gdje se odaje počast Hrvatima koje su britanske okupacijske snage izručile jugoslavenskim partizanima koji su ih poubijali“.

Schwartzov kratak i jasan zaključak mogao je konačno – i za promjenu – samo učiniti ponosnim svakog demokratskog i domoljubnog Hrvata. „Vrijeme je, smatra Predsjednica, da se prestane s političkom zloporabom i Jasenovca i Bleibruga“.

Mi na to samo možemo dodati: Amen!

Autor: Joško Čelan /7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari