Pratite nas

Kolumne

Kolinda otkantala otrovnu europsku probalkansku ljevicu

Objavljeno

na

Na jasenovačke i bleiburške postupke hrvatske predsjednice Grabar Kitarović jauknula je, uz domaće jugo-kukurikavce, i totalitarna europska probalkanska ljevica. Posebno je bio prljav pariški ljevičar iz protuhrvatskog „Balkanskog vjesnika“ Jean-Arnault Dérens, novinar lista u kojemu su udarni novinari i Jelena Lovrić i Drago Hedl.

[ad id=”68099″]

Ovogodišnja svečana komemoracija 70. obljetnice bleiburške tragedije bila je doista veličanstvena, pri čemu nije bio presudan možda i rekordan broj nazočnih Hrvata i njihovih prijatelja. Prema izvješću poznatog austrijskog dnevnika Kleine Zeitunga iz Graza, odnosno Klagenfurta, nazočilo ih je 30 000, a neke procjene bile su i dvostruko veće. Možda isto toliko važan bio je i duh pobožnosti, pijeteta i mirne odlučnosti, koji su oni iskazali. Te subote 15. svibnja na Bleiburškom polju – koje, usput, spomenuti list jamačno točnije naziva Loibaškim – prožimao nas je ljekoviti osjećaj da je to mnoštvo, koje se skupilo iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta, nalik „tihoj vodi koja brege dere“ i koja će se baš takvom strpljivom upornošću izboriti da Veliki svijet, nakon desetljeća laži, konačno prizna istinu – jer ona, rečeno je, oslobađa.

U samoj Hrvatskoj, prema već letimičnom uvidu, ovaj je događaj među većinskim pučanstvom primljen upravo na ovakav način, dok je znana uzurpatorska i još neko vrijeme vladajuća manjina bolno kukurikala, svjesna da i njihova povijesna laž, a i oni, kao njeni zloćudni pronositelji i rentijeri, „svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju“ – u znamenitu povijesnu ropotarnicu.

Ipak, koliko god važan bio odjek ovog događaja u zemlji, isto toliko morao nas je zainteresirati i njegov prijam u bijelom svijetu (koji je tu i tamo siv, a ponegdje doista i crn). I dok su u ovdašnjim, mahom režimskim medijima izvjestitelji bili usredotočeni na glavne naglaske iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u svijetu je osobita pažnja posvećena odnosu prema bleiburškoj komemoraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, često i u usporedbi s njenim ponašanjem u vezi s onom ranijom, jasenovačkom.

Opći dojam, nakon šireg uvida u ono što je o tome u svijetu napisano, prilično je ohrabrujući: svijet, barem onaj čija se riječ sluša (i kojega ova najveća tragedija u hrvatskoj povijesti na ovaj ili onaj način uopće zanima), potiho napušta desetljećima uzgajane lažljive dogme. I dalje lažu oni koji su lagali i do sada, ali sve su tiši i sve manje uvjerljivi, dok glasovi razumijevanja i suosjećanja, dosad možda sapeti i suzdržani, odjekuju glasnije i slobodnije.

Posebno se dobro u cijeloj priči ponijela hrvatska predsjednica: možda je tek razočarala ponekoga koji bi je već ovom iznimnom prigodom rado vidio i čuo u mnoštvu na Bleiburškom polju, ali je puno važnije bilo to što je ona, u oba ova slučaja, pronašla pravi put, koji je i domoljuban i jasan i demokratičan, ali i diplomatski odmjeren. Čini se da su i vukovi (razne svjetske velevlasti) ostali siti, ali su, da kažemo, i hrvatski živci i osjećaji, koje su razni mesići, josipovići i slični dosad u ovakvim prilikama tako nemilosrdno gazili, ostali „na broju“.

Rikali su i urlikali, najčešće u bezimenoj sigurnosti mrežnih foruma, samo nepopravljivi jugošovinisti u Hrvatskoj i oko nje, jasno naslućujući svoj bliski i, nadajmo se, trajni nestanak – budimo epski poetični – u pepelu ništavila!

Naklapanja moćnog AFP-a o ustašama i žrtvama njihovog režima

Prema onome, dakle, što sam uspio istražiti, od velikih svjetskih novinskih „mačaka“, o bleiburškoj komemoraciji pisao je samo Agence France Presse (AFP), odnosno njihovo dopisništvo iz Zagreba, i to zapravo dan prije same komemoracije, 14. svibnja. Koliko sam mogao vidjeti, njihova vijest na engleskom jeziku objavljena je pod naslovom „Hrvatska predsjednica odala je počast ubijenim pronacističkim saveznicima“. Živo me zanimalo i ime novinara, ali pokazalo se da je riječ o novinarki, koju sam nazvao u zagrebačko dopisništvo AFP-a. Radilo se, pretpostavljam, o mlađoj ženskoj osobi ugodnog glasa, koja mi je rekla da se zove Lajla Veselica. To, naravno, nije morala kazati, pa će moja kritička ocjena njenog uratka biti za nijansu blaža, nego što bi inače bila.

Naime, kolegica Veselica u tekstu piše kako su „ustaške vlasti progonile i ubile stotine tisuća etničkih Srba, Židova, Rumunja (!) i antifašističkih Hrvata“, što je pogrješno i, u svojoj nepreciznosti, tendenciozno. Najprije, AFP-ova novinarka piše da su ustaše progonili narod koji ona na engleskom navodi kao „Romanians“. Prema Wikipediji na engleskom ti „Romanjani“ su zapravo Rumunji, temeljni narod u Rumunjskoj, kojih po popisu iz 2011. ima blizu 17 milijuna, a u svijetu i blizu 24, koji imaju „stari egzonim Vlasi“ i s kojima ustaše nisu imali nikakve veze. Zacijelo je mislila na Cigane (Rome), što bi bio točan navod, ali kolegica je, eto, navela krivo.

Mnogo veću težinu ima „odokativna“ formulacija „progonile i ubile stotine tisuća“, jer, posebno u ludilu 2. svjetskog rata, nije isto „progoniti“ i „ubiti“. Novinari čija se izvješća preuzimaju u cijelom svijetu posebno bi trebali biti osjetljivi na prljave igre s brojkama kojima se već desetljećima ocrnjuju i ucjenjuju Hrvati. Istina je, naime, da je „ubiti i jednog nevinog čovjeka isto kao i ubiti cijeli svijet“, ali je istina i da ipak nije isto ako je neka skupina, vlast ili režim ubio tisuće, desetine ili „stotine tisuća“ ljudi. Pod pretpostavkom da nije riječ o zlonamjernosti, radi se onda o novinarskoj lijenosti, jer je moguće – čak i na toj istoj Wikipediji – doći do nekih točnijih i bitno nižih brojeva, koji bi točnije „kvantificirali“, ako je to baš i ovom prilikom nužno, ustaške zločine.

I baš kao što je novinarka AFP-a u slučaju ustaša kao ubojica pretjerivala naviše, kad se radilo o ustašama, odnosno, kako piše, „o onima koji su ubijeni na području južnoaustrijskog grada Bleibruga“ i o kojima se „i dalje raspravlja“ – pretjerivala je naniže. Dodala je, naime, da se „procjene kreću od nekoliko desetaka do više desetina tisuća“. Pogrješka je u tome što se u Bleiburgu ne komemoriraju samo oni izravno ubijeni na području ovoga gradića, već svi oni koji su pobijeni ili umrli na „križnim putovima“ diljem nekadašnje Jugoslavije, a oni se doista ne broje u „nekoliko desetaka“.

I konačno, evo treće bitne primjedbe očito neiskusnoj novinarki moćne svjetske agencije. Ona, naime, piše da su „komemoracije žrtava bleiburškog masakra, koje se svake godine održavaju u svibnju, i dalje kontroverzne zbog toga što nazočne hrvatske skupine koriste nacističko znakovlje“. Koliko ja znam, „nazočne hrvatske skupine“ nikad nisu koristile „nacističko znakovlje“, a i ono ustaško je iznimno rijetko. Od tisuća ljudi ja sam, recimo, vidio jednog jedinog, kojeg su poznanici zadirkivali primjedbama tipa „nadrljao si kad ti žena vidi kako si se obukao“, dok je on šutio, pušio i smješkao se – možda od nelagode, a možda i zbog lagode što je, eto, uspio privući pažnju. A razlozi zbog kojih ovdašnji vladajući jugonacionalisti bježe od Bleiburga nemaju veze sa znakovljem, već time da oni intimno odobravaju zločine svojih prethodnika, a neki bi ih, po svemu sudeći, i ponovili kada bi došli u sličnu priliku (valja se sjetiti, recimo, izjave Olivera Frljića koji je kao moguće pomagalo za povratak nečega ili bilo čega nalik Titovoj Jugovini spominjao i „silu“).

Spomenutu vijest kolegice Veselice i njene svjetske agencije nije prenio gotovo nitko od vodećih svjetskih medija, s izuzetkom nekoliko desetaka manje-više anonimnih mrežnih portala. Uočeno je i da je – što je posebno osjetljiva stvar – i portal Novi antisemit, koji, kako sam kaže, „izvješćuje o mržnji prema Židovima u Europi“, prenio samo polovicu vijesti, a nije se oglasio baš nitko ni od njegovih čitatelja.

Protuhrvatsko burgijanje „Balkanskog vjesnika“

Ova AFP-ova vijest zapravo bila bi sve što su vodeći oligarhijski („maistream“) mediji i njihove agencije napisali o ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji. To ipak ne znači da nije bilo i vrlo otrovnih ispada, posebno na nekim „nezavisnim“, a zapravo paradržavnim portalima, mahom više ili manje ocvalih europskih sila, koje još nisu izgubile svoje stare kolonijalne reflekse. Neke od njih već desetljećima pratim u njihovoj protuhrvatskoj raboti.

Daleko najprljaviji ovaj put bio je zloglasni francuski „Balkanski vjesnik“ („Le Courrier des Balkans“), koji ima i podnaslov „Balkanski frankofoni portal“ i koji protuhrvatski burgija još tamo od 1998. godine – i to konkretno njegov novinar Jean-Arnault Dérens. Za razliku i od spomenutog židovskog portala ili, bolje, portala koji se bavi antisemitizmom, a koji je čin hrvatske predsjednice popratio gotovo rutinski, rečeni Dérens baš se onako, rekli bi naši stari, nakopistio. Riječ je o prilično tipičnom francuskom nabrušenom i „pripametnom“ ljevičaru, koji se s vremena na vrijeme iz imperijalnog Pariza spusti do Cetinja ili Prištine i onda pomisli da je popio svu pamet „balkanske“ povijesti i sadašnjosti (a dade se od toga i te kako napraviti kakva zgodna „mala privreda“ ili sinekura).

Već iz naslova jasan mu je profil: „Lijep dan za fašiste“. Dérens je, naime, izjednačio srpsku rehabilitaciju ratnog zločinca, masovnog ubojice i nacifašističkog suradnika Draže Mihailovića s odlukom demokratske hrvatske predsjednice da se, u tišini i mimo svake politikantske zloporabe, pokloni nevinim žrtvama dvaju totalitarnih sustava. To što on misli o Mihailoviću, ali i o francuskoj političarki Marini Le Pen nimalo me se ne tiče, ali na svoje „bleiburške isprdke“ dobit će odgovor.

Istina, on na jednom mjestu kaže da „ovaj (bleiburški) masakr nimalo ne pridonosi partizanskoj slavi“, ali sve ostalo je kao da slušamo nedavnu mantru Fumićeve, Pusićeve i Josipovićeve „Antifašističke l(j)ige“ iz stare zagrebačke gradske vijećnice. Govoreći od krvavim zbivanjima u „antifašističkoj“ režiji iz svibnja 1945. godine Dérens spominje samo „više desetina tisuća (ustaških) vojnika, kadrova i dužnosnika“, potpuno „zaboravljajući“ civile, žene, djecu. A zadihani internacionalist i humanist u osnovi prešućuje činjenicu da je riječ i o razoružanoj vojsci po završetku rata, pobijenoj – mjestimice i zazidanoj – vojsci, bez suda i suđenja. O njima govori i s natruhama nadmoćnog kolonijalnog rasizma („jedna vrsta temeljne i divlje balkanske konstante“).

Naprotiv totalitarni „antifašizam“ ratnih pobjednika, „ta stvarnost antifašističke Jugoslavije“ priviđa mu se u njegovim noćnim ljevičarskim groznicama kao znak „gorljive i nezaobilazne modernosti“. Hebala ga ta modernost koja se rađala „po šumama i gorama“! On očito nariče i za „antifašističkom Jugoslavijom“ i za njenim, kako kaže, „srpsko-hrvatskim jezikom“. A, sada kada s ovim pariško-bretanjskim salonskim ljevičarom, koji žali za jednom propalom totalitarnom tvorevinom, živimo u istoj europskoj zajednici, možda bi ga valjalo i sudski tretirati – naime, kada glasno i drsko kaže kako su „samoočitovani nasljednici četnika i ustaša na vlasti, i u Beogradu, i u Zagrebu“.

On, naime, najprije laže da se hrvatska predsjednica „nije pojavila“ na jasenovačkoj komemoraciji – poklonila se, naprotiv, na isti način i jednim i drugim žrtvama – a zatim tvrdi da je „ona dakle otvoreno izabrala svoju stranu: stranu nacističkih saveznika protiv one žrtava smeđe pošasti“. Na kraju ovaj ljevičarski totalitarist, kakvih je bilo svih ovih godina i desetljeća na tone, samo se u demokratskoj Europi nisu stigli „razviti“ i „iskazati na djelu“, poziva upravo tu Europu da ureduje i spriječi brisanje granica „između žrtava i krvnika“ (vidjeli smo koliko je takav refleks iskazala prema hrvatskim žrtvama u Domovinskom ratu!). Hrvatskoj predsjednici predbacuje da misli graditi „modernu, demokratsku i europsku“ Hrvatsku na naslijeđu „suradnje s fašizmom“, ali da takav „revizionizam“ i „zbrka političkih i moralnih vrijednosti priprema sutrašnje tragedije“.

Ne zna se koliko su utjecajni ovi i ovakvi balkanski profesori iz Pariza, ali na popisu njihovih suradnika i/ili financijera su francusko ministarstvo kulture, državni francuski radio RFI, Vijeće Europe te slični „antifašistički“ mediji, Le Monde Diplomatique, a u Hrvatskoj H-alter. Vrlo rječito je da je tu i njihov talijanski brat blizanac – također paradržavna „Balkanska promatračnica“ („Osservatorio sui Balcani“). Oboje sam pratio još od početka prošlog desetljeća, nakon što je Ivica Račan u svibnju 2001. „etnički očistio“ Hrvate u Slobodnoj Dalmaciji pa sam bio gurnut u tzv. „kažnjeničku bojnu“ – izdanje Slobodne Dalmacije za BiH. Tu sam bio u prilici dobro upoznati nepopravljivu protuhrvatsku narav obiju ovih medijskih agentura. Dovoljno je reći da u objema desetljećima surađuju „giganti (protu)hrvatskog novinarstva“, kao što su Jelena Lovrić, Drago Hedl i slični. Ovo je dobro da se zna – to, naime, kako funkcionira lijevo-liberalna protuhrvatska sprega na toj razmjerno „visokoj“ „europskoj“ političko-novinarskoj razini.

FAZ: „Tito (neuspješno) prikriva sve“

Ipak, neka ne zavede primjer spomenutog Dérensa i njegova „Društva pariško-balkanskog prijateljstva“. Čini se da je čak i ta sporomisleća Europa shvatila koliko ih ima koji bi pod krinkom „antifašizma“ htjeli prokrijumčariti stari i trogloditski „jugokomunizam“. Najbolji odgovor im je dao novinar Karl-Peter Schwarz u utjecajnom njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 4. svibnja u tekstu pod naslovom „Tito prikriva sve“. U njegovu podnaslovu, a i u tekstu jasno stoji tvrdnja kako „hrvatska i slovenska ljevica pozivanjem na Tita žele očuvati monopol na tumačenje krvave prošlosti“.

Schwarz ne štedi ni svoje sunarodnjake. „Nijedan drugi komunistički diktator nije tako uspio oprati svoju krvavu odoru kao Tito“, piše on. „Guenter Grass ga je slavio: ‘Tito vodi Jugoslaviju u doista demokratski socijalistički poredak’. Karsten Voigt je čak sanjao o ‘socijalističkoj Saveznoj Republici (Njemačkoj) u socijalističkoj Zapadnoj Europi, po jugoslavenskom uzoru“. Schwarz dodaje i da je „Titov mit preživio krvavi kraj Jugoslavije“. Zatim opisuje i zaprepaštenje koje je izazvala Predsjednica kad je uklonila Titov kip s Pantovčaka, kao i sve apokaliptične misli koje su Josipović i Milanović tada izgovorili.

„Grabar Kitarović nisu se dojmila takva predbacivanja“, zaključio je novinar i spomenuo kako je ona lijepo otišla najprije u Jasenovac, gdje su, kaže, ubijene „tisuće“ (a ne „stotine tisuća“) Srba i Židova, a potom, piše dalje, odlazi i u Bleiburg „gdje se odaje počast Hrvatima koje su britanske okupacijske snage izručile jugoslavenskim partizanima koji su ih poubijali“.

Schwartzov kratak i jasan zaključak mogao je konačno – i za promjenu – samo učiniti ponosnim svakog demokratskog i domoljubnog Hrvata. „Vrijeme je, smatra Predsjednica, da se prestane s političkom zloporabom i Jasenovca i Bleibruga“.

Mi na to samo možemo dodati: Amen!

Autor: Joško Čelan /7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari