Pratite nas

Kolumne

Kolinda otkantala otrovnu europsku probalkansku ljevicu

Objavljeno

na

Na jasenovačke i bleiburške postupke hrvatske predsjednice Grabar Kitarović jauknula je, uz domaće jugo-kukurikavce, i totalitarna europska probalkanska ljevica. Posebno je bio prljav pariški ljevičar iz protuhrvatskog „Balkanskog vjesnika“ Jean-Arnault Dérens, novinar lista u kojemu su udarni novinari i Jelena Lovrić i Drago Hedl.

[ad id=”68099″]

Ovogodišnja svečana komemoracija 70. obljetnice bleiburške tragedije bila je doista veličanstvena, pri čemu nije bio presudan možda i rekordan broj nazočnih Hrvata i njihovih prijatelja. Prema izvješću poznatog austrijskog dnevnika Kleine Zeitunga iz Graza, odnosno Klagenfurta, nazočilo ih je 30 000, a neke procjene bile su i dvostruko veće. Možda isto toliko važan bio je i duh pobožnosti, pijeteta i mirne odlučnosti, koji su oni iskazali. Te subote 15. svibnja na Bleiburškom polju – koje, usput, spomenuti list jamačno točnije naziva Loibaškim – prožimao nas je ljekoviti osjećaj da je to mnoštvo, koje se skupilo iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta, nalik „tihoj vodi koja brege dere“ i koja će se baš takvom strpljivom upornošću izboriti da Veliki svijet, nakon desetljeća laži, konačno prizna istinu – jer ona, rečeno je, oslobađa.

U samoj Hrvatskoj, prema već letimičnom uvidu, ovaj je događaj među većinskim pučanstvom primljen upravo na ovakav način, dok je znana uzurpatorska i još neko vrijeme vladajuća manjina bolno kukurikala, svjesna da i njihova povijesna laž, a i oni, kao njeni zloćudni pronositelji i rentijeri, „svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju“ – u znamenitu povijesnu ropotarnicu.

Ipak, koliko god važan bio odjek ovog događaja u zemlji, isto toliko morao nas je zainteresirati i njegov prijam u bijelom svijetu (koji je tu i tamo siv, a ponegdje doista i crn). I dok su u ovdašnjim, mahom režimskim medijima izvjestitelji bili usredotočeni na glavne naglaske iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u svijetu je osobita pažnja posvećena odnosu prema bleiburškoj komemoraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, često i u usporedbi s njenim ponašanjem u vezi s onom ranijom, jasenovačkom.

Opći dojam, nakon šireg uvida u ono što je o tome u svijetu napisano, prilično je ohrabrujući: svijet, barem onaj čija se riječ sluša (i kojega ova najveća tragedija u hrvatskoj povijesti na ovaj ili onaj način uopće zanima), potiho napušta desetljećima uzgajane lažljive dogme. I dalje lažu oni koji su lagali i do sada, ali sve su tiši i sve manje uvjerljivi, dok glasovi razumijevanja i suosjećanja, dosad možda sapeti i suzdržani, odjekuju glasnije i slobodnije.

Posebno se dobro u cijeloj priči ponijela hrvatska predsjednica: možda je tek razočarala ponekoga koji bi je već ovom iznimnom prigodom rado vidio i čuo u mnoštvu na Bleiburškom polju, ali je puno važnije bilo to što je ona, u oba ova slučaja, pronašla pravi put, koji je i domoljuban i jasan i demokratičan, ali i diplomatski odmjeren. Čini se da su i vukovi (razne svjetske velevlasti) ostali siti, ali su, da kažemo, i hrvatski živci i osjećaji, koje su razni mesići, josipovići i slični dosad u ovakvim prilikama tako nemilosrdno gazili, ostali „na broju“.

Rikali su i urlikali, najčešće u bezimenoj sigurnosti mrežnih foruma, samo nepopravljivi jugošovinisti u Hrvatskoj i oko nje, jasno naslućujući svoj bliski i, nadajmo se, trajni nestanak – budimo epski poetični – u pepelu ništavila!

Naklapanja moćnog AFP-a o ustašama i žrtvama njihovog režima

Prema onome, dakle, što sam uspio istražiti, od velikih svjetskih novinskih „mačaka“, o bleiburškoj komemoraciji pisao je samo Agence France Presse (AFP), odnosno njihovo dopisništvo iz Zagreba, i to zapravo dan prije same komemoracije, 14. svibnja. Koliko sam mogao vidjeti, njihova vijest na engleskom jeziku objavljena je pod naslovom „Hrvatska predsjednica odala je počast ubijenim pronacističkim saveznicima“. Živo me zanimalo i ime novinara, ali pokazalo se da je riječ o novinarki, koju sam nazvao u zagrebačko dopisništvo AFP-a. Radilo se, pretpostavljam, o mlađoj ženskoj osobi ugodnog glasa, koja mi je rekla da se zove Lajla Veselica. To, naravno, nije morala kazati, pa će moja kritička ocjena njenog uratka biti za nijansu blaža, nego što bi inače bila.

Naime, kolegica Veselica u tekstu piše kako su „ustaške vlasti progonile i ubile stotine tisuća etničkih Srba, Židova, Rumunja (!) i antifašističkih Hrvata“, što je pogrješno i, u svojoj nepreciznosti, tendenciozno. Najprije, AFP-ova novinarka piše da su ustaše progonili narod koji ona na engleskom navodi kao „Romanians“. Prema Wikipediji na engleskom ti „Romanjani“ su zapravo Rumunji, temeljni narod u Rumunjskoj, kojih po popisu iz 2011. ima blizu 17 milijuna, a u svijetu i blizu 24, koji imaju „stari egzonim Vlasi“ i s kojima ustaše nisu imali nikakve veze. Zacijelo je mislila na Cigane (Rome), što bi bio točan navod, ali kolegica je, eto, navela krivo.

Mnogo veću težinu ima „odokativna“ formulacija „progonile i ubile stotine tisuća“, jer, posebno u ludilu 2. svjetskog rata, nije isto „progoniti“ i „ubiti“. Novinari čija se izvješća preuzimaju u cijelom svijetu posebno bi trebali biti osjetljivi na prljave igre s brojkama kojima se već desetljećima ocrnjuju i ucjenjuju Hrvati. Istina je, naime, da je „ubiti i jednog nevinog čovjeka isto kao i ubiti cijeli svijet“, ali je istina i da ipak nije isto ako je neka skupina, vlast ili režim ubio tisuće, desetine ili „stotine tisuća“ ljudi. Pod pretpostavkom da nije riječ o zlonamjernosti, radi se onda o novinarskoj lijenosti, jer je moguće – čak i na toj istoj Wikipediji – doći do nekih točnijih i bitno nižih brojeva, koji bi točnije „kvantificirali“, ako je to baš i ovom prilikom nužno, ustaške zločine.

I baš kao što je novinarka AFP-a u slučaju ustaša kao ubojica pretjerivala naviše, kad se radilo o ustašama, odnosno, kako piše, „o onima koji su ubijeni na području južnoaustrijskog grada Bleibruga“ i o kojima se „i dalje raspravlja“ – pretjerivala je naniže. Dodala je, naime, da se „procjene kreću od nekoliko desetaka do više desetina tisuća“. Pogrješka je u tome što se u Bleiburgu ne komemoriraju samo oni izravno ubijeni na području ovoga gradića, već svi oni koji su pobijeni ili umrli na „križnim putovima“ diljem nekadašnje Jugoslavije, a oni se doista ne broje u „nekoliko desetaka“.

I konačno, evo treće bitne primjedbe očito neiskusnoj novinarki moćne svjetske agencije. Ona, naime, piše da su „komemoracije žrtava bleiburškog masakra, koje se svake godine održavaju u svibnju, i dalje kontroverzne zbog toga što nazočne hrvatske skupine koriste nacističko znakovlje“. Koliko ja znam, „nazočne hrvatske skupine“ nikad nisu koristile „nacističko znakovlje“, a i ono ustaško je iznimno rijetko. Od tisuća ljudi ja sam, recimo, vidio jednog jedinog, kojeg su poznanici zadirkivali primjedbama tipa „nadrljao si kad ti žena vidi kako si se obukao“, dok je on šutio, pušio i smješkao se – možda od nelagode, a možda i zbog lagode što je, eto, uspio privući pažnju. A razlozi zbog kojih ovdašnji vladajući jugonacionalisti bježe od Bleiburga nemaju veze sa znakovljem, već time da oni intimno odobravaju zločine svojih prethodnika, a neki bi ih, po svemu sudeći, i ponovili kada bi došli u sličnu priliku (valja se sjetiti, recimo, izjave Olivera Frljića koji je kao moguće pomagalo za povratak nečega ili bilo čega nalik Titovoj Jugovini spominjao i „silu“).

Spomenutu vijest kolegice Veselice i njene svjetske agencije nije prenio gotovo nitko od vodećih svjetskih medija, s izuzetkom nekoliko desetaka manje-više anonimnih mrežnih portala. Uočeno je i da je – što je posebno osjetljiva stvar – i portal Novi antisemit, koji, kako sam kaže, „izvješćuje o mržnji prema Židovima u Europi“, prenio samo polovicu vijesti, a nije se oglasio baš nitko ni od njegovih čitatelja.

Protuhrvatsko burgijanje „Balkanskog vjesnika“

Ova AFP-ova vijest zapravo bila bi sve što su vodeći oligarhijski („maistream“) mediji i njihove agencije napisali o ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji. To ipak ne znači da nije bilo i vrlo otrovnih ispada, posebno na nekim „nezavisnim“, a zapravo paradržavnim portalima, mahom više ili manje ocvalih europskih sila, koje još nisu izgubile svoje stare kolonijalne reflekse. Neke od njih već desetljećima pratim u njihovoj protuhrvatskoj raboti.

Daleko najprljaviji ovaj put bio je zloglasni francuski „Balkanski vjesnik“ („Le Courrier des Balkans“), koji ima i podnaslov „Balkanski frankofoni portal“ i koji protuhrvatski burgija još tamo od 1998. godine – i to konkretno njegov novinar Jean-Arnault Dérens. Za razliku i od spomenutog židovskog portala ili, bolje, portala koji se bavi antisemitizmom, a koji je čin hrvatske predsjednice popratio gotovo rutinski, rečeni Dérens baš se onako, rekli bi naši stari, nakopistio. Riječ je o prilično tipičnom francuskom nabrušenom i „pripametnom“ ljevičaru, koji se s vremena na vrijeme iz imperijalnog Pariza spusti do Cetinja ili Prištine i onda pomisli da je popio svu pamet „balkanske“ povijesti i sadašnjosti (a dade se od toga i te kako napraviti kakva zgodna „mala privreda“ ili sinekura).

Već iz naslova jasan mu je profil: „Lijep dan za fašiste“. Dérens je, naime, izjednačio srpsku rehabilitaciju ratnog zločinca, masovnog ubojice i nacifašističkog suradnika Draže Mihailovića s odlukom demokratske hrvatske predsjednice da se, u tišini i mimo svake politikantske zloporabe, pokloni nevinim žrtvama dvaju totalitarnih sustava. To što on misli o Mihailoviću, ali i o francuskoj političarki Marini Le Pen nimalo me se ne tiče, ali na svoje „bleiburške isprdke“ dobit će odgovor.

Istina, on na jednom mjestu kaže da „ovaj (bleiburški) masakr nimalo ne pridonosi partizanskoj slavi“, ali sve ostalo je kao da slušamo nedavnu mantru Fumićeve, Pusićeve i Josipovićeve „Antifašističke l(j)ige“ iz stare zagrebačke gradske vijećnice. Govoreći od krvavim zbivanjima u „antifašističkoj“ režiji iz svibnja 1945. godine Dérens spominje samo „više desetina tisuća (ustaških) vojnika, kadrova i dužnosnika“, potpuno „zaboravljajući“ civile, žene, djecu. A zadihani internacionalist i humanist u osnovi prešućuje činjenicu da je riječ i o razoružanoj vojsci po završetku rata, pobijenoj – mjestimice i zazidanoj – vojsci, bez suda i suđenja. O njima govori i s natruhama nadmoćnog kolonijalnog rasizma („jedna vrsta temeljne i divlje balkanske konstante“).

Naprotiv totalitarni „antifašizam“ ratnih pobjednika, „ta stvarnost antifašističke Jugoslavije“ priviđa mu se u njegovim noćnim ljevičarskim groznicama kao znak „gorljive i nezaobilazne modernosti“. Hebala ga ta modernost koja se rađala „po šumama i gorama“! On očito nariče i za „antifašističkom Jugoslavijom“ i za njenim, kako kaže, „srpsko-hrvatskim jezikom“. A, sada kada s ovim pariško-bretanjskim salonskim ljevičarom, koji žali za jednom propalom totalitarnom tvorevinom, živimo u istoj europskoj zajednici, možda bi ga valjalo i sudski tretirati – naime, kada glasno i drsko kaže kako su „samoočitovani nasljednici četnika i ustaša na vlasti, i u Beogradu, i u Zagrebu“.

On, naime, najprije laže da se hrvatska predsjednica „nije pojavila“ na jasenovačkoj komemoraciji – poklonila se, naprotiv, na isti način i jednim i drugim žrtvama – a zatim tvrdi da je „ona dakle otvoreno izabrala svoju stranu: stranu nacističkih saveznika protiv one žrtava smeđe pošasti“. Na kraju ovaj ljevičarski totalitarist, kakvih je bilo svih ovih godina i desetljeća na tone, samo se u demokratskoj Europi nisu stigli „razviti“ i „iskazati na djelu“, poziva upravo tu Europu da ureduje i spriječi brisanje granica „između žrtava i krvnika“ (vidjeli smo koliko je takav refleks iskazala prema hrvatskim žrtvama u Domovinskom ratu!). Hrvatskoj predsjednici predbacuje da misli graditi „modernu, demokratsku i europsku“ Hrvatsku na naslijeđu „suradnje s fašizmom“, ali da takav „revizionizam“ i „zbrka političkih i moralnih vrijednosti priprema sutrašnje tragedije“.

Ne zna se koliko su utjecajni ovi i ovakvi balkanski profesori iz Pariza, ali na popisu njihovih suradnika i/ili financijera su francusko ministarstvo kulture, državni francuski radio RFI, Vijeće Europe te slični „antifašistički“ mediji, Le Monde Diplomatique, a u Hrvatskoj H-alter. Vrlo rječito je da je tu i njihov talijanski brat blizanac – također paradržavna „Balkanska promatračnica“ („Osservatorio sui Balcani“). Oboje sam pratio još od početka prošlog desetljeća, nakon što je Ivica Račan u svibnju 2001. „etnički očistio“ Hrvate u Slobodnoj Dalmaciji pa sam bio gurnut u tzv. „kažnjeničku bojnu“ – izdanje Slobodne Dalmacije za BiH. Tu sam bio u prilici dobro upoznati nepopravljivu protuhrvatsku narav obiju ovih medijskih agentura. Dovoljno je reći da u objema desetljećima surađuju „giganti (protu)hrvatskog novinarstva“, kao što su Jelena Lovrić, Drago Hedl i slični. Ovo je dobro da se zna – to, naime, kako funkcionira lijevo-liberalna protuhrvatska sprega na toj razmjerno „visokoj“ „europskoj“ političko-novinarskoj razini.

FAZ: „Tito (neuspješno) prikriva sve“

Ipak, neka ne zavede primjer spomenutog Dérensa i njegova „Društva pariško-balkanskog prijateljstva“. Čini se da je čak i ta sporomisleća Europa shvatila koliko ih ima koji bi pod krinkom „antifašizma“ htjeli prokrijumčariti stari i trogloditski „jugokomunizam“. Najbolji odgovor im je dao novinar Karl-Peter Schwarz u utjecajnom njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 4. svibnja u tekstu pod naslovom „Tito prikriva sve“. U njegovu podnaslovu, a i u tekstu jasno stoji tvrdnja kako „hrvatska i slovenska ljevica pozivanjem na Tita žele očuvati monopol na tumačenje krvave prošlosti“.

Schwarz ne štedi ni svoje sunarodnjake. „Nijedan drugi komunistički diktator nije tako uspio oprati svoju krvavu odoru kao Tito“, piše on. „Guenter Grass ga je slavio: ‘Tito vodi Jugoslaviju u doista demokratski socijalistički poredak’. Karsten Voigt je čak sanjao o ‘socijalističkoj Saveznoj Republici (Njemačkoj) u socijalističkoj Zapadnoj Europi, po jugoslavenskom uzoru“. Schwarz dodaje i da je „Titov mit preživio krvavi kraj Jugoslavije“. Zatim opisuje i zaprepaštenje koje je izazvala Predsjednica kad je uklonila Titov kip s Pantovčaka, kao i sve apokaliptične misli koje su Josipović i Milanović tada izgovorili.

„Grabar Kitarović nisu se dojmila takva predbacivanja“, zaključio je novinar i spomenuo kako je ona lijepo otišla najprije u Jasenovac, gdje su, kaže, ubijene „tisuće“ (a ne „stotine tisuća“) Srba i Židova, a potom, piše dalje, odlazi i u Bleiburg „gdje se odaje počast Hrvatima koje su britanske okupacijske snage izručile jugoslavenskim partizanima koji su ih poubijali“.

Schwartzov kratak i jasan zaključak mogao je konačno – i za promjenu – samo učiniti ponosnim svakog demokratskog i domoljubnog Hrvata. „Vrijeme je, smatra Predsjednica, da se prestane s političkom zloporabom i Jasenovca i Bleibruga“.

Mi na to samo možemo dodati: Amen!

Autor: Joško Čelan /7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari