Pratite nas

Kolumne

Kolinda po svijetu sramoti Jugoslaviju

Objavljeno

na

Ovoga smo tjedna doživjeli jednu od najvećih uvreda. Naime, predsjednica nas je uvrijedila tvrdnjom da u Jugoslaviji nije bilo jogurta. Neki su je pokušali obraniti da je to bila samo metafora za odsustvo slobode izbora, ali svi znamo da je to laž.

Jugoslavija je bila zemlja slobode i napretka, u kojoj smo svi bili dinarski milijunaši. Ne smijemo zaboraviti da je ona u svojim mladim danima otišla u Ameriku. Tamo su je sigurno mučili viškom ponude, školovali i obučili kako da sramoti samoupravni socijalizam, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ona je zaboravila da je u Jugoslaviji, ako je ičega bilo, bilo jogurta. Jogurtom su se pokretale i revolucije. Zato je potpuna laž da se nismo mogli odlučiti između dvije vrste jogurta. Bilo ga je u izobilju i svi smo ga pili.

Odrasli smo na jogurtu. Prežderavali smo se jogurtom. Jedini problem nastajao je kada bismo se zaboravili prijaviti za kruh pa smo bili prisiljeni jesti jogurt s kukuruznom “purom”. A pogledajte kako je danas kad odete u trgovinu, a ono 20 vrsta jogurta, da ti se smuči. Pa čitaj deklaraciju, pa da ne bude previše masno, pa ugljikohidrati, pa šećeri… Prava drama. Danas nikako ne možeš biti siguran da si ispravno odabrao. Zato je prije bilo bolje, pa si umjesto biranja između 20 vrsta mogao izabrati samo jednu. Kad ti je ponuđena samo jedna stvar na polici, onda znaš da je tvoj izbor ispravan.

Kada biraš između njih 20-ak, uvijek imaš onaj osjećaj da si možda pogriješio. Jugoslavija nas je oslobađala te nesigurnosti. Danas moramo birati između HDZ-a i SDP-a, a kako je bilo lijepo dok su oni bili jedna partija pa si bio siguran da ne možeš pogriješiti.

U čemu je uopće vrijednost slobode izbora? U čemu je smisao sveg tog današnjeg mahanja šarenilom kad su ljudi svejedno nezadovoljni i nesigurni? Prije nismo znali što sve možemo imati pa smo zato imali sve. Tada se svemu znala vrijednost i cijena, a ne kao danas, kada nitko ništa ne cijeni i sve nam je bezvrijedno.

To je bilo vrijeme zajedništva, bratstva i jedinstva, gdje se strpljivo čekalo u redu za kruh. Narod nije bio razmažen, nego naučen na čekanje. Ako je povremeno nečega i nedostajalo, nitko nije pravio dramu i bio nezadovoljan zbog toga, jer nije smio. “Kad nečega nema, bez toga se može”, govorila je partijska mudrost.

Vlast je tada čuvala narod od pohlepe. Svi su bili jednaki i svi jednako nisu imali. Osim čuvara. Ono što smo imali teško je i usporediti s ovim što imamo danas. Ovi današnji samo se bogate, a što je jadni Tito imao, osim deset jahti, 20 vila, 30 automobila i nekoliko pari bijelih rukavica? I ništa mu nije ostalo. A danas svaka šuša smije kritizirati predsjednika. Prije se kritika nagrađivala s nekoliko godina ljetovanja na Golom otoku i zatvaralo se Hrvate zbog izjašnjavanja, a ovi danas kradu, pa nitko da ih zatvori.

Dopuštena je prekomjerna sloboda. Zbog toga je danas teško živjeti kao dosljedan socijalist. Sve i kad bi se htio pobuniti, ne možeš jer su migranti zauzeli šume. A ako bi i otišao, kako kad znaš da bi ti odmah oteli status zaštićenog najmoprimca? Dok ovi danas odbacuju migrante, Tito ih je primao, obučavao i naoružane slao na Zapad.

Jugoslavija je uopće bila svjetlosnim godinama ispred svijeta. Žene su među prvima dobile pravo glasa i izbora, gdje im je ponuđen jedan i siguran kandidat. Dok danas ekolozi pozivaju na brigu o energetskoj učinkovitosti, u Jugi su isključenja struje bila standard.

Htjelo se biti ispred svih i u borbi protiv globalnog zagrijavanja, pa je uvedena vožnja par – nepar. Jugoslavija je bila i jedan od pionira makrobiotičke prehrane. Brzo se uvidjelo da kava štetno djeluje na omladinu, koja se danas besposleno izležava po kafićima, pa se pržio korijen cikorije i pila divka.

Svega što nam danas nedostaje tada je bilo u izobilju. Svakog dana malo stegneš remen i komunizam ti je sve bliži. Onaj koji bi se danas toga držao, može kao nekada sa svojim stojadinom, boje koja ga zapadne, na odmor u sindikalno odmorište. To je baš hipsterski.

Potrebno je samo “vjerodostojno” živjeti ono što se propovijeda i bolja prošlost ti je osigurana. Jer, svi znaju da je Jugoslavija propala u obilju i zbog obilja. Da je prije bilo bolje jer smo imali više volje!

Zato je nevjerojatno da su jugomili svojim glasom izabrali hrvatsku predsjednicu koja im po svijetu sramoti Jugoslaviju. Kao da im nije bilo dovoljno stresno razdoblje onih pobjeda u Rusiji, finala i dočeka, sveg tog domoljubnog nadimanja, sad još i ovo. Ali kada si dovoljno ustrajan, dođeš na svoje. Dobiješ jedinstvenu priliku istoga dana uz jogurt podrugljivo se radovati porazu Hrvatske i braniti Jugoslaviju od Kolinde.

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari