Kolumne
Kol’ko nas ima?
Čim se ukaže naznaka svjetla na kraju tunela, prodavači magle, mraka i beznađa dođu na svoje, zadovoljno trljajući ruke u nadi da nailazi vlak koji će Hrvate konačno namrtvo pregaziti. Svako dobro izvrnut će na loše, pa tako i očitu promjenu negativnih trendova zamračiti posljedicama strukturalnih, desetljećima akumuliranih zbivanja, praveći se da ne znaju kako se prošlost više ne može promijeniti.
Hrvatska se pridiže …
Tako se ne može više promijeniti ni to što su naraštaji kćeri, danas u dobi za rađanje, za 30% malobrojniji od generacija svojih majki, slijedom nedostatne stope rađanja prije nekoliko desetljeća. I što onda očekivati, osim da će malobrojniji naraštaji rađati i manje djece? Pa bilo bi ludo čudo kad bi bilo drukčije. Ne može se više promijeniti ni to što je Hrvatska prijam u Europsku uniju i neograničenu slobodu kretanja dočekala u gospodarski vrlo nezavidnom stanju, kao akumuliranoj posljedici stoljetnih procesa. Uz to je prije desetak godina pretpostavila zaštitu kasnije osuđenih komunističkih zločinaca promptnome korištenju europskih fondova, dodatno odgodivši hvatanje priključka. Pa kako onda ljudi ne će hrliti u Europu bez granica? Ova pitanja zvuče jednako apsurdno kao i ono kako za to može biti kriv onaj koji sada vlada, a u to doba niti je luk jeo niti ga je mirisao. Ako ništa, eto, barem se više ne grakće da su Hrvati gladni. Valjda je čak i najstrastvenijim promicateljima kulta crnila pomalo neugodno najdeblji narod u Europi proglasiti gladnim.
Mijenjati se može samo sadašnjost, a ona na tugu i žalost guslara tmurnog, turobnog izričaja ipak nije tako crna. No, i tomu nalaze lijeka. Stavit će povez preko očiju i spremno prešutjeti kako Hrvatska na kraju prošle godine, kao rijetko koja zemlja u EU, bilježi porast broja zaposlenih u odnosu na 2019. godinu, i to za ne baš zanemarivih 30-tak tisuća. Logično, jer potpuni gospodarski oporavak sad se dogodio već u drugoj godini globalne krize, za razliku od one prethodne, buknule prije 13 godina, kad je trebalo proteći punih 7 gladnih godina da se s oporavkom uopće i krene. Rutinski će zanemariti i kako unatoč stalnom padu broja žena u dobi za rađanje, dodatno potenciranom pojačanim iseljavanjem mahom mlađih ljudi unazad 10-tak godina, Hrvatska već 5 godina stagnira s brojem rođenih. Takva žilavost u izrazito nepovoljnim okolnostima nedvojbeno predstavlja neočekivan, gotovo pa zadivljujući uspjeh, tim više što je za prethodne lijeve vlasti u bitno povoljnijim općim demografskim uvjetima (mlađe stanovništvo i kumulativno manje iseljenih) zabilježen pad rođenih od 10%. Štoviše, izgledno je kako je lani, unatoč napetom ozračju korone, Hrvatska zabilježila i blagi porast od 1-2% rođene djece u odnosu na 2020. godinu, kad su se rađala djeca začeta prije korone. Pa i kad je posrijedi migracijska bilanca sa svijetom, ona je nakon niza godina podebljeg minusa, u 2020. godini napokon uravnotežena. S osjetno razvijenijom zapadnom Europom Hrvatska, doduše, i dalje bilježi minus, ali sa zemljama svoje klase, koje u blagodatima izdašne europske pipe uživaju poprilično dulje od nje, Lijepa Naša je začudo u plusu. Radi se, doduše, tek o nešto više od tisuću ljudi, ali znakovito je kako baš sa svakom postkomunističkom članicom Unije, od Slovenije do Estonije, Hrvatska u 2020. godini bilježi pozitivan migracijski saldo.
… i zato ju treba baciti na koljena
Ali zato puna usta kataklizme, jer je popis stanovništva pokazao da u Hrvatskoj živi svega 3,888 milijuna žitelja, skoro 400 tisuća manje nego prije 10 godina, a što predstavlja znatno veći pad od procjena Državnog zavoda za statistiku. Naime, prema zadnjoj objavljenoj službenoj procjeni Hrvatska je na kraju 2020. godine imala 4,036 milijuna žitelja. S nasladom se primjećuje kako su u medijima rado viđeni demografi imali pravo, dok državne službe pojma nemaju, pa kako će onda ljudi imati povjerenja u njih? Štoviše, radikalniji među demografskim mračnjacima ni ne kriju kako im je i toliko manje Hrvata previše. Na društveni aktivizam umotan u znanstveno ruho refleksno se nakaleme kronični politički gubitaši, u prvom redu oni kojima je od toga da u Hrvatskoj bude što manje Srba važnije tek da u njoj bude i sve manje Hrvata, samo kako bi za to mogli politikantski optuživati vlasti. Njima nasuprot, a zapravo ruku pod ruku, stoje akteri koji himbeno liju suze za hrvatskom demografskom propašću, a usporedno svesrdno podržavaju one, koji čim uzmu žezlo u ruke, ukidaju smislene demografske mjere. Svima njima je pad od skoro 400 tisuća stanovnika unazad 10 godina došao kao melem na ljutu ranu. Tu su vijest dočekali likujući, ponajprije zato što se pad poklapa s popularnom mantrom o 400 tisuća iseljenih Hrvata. No, je li doista tako?
Kakvima se stvari čine …
Državni zavod za statistiku (DZS) procjenjuje broj stanovnika temeljem dva kriterija – prirodnog kretanja stanovništva, tj. razlike broja rođenih i umrlih, i statistika Ministarstva unutarnjih poslova o prijavljenim odnosno odjavljenim prebivalištima i boravištima, što se usklađuje s rezultatima popisa, koji se provode u pravilu svakih 10 godina. Kako je popis fizički proveden u listopadu lani, u odnosu na procjenu stanja na kraju 2020. godine Hrvatska je dotad zabilježila dodatni manjak od 19 tisuća osoba samo temeljem prirodnog kretanja (toliko je bilo više umrlih nego rođenih u prvih 10 mjeseci prošle godine). Podaci o migracijama u tom razdoblju još nisu poznati, no trendovi naznačuju kako ne utječu bitno na konačni broj. Nastavno na procjenu DZS-a za konac 2020. godine, u listopadu 2021. moglo se očekivati otprilike 4,017 milijuna stanovnika, a prebrojano ih je svega 3,888 milijuna, ili nekih 130 tisuća manje. Odakle tolika razlika? Smanjenje od približno 160 tisuća odnosi se na prirodni pad uvjetovan prevagom umrlih naspram rođenih u međupopisnom razdoblju između travnja 2011. i listopada 2021. godine. S druge strane, DZS za to vrijeme vidi svega 112 tisuća ljudi manjka temeljem migracija s inozemstvom (288 tisuća odseljenih i 176 tisuća doseljenih). Na prvu, rezultati popisa sugeriraju da je taj odljev znatno veći, oko 235 tisuća, što bi značilo da se iz Hrvatske odselilo čak i nešto više od 400 tisuća ljudi.
… a kakve zapravo jesu
Ipak, potpuniji uvid u pravo stanje stvari glede popisa daje potanja usporedba po županijama, gradovima i općinama, ali ne tako da se usporedi broj stanovnika s prethodnim popisom, nego popisano stanovništvo 2021. s procjenom Državnog zavoda za statistiku na kraju 2020. godine. To odstupanje pokazuju podaci u tablici niže (desni stupac) pri čemu bi ih, da bi se dobila realna vrijednost, trebalo dodatno umanjiti za otprilike 0,5%, jer je do listopada 2021. prirodnim padom za toliko dodatno smanjeno ukupno stanovništvo. U lijevom stupcu prikazana je neto-migracija s inozemstvom (broj odseljenih umanjen za broj doseljenih) po županijama u međupopisnom razdoblju u odnosu na broj stanovnika zabilježen 2011. godine, poredano od županije s najvećim migracijskim manjkom (Vukovarsko-srijemska) do onih s viškom (Dubrovačko-neretvanska i Istarska).
| ŽUPANIJA | NETO MIGRACIJA S INOZEMSTVOM (2011 – 2020) S OBZIROM NA BROJ POPISANIH 2011 |
ODSTUPANJE (POPISANO 2021 – PROCJENA DZS) S OBZIROM NA PROCJENU 2020 |
| Vukovarsko-srijemska | -8,7% | -1,7% |
| Požeško-slavonska | -8,6% | -0,4% |
| Sisačko-moslavačka | -7,4% | -1,4% |
| Brodsko-posavska | -6,5% | -2,9% |
| Virovitičko-podravska | -6,4% | -1,6% |
| Osječko-baranjska | -5,5% | -3,1% |
| Ličko-senjska | -4,6% | -2,0% |
| Bjelovarsko-bilogorska | -4,2% | -1,8% |
| Šibensko-kninska | -4,2% | -1,3% |
| Karlovačka | -3,5% | -1,0% |
| Međimurska | -2,9% | -2,5% |
| Koprivničko-križevačka | -2,7% | -3,2% |
| Zagrebačka | -2,6% | -2,8% |
| REPUBLIKA HRVATSKA | -2,6% | -3,7% |
| Varaždinska | -1,9% | -2,8% |
| Primorsko-goranska | -1,7% | -4,8% |
| Zadarska | -1,6% | -4,5% |
| Krapinsko-zagorska | -0,9% | -2,3% |
| Grad Zagreb | -0,7% | -4,8% |
| Splitsko-dalmatinska | 0,0% | -4,7% |
| Dubrovačko-neretvanska | +1,1% | -5,5% |
| Istarska | +1,8% | -7,0% |
Izvor: Grgur S. Kamenjar.com
Bila statistika DZS-a makar i približno potpuna ili daleko od toga, ona, budući da primjenjuje istu metodologiju u svim županijama, ako ništa, sigurno dobro pokazuje omjere iseljavanja između pojedinih županija. A upravo ti omjeri posve demistificiraju popularne tlapnje o tome da se iseljava zbog korupcije i klijentelizma (jer zašto se onda tako slabo iseljava iz Istre, te meke klijentelizma?), te navodnog nezadovoljstva funkcioniranjem državnih institucija. Naime, razvidno je da se znatno više iseljava iz gospodarski slabije razvijenih županija, mahom onih opustošenih ratom, gdje su k tome još i u većoj mjeri doseljavani Hrvati iz BiH, tijekom rata protjerani sa svojih ognjišta. Štoviše, jačim prediktorom iseljavanja od samog gospodarskog zaostajanja pokazuju se desetljećima duboko ukorijenjene rodbinske i zavičajne veze u inozemstvu. Naime, tamo gdje je veći udjel poslije rata naseljenih Hrvata iz BiH, veće je i iseljavanje. Što i ne čudi, jer nisu stigli pustiti korijenje u novoj sredini, a već su im otvorena vrata Europe, gdje su ih čekali, širom im otvarajući vrata, brojni znanci iz rodnoga kraja. To ujedno objašnjava zašto razvijena Zagrebačka županija, sa zamjetnim udjelom tijekom rata doseljenih Hrvata iz BiH, ima triput goru bilancu iseljavanja od osjetno siromašnije Krapinsko-zagorske.
Iseljeničke županije popisane su sukladno procjeni, sezonski radnici nisu
Ipak, ključni uvid, utemeljen na podacima u tablici, je kako se u županijama najjače pogođenim iseljavanjem popis najbolje poklapa s procjenom DZS-a. Doslovce sve županije s iznadprosječnim iseljavanjem iznadprosječno se poklapaju s procjenom DZS-a. S druge strane, najveća odstupanja su u županijama s najmanjim iseljavanjem. To navodi na dva zaključka. Prvo, uzme li se u obzir da su stvarna odstupanja u prosjeku još za 0,5% manja od navedenih u tablici, DZS prilično precizno pokazuje broj odseljenih, u svakom slučaju puno preciznije od defetističkih procjena o 400 tisuća iseljenih. Čitavu sliku upotpunjava činjenica da je od 288 tisuća evidentiranih odseljenih njih 195 tisuća otišlo u zapadnu Europu (dotle ih se 50 tisuća od tamo doselilo u Hrvatsku), dok ih je čak 65 tisuća otišlo u Srbiju i BiH, sigurno ne u potrazi za poslom i boljim životom. Prije će biti da je riječ o osobama koje u Hrvatskoj nisu živjele ni prije 2011., ali su formalno bile prijavljene kako bi ostvarile neko pravo (primjerice, Srbi izbjegli iz Hrvatske ’95 pravo na obnovu kuće).
Drugi bitan zaključak je da sezonski radnici, uvezeni za potrebe turizma, u znatnoj mjeri nisu popisani premda se nalaze u evidenciji MUP-a. To proizlazi iz činjenice da su odstupanja za turistički orijentirane županije osjetno veća od ostalih. K tome, detaljnija razrada po općinama i gradovima pokazuje da su u priobalnim, turizmu posvećenim sredinama odstupanja još i veća (prijavljeno je znatno više osoba nego što ih je tamo popis zatekao), dok u unutrašnjosti tih istih županija to nije slučaj (štoviše, zapaža se suprotni trend, ponegdje je čak i više ljudi nego u MUP-ovim evidencijama). Naime, premda mahom prijavljeni na godinu dana, sezonski radnici u vrijeme popisa (listopad) glavninom više nisu bili u Hrvatskoj, stoga nisu ni popisani, što će, budući da se radi mahom o mlađim ljudima, dodatno pogoršati ionako nepovoljnu starosnu strukturu stalnog stanovništva. Ovo pitanje otvara još jedan ozbiljan popisni problem. Naime, u vrijeme kad, bila riječ o umirovljenicima ili sezonskim radnicima, nije neobično boraviti dio godine u Hrvatskoj, a dio godine vani, prestrogim se čini popisni uvjet uključivanja u stalno stanovništvo samo osoba koje već barem godinu dana kontinuirano žive u Hrvatskoj ili izraze namjeru da će idućih najmanje godinu dana živjeti u njoj. To, naime, posve isključuje u Hrvatskoj sve brojnije sezonske migrante, koji, primijeni li se taj kriterij jednako posvuda, apsurdno, ni u jednoj zemlji ne će biti registrirani.
Zašto su gradovi slabije popisani?
Drugi bitan popisni moment pokazuje tablica niže u kojoj se uspoređuje odstupanje između popisa 2021. i procjene 2020. u većim i manjim sredinama, pri čemu su kao veće sredine uzete one teritorijalne jedinice s barem jednim naseljem preko 10 tisuća stanovnika.
| ŽUPANIJA | SVE TERITORIJALNE JEDINICE | TERITORIJALNE JEDINICE S NASELJEM IZNAD 10 000 STANOVNIKA |
TERITORIJALNE JEDINICE BEZ NASELJA IZNAD 10 000 STANOVNIKA |
| Vukovarsko-srijemska | -1,7% | -1,6% | -1,8% |
| Požeško-slavonska | -0,4% | -2,3% | +0,7% |
| Sisačko-moslavačka | -1,4% | -2,7% | +0,3% |
| Brodsko-posavska | -2,9% | -5,0% | -1,6% |
| Virovitičko-podravska | -1,6% | -0,8% | -1,8% |
| Osječko-baranjska | -3,1% | -3,8% | -2,5% |
| Ličko-senjska | -2,0% | NEMA | -2,0% |
| Bjelovarsko-bilogorska | -1,8% | -3,3% | -1,0% |
| Šibensko-kninska | -1,3% | -2,7% | -0,1% |
| Karlovačka | -1,0% | -2,0% | -0,2% |
| Međimurska | -2,5% | -2,0% | -2,8% |
| Koprivničko-križevačka | -3,2% | -3,3% | -3,1% |
| Zagrebačka | -2,8% | -2,4% | -3,1% |
| Varaždinska | -2,8% | -4,7% | -2,0% |
| Primorsko-goranska | -4,8% | -5,0% | -4,7% |
| Zadarska | -4,5% | -6,2% | -3,1% |
| Krapinsko-zagorska | -2,3% | NEMA | -2,3% |
| Grad Zagreb | -4,8% | -4,8% | NEMA |
| Splitsko-dalmatinska | -4,7% | -5,2% | -3,9% |
| Dubrovačko-neretvanska | -5,5% | -6,6% | -4,5% |
| Istarska | -7,0% | -6,8% | -7,1% |
Izvor: Grgur S. Kamenjar.com
Razvidno je kako su manje sredine uglavnom jako dobro popisane, u skladu s procjenom DZS-a, napose kad se još oduzme 0,5% na ime prirodnog pada u 2021. godini. Detaljnija razrada pokazuje kako iznimku predstavljaju tek manje sredine u priobalnim krajevima, gdje je turizam praktički jedina gospodarska grana, a odstupanje veće zacijelo zbog spomenutog slabijeg popisivanja sezonaca s evidentiranim važećim boravištima. Unatoč nekim iznimkama za koje uglavnom postoji logično objašnjenje, jasno je vidljiv obrazac većeg odstupanja u većim sredinama. Tamo je znatno manje popisanih u odnosu na procjenu. To nije očekivano, poglavito zato što je zbog većeg prireza, ali i mogućnosti naplate fiktivnih putnih troškova, uobičajeno prijaviti prebivalište i boravište u manjoj sredini gdje nema prireza, a živjeti u gradu gdje se radi. Stoga, primjetno veća odstupanja u većim sredinama sugeriraju da je tamo ostalo dosta nepopisanih osoba. Jer teško je povjerovati kako gradovi poput Poreča, Kaštela i Makarske, koji bilježe porast stanovništva na oba načina – i prirodnim putem i doseljavanjem – danas imaju manje stanovnika nego prije 10 godina. Ništa manje apsurdno nije i da jedan Zagreb na popisu bilježi za ciglih 40 tisuća manje stanovnika nego po procjeni DZS-a. Mogući razlozi za nepotpuno popisivanje u većim sredinama kreću se u rasponu od straha uzrokovanog koronom, prebivanja u „na crno“ unajmljenim stanovima, sve do demonstrativnog odbijanja popisivanja u ozračju poticanja općeg neposluha i buntovništva prema državnim strukturama. Svi ti elementi izraženiji su u većim sredinama, gdje je pored toga i primjetnija otuđenost. Dotle su u manjim sredinama kao popisivači dobrim dijelom angažirani lokalci koji dobro poznaju stanovništvo, pa i ne čudi što su potpunije obavili posao.
Hrvatska ima budućnost i ona je u rukama Hrvata
Premda stanje nije tako crno kao što se običava prikazivati, demografska politika sigurno predstavlja najviši prioritet svake zemlje koja vodi brigu o svojoj budućnosti. Dvije njezine ključne sastavnice su održivo useljavanje i povećanje stanovništva prirodnim putem. Kako bi se zadovoljilo potrebe rastućeg gospodarstva, nastale demografske rupe u kratkom se roku mogu sanirati isključivo privremenim ili stalnim angažmanom stranaca, jer netko mora obavljati nužne poslove koje Hrvati ne žele raditi. Solidan gospodarski rast praćen porastom primanja, kao preduvjet za to, Hrvatska unazad 5-6 godina već ispunjava. Daleko veći izazov predstavlja povećanje broja djece iznad broja potrebnog za reprodukciju jednog naraštaja, što Hrvatska ne postiže još od kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kako pokazuje primjer bogatog Zapada, tu puki porast ekonomije ne pomaže. Kakve mjere poduzeti, pitanje je za milijun dolara, no jasno je tek da one moraju biti dugoročne naravi, da su daleko od jeftinih, i da zahtijevaju kontinuitet, bez obzira tko bio na vlasti. Pritom ključnu otegotnu okolnost za vođenje ustrajne i dosljedne demografske politike predstavlja urođena sklonost političke ljevice štednji na ovome pitanju, uz oslanjanje na krpanje demografskih rupa trajnim uvozom stranaca, sa svim pratećim, ne uvijek ugodnim posljedicama.
Kako god bilo, unatoč dominantno mračnim tonovima, Hrvatska ima svjetlu budućnost. Nikad nije bila politički i gospodarski jača, a Hrvati nikad nisu imali tako dobre šanse biti pobjednicima. K tome, zbog komunikacijske blizine iseljeni nisu posve izgubljeni za Hrvatsku. Tko triput godišnje fizički dolazi u domovinu, zasigurno ne će izgubiti hrvatski identitet. A ako nekome još redovno šalje novac i izgradi kuću, postiže jači gospodarski učinak od prosječnog Hrvata u Hrvatskoj. U čuvanju hrvatskog identiteta iznimnu važnost ima nogometna reprezentacija, ta danas zacijelo najjača sila okupljanja i duhovna spona Hrvata ma gdje bili, prava nasljednica pobjedničke hrvatske vojske u miru. Ta nisu ju bez razloga unutarnji razgraditelji, dok su bili na vlasti, nastojali pošto-poto kriminalizirati, upravo onako kako to čine i danas s državnim institucijama. Na Hrvatima je tek da se potrude neka i dalje pate kad ih već toliko smeta.
Grgur S./Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
