Pratite nas

Kolumne

KOLOS RODA HRVATSKOGA

Objavljeno

na

Udruženi zločinački poduhvat krovnog tijela čovječanstva, temeljito očišćenog od čovještva, protiv stada malog, koje se Njoj zavjetovalo, začet je još ujesen 1991. godine osudom na smrt u kolijevci njegove države i slobode.

Okrutna osuda se imala izvršiti onemogućavanjem obrane od do zuba naoružanog napadača (embargo na dostavu oružja). No, na opće zaprepaštenje nemilosrdnih sudaca stado malo se Njoj obratilo i zagovorom Njezinim obranilo. A to se ne prašta tek tako. Taj istinski udruženi zločinački poduhvat prošle je srijede u haaškim sudnicama, velikoj i maloj, doživio svoj novi dijabolični vrhunac, nipošto epilog, jer pakostima silnika ne vidi se kraja. Krovno tijelo čovječanstva je zločin – vlastitom zločinu po tipu i naravi nalik – podmetnulo svojoj žrtvi proglasivši obranu agresijom i cinično je umotavši upravo u udruženi zločinački poduhvat, piše Grgur.S./Kamenjar.com

Kako bi osiguralo maksimalnu objektivnost, onečovječeno je čovječanstvo, nesklono prihvatiti bilo kakav vid osobne odgovornosti, za egzekuciju izabralo robote odjevene u toge, samo kako bi se prikrilo da je riječ o strojevima i stvorio privid da je riječ o osobama. Obznaniti zaključke dopalo je Agiusa, malteškog procesora s britanskom nadogradnjom. Takvim napravama svojstvenom jednoličnom intonacijom računalo je najprije objasnilo metodu rada. Ona se u biti svodi na frazu, u tehničkom svijetu poznatu kao “Garbage in, garbage out”, a znači – ako se nevjerodostojni i manjkavi podaci ubace u proces, i tehnološki najsofisticiranija obrada rezultirat će nevjerodostojnom i neupotrebljivom informacijom. Pretočeno u administrativno-pravni rječnik – pogrešne pretpostavke i iskrivljene “činjenice” dovode do pogrešnih zaključaka.

Kako bi se izbjegao dojam da je drugostupanjska presuda tek prijepis one prvostupanjske, dakle kako bi izgledalo da se nešto u skoro četverogodišnjem žalbenom postupku ipak radilo, programeri iz sjene su u aplikaciji za upravljanje robotima izmijenili vrijednosti dva-tri ulazna parametra, koje su potom njihove limene proteze minuciozno preradile. Tako je u nekoliko točaka operativne naravi uvažena žalba obrane, a u onima od strateškog značaja (udruženi zločinački poduhvat) izašlo se u susret tužiteljstvu. Iz sadržaja poruke i tona kojim se “milosrdni” robot obratio optuženima stekao se dojam kako zbog nedostatka vremena vijeće tih rasklimanih terminatora, već dobrano poispadalih šarafa, nije u stanju prevrednovati kazne u skladu sa svojim dubinskim nalazima. Ali kad bi to učinili, one bi bile još veće što sugerira kako bi osuđenici zapravo trebali biti zadovoljni potvrđenim im kaznama. No, takvu vrstu milosti jedan optuženik nije mogao prihvatiti. Nešto u njemu, nešto robotima strano i nedokučivo, nešto za što jednostavno nisu programirani niti ih je moguće programirati, nije mu dalo. Taj kao da je vremeplovom doplovio iz neke druge epohe, iz doba u kojem je bilo važno odgovarati i na pitanja za što vrijedi živjeti, ali i za što vrijedi umrijeti, a ne samo od čega i kako živjeti te što i koga potrošiti. Stoga i ne čudi što je u ovom vremenu, vremenu više uzgojenih programiranih potrošača nego odgojenih slobodnih ljudi, svojim postupkom izazvao opći šok i nevjericu. U sudnici Svjetskog suda ukazalo se svjetsko čudo kakvo je kao djelo ljudskih ruku i uma predstavljao antički Kolos s otoka Roda, samo sada čudo ljudskog duha. Priredio ga je Kolos roda hrvatskoga osiguravši si počasno mjesto u panteonu hrvatskih junaka, svjestan da je dobro sjeme moralo umrijeti kako bi stadu malom donijelo rod stostruk. S prijezirom odbacivši presudu, zapravo izračun robota u togama, ispio je gorki kalež otrova, tog zadnjeg protuotrova za otrov laži, besmislica i podmuklih konstrukcija kojima je svih ovih godina bivao trovan. Činom koji ostavlja bez daha hrvatski je Kolos Svjetskom sudu zadao i svojevrsni zadatak, test, vježbicu – svima, od čuvara, preko robota presvučenih togama, sve do njihovih programera, lutkara iz sjene – da se barem približno stave u njegovu kožu u okolnostima za koje ga sude, i to u mirnodopskom okruženju, neusporedivo manje kaotičnom i složenom od onog ratnog. Test nisu položili. Pokazalo se, naime, kako za osudu haaškog birokratskog aparata i njegovih kontrolora uopće ne bi trebalo prizvati neku apstraktnu pravnu paučinu tipa udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), pa čak ni famoznu zapovjednu odgovornost po načelu “mogao je ali nije” (onakvu kakvom se služe Goldsteini kad “znanstveno” presuđuju Stepincu). Za to bi bio dostatan, i vježbeniku lako dokaziv, posve konkretan grijeh – propust i nečinjenje u području svoje odgovornosti (sigurnost u sudnici).

Koncept UZP-a, potekao iz samog Srca tame, predstavlja tek usavršeni oblik zapovjedne odgovornosti kako se haaške tužibabe poput svojedobno sirotog Ante Nobila (de iure Blaškićevog branitelja i de facto pomoćnika tužitelja Darija Kordića) ne bi morale dovijati maštovitim konstrukcijama s onu stranu logike npr. dvostruke linije zapovijedanja. Za razliku od za osudu nedovoljno rastezljive zapovjedne odgovornosti, kvalifikacije kojom se za čin počinitelja mogu optužiti samo nadređeni iz hijerarhijskog lanca zapovijedanja, UZP je alat rešetkaste strukture – svaki sudionik na bilo kojoj poziciji u bilo kojoj hijerarhiji (civilnoj ili vojnoj) može odgovarati za djelo bilo kojeg počinitelja samim time što je pripadnik strukture kojoj je dijagnosticiran UZP. Drugim riječima, za SVAKI zločin krivi su – SVI! Bazni trokut UZP-a nakalemljenog šestorici, Herceg-Bosni i Hrvatskoj čine sljedeće tvrdnje – Hrvatska i HB Hrvati su u ratu imali zajednički cilj (što je točno), taj cilj je bio zločinački (što ne poštuje zdravu logiku niti slijed događaja, jer intimne želje i nagađanja o mogućnostima raspleta krize pretpostavlja stvarnim djelima), i konačno – HB Hrvati su bili tek puko sredstvo Hrvatske u provedbi cilja bez vlastitog subjektiviteta.

Osudivši najviše vojne i civilne dužnosnike Herceg-Bosne primjenom UZP-a, a čime je ona ujedno označena zločinačkom tvorevinom po svojoj naravi, Sud je isporučio na pladnju glavu Hrvata u BiH onima kojima je obezglavljivanje neprijatelja (bilo živih ljudi, bilo kipova tuđih svetinja i simbola) kao trijumfalni znak neraskidivi dio civilizacijske stečevine i kulturne baštine. Glava je odrubljena, a za tijelo sad preostaje da se pobrinu strvinari, ili kako je to svečano najavio lider im Bakir Izetbegović – stavljen je pečat i presudu treba prihvatiti i provesti. Uopće nije teško nazrijeti kako ovo “provesti” ima dva kraka – jedan su tužbe oštećenih pojedinaca protiv Republike Hrvatske za što uključivanje vrha hrvatske države u UZP daje osnovu – a drugi je u svom komentaru presude spomenulo Tužiteljstvo Haaškog suda najavivši (ili bolje naloživši) progon većeg broja visoko i srednje rangiranih dužnosnika, sudionika u UZP-u, dostupnih pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Progon onih u dosegu BiH vlasti već je godinama u punom jeku, samo što će sada dobiti dodatni zamah i spustiti se na niže razine dokle muslimansku vrhušku u BiH bude volja. Tako se konačno ima ostvariti formalnopravno pokriven i administrativno urudžbiran “Bleiburg” po mjeri Vesne Pusić. Jer grdno se varaju oni koji misle kako Haag prestaje s radom. Dokumentacija Suda seli u Sarajevo gdje njegov posao nastavlja tzv. mali Haag kao nova giljotina koja će visjeti nad glavom Hrvata u BiH, ali srećom za njih i Hrvatske. Srećom, jer kad ne bi visjela i nad njom, ona se, iskustvo to govori, vjerojatno ne bi pretrgla u izvršavanju vlastite ustavne obveze. Makar, bio bi to vitalni interes Hrvatske taman kad bi tamo bili naseljeni pingvini i kad bi im prijetio pomor, kako to kazuje već i sam pogled na geografsku kartu koji otkriva kako su Hrvatska i BiH zapravo spojene posude.

Upravo zbog te povezanosti i iz nje prirodno proizašlih vlastitih interesa Hrvatska je odigrala ključnu ulogu u najmanje tri stvari vezane uz opstanak BiH – priznanje, obrana i mir! Sve je to bio i interes Muslimana u BiH, samo što ga nisu mogli provesti. Priznanju BiH Hrvatska je kumovala s tri poteza – izborivši vlastito priznanje u krvavom polugodišnjem ratu kao preduvjet priznanja i ostalih jugo-republika osim Slovenije, potom utječući na BiH Hrvate da izađu na referendum o neovisnosti i glasuju ‘ZA’ unatoč za njih ne posve prihvatljivom referendumskom pitanju, konačno i da prihvate Cutileirov plan (preduvjet za priznanje od EU) o unutarnjem preustroju BiH temeljenom na etničkim načelima. Tijekom cijelog rata, pa i u vrijeme sukoba Muslimana i Hrvata, Hrvatska je služila kao logistička i infrastrukturna baza za obranu BiH. Spočetka, krajevi u znatnijoj mjeri naseljeni Hrvatima jedini pružaju zamjetniji otpor. Uviđaju to i Muslimani, doduše uglavnom oni na periferiji, manje oni u opsjedanom (i zabludama kronično opsjednutom) Sarajevu. U većinski muslimanskom Maglaju, gdje se ovih dana pale hrvatske zastave, i službeno prepuštaju obranu HVO-u. Diljem BiH, a posebno u Posavini, Muslimani, prepušteni od svog vodstva sami sebi, masovno ulaze u postrojbe HVO-a. Gradačačka brigada HVO-a ima 80% Muslimana u sastavu što će Alija Izetbegović kasnije lakonski prokomentirati –  Muslimani u HVO-u, pa što?…. Tako su se nazvali!… Eto, slučajno su se tako nazvali. Nisu se nazvali ni Manchester United pa čak ni Armija BiH, nego baš HVO – bilo im zgodno ime! Konačno, Hrvatska vojska kao nositelj udara u koordinaciji s HVO-om i dijelom s Armijom BiH uspješnim završnim operacijama u ranu jesen ’95 prisiljava bosanske Srbe da sjednu za pregovarački stol čime donosi mir BiH.

S druge strane, muslimanska politika u BiH, poticana i od stranih faktora, ponajprije onih anglosaksonskih s obje strane velike bare, cijelo vrijeme igra na kartu rata. Izetbegović stariji prijetvorno prihvaća pa potom odbija Cutileirov plan kako bi dobio međunarodno priznanje i stavio obruče oko Bosne čime izmiče zadnju mogućnost da se rat izbjegne (Bakirov “pečat” otprije neki dan zloslutno podsjeća upravo na te Alijine “obruče”). Rat počinje katastrofom njegovog naroda i gubitkom desetina tisuća života u nekoliko početnih mjeseci, posebice u Podrinju i Bosanskoj krajini, krajevima gdje nije bilo mnogo Hrvata. Znakovito je svjedočenje Zdravka Tomca iz tog vremena prema kojem je na njegovu opasku kako je strašno to što se događa muslimanskom narodu, njegov pripadnik u Predsjedništvu BiH Ejup Ganić spremno odvratio – ma nek’ ih je i 200 tisuća (žrtava), samo da dobijemo državu! Kad vodstvo ima ovakav odnos prema životima vlastitog naroda (kao prema zalihi neke robe na skladištu), kakav li je tek on mogao biti prema drugima? A kakav je bio, ubrzo će na svojoj koži osjetiti dojučerašnji saveznici Hrvati, jer da bi nadoknadili teritorijalne gubitke u srazu sa Srbima, Muslimani pokreću rat protiv Hrvata. Muslimanska se politička vrhuška sve vrijeme, i prije oružanog sukoba s Hrvatima, obilato služila provjerenom dobitnom formulom – prvo traži od Hrvatske da disciplinira BiH Hrvate i za najmanji neposluh, a ako to ne učini, tužakaj je međunarodnim krugovima da je ona odgovorna za njihovo ponašanje. Ako i tad ne bi popustila, proglasili bi je drugim agresorom koji također zaslužuje sankcije kao i Srbija. Upravo suprotno Hrvatima, Muslimani su sve prijedloge sporazuma međunarodne zajednice odbijali nadajući se kako će na bojnom polju dobiti više nego što im se nudi za pregovaračkim stolom, a o čemu osim samog slijeda događaja na terenu svjedoče u svojim memoarima i međunarodni posrednici. Na kraju su prihvatili manje nego što im je nudio Cutileirov plan ponuđen još prije izbijanja rata.

Upravo odnos prema miru, kao i odnos prema ljudskim životima, najdublje ocrtava civilizacijski ponor koji dijeli Hrvate od Muslimana. Potonjima je prihvatljivo gubitke uslijed vlastitih propusta pokušati nadoknaditi ratom i namiriti se na drugima, čak i onima koji su im činili dobro i spasili ih od potpunog kraha. I ova krunska haaška presuda, koja najviše od svih dosadašnjih, sadržajem a i kronološki, pretendira pisati povijest i kreirati buduće političke odnose, svojevrsna je repriza muslimansko-hrvatskog rata iz ’93. Muslimani zadovoljštinu za zla i gubitke doživljene od Srba i Srbije traže i dobivaju nauštrb Hrvata i Hrvatske. Primijetimo ovdje i kako su osim izravnih sudionika i režiseri iz sjene isti.

Neupućene je iznenadilo što su se u namirivanje naknade za zlo počinjeno od strane Srba reketarenjem Hrvata aktivno uključile Majke Srebrenice pa naivno pitaju kakve veze Srebrenica ima s Herceg-Bosanskom šestoricom. Takvima očito nije jasno kako Majke Srebrenice nisu drugo doli brendirana moralno-politička milicija (prema kojoj su Živi zid i sljedba Bože Petrova u Saboru mila majka), neka vrst odgojne palice za discipliniranje svakog neprijatelja (pritom je bitna, naravno, samo percepcija jer tko će sad objasniti nekom Johnu, Jeanu ili Hansu da Praljak nema nikakve veze sa Srebrenicom). Uz već spomenute odnose prema miru i vrijednosti ljudskog života, i odnos prema patnji i bolu predstavlja još jedan nepremostivi raskorak između kulturno-civilizacijskih krugova kojima pripadaju Hrvati, odnosno Muslimani. Hrvatima neshvatljivo, bol i patnja doživljena od jednoga po muslimanskom se poimanju smije natovariti na pleća drugoga te od istoga zatražiti zadovoljštinu, pri čemu spominjanje srama u himbeno jecajućeg nasilnika izaziva samo isprva podmuklo prigušen, a potom i grohotan smijeh. Naime, za razliku od kršćanskih 10 Božjih zapovijedi koje laž bezuvjetno tretiraju grijehom, islamsko učenje laž dopušta, čak i precizira slučajeve kad se smije lagati. Naravno, u stvarnosti lažu pripadnici obiju religija. Ipak, ako je laž različito moralno normirana, bitno su različite i stopa i priroda laži. Tamo gdje je laž moralno dopuštena, ona postaje sastavnim dijelom općeg društvenog mentaliteta u kojem pojmovi poput univerzalne istine, časti i dostojanstva mogu biti samo predmetom sprdnje. Ostaje tek kolektivna shizofrenija koju je ovjekovječio Andrić u Travničkoj kronici opisujući čaršiju kad poludi, onako kako ovih dana internetskim bespućima luduje njezina novovjeka inačica. U tom i takvom svijetu ne postoji, kako vidimo, ni hvala – hvala za priznanje, obranu i mir – koje su donijeli Hrvatska i Hrvati Herceg-Bosne. Istina je to koja se ne može promijeniti, sve kad bi i nakazni zaključci haaškog suda u svom završnom predmetu bili navlas istiniti i pravedni. Što na kraju reći, nego – ako su Hrvatima to prijatelji, onda im ništa manji prijatelji nisu i nakupine haaških šarafa i njihovi programeri iz Srca tame.

Možda ovaj glomazni križ haaške presude i stigme koju ona nosi Hrvati nisu mogli nikako izbjeći bez obzira na svesrdni obol uvijek raspoloživih domaćih Juda, koji u takvim prilikama čekaju u redovima što se duljinom mogu mjeriti s onima za kavu, benzin ili deterdžent za zlatnih im godina. To je ipak bila volja gospodara Svijeta, a Stvoritelj je to dopustio samo zato što zna da ga je stado malo kadro i dostojno nositi. No, to ne znači kako si Hrvati sami trebaju tovariti i druge križeve na pleća, pa ni polumjesece. Posebice to vrijedi danas kad se promatrano iz svjetovne perspektive Bog zove i Rohingya, dok u Herceg-Bosanskom Hrvatu – i kad grmi ranjen nepravdom koja vapi u nebo, i kad najljući otrov Svijeta pije – ostaje gotovo nezamijećen.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari