BiH
KOLUMNA: Kakav je to čovjek koji želi toliko zlo “svojim” Hercegovcima
Kakvo je to kazneno djelo smanjiti cijenu struje po odlukama Visokog predstavnika i parlamenta? Zar nije kazneno djelo činiti suprotno? Kakva je moralna vrijednost zbog stotina “obespravljenih” radnika obespraviti njih još tisuća i tisuća? Neće li time i oni “Nikšićevi” obespravljeni izgubiti svaku mogućnost za svoja prava?
Piše: Bojan Šunjić, Dnevnik.ba
Nermin Nikšić rođen je u Konjicu, u Hercegovini. S ove se strane Ivana voli hvaliti kako je Hercegovac, obećavati kule i gradove, “brinuti” o svima. Tako se predstavlja tajnik stranke koji nikada nije radio niti u jednoj tvrtki a vodi ekonomiju ove zemlje (bar njenog većeg dijela). Čovjek koji je svojim “vođenjem” danas izravno uništio srce ekonomije Hercegovine, tvrtku od koje žive mnogo manje tvrtke i mnogo više tisuća ljudi od njih 900 zaposlenih u Aluminiju.
Treba imati znanja, hrabrosti, petlje i snage za napraviti takovo zlo!
No, nije bio sam i treba se i prisjetiti kako je Nikšić došao u prigodu izvesti kazneni udarac prema Aluminiju.
Godinama, pa i Vladama prije njega, sarajevska je čaršija uporrno pokušavala uništiti najveću tvornicu u Hercegovini. Nisu imali tal u njoj, nisu trgovali njenim foteljama, upošljavali svoje daidžiće, trošili njene pare. Aluminij se digao iz pepala bez “državne” pomoći, snagom dijal svoga predratnog vodstva i entuzijazmom dijela predratnih djelatnika, uz pomoć hrvatskog TLM-a.
Oni što su s podsmjehom gledali na podvig obnove tvornice aluminija u Mostaru i ismijavali pokušaje ljudi koji su radili na njoj ostali su u čudu kada se Aluminij vratio na vlastite noge, vratio na tržište, vratio na burze metala. Kako im je samo “promakla” takva prigoda?
Kako bi prigrabili sebi jednu takvu tvornicu, njene fotelje i pare, počeli su svakojakim igrama. Što se Aluminij više opirao to su igre postajale kompleksnije i zloćudnije, no sve su se u konačnici svodile na Aluminjevu ahilovu petu – cijenu struje.
Mostarska elektroprivreda nema kapacitete kako bi potrebe Aluminija zadovoljila vlastitom strujom. Sarajevo je uporno, potvrdit će to i Nermin, odbijalo opskrbljivati Aluminij električnom energijom. Oglušilo se ina uredbu Visokog predstavnika, kasnije i zaključak parlamenta kako prvo mora zadovoljiti domaće proizvođače, pa onda izvoziti struje. “Ma dajte, što bi mi prodavali struju Aluminiju kad je možemo skuplje prodati mešetarima?” otvoreno su govorili vjerojatno tisuće ljudi koji žive od Aluminija ne smatrajući svojim nego tamo nekim … hercegovačkim …
Vlade su dolazile i prolazile i svaka je imala nešto reći o Aluminiju. Svaka je spremala neki svoj “sporazum”. SVaka je “brinula” (više ih koristila) više o djelatnicima koji se nisu vratili u tvornicu od onih koji su tu tvornicu sami vratili iz pepela. I svaka je tražila svoj “nominirani kapital” ili hercegovački rečeno: tal u parama, foteljama i radnim mjestima za “amidžiće”.
Nermina je zapala čast (makar i u tehničkom, nametnutom ili kakvom već mandatu) zadati završni udarac Aluminiju. Ništa on nije novo smislio, samo dugogodišnju strategiju i zli naum sarajevske čaršije doveo do kraja. Malo odugovlačenja, malo prijevare i lažnih obećanja i to je to.
Kakvo je to kazneno djelo smanjiti cijenu struje po odlukama Visokog predstavnika i parlamenta? Zar nije kazneno djelo činiti suprotno? Kakva je moralna vrijednost zbog stotina “obespravljenih” radnika obespraviti njih još tisuća i tisuća? Neće li time i oni “Nikšićevi” obespravljeni izgubiti svaku mogućnost za svoja prava?
Na Nerminovom primjeru valja se upitati koja to sila tjera ljude na takovo zlo! Poslati tisuće ljudi na ulicu zbog “višega cilja”? Ucjena, nečija prijetnja ili obveza prema nekomu? Poslušnost zlom gospodaru? Osveta nekomu ili nečemu zbog nekoga ili nečega? Možda nemar i nesposobnost bez stvarne zle namjere? Toliko odgovora na jedno pitanje, a niti jedan neće vratiti kruh tim ljudima.
Pravdao se on u javnosti ili ne, od 17. lipnja Nikšić će imati još tisuće obespravljenih radnika na svojoj duši.
Dnevnik.ba
Što vi mislite o ovoj temi?
