Nikolićeva i Josipovićeva vizija zajedništva

[quote]Ivo Josipović je najprije odbio Nikolićevu ucjenu upućenu zbog Kosova Washingtonu, a onda i pristao na zahtjeve srbijanskoga predsjednika, što je Nikolić svojom porukom naposljetku i htio te tako za Srbiju polučio još jedan uspješan diplomatski pothvat[/quote]

Izjavu srbijanskoga predsjednika Tomislava Nikolića kako ne će doći u Zagreb na svečanost u povodu ulaska Hrvatske u EU, ako tom prigodom Hrvatska sudjelovanjem Kosova kao države uvrijedi Srbiju ne treba gledati kao ucjenjivanje Hrvatske, jer je Nikolićeva poruka preko Hrvatske, kao američke saveznice, zapravo upućena Washingtonu.

[dropcap]Š[/dropcap]to se pak tiče Hrvatske i Nikolića, on u Zagreb i ne trebao dolaziti prije nego li u ime svoga naroda zatraži oprost od Hrvatske, ne samo za agresiju tijekom devedesetih godina, nego za svih sedamdeset godina velikosrpskoga terora u obje Jugoslavije nad hrvatskim narodom. Nu kako hrvatske birače trenutačno predstavlja aktualna vlast, nije čudno da među njima ima i onih koji bi se rado družili sa srbijanskim predsjednikom. Od silne želje za takvim susretima, koje zbog realnih razloga još uvijek ne može realizirati, očito pati predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Naime, Nikolić se u svojoj izjavi nije neposluhom „grozio“ samo Amerikancima, nego je uz to poruku uputio i Ivi Josipoviću o tomu kako nema više ni jednoga razloga da se države bivše SFRJ okreću samo jednom dijelu prošlosti, odnosno onomu u kojem su ratovale. Srbija se okreće, kaže Nikolić, razdobljima u kojem su te države imale zajedničke proizvode te pod okriljem jedne države izlazile na zajednička tržišta.

Premda je danas manje-više razvidno što je komu donijelo okrilje zajedničke države, ipak valja podsjetiti kako je u ime te države u beogradskoj Skupštini 1928. likvidirano gotovo cjelokupno hrvatsko političko vodstvo na čelu s legendarnim predsjednikom HSS-a Stjepanom Radićem, a u komunističkoj Jugoslaviji sličnu sudbinu Radiću doživio je u Bleiburgu i na Križnim putovima cjelokupni hrvatski narod, osim šačice zaslijepljenih boljševika, koji su napokon i sami 1971. znatnim dijelom stradali, premda nisu stajali uz Matičin i Pokret hrvatskih sveučilištaraca.

Nu premda sve to zna i predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, on je najprije odbio Nikolićevu ucjenu upućenu zbog Kosova Washingtonu, a po nedavnim izjavama otprilike i pristao na zahtjeve srbijanskoga predsjednika, što je Nikolić svojom porukom naposljetku i htio te tako za Srbiju polučio još jedan uspješan diplomatski pothvat. Naime, Josipović se odrekao povoljnijega diplomatskog položaja u pitanju povratka zaposjednuta hrvatskoga teritorija u istočnoj Slavoniji koje Srbija drži još od početka agresije na Hrvatsku, što dugoročno u praksi znači odustajanje od povratka teritorija u državnopravni sustav Republike Hrvatske. U pitanju povratka izbjeglica, kojima Srbija i danas nastoji ucjenjivati Hrvatsku, Josipović je praktično prihvatio Nikolićeve tvrdnje o navodnom hrvatskom raspolaganju imovinom srpskih optanata. S pravom se valja upitati, što su to pak Srbi uopće imali, a da to nisu oteli Hrvatskoj? Nu, unatoč tomu, brojidbeni podatci o prekomjernom izdvajanju hrvatskih proračunskih sredstava za obnovu i izgradnju stambenoga fonda srpskim optantima, ali i pripadnicima agresorske srpske vojske pokazuju kako se u zadnjih 13 godina, s obzirom na udio, neproporcionalno povećalo izdvajanje novca za Srbe u odnosu na Hrvate, koje su ti isti Srbi protjerali iz njihovih domova na okupiranom područja Republike Hrvatske.

Izjavom pak kako postoje razlike u gledanju na povijest, koje će, kako kaže, u jednoj mjeri i ostati, Josipović se složio s predsjednikom SDSS-a Vojislavom Stanimirovićem, koji među srpskom manjinom raspiruje ideju o građanskom ratu u Hrvatskoj, u kojem su navodno Hrvati napali Srbi, pa zato Srbi imaju drukčiji pogled na povijest, a njihova djeca vlastiti program povijesti u hrvatskim školama. Tvrdnjom pak kako su se stekli uvjeti za povlačenje hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, Josipović niječe genocid počinjen nad Hrvatima ili se pak boji presude Međunarodnoga suda pravde, kojega ovakvim izjavama zapravo omalovažava i optužuje za političko suđenje.

Profesoru Pravnoga fakulteta i trenutačnom predsjedniku Republike Ivi Josipoviću istodobno je političko sudište Međunarodni tribunal u Haagu za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, u čijem statutu piše da mu je uloga stvaranje mira, dakle, politička uloga, a ne kao svakoj drugoj pravnoj ustanovi utvrđivanje činjenica i pravde, mjerilo za međunarodno sudovanje, koje postavlja put k stalnom međunarodnom sudu. Groteskan je sud u kojem je tužiteljstvo izjednačeno sa sudskim vijećem, a obrana tek strana, koju treba zajednički uništiti, kako se to lijepo vidjelo na suđenju bosanskohercegovačkim Hrvatima. Zato ovaj međunarodni sud i drži ljude bez razloga zatočene po desetak godina u tamnicama, a kad se unatoč svim smicalicama i silnicama na kraju ipak dokaže da optuženici nisu bili odgovorni za ono što ih se teretilo, pušta ih se na slobodu bez ikakvoga obeštećenja ili nedužne zatvara poput Darija Kordića na višedesetljetne zatvorske kazne.

Odobravati ovakvo sudovanje Hrvatima, kao što to u svom odgovoru čini Josipović znači pristati i na oslobađajuću presudu arhitektima Miloševićeve politike Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću, što nije nikakav osjećaj za pravdu nego očitovanje vlastitih frustracija, koje se gube u dubokoj žalosti za nekadašnjom Jugoslavijom. Upravo onakvoj o kakvoj, doduše nešto sirovo upakirano,  govori i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Srećom neka nova Jugoslavija je još uvijek nedoglediva. Barem dok se ne raspadne Europska unija!

Mate Kovačević/hrsvijet

 

Što vi mislite o ovoj temi?