Pratite nas

BiH

Kolumna Mate Kovačevića: Suočavanje s komunističkim zločinima

Objavljeno

na

Od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih političkih emigranata odobravao je isključivo Josip Broz Tito, a tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu angažirao Udbu iz  SR Hrvatske  za izvođenje ubojstava

Odgovor na pitanje može li se Hrvatska suočiti sa svojom komunističkom prošlošću još uvijek je prijeporan u hrvatskoj javnosti. Posljedice koje je povuklo izbjegavanje suočavanja rezultirale su interesnim umrežavanjem pripadnika bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima, čiji se pipci i danas snažno osjećaju u cjelokupnom sustavu vlasti i hrvatske javnosti.

Ideološka pomirba na kojoj je predsjednik Franjo Tuđman gradio svoju demokratsku politiku, na temelju koje je i stvorena neovisna hrvatska država, ne može biti uzrok potiskivanju suočavanja s jednim totalitarnim, zločinačkim, redarstvenim i okupacijskim režimom koji je 45 godina odlučivao o životu i smrti hrvatskih ljudi.

Tuđmanova pomirba nije se temeljila na mirenju s jugoslavenskim zločincima, nego s nacionalno svjesnim ljudima komunističkoga svjetonazora, koji su bili spremni svoje životno iskustvo ugraditi u stvaranje demokratske hrvatske države.

Ako je i u tom pothvatu bilo ljudi koji su ranije, tijekom boljševičkoga razdoblja, okrvavili ruke zlodjelima nad hrvatskim narodom, oni, kao i svaki drugi počinitelj, zbog odgovornosti za svoja djela, trebaju odgovarati pred zakonom. Naravno, možebitne zasluge i vrijednu ulogu u stvaranju hrvatske države treba im moralno priznati.

Suočavanju s komunističkim zlodjelima i polustoljetnom totalitarnom prošlošću u Hrvatskoj opirale su se i pojedine europske velevlasti, kojima je bivša jugoslavenska politička infrastruktura služila za vođenje podmukloga rata protiv hrvatske države, koju su od samih početaka nastojali zaustaviti u izlasku iz bivše SFRJ, a nakon njezina međunarodnoga priznanja i vojničkih pobjeda, medijskim pritiscima i diplomatskim igrama ponovno vratiti u okvir zajedničke balkanske državne tvorbe.

Nije teško provjeriti u kolikoj su mjeri bivši pripadnici jugoslavenskoga komunističkog aparata te njihovi medijski pokrovitelji, upravo u medijima pojedinih zapadnih zemalja, sudjelovali u neviđenu klevetanju hrvatske države, gotovo istovjetnom onom u razdoblju komunističke Jugoslavije.

Bivši komunistički aparatčik Stjepan Mesić, za kojega je šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević, još na Haaškom sudu tvrdio kako je bio njegov suradnik, dvaput je bio biran za predsjednika Republike Hrvatske. Nema dvojbe kako bi radi zdravlja nacije, a činjenice pokazuju i radi međunarodnoga položaja Republike Hrvatske, dobrodošlo suočavanje s komunističkim zlodjelima.

To bi pomoglo čišćenju naslaga iz pojedinačnih i kolektivne memorije o dobroćudnosti nastranoga i monstruoznog režima Josipa Broza Tita, čije ime i danas nosi najljepši zagrebački trg.

Time bi se istodobno onemogućilo opravdavanje zločinačkih postupaka nastranoga komunističkog režima kao što to ponekad čine aktualni državni dužnosnici, koji prijete znanstvenim istraživačima zbog navodne revizije boljševičke prošlosti.

Neki se drugi njihovi ideološki istomišljenici pozivaju pak na “neraskidive veze” s balkanskim ubojicama u zajedničkom pohodu na uništavanju hrvatskoga naroda. Koliko je potrebno bar javno osuditi jugoslavenska komunistička zlodjela najbolje pokazuju podatci o likvidacijama hrvatske političke oporbe u emigraciji.

Prema dosad poznatim podatcima u razdoblju od 1946. do 1990. jugoslavenska tajna policija ubila je 69 hrvatskih političkih emigranata, još 8 je smaknula, premda se zbog nedostatka podataka vode nestalima.

Atentate su preživjela 24 politička oporbenjaka s težim ili lakšim ozljedama. Trojica su pak kidnapirana, a četverica su se uspjela spasiti iz otmičarskih pandža. Samo u Njemačkoj je Udba počinila 37 ubojstva hrvatskih političkih emigranata.

Kako odgovornost u zločinima svih sudionika nije podjednaka, što poznaje svako pravo, a poglavito politika, za jugoslavenski državni teror najodgovorniji je bio Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, odnosno Komunistička partija, na čijem se čelu 35 godina nalazio diktator Josip Broz Tito.

Iz redarstvenih dokumenta, a u tomu se slažu uglavnom svi stručnjaci za pitanja jugoslavenskih tajnih služba, nedvojbeno proizlazi kako je u razdoblju, nakon masovnih smaknuća, dakle od 1950. pa do 1980. odluke za svaku pojedinačnu likvidaciju ili otmicu hrvatskih emigranata, na prijedlog nižih struktura odobravao isključivo Josip Broz Tito.

Tek nakon toga je t. zv. savezni sekretar za unutrašnje poslove iz centrale u Beogradu mogao angažirati Udbu, odnosno tajnu komunističku policiju, iz republike iz koje je potjecala žrtva. Tako je u pravilu hrvatske emigrante ubijala Udba iz Hrvatske.

Postupak donošenja odluka o likvidacijama ili otmicama nije bio služben, ali je zato bio potanko razrađen. Proistjecao je iz same naravi komunističke ideologije. Naime, po komunističkom shvaćanju svijeta ljudi nisu bili osobe, nego tek jedan od mnoštva oblika materije, a likvidacijom su samo poticali njezinu vječnu mijenu.

To načelo ugrađeno je i u “Manifest komunističke partije”, formulirano kao isključivo nasilni, odnosno revolucionarni oblik osvajanja vlasti. Upravo su zbog te zločinačke ideje, koja je u primjeni postala doktrinarnim načelom, zemlje zaražene komunističkim virusom, kasnije kao komunističke države odreda činile masovne zločine nad vlastitim narodima.

Model za donošenje odluka o ubijanju i likvidaciji političkih protivnika posvuda je u komunističkim državama bio istovjetan sovjetskom, odnosno Staljinovu modelu. Mogao se od države do države razlikovati tek u nijansama. Tako je primjerice, zbog snažne državotvorne svijesti i otpora svakoj jugoslavenskoj državi hrvatski narod u bivšoj SFRJ bio progonjena zvijer i središnja meta komunističkoga državnog terorizma, a njegovi istaknuti politički predstavnici žrtve tajne komunističke policije.

Odluke o likvidacijama donosile su se u komunističkim Izvršnim biroima, a pritom je glavnu riječ, kao i u bivšem SSSR-u imao šef partije, diktator i samodržac. U našem slučaju Josip Broz Tito.

Masovna pak ubojstva počinjena tijekom revolucije i neposredno nakon rata potjecala su iz same naravi komunističkoga kolektivizma pa je komunistički sustav prožimljući cjelokupan društveni život, osim što je što je na ideološkoj razini otvoreno zagovarao zločine, u svojoj biti, kao primijenjena politika bio zločinački režim.

U dosad objavljenoj literaturi o komunističkom državnom teroru obično se navodi kako je procjenu o nepoželjnosti ili opasnosti nekoga političkog protivnika za jugoslavensku državu, kojom se pokretala ideja o otmici ili likvidaciji, mogla doći od mjerodavnog Udbina operativca zadužena za obradbu pojedinoga političkog protivnika.

Ako se taj prijedlog procijenio opravdanim, šef centra Udbe tražio je suglasnost republičke Udbe i republičkog sekretara za unutarnje poslove, a pritom su bile nezaobilazne konzultacije s vodstvom republičkoga Saveza komunista, odnosno njegovim Izvršnim biroom i predsjedništvom socijalističke republike, u našem slučaju, predsjedništvom tadašnje SR Hrvatske.

Nakon toga, prijedlog je išao u centralu Udbe u Beograd, a onda je Izvršni biro Komunističke partije s Titom na čelu donosio odluku.

U svakom slučaju, bilo da je riječ o postupku iz Titova doba, kad je republička partija s odobravanjem primala na znanje maršalove odluke o likvidacijama ili odobrenja koja je donosio Izvršni biro Centralnog komiteta te ih na znanje slao republičkim partijama, moguće otvaranje pitanje komunističkih zločina moglo bi protresti mnoge strukture današnjega hrvatskog društva, što za zdravlje nacije vjerojatno i ne bi bilo loše.

Naime, ubijanje političkih protivnika kao sastavni dio vođenja politike nije prihvatljiv ni jednom humanističkom društvu, a poglavito društvima koja se hvale zaštitom ljudskih prava.

Možda je europsko zakonodavstvo prigoda i za suočavanjem s komunističkim zlodjelima u Hrvatskoj?

Mate Kovačević/hrsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Novi pravosudni igrokaz u slučaju ‘Šantić’

Objavljeno

na

Objavio

Županijski sud u Bihaću odbio je prijedlog Tužiteljstva USŽ-a za određivanje mjera pritvora Hamdiji Abdiću Tigru, Dedi Karabegoviću, Jasmiru Topalu, Enveru Keranoviću i Ramizu Bajramoviću, koji su prije nekoliko dana uhićeni zbog sumnje da su 1995. ubili generala HVO-a Vladu Šantića.

Svakome tko je pratio slučaj nestanka generala HVO-a Vlade Šantića, čije tijelo nikada nije pronađeno, nije teško zaključiti kako je u tom slučaju riječ o igrokazu pravosudnih tijela u USŽ-u kako bi se javnosti prikazalo da se nešto radi, piše Večernji list BiH.

Naime, bez tijela Vlade Šantića nema ni presude, pa je u tom slučaju i ovo treniranje strogoće i gluma pravne države pomalo smiješan čin. Koliko god su se u istrazi o mučkom atentatu na doministra FMUP-a Jozu Leutara događale opstrukcije, gotovo na identičan način to se događalo i prilikom istrage vezane uz ubojstvo generala HVO-a.

Opstruiranje istrage

Podsjećanja radi, u poslijeratnom razdoblju provedeno je nekoliko istraga zbog ubojstva Šantića, no nijedna nije rasvijetlila slučaj do kraja. Federalna uprava policije (FUP) je početkom 2014. godine, a na osnovi izjave zaštićenoga svjedoka koji je tvrdio da se posmrtni ostaci generala Šantića nalaze u bačvi na Grabežu, obnovila je istragu u tom predmetu. Ubrzo su izvršena iskopavanja, pa je na obližnjoj lokaciji pronađena bačva s karboniziranim ostacima jedne osobe.

Ipak, DNK analizom nije se moglo gotovo ništa utvrditi jer su posmrtni ostaci bili previše oštećeni. Iste godine FUP-ovi istražitelji pronašli su tragove Šantićeve krvi kod hotela Sedra, nakon čega je podnesena kaznena prijava protiv Hamdije Abdića i nekoliko njegovih suboraca. Za vlasti u Federaciji, nevladine organizacije, Helsinški odbor te ured Amora Mašovića, taj čovjek kao da nije ni postojao, niti koga uopće zanima što se dogodilo s njim. Osim Šantićeve supruge koja je do sada na sve načine pokušavala doći do njegova tijela kako bi ga na dostojan način pokopala, generala HVO-a nitko drugi nije tražio. Jedino je imala potporu u kardinalu Vinku Puljiću, ali su i njegova nastojanja ostala blokirana.

Dudakovićeva šutnja

Unatoč tome što ga je posljednji vidio, general Armije BiH Atif Dudaković već godinama šuti i niječe bilo kakvu umiješanost u Šantićevu likvidaciju. Podsjećanja radi, tog kobnog dana Šantić se obukao i nakon toga sjeo u Abdićevo vozilo, što je u tom trenutku bila neobična gesta za Šantića. Međutim, Šantićevim vozilom marke Mercedes krenula su dvojica pripadnika HVO-a – Željko Vujić i Radovan Klepić uz koje su sjela i dvojica vojnih policajaca iz 502. brigade Armije BiH.

Vozila su se uputila prema hotelu Sedra u Cazinu. Po dolasku u hotelu ih je dočekao general Atif Dudaković, a dvojica pripadnika HVO-a Vujić i Klepić, nakon što su pred ulazom razoružana, otjerana su iz hotela. Generalu Dudakoviću tom prilikom su pravili društvo stanoviti major Armije BiH Aleksandar Mrenica, Hamdija Abdić te Danijel Zulić, osoba koja je dva dana prije pucala u leđa pripadniku HVO-a u kafiću Flamengo.

Nakon tog susreta generalu HVO-a Vladi Šantiću gubi se svaki trag. Premda je 5. korpus Armije BiH imao kompletnu logističku pomoć iz Hrvatske, 10 posto svih isporuka trebao je dobivati tamošnji HVO. Međutim, general Šantić nikada nije znao koliko je čega stiglo jer kompletan uvid u logistiku imao je samo Atif Dudaković.

 

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nestanak i ubojstvo generala HVO-a

 

Hamdija Abdić “Tigar” i ostali uhićeni pušteni na slobodu

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Biskup Komarica: Konstantno ignoriranje zahtjeva katolika da im se omoguće jednakopravnost

Objavljeno

na

Objavio

U srijedu, 13. prosinca 2017 susrela su se u Banjoj Luci trojica domaćih vjerskih predstavnika pravoslavni banjolučki episkop Gospodin Jefrem, muftija banjolučki dr. Osman efendija Kozlić i biskup banjolučki dr. Franjo Komarica s veleposlanicom SAD u BiH Maureen Elizabeth Cormack.

U dužem otvorenom razgovornu glavna tema je bila mogućnost većeg zajedničkog djelovanja predstavnika tri glavne vjerske zajednice – SPC, Katoličke Crkve i Islamske zajednice – u korist mira i pomirenja u zemlji, te u većem utjecaju na domaće političare oko njihovog zajedničkog djelovanja za dobro svih stanovnika zemlje.

Svaki od trojice vjerskih dužnosnika je iznio svoje viđenje aktualne situacije zajednice vjernika kojoj stoje na čelu, zalaganje u korist mira i pomirenja te mogućnosti i nemogućnosti utjecaja na aktualnu politiku na području svoje kompetencije.

Biskup Komarica je u svojim izlaganjima – između ostalog – podsjetio na zajedničko zauzimanje trojice domaćih vjerskih vođa prije početka rata, tijekom rata u BiH i poslije rata u korist zaštite ljudskih prava, te zajedničkog života u međusobnoj solidarnosti i pomaganju.

Požalio se na podržavanje od strane utjecajnih međunarodnih političara poslijeratnog „kontroliranog kaosa“ i vladavine zakona jačega u zemlji umjesto izgradnje pravne države.

Prigovorio je konstantno ignoriranje – od strane domaćih i međunarodnih političara – brojnih opravdanih zahtjeva domaćih katolika da im se omoguće jednakopravnost i osnovna ljudska prava, kao što su održivi povratak na vlastitu imovinu, izgradnja domova i nužne infrastrukture te izgradnja župne crkve umjesto porušene – kao što je slučaj u općini Drvar.

Naveo je niz projekata koje njegova skoro potpuno iskorijenjena biskupija – tek je oko 5% katolika od predratnog broja nakon 22 godine poslije rata prisutno na području entiteta RS – već godinama nastoji provoditi na socijalnom i odgojno-obrazovnom području u korist istinskog pomirenja i zajedničkog nužnog budućeg života.

Pojasnio je veleposlanici da ona „svaki put kad putuje ovim područjem, a nema pravog puta niti kućā može znati da su tu bila katolička sela, iz kojih su miroljubivi stanovnici nasilno protjerani a nitko od političara i dužnosnika – ni domaćih ni stranih – nije im dostatno omogućio da se ponovno vrate i ostanu živjeti u svom rodnom kraju“.

Zamolio je veleposlanicu Cormack, da preporuči svima trojici „neku učinkovitiju molitvu za političare da im Bog prosvijetli pamet i potakne srce te više ne odbacuju istinu, ne gaze pravdu i ne ismijavaju se pomirenju i trajnom miru među građanima ove zemlje, za koje su odgovorni pred Bogom i pred poviješću“. Sva trojica vjerskih predstavnika su izrazila svoju spremnost da i ubuduće imaju svoje službene predstavnike u Međureligijskom vijeću na području šire banjolučke regije.

Zahvalili su veleposlanici Cormack za organiziranje susreta i otvoreni razgovor. Veleposlanica je obećala da će se pozabaviti s opravdanim pritužbama, prijedlozima, pitanima i zamolbama svojih uvaženih sugovornika, javlja TABB.

 

Biskup Komarica: Zašto se prešućuju i ne procesiraju zločini nad katolicima

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari