Connect with us

Kolumne

Kome je Milanović došao u BiH – Hrvatima ili Bakiru Izetbegoviću?

Objavljeno

on

foto: rama-prozor.info

Dok sam ja predsjednik, Hrvatska više ne će popuštati oko prava Hrvata u BiH“, jedna je od dobro promišljenih izjava Zorana Milanovića s dubljom, višeslojnom pozadinom, mimo uvriježene percepcije trenutnog stanara Pantovčaka kao verbalnog revolveraša, nesposobnog funkcionirati izvan obrasca – što na umu, to na drumu! Pa pokušajmo ju ogoliti sloj po sloj.

Otkad Hrvatska ne popušta oko prava Hrvata u BiH?

Pratiteljima zbivanja na temu položaja Hrvata u BiH zacijelo je dobro poznato, a gdje onda ne će Milanoviću, kako se oko njihovih prava ne popušta, ne otkad je on predsjednik države, nego otkad više nije predsjednik vlade, tijela u čijoj je nadležnosti gotovo sva operativna politika. U tom smislu Milanovićeva izjava doista pogađa u srž. Dokle god je on predsjednik države, to je zacijelo najbolje jamstvo da ne će biti predsjednik vlade, a što znači da Hrvati u BiH mogu odahnuti.

Naime, dok je obnašao tu dužnost, toliko je vodio brigu o njima da su se našli stjerani na konopcima. Pod patronatom najjače svjetske sile nisu priređivani samo ulični neredi i doslovce palež, usmjereni ka dokidanju županija/kantona, tog teritorijalno-političkog temelja ravnopravnosti Hrvata, nego su pripremane i daljnje izmjene do tada već dobrano izmasakriranog Daytona u smjeru potiranja prava Hrvata. Trustovi mozgova razmatrali su još jedno smanjenje broja zastupnika u domovima naroda, čime bi Muslimanima matematički omogućili da Hrvatima dovijeka izabiru dostatan im broj malih komšića, kako bi mogli činiti sve što ih volja, a Hrvati bili svedeni na status Muslimana u Republici Srpskoj.

Danas je Amerika znatno konstruktivnija na ovu temu, otvorenija prema rješenjima izbornog zakona koja će uvažavati ravnopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda. Malo je vjerojatno da je taj zaokret nastupio sam od sebe, ničim izazvan. Prije će biti da mu je pripomogao netko tko je na tomu ustrajno radio, ne vrteći samo prstima u Taču. K tome, dok je kao premijer tamanio faunu u dotičnom renomiranom ugostiteljskom objektu, Milanoviću su pred nosom istražitelji u funkciji kako srpske tako i muslimanske politike neometano vršljali po arhivi HVO-a, prikupljajući materijal za optužnice protiv njegovih pripadnika, što se doimlje jadnijim i od Mesićeva pripuštanja britanskih špijuna prerušenih u novinare u tajne državne arhive.

Netko će reći kako Milanović to nije znao. On koji je znao i ono što po načelu diobe vlasti ne bi smio znati kad su tajni izvidi istražnih tijela posrijedi, da nije znao ono što je po naravi dužnosti morao znati. Ma, kaj god!

Bakir i fakir

Čisto fizički gledano, nema dvojbe kako je Milanović u BiH došao samo Hrvatima, posjetivši isključivo krajeve u kojima su većina, susrevši se pritom s njihovim političkim dužnosnicima i širim slojevima puka. I to ne samo radi ića i pića, ne samo kako bi iskorijenio tamošnju nevjerojatno žilavu populaciju prstaca, nego i kako bi govorio ono što su domaćini željeli čuti. No, osim dizanja morala poglavito mlađima i neiskusnijima, konkretnije i trajnije koristi od predsjednikova posjeta tamošnji Hrvati nemaju. Kao ni od toga što je zaobišao Sarajevo. A tomu razlog nije što bi mu Tomislav Tomašević odbio posuditi pulover za teferič na Ilidži, napokon nije ni doba godine kad se puloveri nose, čak niti to što baščaršijski ćevabdžije ne bi na zahtjev tamošnjih viših struktura pregrizli ponos i za visokog gosta pripravili ćevape na bazi ribe. Naime, unatoč tome što se Sarajevu fizički nije približio, Milanović je ipak došao i Bakiru Izetbegoviću… došao mu je kao naručen. Ignorirajući službeno Sarajevo, štoviše, kopajući oči Muslimanima dolaskom samo među Hrvate na dan obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, čime zasigurno nije rastužio Srbe, pružio je Bakiru dobru izliku za daljnju opstrukciju dogovora oko promjena izbornog zakona, koje bi uvažavale prava Hrvata kao konstitutivnog naroda, i to sad kad ni međunarodna zajednica ne bježi od toga. Pritom uopće nije dvojbeno kako bi Izetbegović junior, koji se ne jednom pokazao jabukom koja nije pala daleko od stabla, i bez toga pronašao razloge zašto ne prihvatiti izmjene izbornog zakona koje Muslimanima izbijaju jak adut iz ruku.

Ne bi više mogli Hrvate ponižavati i ucjenjivati držeći im mač nad glavom, što mogućnošću izbora hrvatskog člana predsjedništva BiH, što dostatnog broja zastupnika u njihovu Domu naroda, tijela s pravom veta. Ali sad kad su aktivnošću hrvatske diplomacije oči svijeta, prije svega Amerike i Europe, napokon uprte u izmjene izbornog zakona u BiH, morao bi se dobro pomučiti da ne ispadne negativac i destruktivac. Ovako više ne mora. Baš kako se muslimanska vrhuška nije trebala mučiti oko mobilizacije svog biračkog tijela za lokalne izbore krajem prošle godine u krajevima gdje Hrvati i Muslimani žive pomiješani. I tu im je Zoran Milanović spremno priskočio u pomoć, prvo sapunom pa parfemom. Sve u svemu, reklo bi se kako Milanović Bakiru dođe kao neka vrsta fakira, koji zavodljivom svirkom opija Hrvate u BiH, goneći ih u klopku.

Mletački trgovac

Siguran kako posljedice njegova angažmana ne će uočiti oni koji se pale na gromke riječi i kinđurenje odličjima istaknutih ratnih zapovjednika, ne uviđajući kako time Milanović uvelike podsjeća na taktiku Mlečana u neka davno prohujala vremena. Oni su, naime, sa zanemarivo malim brojem vojnika bez većih problema stoljećima vladali zemljom dalmatinskih Hrvata, kiteći serdare najljepšim riječima, titulama i znamenjima zbog uspjeha u bojevima s Turcima, kako bi osigurali njihovu pasivnost dok mletačke vlasti narodu čine što ih volja. Takvi, kojima poza i pompa lako zamažu oči, zacijelo ne će primijetiti da rabijatni Milanović, kako bi odjednom ispravio sve krive Drine učinjene Hrvatima u BiH, u odnosu prema susjednoj državi za međunarodnim stolom zapravo kopira otvoreno ucjenjivački pristup Slovenije prema Hrvatskoj na putu u euroatlantske integracije, koji se Slovencima još uvijek obija o glavu.

Milanović, ili nije spreman učiti iz iskustva drugih, ili se sva lukavost njegova plana svodi na namjerno srljanje u neuspjeh, samo kako bi opstruirao one koji su ustrajnim radom bitno poboljšali predodžbu položaja Hrvata u BiH na mjestima odlučivanja u odnosu na stanje koje im je on ostavio, te u konačnici na njih svalio odgovornost za eventualni neuspjeh. Jer kako bi on mogao biti kriv kad je najjasnije i najglasnije želio najbolje? Milanović je i ovdje, baš kao u svemu bitnome dvosmislen, sjedi na dva stolca. Ne tako otvoreno kao na temu cijepljenja, gdje već u idućoj rečenici brutalno potire prethodnu. On je tobože za cijepljenje, ne razumije ljude koji se ne žele cijepiti, da bi ih pola minute potom ohrabrivao u toj nakani ismijavajući bolest protiv koje se treba cijepiti. Pa možda i nije skroz slučajno što se postotak necijepljenih podudara s postotkom glasova za Milanovića u drugom izbornom krugu predsjedničkih izbora. Slično kao za javno zdravlje, bori se i za Hrvate u BiH. Puna mu usta njihovih prava, a istodobno junački dotura streljivo onima koji bi ih zatrli.

Veleposlanici Milanovićevi i ambasadori Komšićevi – u čemu je razlika?

Mnogi se pitaju što je u korijenu Milanovićeva naglog verbalnog preobražaja na teme Domovinskog rata i položaja Hrvata u BiH, anakronog za politički ambijent u kojem je stasao i iz kojeg se vinuo u visine. Razumno objašnjenje bi glasilo kako se, osiguravši si bezrezervnu potporu na u kadrovskom području tradicionalno nezahtjevnoj, ali zato vazda monolitnoj ljevici, okrenuo prikupljanju simpatija na desnici, čega je ljubav spram Hrvata u BiH tek jedan krak. Pritom ga puste riječi i kićenje častohlepnih pojedinaca ordenjem baš ništa ne koštaju. Jer oni koji tomu plješću izbjegavaju zapitati se ima li kakvih jamstava bi li Milanović, kao jedini takav u svom okruženju, i operativno provodio politiku sukladnu trenutnoj mu retorici kad bi imao ovlasti za to. Osim što prošlost za njegova premijerovanja daje poprilično uvjerljiv odgovor na to pitanje, mala misaona vježba vezana uz Milanovićeve trenutne ovlasti samo će ga potvrditi. Naime, poznato je kako već neko vrijeme izostaje dogovor između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića glede izbora većeg broja veleposlanika.

Plenković se zalaže za izbor temeljem karijernih referenci kandidata, a Milanović za metodu izvlačenja zečeva iz šešira putem kvota – pola njegovih, pola Plenkovićevih. Ako bi se pristalo na Milanovićevu logiku, nemoguće je izbjeći pitanje kakav bi to narativ o političkim prilikama u BiH zastupali veleposlanici iz njegova miljea, gdje on tonom i sadržajem upadljivo strši. Mesićev, kao i sve druge vrane iz tog jata, ili onaj crne ovce Milanovića? A priča Stipe Mesića, koji, kako Milanović reče, nije senilan nego je, štoviše, vitalan, tu ni zeru ne odudara od one Željka Komšića, člana predsjedništva BiH kojega su Muslimani velikodušno izabrali da predstavlja Hrvate. Ironično, ispada kako svi Milanovićevi obožavatelji, mahom veliki borci protiv Željka Komšića, u konačnici, kad se usredotoči na učinak umjesto na puste pričice, zapravo rade u prilog izboru veleposlanika RH s narativom o BiH poput Komšićevih ambasadora. Napokon, već samim time što Milanović uporno ruši vladajuću strukturu koja je zadnjih godina na utjecajnim međunarodnim adresama napravila velike pomake oko tema vezanih uz položaj Hrvata u BiH, svi koji ga podržavaju jasno rade protiv interesa našeg naroda u susjednoj državi, ne pitajući se pritom iz čijih bi redova došli oni koji bi ih naslijedili. Iz čijih, ako ne iz istih kao i Milanovićevi veleposlanici!

Kako je Herceg-Bosanac otkrio sveti gral

I dok Milanović Hrvatima u BiH prodaje bozu, nailazeći na ništa slabiji odaziv nego među najodanijim kupcima te bofl robe, lokalnim „desničarima“, Mate Rimac, porijeklom Herceg-Bosanac, u Hrvatskoj izaziva neviđenu zavist krugova koji su iznjedrili Zorana Milanovića. Njihovi tatice i djedice, pa i oni sami, ubili se u alkemičarskom pokušaju da naprave neprofitabilne tvrtke koje bi nešto vrijedile. Ali uzalud! Sve koje bi takvima napravili, pri čemu nisu žalili truda, na koncu bi spale na vrijednost od jedne kune. A to „malo đubre hercegbosansko“ u par godina napravilo firmu koja, iako također još ne stvara dobit, prema mjerodavnima vrijedi barem 3-4 milijarde eura – više od Ine, a možda i HEP-a! Zato bi Rimac, uzevši u obzir razmjere tragedije koja je njegovim pothvatom snašla sve te od zavisti pozelenjele jokanoviće, cvetojeviće i vuk vukoviće, ipak morao biti obzirniji i suzdržati se starčevićanskim nasljeđem nadahnutih odgovora na njihove provokacije.

U pobjedi se ne uzvisi, u poraz ne srljaj! Jer sve dok je dovoljno neotpornih na svirku Milanovića i saborskih mu žetona, glava prepunih armiranog betona, te svih onih koji su pred Milanovićem odavno skinuli gaće pa im sad nije teško skinuti mu i kapu, svaka se hrvatska pobjeda učas može pretvoriti u gorki poraz.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR