Pratite nas

Kolumne

Kome je Zoran Milanović dužan i tko su njegovi sponzori iz sjene?

Objavljeno

na

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata.

Iako izazivača ima deset, ankete sugeriaju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira” ili, utrka se svela, kako u bećarcu pjevaju na: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša”.

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja – kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima.

Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije. Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada kada su oni u Hrvatskoj na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje, piše Borislav Ristić / Večernji list

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje – “Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks. A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i prema nekima tvorac Šek-sova kodnog imena.

To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata – za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Onda ne čudi što Mesić, vođen taktikom “podijeli pa vladaj”, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne – “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju joj glave dođe čoban”.

Borislav Ristić / Večernji list

 

HDZ: Davor ‘Cotrugli’ Bernardić ispada mala beba za Zorana Milanovića kada se radi o licemjerju i muljanju

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari