Pratite nas

Reagiranja

Kome pakira Darko Pavičić pozivajući na ‘ne-pakovanje’ Porfiriju?

Objavljeno

na

Potaknut ponovnim oživaljavanjem neupitnih činjenica, oživljavanjem s vrlo utemeljenim povodom progona njegovoga kolege hrvatskog novinara Marka Juriča, gdje sa skupinom svećenika SPC-a nazad nekoliko godina mitropolit zagrebački Porfirije pjeva četničke pjesme, kolega Darko Pavičić je u svojoj kolumni u pisanom izdanju Večernjeg lista, a onda na Večernjakovom webu, objavio tekst pod naslovom “Porfirije je četnik onoliko koliko je Mesić ustaša”. https://www.vecernji.hr/premium/porfirije-je-cetnik-onoliko-koliko-je-mesic-ustasa-1296726

Nekoliko je razloga za reakciju na ovaj tekst kolege Pavičića.

Najvažnija su svakako dva:

Prvo, kolegu Pavičića zbog njegove novinarske i autorske specijalnosti medijskog zanimanja za recentne događaje u religijskim institucijama, a pogotovo u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, te njegove prepoznate komunikacijske bliskosti s Kaptolom i Nadbiskupijom zagrebačkom, gotovo nepodjeljeno zainteresirana javnost doživljava kao svojevrsnog glasnogovornika Kaptola, ili osobno kardinala Josipa Bozanića. Zbog toga se u njegovim stavovima najčešće traži i prepoznaje i stav – zagrebačke nadbiskupije, ili kardinala Bozanića, nadbiskupa zagrebačkoga. Kardinalu se stvarno svašta pripisuje sa svih strana, ali uz sve napore, ovakav Pavičićev stav teško je svaliti na njegova leđa, pa je izuzetno bitno detaljno raspraviti Pavičićeve navode i stavove.

Drugo, upravo zbog prvog, ali i načelno, teze i stavovi koje je iznio u svojoj kolumni su izrazito pogrješne. Pa i opasno znakovite zbog sveopće tipičnosti u današnjoj Hrvatskoj.

Na prvi pogled, bez dubinske analize i zadržavanja nad svakom rječju i mišlju, izgleda da je kolega Darko Pavičić istupio hrabro, časno i dostojanstveno, jer se u očekivanom pretežitom nacionalnom okruženju nakon objave inkriminirajućih neupitnih činjenica, koje nužno izazivaju nepovjerenje do gnjeva hrvatskog naroda, zauzeo na temelju svojih osobnih iskustava, iskustava koja golemoj većini ljudi nisu poznata, ali i javno dostupnih činjenica, za jednoga čovjeka, koji, usprkos tome što oči vide, uši čuju i pamćenje nosi, nije takav kako izgleda. A to je golem izazov.

Radi se o Porfiriju Periću.

Pa Darko upozorava na „ponovno puštanje zloduha iz boce o tobožnjem četnikovanju zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Profirija“ i nastavlja kvalifikacijom o „potpaljivanju požara koji može imati katastrofalne posljedice“. I konstatira uz već navedeni pojam „tobožnji“ da Porfirije Perić-nije četnik. Pavičić navodi doduše da na YouTubeu postoji pjesma i scena društva koje pjeva četničku pjesmu, konstatira da je u tom društvu i Porfirije, tvrdi da je i on pjevao s njima „do trenutka kada se spominje kokarda“. Pavičić navodeći ove posve neupitne činjenice, koje usput rečeno pokušava komentirati i interpretirati bez iznošenja novih neupitnih dokaza, usprkos temeljnom novinarskom pravilu da su slika i riječi ljudima kojima se nude kao informacija – dovoljne za zauzimanje vlastitog stajališta, te da je prilično uvredljivo pokušati im dodatnim objašnjenjem s vjerom na slijepo ispričati što se ispod toga što oni vide i čuju stvarno događalo. Takav bi pokušaj imao smisla i bio uspješan, kad bi Pavičić ponudio dokaz da je Porfirije bio prisiljen pjevati i biti u tom društvu, ili da je ponudio dokaz kojim se kasnije Porfirije u svome djelovanju redovito postavlja posve suprotno od značaja i simbolike toga društva i pjesama.

No, vidjet ćemo, prvo, kakve Dokaze Pavičić nudi, i drugo, kakve zanemaruje i zaboravlja.

Pa kolega Darko nastavlja eksplicitno se pozivajući na Porfirijeve riječi i naknadno tumačenje da je nakon što je čuo riječ kokarda kasnije samo otvarao i zatvarao usta. Pavičić tu već zauzima arbitrarno stajalište, neupitno se svrstavajući uz Porfirijeve riječi nasuprot onoga što ljudi vide i čuju, očekujući od čitatelja da mu bespogovorno vjeruju, pa upućuje skrivenu kritiku „onima drugima“ koji se ne slažu s njim i Porfirijem  riječima – da će uvijek biti onih koji će na „slow motionu“ dokazivati kako je i dalje otvarao usta.

Dakle, onih koji vjeruju više svojim očima nego Porfiriju Periću.

Tu Pavičić konstatira da je to „ipak sporedno“, nastavljajući s dokazima koje smatra važnijim od Porfirijeve intrepretacije pjevanja i događaja.

Upravo to dokazivanje je – problem.

“Ukorijenjene fašističke vrijednosti hrvatske emigracije”

Pa iznosi konstataciju da je Porfirije pjevajući četničku pjesmu jednako četnik kao što je Stipe Mesić ustaša „jer je svojedobno također u emigranstkom društvu pjevao ustašku pjesmu“. Pavičić naglašava da je važan kontekst, pri čemu je za taj kontekst vrlo bitan naglasak uz isticanje Mesića, da je pjevao u „emigrantskom društvu“, a za Porfirija ističe važnost onoga što je on radio u posljednjih pet godina od kada je u Zagrebu.

I ovdje Pavičić nesvjesno otkriva svoj stav o emigranstkim krugovima i društvima, za koje ostaje neizgovoreno da je manje više normalno, bili Srbi, bili Hrvati u pitanju, veličati četništvo ili ustaštvo, kao neku vrstu olakotne okolnosti ljudima, koji se nađu u takvim društvima, ali i negativnoga odnosa prema tim „emigrantima“ iz „normalnih“perspektiva. Na taj način Pavičić posredno potvrđuje vrlo opasnu kvalifikaciju, koju je pod krinkom jugoslavenskog komunizma upravo stvorio i potpisao velikosrpski agresivni imperijalizam, koji nije morao izuzev ideološki četnikovati u Jugoslaviji jer mu je omogućavala ostvarivanje ciljeva – da su emigracija ili iseljeni Hrvati trajno sumnjivi tipovi s neoustaškim ili po suvremenoj antifa matrici – fašističkim ukorjenjenim pretežitim vrjednostima.

Povijest druge polovice XX stoljeća jasno pokazuje nesrazmjer kriminalizacije ustaša i četnika, pri čemu je svaki Hrvat izvan granica bio – ustaša. Manje više je i danas.

Čemu inače pojam „kontekst“ uz Mesića, navodeći „emigraciju“?

I zašto bi se uopće u današnjoj Hrvatskoj uspoređivalo ustaše i četnike, izuzev prema razvijenoj matrici i stereotipu iz vremena komunizma i bivše Jugoslavije, ispod koje se nalazi u svim ideološkim i vrijednosnim kampanjama nastojanje zadržavanja modela trajne kriminalizacije hrvatskoga naroda zbog NDH, točno po srpskom političkom obrascu i rukopisu?

Treba usporediti odnos države Srbije danas prema četnicima i države u Hrvatskoj sa prisutnim snažnim utjecajem upravo Porfirija i njegovih sljedbenika i petokolonaša u Hrvatskoj prema ustašama, koje vide na svakom koraku i u svakom simbolu!

Jer u današnjoj Hrvatskoj, i u hrvatskoj povijesti uopće, hrvatski narod ne smije i ne može uspoređivati ustaški pokret, usprkos svim njegovim usponima i padovima, s četničkim pokretom i vrjednostima. Ustaše su bile politički, vojni i kasnije državni odgovor na četnički program uništenja hrvatskoga naroda. I to nije bila samo  ideološka ili politička platforma, nego strahovito krvavi rukopis, koji zapravo nije prestajao cijelo dvadeseto stoljeće. Stotine tisuća hrvatskih grobova i stratišta svjedoče o tome. Zašto bi onda i na kojoj to platformi hrvatski čovjek  danas imao emotivni ali i razumni odnos prema četnicima kao prema ustašama?

Niti ima temelja, niti smije.

Ustaše su se uvijek borili ili vodili idejom da se bore za slobodu i opstojnost hrvatskog naroda, pa i onda kad su i činili zla koja treba i jest već višestruko osudio hrvatski narod, a četnici su suprotnost i stvarno, simboličko i trajno neprijateljstvo i prijetnja nestankom hrvatskome narodu. Nitko tko drži do zdrava razuma i svoga ponosa, ne smije nikada zanameriti tu činjenicu i razdjelnicu, jer zanemarujući to, odustaje od samoga sebe, svoje povijesti, svoga prava na odlučivanje o sebi, i u konačnici odgovornosti, pa i kajanja za sebe i svoj narod.

Zato je usporedba „ustaše“ Mesića i „četnika“ Porfirija, te oba u kontekstu i uz dodatak emigrantskog društva, golema vrijednosna napuklina u Pavičićevom pristupu ovome pitanju.

Ta napuklina se naravno onda vidi i u nastavku teksta.

Evo kako.

Pavičić upozorava na kontekst prvoga pojavljivanja „sporne snimke“, samo „devet mjeseci nakon njegovoga (Porfirijevoga pr.a) dolaska u Zagreb, bila je njegova diskreditacija u javnom prostoru“. Razlog te diskreditacije Pavičić vidi u tome što je Porfirije osudio Šešeljevo paljenje hrvatske zastave u Beogradu, pa naglašava da „je odmazda vrlo brzo uslijedila“, čime Pavičić nesvjesno ili svjesno postavlja izrazito niske, da na kažem sramne standarde za prihvatljivo ponašanje Srba u hrvatskom društvu uspostavljajući ih na osudi otvorenog divljaštva. Pavičić nastavlja citirajući Porfirija: „Očekivao sam diskreditaciju. Snimku koja je na YouTubeu tri, četiri godine iskoristili su baš sada kada sam osudio paljenje hrvatske zastave jer smetam radikalima u Srbiji i jastrebovima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi“.

Tu Pavičić traži vezu s ovim što se dogodilo „prije nekoliko dana“ a što je u početku teksta nazvao puštanjem zloduha iz boce s katastrofalnim posljedicama. Hm, za koga, odnosno za koje to uspostavljene društvene vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo, koje vrijedi čuvati na način na koji on to pokušava raditi?

Pa dovodi u vezu ponovo emitiranje video materijala s Porfirijem s „rastom hrvatsko-srpskih nacionalnih tenzija, napr. oko Vukovara i uloge srpskog predstavnika Milorada Pupovca u hrvatskoj Vladi, čija je satelitska opstojnost upitna ne samo njegovim izravnim protivnicima nego i svakom zdravorazumskom i iole pismenom političkom umu“.

Ovdje više nego vidljivo Pavičić radi snažnu distinkciju između Porfirija i Pupovca, tražeći uporište u realnim činjenicama koje je teško opovrgnuti kad je Pupovac u pitanju, pokušavajući na taj način prastarom retoričkom figurom, evidentnom zlu suprotstaviti usporedbom nešto čime bi to nešto nužno moralo zbog vidljive javne neproporcionalnosti prema evidentnom zlu biti –prihvatljivo, odnosno dobro.

Drugim riječima, Porfirije je super, u uspoređenju s Pupovcem.

Zanimljivo je i što se mene tiče potpuno neoprostivo, nenačelno i manipulativno, kad se već Darko poziva na kontekst, da iz toga konteksta izostavlja da je izravni povod za objavljivanje video materijala s YouTubea bio, ne Penava, ne Vukovar, ne hrvatsko-srpske nacionalne tenzije, niti bilo što što on navodi, nego kazneni progon Marka Juriča, komentatora i novinara Projekta Velebit, točno tri godine nakon prve objave te snimke. Pavičić šuti i prešućuje činjenicu da država progoni čovjeka koji je objavio istinu o jednome događaju, čovjeka kome je objava istine primarni poziv i posao.

Što je nulta točke obrane zrele društvenosti.

Pavičić kao nevažnu izostavlja činjenicu da država progoni njegova kolegu novinara

Neshvatljivo je da to novinara Darka Pavičića ne interesira, niti to uzima kao razlog zabrinutosti ili nužde za javnom reakcijom, jer protiv Juriča je progon pokrenulo hrvatsko državno odvjetništvo, koje kroz tri godine nije uviđalo ništa sporno u tome što je Jurič objavio i komentirao tu nemilu scenu u svojoj emisiji Markov trg. Jer, novinar koji ljubi informaciju, istinu, koji komunicira sa svojom publikom poštujući njihovu temeljnu ljudsku sposobnost i zdrav razum, iznosi sve, ponavljam sve informacije, koje čak i ako ih komentira iz svoga stajališta ili uvjerenja, ne smiju biti neizložene ili selektivne. Autor se navodeći istinu i potpunu informaciju tako nužno dovodi u realnu poziciju, ako ide sa svojim komentarom, da ljudi imaju na temelju čega propitkivati njegove stavove, razmišljati o njima i realno ih vrednovati. Darko to izostavlja očekujući povjerenje u svoj stav, pa je utoliko njegov pristup manipulativan i opasan, uz to što je nenačelan, jer se odriče kolege koji je pred ljude donio istinite informacije.

Za ostaviti je cjelokupnoj javnosti na procjenu, sama činjenica da kao novinar i zagovornik slobode misli i novinarstva, te istine u konačnici, nema potrebu istaknuti neprihvatljivost činjenice da država progoni njegovoga kolegu jer je naveo slikom i tonom činjenice od realno velike važnosti za higijenu hrvatskoga društva, ostavio ih ljudima na ravnanje i zazuzimanje stvova, nego je to što je kolega uradio nazvao puštanjem zloduha iz boce s katastrofalnim posljedicama, sijući strah pred istinom.

Ponavljam, zašto bi i za koga to nosilo katastrofalne posljedice, te kako je moguće  da istina, kakva god bila u ovome slučaju, bude puštanje zloduha? Znači li to neizravnu poruku i stav, da mi novinari možemo diskretno s nekim posebnim pravom ocjenjivati koja je istina prihvatljiva za čitatelje makar se radilo o vrlo važnim općenacionalnim pitanjima, a koja nije, pa ćemo na temelju neke svoje neupitno avangardne pozicije mi zapravo puštati ljudima informacije koje mi ocjenimo vrijednim, a za sve ostalo i njihovu eventualno ljubopitljivost ćemo plaštiti tvrdnjom ili porukom o nekim razornim opasnostima ako nešto saznaju?

Na žalost upravo to znači.

A to je kako god stvari ublažavali, upravo izvorište goleme manipulativnosti i teških nevolja s kojima se hrvatsko društvo i nacija susreću i koje nikako ne uspjevamo nadvladati, a upravo to, ta manipulativnost je jedino uporište klicama pogubnih, pa i četničke ideje u samoj Hrvatskoj, jer četnicima brada nije narasla bez pogodnoga i pripremljenoga tla laži i manipulacija, u ovome slučaju na lažima i krivotvorinama koje polaze od trajne srpske ugroženosti i stradalništva u svakoj Hrvatskoj koja nije pod njihovom državnom kontrolom. Bez obzira kojoj društvenoj strukturi u javnoj percepciji Darko Pavičić u ovome trenutku u žestoko podjeljenom društvu u Hrvatskoj pripadao, onoj uvjerljivo manjinskoj, koja isključivo na manipulacijama opstaje, ili onoj kojom se manipulira, činjenica je da se ne može afirmirati model u kojemu je nužno kritizirati jedne zbog manipulacije, s pozicije da je loše to što oni manipuliraju, lažu, izokreću, jer smo mi bolji od njih, pa je jedino rješenje da iste stvari, samo s drugih pozicija  radimo mi.

Upravo to je – zloduh iz boce.

Pavičić se iščuđava da sam ja naveo kako su pokretači progona protiv Juriča samostalno DORH zbog njihovih novih saznanja, Kuća ljudskih prava, Srpsko  narodno vijeće i Drago Pilsel, a eto nije Porfirije!?

Čudna mi je Pavičićeva logika. Jer, da je Pofirije osobno podnio kaznenu prijavu protiv Marka Juriča, daleko bi to bio veći i uvjerljiviji iskaz njegove ljudske i osobne uvrijeđenosti, a na taj način i neizravnog protivljenja kvalifikaciji četnik, kojom se nužno iz viđenoga kvalificira javno, pa me čudi njegovo čuđenje da u tome ne vidimo činjenicu da on – nije četnik!

Pa baš to ga gura u naručje četnika.

Iako je ovo potpuno promašen Pavičićev argument, koji „obrani“ Porfirija ne donosi baš nikakvu logičnu i moralnu korist, valja navesti da je na stranici SNV-a  naveden slijedeći  zajednički niz srpskih institucija u Hrvatskoj: SKD Prosvjeta, SPD Privrednik, Srpska pravoslavna crkva, zastupnici Srba u Saboru, Zajedničko vijeće općina. Što god ovo značilo, činjenica je da SNV, u ovome slučaju podnositelj kaznene prijave, na svojim stranicama, svojim organskim dijelom i cjelinom smatra i SPC, time i Porfirija Perića valjda.

I, evo Pavičiću dodatne nevolje u namjeri suprotstavljanja Pupovca i Porfirija.

U kratkom prikazu SPC-a upravo na tim stranicama stoji i ova rečenica: „Upravnu samostalnost Srpska pravoslavna crkva stekla je zalaganjem Svetog Save 1219. godine. Ona je danas u rangu patrijaršije i ima eparhije u svim republikama bivše Jugoslavije, kao i u drugim zemljama u Evropi, Sjevernoj Americi, Australiji“.

Upozoravam na činjenicu da se današnje suverene države nastale  raspadom SFRJ nazivaju republikama bivše Jugoslavije. Zašto? Zar je Republika Hrvatska – Republika Bivše Jugoslavije?

Jasno zašto.

Jer Republika Hrvatska je ime međunarodno priznate države, a „republika bivše Jugoslavije“ je lovište srpskom imperijalizmu. Jasno je kao dan da je to rukopis nepristajanja na hrvatsku državnost, samobitnost i suverenost, koju redovito, u svim svojim službenim porukama pravoslavnim Srbima i njihovima eparhijama i svećenstvu šalje patrijarh Irinej.

Ali, vratimo se na navode u Pavičićevoj kolumni.

“Porfirije je dobar, kakvih ima”

Pavičić navodi dokaze o Profirijevoj prihvatljivosti i dobroti.

Ističe kako je poručio parafrazirajući Arsena Dedića da će se on i Zagreb voljeti javno, navodi da se Porfirije pojavio na dočeku tijela Sv. Leopolda Mandića pred Zagrebačkom katedralom, citira Porfirijeve riječi o motivu jedinstva kršćana koji je bio povod za njegovo javno poštovanje Sv. Leopolda Mandića, navodi Porfirijeve riječi s liturgije na Božić 2017. godine kojima poziva i zapovjeda da se zaborave „gluposti, sukobi, nemiri, tko je ljepši, tko je manji, tko je veći“. Navodeći ovu posve banalnu poruku s dječinjim grijesima pravoslavnih vjernika, iz Porfirijeve propovjedi, a ističući da je to bilo nakon „provokacije srpskog izaslanika Vladimira Božovića“ s badnjeg domjenka u Zagrebu uoči Božića, Pavičić prvo Božovićevu ružnu provokaciju svodi na zafrkanciju iz Porfirijeve propovjedi zaigranoj dječici valjda, a zanemaruju da su razlike i navodna sporenja koje Porfirije ističe pozivajući se nakon njih na Krista – zapravo obična magla ili iskreno rečeno ruganje zdravu razumu, jer navedeno nema ama baš nikakve veze sa stvarnom prirodom sporova između srpskog i hrvatskog naroda, pri čemu banalizacija sporova zapravo vodi uspostavljanju zaborava i nove ravnoteže na zaboravljenom zlu. Jer u Hrvatskoj nacionalnoj memoriji nije bit političkog srpstva je li Srbin ljepši, bolji, razumniji, ovakav ili onakav, kako pokušava reći Porfirije, a Pavičić vrednovati kao dokaz dobrote, nego je u toj memoriji povjesna istina da Srbin i Crkva koju predstavlja Porfirije nastoji – istrijebiti Hrvate, oduzeti im mjesto za život i poništiti njihovo autentično, dakle i Božje postojanje.

Usmjeravajući pozornost na te patetične i petparačke poruke, i Porfirije, ali i Pavičić navodeći ih, stvari potpuno banaliziraju, a svaka banalizacija golemih i teških zala koje upravo političko srpstvo predstavlja neupitno u hrvatskoj nacionalnoj memoriji, nije ništa drugo nego – relativizacija do negacije tih zala.

E, sad, kakve to veze ima s bilo čim dobrim, kršćanskim ili ljudskim, neka sam sebi svatko odgovori.

Gotovo je uvredljivo to što je sve Darko naveo kao činjenice koje bi trebale pokazati neupitno da je Porfirije dobar, da nije četnik, te da je svako njegovo osporavanje – katastrofalno.

Navodi tako Pavičić da Porfirije redovito razgovara s kardinalom Bozanićom kao da je to Porfirijeva ili Božja milost Bozaniću, da je rekao da su katolički sveci pitanje Katoličke crkve, da je poručio ovo ili ono, da je…..  Sve što Pavičić navodi ukratko ne bi trebalo baš nikome uzimati u nekakve zasluge, niti bi se smjelo honorirati normalnom čovjeku, jer je to otprilike kao i katoliku reći – Hvaljen Isusu i Marija.

Ističući to, Pavičić zapravo neizravno priznaje da i nema bogzna što istaknuti, te da je njegovo zagovaranje Porfirija izvan običnoga osobnoga ljudskoga dojma na staklenim nogama, te da nema nikakvoga relevantnoga uporišta konačna poruka – Porfiriju ne „pakovati“. I, ako ćemo biti cinično, ispada da je Porfirije dobar – kakvih ima, ili jer ne grize oko sebe.

Bit stvari je da Hrvatska ne smije trpjeti nikakvoga „dobrog-kakvih ima“!

Nekoliko je pojmova, konstatacija i teza u cijelome tekstu jako poblematično i moram s čuđenjem izreći da prikazuju kolegu Pavičića na jedan, meni uznemirujući način.

Naime, Pavičić ukazuje da je Porfirijeva potvrda, inače notorna činjenica da je proglašavanje katoličkih svetaca u nadležnosti Katoličke crkve zapravo Porfirijev nekakav odgovor „tvrdoj liniji SPC-a koja je pokrenula zastoj Stepinčeve kanonizacije“, zapravo jedan od motiva emitiranja navedene snimke na YouTubeu, kao odgovor te tvrde struje SPC-a svakome tko se pokaže „previše popustljivim i otvorenim prema Hrvatskoj i Hrvatima, Katoličkoj crkvi i katolicima“, nazivajući zbog toga emitiranje snimke i „odstrelom“ takvih svećenika. Hm, Irinej je vrhovni poglavar SPC-a, a bez njegove volje Porfirije nikako ne bi mogao biti metropolit zagrebački. Može li se netko sjetiti što je „meko“ u bilo čemu što je Irinej do sada predstavio ili poručio Hrvatskoj, s tim i u činjenici da je on i subraća mu upravo poslao Porfirija u Zagreb. Zašto bi onoga koga su oni formirali, pa poslali u Hrvatsku, sad najednom preodgajali ili prepadali snimkama na YouTubeu?

Nema logike.

Koalicija srpskih i hrvatskih “nevaljalaca”, protiv “dobroga” Porfirija

Kao što je izrazito opasna tvrdnja i vrlo prljava u ravan s tim navodnim „jastrebovima“ u SPC uspoređivati novinare u Hrvatskoj koji upozoravaju na četništvo i velikosrpske pojave. A to Pavičić otvoreno radi, ističući svojevrsnu koaliciju srpskih i hrvatskih „nevaljalaca“ protiv „dobrog“ Porfirija, pa Marko Jurić zapravo ispada četnički jatak ili neka vrsta početnika, a mi na Velebitu pročetnička jazbina.

Evo tog Pavičićevog otkrića: „Što su zdušno prihvatili radikali s hrvatske strane neumorno se trudeći dokazati Porfirijevo četnikovanje. I to jednim spornim pjevanjem, a ne njegovim djelovanjem u Zagrebu, koje nema veze sa zbivanjima u Vukovaru ili Pupovčevim angažmanom u Vladi“.

U sasvim konkretnom kontekstu ovdje Pavičić neizravno dovodi u Hrvatskoj Marka Juriča, Podcast Velebit, mene, stotine drugih hrvatskih novinara i intelektualaca, zapravo sve one koje SNV već 14 godina u svojim Biltenima proglašava ekstremistima, mrziteljima i opasnim tipovima, nerijetko i Katoličku crkvu, te svećenike i biskupe među njima, s nekim neidentificiranim „tvrdolinijašima“ u Srbiji, proglašavajući naša nastojanja da se na istini i načelima uspostave, ako su uopće mogući odnosi dvaju naroda, s njihovim nastojanjima da nas kao ljudi i naroda nestane- ekvivalentom.

Malo previše zaloga za jednoga Porfirija!

To je klasična antifa matrica, koja pokušava na dubinski zasađenoj neravnoteži naslijeđenoj iz komunističke Jugoslavije, uspostaviti novi, navodni hrvatski poredak, a u biti njegovu potpunu antihrvatsku suprotnost, jer se za sve srpske svinjarije nužno mora pronaći odgovornost i krivce na hrvatskoj strani. To nastojanje nema nikakve veze ni s načelima, ni s istinom, ni s humanošću, ni s kršćanstvom, a izravno ima katastrofalne posljedice na hrvatsko društvo, ali i na razvoj hrvatsko-srpskih odnosa.

Kad je već Pavičić uzeo toliko truda na vrlo banalnim činjenicama pokazati djelovanje „dobroga“ Porfirija u zadnjih pet godina, namjerno ga retorički u tekstu svrstavajući kao nekakvoga antipoda  realno  i s razlogom ozloglašenom Miloradu Pupovcu i nekim tamo „tvrdolinijašima“ bez imana i lica,  evo jedan eksplicitan navod koji ne treba tražiti u dubokoj prošlosti,nego nazad mjesec dva dana.

I ne događa se u emigraciji.

Pogledajte!

Na poziv Europskog parlamenta, mitropolit Porfirije je sudjelovao na konferenciji „Religijska i ljudska prava unutra Europske Unije- Zajednička odgovornost“. Konferenjcija je održana u Bruxellsu, 04. prosinca 2018. godine.

Evo što je pred međunarodnom zajednicom i sudonicima konferencije rekao Porfirije:

„Mi naše najsvježije rane, uopćeno govoreći, nismo zaliječili, nismo obnovili povjerenje posebno među mladima, na način koji ste mnogi od vas to učinili u odnosima između vaših naroda i država. Krenuli smo u to. Posvećeni smo tome. Osobno sam posvećen tome. Naša mjesna crkva promovira ekumenski, međureligijski i svjetonazorski dijalog, brine za obespravljene i apelira da se svugdje i uvijek poštuju ljudska prava i dostojanstvo. Ali me brine to što, iako smo posvećeni zacjeljivanju svježih rana i odmicanju od ideologija raspada zajedničke države, primjećujemo obnavljanje govora mržnje i povijesnog revizionizma kojem je cilj rehabilitacija poraženih pokreta, domaće varijante nacizma i fašizma i negiranje njihovih zločina. Takvo negiranje žrtava koncentracijskog logora Jasenovac ili pojedinih logora za djecu koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata postojali na području Nezavisne Države Hrvatske, u današnjoj Hrvatskoj predstavlja ozbiljnu prijetnju svemu u što mi kršćani i svi ljudi dobre volje vjerujemo i svemu što su naši pretci htjeli i postigli Općom deklaracijom o ljudskim pravima. Nesumnjivo, Ustav Republike Hrvatske, zakonodavni okvir koji se tiče zaštite ljudskih i manjinskih prava kao i antidiskrimancijski zakon, kojim se propisuje opća zabrana i kažnjavanje svakog tko poziva na uporabu nasilja, na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i bilo koji drugi oblik nesnošljivosti, duže od desetljeća unazad, usklađeni su s najvišim europskim standardima i omogućavaju preduvjete za moderna demokratska dostignuća u poštivanju ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Usprkos tome, godine iza nas svjedoče o sve učestalijem kršenju ljudskih i manjinskih prava, bilježe govor mržnje i širenje etničke netrepeljivosti u javnom prostoru, zatim brojne fizičke i verbalne napade prema osobama srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, bez obzira radi li se o javnim osobama, građanima, ženama i muškarcima, mladidma ili starijoj populaciji.

U godinama nakon ulaska Republike Hrvatske u EU (2013.) broj prijavljenih incidenata se povećao, stoga apeliramo na hrvatsku vladu da provodi ove blagotvorne zakone koje imamo i koji štite svakog građanina“.

E, sad, tko je ovdje Pupovac, tko Porfirije, kakva je razlika između onoga što izaziva gnjev i neraspoloženje hrvatskoga naroda prema Pupovcu koji doslovno ovo govori iz godine u godinu,iz dana u dan, i “dobroga“ Porfirija koji „nije četnik“?

Jer Porfirije je ovdje kriminalizirajući ideologije „koje su dovele do raspada zajedničke države“, dovodeći u istu vrijednosnu ravan ideju nacionalne slobode hrvatskoga naroda i ideju istrijebljenja hrvatskoga naroda, koja je bila temelj srpske agresije, doslovno kriminalizirao hrvatsku težnju za slobodom i sve ono na čemu je nastala Hrvatska,  otvoreno promičući uvjete, načela i odnose na kojima je jedino moguć  nastavak srpske uništavajuće ideje nudeći umjesto kršćanskog pokajanja valorizaciju zla kao dobra. Otvoreno promičući srpsku laž o „logorima za djecu“ koja je znanstveno i potpuno osporena, ističući Pupovčeve višegodišnje mantre o agresivnosti i nevaljalosti hrvatskoga naroda i ugroženosti Srba ( jesu li Darko dakle to samo Pupovčeva nedjela i nevaljalosti?) jasno rekao –tko je on zapravo, stvarajući lažima temelj za novi rast brada diljem Hrvatske. Za detekciju tko je on, nije trebao pjevati ništa. A zanemarivati to je izrazito opasno, progoniti čovjeka i ljude koji to vide i govore, je – što Darko?

Ovo je temelj ekumenizma, samopoštovanja i poštovanja, ovo što ću sada navesti.

Jer, to je Krist, stvarno i simbolički.

Bit stvari je izrekao monsinjor Vlado Košić, biskup sisački, na središnjem slavlju ekumenskog hoda u Sisku:

„No, laž i dalje postoji, dapače, sve se više širi, pa čak i od onih koje volimo nazivati svojom kršćanskom braćom. To bi trebalo već jednom prestati. Ali jesu li naša braća oni koji  nisu braća istine? No, ako se neki isključuju iz dijaloga istine s nama, postoje oni kojima je istina sveta i s njima želimo gajiti ne samo dijalog istine nego i ljubavi. U suprotnom je svaki dijalog, bez istine, samo farsa.“

Neće biti civilizacijskoga reda ako se Hrvatska bude prilagođavala standardima Pupovca i Porfirija

Ne može se tvrditi da netko nije četnik radi toga što je na liturgiji zapovjedio vjernicima da ne uspoređu tko je lješi, bolji, veći, pozivati ih pod Kristovo krilo, a istovremeno u svakoj prigodi pred međunarodnom zajednicom – svjesno lagati na brata svoga. Krist i laž nemaju ništa zajedničko. Ništa zajedničko nemaju ni ljudskost, humanost, ljudska prava, zaštita ljudskih prava, ljubav, tolerancija, zajedničko življenje, s lažima i zlouporabom domaćinstva i zaštite.

Pavičić, u misiji obrane Porfirija nesvjesno ili svjesno, i na jedno i na drugo  ima pravo uz napomenu da će se svako pravo koristiti protiv njega ako je zalog istini, promiče zapravo stanje i odnose u kojima je vrhunski arbitar hrvatskome narodu SPC, a vrhunski dokaz naše civiliziranosti i našega kršćanskoga profila biti ponizan pred tim lažima i djelovanjem, u kojemu je Hrvatska poluslobodna i izrazito ovisna zemlja, narod i država, gdje svako postavljanje pitanja pod nametnute očite ili duboko osporene krivotvorine može izazvati katastrofu i nesagledive posljedice, te stanje u kojemu valjda hrvatski narod mora tragom naslijeđenih odnosa i usprkos svim iskustvima i užasu koji je doživio i ispod duhovnog okvira SPC-a samo davadesetak godina ranije i što danas doživljava svjedočeći reafirmaciji toga zla, čekati nekakvu vrstu sprske milosti, kada će netko i neki među njima evoluirati i postati dovoljno dobori i ne-četnici, pa će onda teći med i mlijeko. Tome svjedoči izvođenje izrazito banalnih „dokaza“ očito vjerujući da je i to dovoljno jer ne „grizu“, umjesto da pođe od činjenice da je ovo država, društvo i zemlja hrvatskoga naroda, da hrvatski narod ni po čemu nije loš, sporan ili neugodan, te da s pozicije istine jasno ukaže da Porfirije, Pupovac i ovo što oni rade, makar se maskirali koliko god htjeli – nije doborodošlo u Hrvatskoj.  Jer, nije nigdje.

Te ljude se pameti i civilizaciji može dozvati samo – istinom, snagom i nepopustljivošću, te oštrim snakcioniranjem svakoga zlog pokušaja i primisli! Jer ćemo im se u protivnom početi diviti zato što postoje i zahvaljivati im jer dišemo.

Ovo je Hrvatska, skupo plaćena slobodna zemlja, u kojoj je upravo Porfirijevoj Crkvi oprošteno bez ikakva razumnoga uporišta puno toga, u kojoj je pripadnicima Pupovčevih srpskih trupa još više oprošteno, i nikada neće doći do uspostavljanja civilizacijskoga reda i poretka, kršćanske solidarnosti i bratstva, ukoliko se Hrvatska bude ravnala i prilagođavala njihovim standardima i zagovorima.

Tako će se Hrvatska ujediniti na činjenici da je  – nema.

Jedini način da Porfirije ne bude četnik u Hrvatskoj je postaviti i njemu i Pupovcu i svima, eliminacijske uvjete koji će im onemogućiti – četnikovanje, a ne pouzdati se u njihovo kršćanstvo i dobrotu. Dakle, slažem se, posve je nebitno je li Porfirije četnik ili nije, je li pjevao ili nije, jer je daleko bitnije to da iz njegovih poruka i danas u svakoj prilici izvire ista misaona, vrijednosna i politička  u konačnici paradigma, kojom on i njegova Crkva sebi pripisuju pravo arbitriranja u tuđoj zemlji koja ih isključivo milošću svoga naroda podnosi. Još uvijek!

Nije dakle vrijeme kako Pavičić zaključuje „ne pakovati Porfiriju“, vrijeme je otkazati i njemu i svima sličnima gostoprimstvo u Hrvatskoj, ne zbog pjesme, iako i zbog nje. Jer pjesma je najmanji problem. Jer, ljudi su ideje, a zagovarati „ne-pakovanje“ takvima, znači „pakovati svome narodu“ počevši od optužbe o –„pakovanju“ kolegi novinaru Marku Juriču.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Reagiranja

Zajednica povratnika Hrvatske pisala Grčiću – Kreator ste Plana 21 koji je cijelu Hrvatsku doveo na rub propasti

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Grčić!

Zajednica povratnika Hrvatske ovih dana prati kampanju svih relevantnih stranaka i koalicija za predstojeće parlamentarne izbore pa tako i vašu, odnosno kampanju tzvRestart koalicije.

Obzirom da je postalo jasno da ste upravo vi tvorac gospodarskog dijela tog programa u kojem se najavljuju radikalne promjene, zapošljavanje, rast plaća i sl., naprosto smo prisiljeni obratiti vam se otvorenim pismom kao upozorenjem hrvatskoj javnosti, posebice povratnicima na ratom stradalim područjima, na notornu činjenicu da ste vi bili i kreator Plana 21 Kukuriku koalicije koji je cijelu Hrvatsku doveo na rub propasti.

Ovim pismom želimo podsjetiti građane Hrvatske, posebno prognanike i povratnike na ratom stradalim područjima, na svu štetu koju ste kao ministar regionalnog razvoja i potpredsjednik Vlade,u mandatu Zorana Milanovića, počinili na ratom stradalim područjima.

Na vaš prijedlog Hrvatski sabor ukinuo je sva prava povratnika koja su bila propisana Zakonom o područjima posebne državne skrbi i Poreznim zakonom. Ukinuto je pravo povratnika na uvećani povrat poreza kojim su sredstvima mnoge obitelji uzdržavale svoju djecu i ostale nezaposlene članove obitelji. Umjesto da olakšate stambeno zbrinjavanje kao pozitivnu mjeru demografske politike, uveli ste porez na promet nekretnina što govori da vam ni u jednom trenutku nije bio cilj naseljavanje ratom opustošenih područja nego upravo suprotno.

Ukinuli ste pomoć kod kupnje mjesečnih karata djeci upisanoj u srednje škole izvan mjesta svojeg prebivališta.

Ukinuli ste pravo lokalnoj samoupravi na veći udio u porezu iz dohotka koji je bio temeljni izvorni prihod općina i gradova na ratom stradalim područjima jer su ta mjesta ostala bez velikog postotka prijeratnog stanovništva tako da prihodi od građana nisu mogli pokrivati rashodnu stranu lokalnih proračuna.

Ukinuli ste pravo na potporu dječjim vrtićima na ratom stradalim područjima zbog čega vas mora biti posebno sram.

Nećemo više nabrajati jer se sve zlo koje ste počinili može sažeti u jednoj rečenici – ukinuli ste sva prava iz Zakona o područjima posebne državne skrbi osim stambenog zbrinjavanja što je dovelo do naglog vala iseljavanja, posebno mladih i obrazovanih ljudi iz ratom stradalih područja. Ako biste pokušali osporavati naše navode, čuvamo gospodine Grčiću sve narodne novine u kojima su objavljene izmjene Zakona o područjima posebne državne skrbi kao dokaz zločina kojeg ste počinili najtežim stradalnicima Domovinskog rata.

I tko da Vama gospodine Grčiću sada vjeruje? Prazna priča, laž i demagogija!

Osijek, 30. lipnja 2020.

Zajednica povratnika Hrvatske
Zajednica povratnika Osječko baranjske
Zajednica povratnika Karlovačke županije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Marko Ljubić prozvao Škoru i Bujanca: Opasan sigurnosni problem Hrvatske su oni, a ne moje komunjarstvo

Objavljeno

na

Objavio

Kandidat Domovinskog pokreta Igor Peternel objavio je na svojoj Facebook stranici fotografiju iz 1990. uz komentar:

Marko Ljubic voli na temelju fotografija donositi u svojoj Budnici zaključke i prosudbe tko je dovoljno dobar Hrvat! !
Evo jedne zgodne i za njega!

Na slici 1990.u Širokom Brijegu na jednom od zadnjih partijskih sastanaka Saveza komunista Jugoslavije je zaokružen Marko Ljubić, voditelj Budnice i politički provokator, napisao je Peternel.

Fotografija se vrlo brzo proširila javnim prostorom, prenijeli su je brojni portali u Hrvatskoj  i u Bosni i Hercegovini, a istu je  za portal Teleskop  komentirao Velimir Bujanec: “Nevoljko komentiram kolege, no, kako su me danas mnogi pitali za Ljubića, moram priznati da nisam znao za jednoumni dio njegove prošlosti, niti člansto u Savezu komunista. Čovjek se u javnim nastupima predstavljao kao antitotalitarist i zagovornik lustracije, a na kraju ispada da bi sam sebe morao lustrirati! Situacija je tim gora, ako je fotografija zaista snimljena na Širokom Brijegu jer je poznato da su tamo komunisti počinili strašan zločin nad hrvatskim franjevcima, a česta tema partijskih sastanaka, naročito 1990. godine, bio je obračun s “klerofašistima” i “hrvatskim nacionalistima”. Što se pak tiče vaše opaske da vodi neku “konkuretsku emisiju”, ona ne stoji. To je kao da nosite lažne tenisice, recimo, marke ‘Puma’, a na njima je umjesto slova ‘U’ ipsilon. Osim toga, poznato je da orginali uvijek traju duže od lažnjaka” kazao je Bujanec. (Više ovdje)

Nije dugo trebalo čekati odgovor prozvanog Marka Ljubića, urednika i voditelja Budnice.

S obzirom da se radi o javnim osobama, fotografija je izazvala veliki interes javnosti, odgovor Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Opasan sigurnosni problem Hrvatske su Škoro i Bujanec, a ne moje komunjarstvo

Nema sigurnijeg dokaza da je “Budnica” počela vrlo duboko i ozbiljno čistiti hrvatski javni prostor i odbacivati smeće, od jučerašnje kampanje protiv mene, posve sigurno po rukopisu i angažmanu u režiji Velimira Bujanca. Da to nije samo još jedan od višegodišnjih pokušaja raznih propalica, nego smišljena akcije pokazuje lanac od navodno nepoznate žene iz Š. Brijega, inače sudružice “bojovnika” Domovinskog pokreta, preko “zabrinutih”pripadnika sljedbe pod imenom Domovinski pokret MŠ, zatim pred komunističkom opasnošću još zabrinutiji Igor Peternel, lijeva ruka “desnog” DP MŠ, pa dnevno.hr gospođe Dekanić, Pusićkine i Josipovićeve medijske uzdanice, zatim mi objavu šalje najzabrinutiji Velimir Bujanec i lamentira o iznenađenju, te kako smo se vidjeli na sahrani Božidara Alića, te nisam mu prišao i od tada se nismo čuli. Hm. Jesmo, jesmo, i to na Bujančev poziv, kojim mi je prenio “gazdinu” ponudu, točno tako je rekao, očito govoreći o Mariju Radiću, koju sam s gnušanjem odbio.

Ne znam je li netko rekao Bujancu i sličnima kako završavaju psi rata, hijene mira i obavljači prljavih poslova za „ugledne” gazde? Ja sam siguran da on to sluti, otud ovakvo ponašanje, jer tipovi kao on opstaju na instinktnom njušenju opasnosti i refeleksnoj prilagodbi, pri čemu um, duh i inteligencija nisu nužne osobine. No,problem je kada instinkt njuši kraj priče. U konačnici ljudi nisu ni gluhi, ni slijepi i u golemoj većini nisu pobujančeni. Opstanak mu je i takvima bio moguć dok nije bilo izbora na medijskoj sceni, volova i pašnjaka kao u priči, a Bujanec naplaćuje porez na rogove. No, desna, nacionalna, znalačka i kulturna Hrvatska dobila je svoju “Budnicu”. Da nisam ja u igri, bio bi netko drugi, ali Budnica bi se pojavila kad tad, bez poreza, reketa i “mistrija”, što se god krilo iza toga izraza. Lako je galamiti i proganjati “komunjare, Srbe, udbaše” i ostale štetočine, dok žena ne priupita Zekanovića gdje su im novci, ili dok samo u nazočnosti Ante Kovačevića meni govori Hrvoje Burić o zloj sudbini koja ga je stigla s Bujancem. To u biti ni nije Bujančev problem, nego problem “uglednog” vlasnika Z1. Svi rogovi idu na njegov račun, jer Bujancu se više nitko ne čudi. I, koliko si god laskao Bujanec, ja nisam niti mogu biti njegova kopija. Nije, niti može biti itko, jer on je neponovljiv, pri čemu se takvom neponovljivošću nitko normalan ne bi ponosio. Zato je meni uvredljivo uspoređivati mene i njega, Budnicu s njegovom Bujicom. A po reakcijama mnogih ljudi, vidim da je i njima. No, vratimo se na moje “komunjarstvo”.

Ako ste pravilno uočili, u lancu objave ovaj put nedostaje srbijanski portal, jer bi u ovom slučaju “razotkrivanja” mene, kompromitirao to razotkrivanje, jednako kako mu je uloga u objavi aktivnosti Škorine supruge u Srbobranu trebala kompromitirati važnost te objave. Da sam ja bio ne znam što nekada, pitanja od, već sad nacionalno-sigurnosnog značaja prvog reda oko Škore, ne mogu se i neće izbjeći. Zato je ovaj pokušaj s mojim komunjarstvom mizeran i neinteligentan izraz nemoći Škorine kampanje, a meni dobro došao. Jer pokazuje da je Škoro, koliko god i sam bio mizeran, talac Velimira Bujanca, a u društvu nema nižeg od toga. Naime fotka na kojoj sjedim u društvu ispod jugoslavenske zastave i ornamentike SFRJ je autentična, kao što su autentične fotke Index.hr Škorine supruge, pri čemu je golema razlika u tome što je tekst i sadržaj objave Indexa potpuno točan i zorno pokazuje da Škoro vrlo opasno laže, a Peternelova objava ispod fotografije sa mnom je čista laž. Naravno, baš taj sadržaj je spomenuti “higijenski” medijski lanac prenio.

S obzirom da sam ja javna osoba, sasvim je u redu objaviti baš sve relevantno za moje javno djelovanje i zauzimanje stava o tome jesam li, ili ne, relevantna i primjerna osoba. Tako je posve normalno objaviti sve iz moje prošlosti do 1990. godine. Laži koje se pokušavaju plasirati, ispod ove fotografije i s puno bezimenih adresa, čak i s nekih imenih, pri čemu mi se ne da gubiti vrijeme na bolesnike pa mnogi prođu bez ogrebotina, zapravo govore o očaju ljudi koji ih potpisuju. Jer i sami znaju da ovo što imaju nije dovoljno za kompromitaciju, a bolje nemaju, pri čemu je izmišljanje problem, jer može imati gadne posljedice. Svejedno je zvali se Peternel, Hasanbegović, Bujanec, Ćipe od Vukovara, jer je njihovo zajedničko ime – projekt Škoro. A zajedničko prezime Pevex, makar se uprava te kompanije ograđivala javno od ludila koje su platili i potaknuli.

Ne znam treba li mi goditi toliki interes za mene, jer sam očito važniji nego sam mislio, ili bi me toliko očajničko srozavanje jedne nastrane skupine do jučer većinom uglađenih mainstreamovaca, trebalo rastužiti. Za mene je ovo posve očekivano. Poredak stvari i utjecaja na “desnici” monopolisti toga poretka moraju zaštititi od konkurencije i boljih od sebe. Mesa i zobi nema dovoljno. To je logika čopora. Tim opskurnim poretkom godinama upravlja ista skupina tipova, okupljenih oko Bujice kao promotora i batine, a koji stravično umno, moralno i materijalno reketari Hrvatsku srozavajući upravo desnu, nacionalnu i kršćansku simboliku na razinu rulje i gadljivosti, od čega ta skupina ima goleme materijalne benefite utemeljene na jaucima i samoprikazivanju sebe kao žrtava “nenarodne vlasti”, pri čemu se zaluđenom narodu, naročito izvan Hrvatske ispostavljaju besramni računi s obrazloženjem borbe protiv udbaša, Srba, Jugoslavena, raznih ministara i ministarki ili s najnovijim pozivom za financiranje filmskog dokumentarca o djeci rata. Ne govorim o filmu sjajnog Stipe Pipe Majića, nego o filmašu, nedavnom gostu Bujice. Modus vivendi te skupinice je isključiti svakoga tko ima ideju, tko zna, a pokušati uništiti svakoga tko se usudi zagaziti na teren čopora.

Bio sam im dovoljno blizak, a dovoljno svoj i nedodirljiv da im nikada nisam pristupio. I uvijek sam imao dovoljno pronicavosti, vidjeti i ono što se pomno skriva. Tako znam i toliko znam da mi je neugodno puno toga se i prisjetiti, a kamoli reći. Ali, te se stvari i užasi moraju posvjedočiti javno, zato pišem i radim to što radim, otud “Budnica”. Zastrašujuće je koliko su ljudi od kojih narod sad očekuje navodno vraćanje države narodu spremni puzati i raditi prljavštine, od kojih je ponajvažnija inicijacija pristanak na financijski reket. Cijeli Zagreb to zna, cijela Hrvatska to zna, no, tipovi plaćaju i šute, tu i tamo gnjevno sapsuju, pa zbog pripadnosti čoporu opet za javnih pet minuta, prinose “darove”. U “Budnici” tako ne ide i Bujica ostaje bez darova. Otud primarna panika.

S obzirom na izvore iz kojih su polazile kampanje protiv mene od vremena komunizma do danas, mogu biti zahvalan, jer samo potvrđuju činjenicu da sam u svim mjenama, uređenjima i vremenima mislio svojom glavom i snažno utjecao na svoje uže i šire okruženje. I da sam uvijek i ja i moja obitelj imao integritet, da smo znali tko smo i što smo, te bili spremni riskirati za taj integritet. Moj obiteljski rukopis su oba djeda hrvatski vojnici, moj pokojni brat i ja hrvatski vojnici, tako će biti ako treba naša djeca i njihova djeca.

Peternel laže. Nije ovo bio nikakav partijski sastanak, a zastave, Titova fotka i cijela scena bila je tada zakonita u SFRJ, pa da ste i kardinale fotkali u službenim društvenim prostorijama, bilo bi isto. Konačno, predsjednik Tuđman je pod tom ornamentikom započeo upravljanje Hrvatskom. Nije hrvatska sloboda pala s Marsa niti nastala bez dodira s bivšim režimom. U tom režimu je kao i danas bilo ljudi i neljudi, bolesnika i pristojnih ljudi, kukavelji i slobodnomislećih Hrvata. Konačno, Peternel laže i zbog toga, jer tada nisam bio član partije, iako sam bio i član SKJ prije toga. Tako je lagao, pa u panici povukao objavu, da sam bio zadnji predsjednik omladine Sarajeva. Tada sam bio predsjednik “Novog sindikata Lištica”, jedine političke legalizirane otvoreno opozicijske organizacije u BiH, koju sam utemeljio, registrirao na sudu u Mostaru i imao više od 4000 pojedinačno i dragovoljno učlanjenih pripadnika još 1989.godine u samome Širokom Brijegu. Mogao sam se registrirati kao sindikat, a ne kao stranka. Taj sindikat je registriran kao odgovor na pokušaj izbjegavanja demokratskih izbora u BiH i bio je sa mnom na čelu apsolutni prozor slobode tada u puno širem okruženju od Lištice. S obzirom da je SKBiH donio odluku o višestranačkim izborima, moja “sindikalna” aktivnost je tijekom 1990. godine postala nepotrebna. Posvetio sam se utemeljenju širokobriješkog dvotjednika “Vrisak”, a nakon toga tjednika “Hercegovački tjednik”. S ta dva lista donio sam sa sjajnim i velikim suradnicima više ugleda i ponosa Širokom Brijegu, Hercegovini i hrvatskom narodu nego što te skupinice ološa mogu uništiti za pet života, jer većina ljudi vidi. I razumije.

Svojim tekstovima u zagrebačkim i sarajevskim izdanjima prije toga više sam nesanice izazvao tadašnjoj oligarhiji nego sve današnje “ustašetine” zajedno, a više sam nade donosio ljudima svojim stavovima i porukama nego je usporedivo u to vrijeme s bilo čim. To je istina i to zna stotine Širokobriježana, Mostaraca i ljudi u Hercegovini. Čitav niz tadašnjih inicijatora HDZ-a znaju što sam radio i koliko im je bilo važno moje znanje, odlučnost, ali i hrabost To je znao i Gojko Šušak i naši zajednički prijatelji koji i sad živu u Š. Brijegu, to zna i moj nekidašnji gost u “Budnici” Ivo Lučić, koga Bujanec i Hasanbgović besramno lažući pokušavaju iskoristiti kao pokriće svojim prljavštinama, s kojim sam zajedno preuzimao Radio Mostar istoga jutra kad su tisuće rezervista JNA okupirali grad, dok su me njegovi specijalci štitili, a helikopter JNA kružio oko 12 kata Mostarke i dok su moji suradnici Gago Barbarić, Ermin Krehić i Ivan Ćubela glumili rezervne policajce na ulazu do dolaska Lučićevih zakonitih policajaca. Svjedoka je kao u priči i nisu neimenovana žena iz Širokog Brijega. Samo su bijednici anonimni kada govore o ljudima. Gdje su tada bili Peternel, Škoro, Bujanec, Hasanbegović i Lazo Grujić?

To je istina koju nosi ta fotka u sebi, kao i majušni dio iz moga života. Ta istina samo potvrđuje ovo što jesam danas, za razliku od svega što vuku za sobom Škoro, Peternel ili Bujanec. Tu istinu valja gledati u kontekstu vremena, koje je u BiH kasnilo za Hrvatskom oko pola godine. Mene proglašavati komunjarom zbog mojih tadašnjih angamžmana otprilike je usporedivo s proglašenjem BBB komunjarama jer su tada s maksimirskog Sjevera vikali – Stipe Šuvar. Ja nisam vikao Stipe Šuvar, niti sam vikao Branko Mikulić, nego – pred svim medijima na redovitim konferencijama svakoga mjeseca, da zahtjevam rehabilitaciju Miljenka Hrkaća ili prestanak kriminalizacije političke emigracije. Novinari i izdanja svih medija iz BiH to mogu posvjedočiti, a kome se da neka pretražuje arhive. Jako puno Širokobriježana to zna, a znaju i nesretnici koji godinama lažu o meni. Zato i lažu. Ja sam tada zastupao stavove od kojih danas Bujanec i slični žive i kojima reketare Hrvatsku, s tom razlikom što sam ja uspio s ljudima izboriti prava koja sam tražio, a Bujanec živi od toga da se ta prava nikada ne izbore i da ima neprijatelje koji mu kao ne daju. Zato se pojavio Škoro, a nakon njega će netko sličan jer je to sve podzemna igra protiv naravi ljudi i naroda.

Istina je da sam bio član SKJ, kao što je istina da to nikada nisam skrivao, kao ni činjenicu da sam 1984./85., godinu dana bio predsjednik omladine u tadašnjoj Lištici. Pamtit će se, a živih i danas vrlo uglednih svjedoka ima, da sam tada u facu predsjedništvu općinske partije i delegaciji iz Sarajeva sasuo da bi bilo normalno i poželjno da predsjednik omladine Lištice bude katolik a ne da bliskost Crkvi bude razlog isključivanja iz procedure izbora, jer je preko 99 posto mladih katolici. Pamtit će se i potpora profesora Vlatka Določeka iz CK SK BiH, koji se pred zgranutom dvoranom okrenuo i pružio mi ruku na majstorskom obrazloženju, uz punu potporu. Tako je mladić blizak Crkvi mimo volje komiteta postao predsjednik omladine, a ja postao noćna mora tadašnje vrhuške, kao i oni meni.

E, sad usporedite Peternelovo katoličanstvo i kršćansku vjerodostojnost s fotografije na kojoj se ne zna prekrižiti i ovo što navodim. I usporedite vremena i državne poretke. Usporedite svako drugu riječ iz Velimira Bujanca kojom se poziva naa branitelje, Vukovar, punca i punicu, Blagu Zadru i hrvatske svetinje, usporedite to sa Škorinom prošlošću i golemim nepoznanicama opasne pozadine, s likom i dijelom Igora Peternela koji je u HHO zadnjih nekoliko godina jurcao po stadionima proganjajući ZDS, usporedite to s fotografijama Velimira Bujanca u nacističkoj odori s ovim što ja pišem, govorim i što pokazujem. Meni nikada nisu trebala tuđa pokrića ili zaklon svetinja, ni u komunizmu ni danas, a isključivo svojim radom iskazujem poštovanje nacionalnim svetinjama. Što iskazuju Bujanec, Škoro, Peternel i slični, zaključite iz toga što vidite.

Za razliku od danas, kada je ljudima koji žele javno i politički djelovati stotine mogućnosti za to, tada se moglo, ili biti posve po strani bez ikakve relevantne i legalne mogućnosti djelovanja, ili u sustavu imati mogućnost nešto pokušati uraditi. A nije se moglo u sustav bez SKJ. Figurativno rečeno, ako si želio pobijediti Zvezdu u nogometu, morao si istrčati na Marakanu ili njih primiti k sebi. I bez obzira na suce, nadigrati ih. Ja sam tada to smatrao hrabrim, smatram i danas. Znao sam i usuđivao se igrati, a nisam se bojao za svoj moralni integritet i čast. Bilo je i poraza i pobjeda, no kako vidite danas, ipak sam pobjedio.

Meni SKJ ni za što nije trebao, niti bilo komu mome. Bio sam najbolji ili među najboljim učenicima kroz cijelo školovanje, mogao sam upisati koji god hoću fakultet, a kako sam za školovanje zarađivao na akortu svakoga ljeta, od završetka gimnazije do završetka studija, te i nakon studija do prvoga zapošljenja, ni za to mi nije trebala partija. Kao ni HDZ poslije, jer niti sam što kad tražio, niti dobio. Zbog uvjerenja i javnoga djelovanja u komunizmu mi ni dijete nije moglo dobiti vrtić, tukao sam se, primao udare i zadavao ih, a imao sam moralnu satisfakciju. Bude mi ponekad žao da toliki ljudi koji to mogu posvjedočiti šute o tome, a skupinica klošara, klošara iz komunizma i istih klošara nakon promjena, kojima je komunizam danas alibi za sve osobne neuspjehe, toliko brutalno laže i neumorno brine o mome liku i dijelu.

Nitko se zbog toga što je bio u partiji nije morao ponašati zloćudno, niti činiti zlo. Tko je to radio, radio je zbog osobnoga probitka i poremećaja osobnosti i moralnog integriteta, kao što mnogi to rade i danas. Obraz se i čast uvijek mogla sačuvati tko je to htio. Ukratko, kako se ponosim ovim što radim danas, tako se ponosim i još i više svojim javnim i kratkim političkim djelovanjem u komunizmu, pogotovo svojim novinarstvom. Tada je to iziskivalo daleko više hrabrosti, znanja i karaktera. Vidite i sami da mi ničega od toga ne nedostaje ni danas. Zato me se napada, a ponajprije jer me se ne može kupiti. I, neka, to je samo potvrda vrijednosti ovoga što radim.

Zato, koliko god ova skupina vikala o komunističkoj opasnosti, koju kao ja predstavljam, valja hrvatskom narodu jasno ponoviti ono na što s potpunom sigurnošću i potpunim utemeljenjem stalno ukazujem, a što je kolega Borislav Ristić također istaknuo prekjučer u kolumni. Pitanje je od prvorazrednog nacionalno-sigurnosnog značaja, zašto i tko iz Srbije, pa preko dnevno.hr, nastoji omalovažiti dokaze da je Škoro teško lagao o svojoj ženi, a s tim i o svojoj prošlosti. Meni je, i ne samo meni, lagao, predstavljajući ju kao žrtvu bezdušnog oca, koji je nju i sestru ostavio još dok su bile djevojčice, a majka ih navodno odgojila kao tvrde Hrvatice i katolkinje, koje je s 15 godina učlanila u Hrvatsku bratsku zajednicu. Hm, valjda je zato bivši predsjednik Hrvatske bratske zajednice pisao UNS-u i od Tuđmana tražio izuzeće Škore!? Što mislite ima li to logike?

Ta laž je opasna, a ne ženino podrijetlo, jer govori o čovjeku koji vas gleda u oči i laže da ne trepne. Takav čovjek je spreman na sve, točno kao i njegovi promotori. Jer svi sve znaju, nevinih oko Škore nema, niti se izbor biti uz njega i služiti se s čim se služe može usporediti s pripadnošću partiji ili bilo čemu u komunističkom režimu. Tada su ljudi bili prinuđeni na puno toga što nikada ne bi uradili ( ja ni na što nisam bio prinuđen ni tada ni danas), a danas imaju mogućnost dragovoljnog odabira. Zato je danas biti uz Škoru uz sva saznanja i sve opasne indicije nemoralnije od bilo čega za vrijeme komunizma. Nema olakotnih okolnosti. Nisu ni tada ni danas svi ljudi imali karakter za odgovoriti na iskušenja i pritiske, no tada se to moglo razumjeti, danas ne.

Još opasnije je neodgovoreno pitanje, kako to da Srbija, kad se već prema stotinu puta ponovljenim Bujančevim porukama, Vučić toliko “boji” Škore, a Pupovac i kompanija navodno ne spavaju zbog Škorititisa, od tisuća svojih sunarodnjaka iz SAD ne uzme fotke, video snimke i na taj način se vrlo jednostavno riješi opasnosti Domovinskog pokreta Miroslava Škore objavljivanjem u hrvatskim medijima? Zamislite, Srbija koja više ulaže u obajvještajne i diplomatske akcije protiv Hrvatske nego u bilo što drugo u toj zemlji. Srbija koja ima stotinu godina izgrađivan obavještajni sustav, pa nema odgovor na Škoru usprkos tome što je upravo u njihovim klubovima i radio programima u Americi visio non stop.

Ja također, kao i čitav niz dobro obavještenih kolega imam podatke da ti materijali postoje u SNV-u, no, zagonetka na koju bi nacionalna sigurnost morala imati odgovor je – zašto Pupovac i Vučić štite Škoru i koliko to može koštati hrvatski narod i našu sigurnost? Jasno je dok to ne objavljuju, zašto ga javno napadaju. Jer ga kao i kompletan lijevi mainstream, kao i Dekanićkino dnevno.hr, žestoko podupiru negativnom kampanjom, rušeći na taj način njima mrski HDZ. Nije plakati za HDZ-om, nego nad glupošću tolikih ljudi, koji misle da Škoro, Bujanec i ljevica to rade jer vole Hrvatsku. Oni vole – svoje. A Srbija miruje i tu i tamo ga napada jer ga ima čime ucjenjivati, ako ne igraju već ionako istu igru. Pita li se itko više kako to da doktor znanosti koji je doktorirao na temi autorskih prava ne reagira na izvođenje svoje autorske skladbe “sude mi” u spotovima koji veličaju Ratka Mladića na youtubu? Neka Škoro i Bujanec objasne zašto su se odrekli i po čijem nalogu Nikole Kajkića i Peđe Mišića, crvenih krpa srpske službe sigurnosti. Samo slijepci tu ne vide rukopis opasnih interesa i dubok temelj ucjene”, napisao je Ljubić na facebooku.

* Izneseni stavovi i mišljenja osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari