Pratite nas

Život

Kome smeta intelektualno bogatstvo Bosanske Posavine?

Objavljeno

na

Nakon što je objavljena vijest da se pokrenula Društveno- kulturna platforma Bosanske Posavine, neformalna skupina koja se bavi medijskom promocijom identiteta tradcionalnih vrijednosti i  ljudi iz Bosanske Posavine jedna činjenica je posebno  zasmetala nekim političarima iz nekih dijelova Bosne i Hercegovine. Naime, nepobitna je činjenica da u svijetu djeluje, koliko nam je poznato, 300 doktora znanosti koji su podrijetlom ili rođenjem s područja Bosanske Posavine, nekim političarima je, u najmanju ruku, dvojbena. Očito je dvojbena onima, koji nemaju takve titule, a zauzimaju vrlo odgovorne pozicije  u društvu.

Poznavateljima povijesti je zasigurno poznato kako je prvu Osnovnu hrvatsku narodnu školu u Bosni i Hercegovini osnovao fra Ilija Strarčević. Zbilo se to 1823. godine u Tolisi u srcu Bosanske Posavine. Od tada do danas u cijeloj Bosanskoj Posavini odgajane su i obrazovane stotine tisuća kasnije samozatajnih znanstvenika, profesora, nastavnika i učitelja. Među njima su i oni koji su slavu hrvatskoga naroda pa i onoga iz cijele BiH pronosili diljem svijeta. Fra Augustin Augustinović je, na primjer, iz svojega  maloga Prijedora kod Brčkog stigao do Jeruzalema gdje je na tamošnjem Franjevačkom institutu predavao Novi zavjet. Svojom je knjigom  “Povijest Isusova” postao cijenjen u mnogobrojnim biskupijama širom svijeta što je rezultiralo da mu se ta knjiga prevede na 28 svjetskih jezika. Fra Serafin Zečević je predavao u Rimu, pa onda pomagao brojnim hrvatskim iseljenicima u Kanadi. Dr. sc. vlč. Krunoslav Draganović je posebno vazna osoba u hrvatskoj povijesti. Oni nisu jedini među brojnim znanstvenicima svjetskoga glasa, ljudima koji su postajali poznati širom svijeta, ali u svojim BiH i Hrvatskoj su malo poznati široj javnosti.

Nakon što je objavljena vijest da se pokrenula Društveno- kulturna platforma Bosanske Posavine jedna činjenica posebno je zasmetala nekim političarima iz nekih dijelova Bosne i Hercegovine. Naime, nepobitna je činjenica da u svijetu djeluje, koliko nam je poznato, 300 doktora znanosti koji su podrijetlom ili rođenjem s područja Bosanske Posavine, nekim političarima je, u najmanju ruku, dvojbena. Očito je dvojbena onima, koji nemaju takve titule, a zauzimaju vrlo odgovorne pozicije  u društvu.

300 doktora znanosti u 25 zemalja svijeta

Ako uzmemo u obzir istinu onda informacija o 300 doktora znanosti čiji su roditelji ili bližnji preci Posavljaci a koji danas žive i djeluju u gotovo svakom kutku kugle zemaljske je točna i potkrijepljena argumentima. Naime, Društveno-kulturnu platformu Bosanske Posavine podržava njih oko 300, a zasigurno ih ima i više. No, spomenutih 300 su ljudi, koji djeluju u 25 zemalja svijeta i to na svim kontinentima  a najmanje ih danas ima u Bosni i Hercegovini.

Prema poznavateljima demografskih kretnji posavskih ljudi danas u svijetu živi oko 250 000 ljudi rođenjem i podrijetlom iz Bosanske Posavine. Među njima su 132 sveučilišna profesora, koji žive  i rade u 13 zemalja zapadne Europe ( Njemačka, Austrija,  Francuska, Norveška, Italija, Luksemburg, Belgija, Nizozemska, Velika Britanija, Finska, Švedska i Španjolska i Portugal), 98 ih živi i radi u Hrvatskoj i BiH. 40 doktora znanosti podrijetlom iz Bosanske Posavine živi i radi u Australiji i na Novom Zelandu. 18 ih čini dio akademske zajednice Sjedinjenih američkih država, četvorica žive u Kanadi. U Rusiji i Bugarskoj ih živi po trojica,  u Sloveniji 2, a po jedan u Sjevernoj Makedoniji, Turskoj, Gčrkoj,  Albaniji i Japanu. Što ukupno čini brojku od 305 doktora znanosti, a svakim danom ih je sve više, jer dolaze nove generacije.

Imajući u vidu da pučanstvo Bosanske Posavine kroz povijest “nije imalo sreću” mnogobrojni su ljudi morali napuštati plodnu posavsku ravnicu i “kruh zarađivati” negdje preko granice. Još i prije Drugog svjetskog rata Posavljaci su prelazili preko “bare”. Samo se mali broj njih vratio, a do početka Domovinskoga rata većina nije imala niti kontakt s rodbinom i prijateljima koji su ostali u Posavini. Iseljavanje se nastavilo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo na početku Domovinskoga rata.

Zaradom s “bauštele” do doktorata potomaka

Brojni su Posavljaci znali da im je u tuđem svijetu mučiti se i raditi po bauštelama, ali su također znali da, ako se oni moraju mučiti, da takva sudbina ne mora zadesiti i njihovu djecu. Mnogi su u svoju djecu usađivali smisao o školovanju i misao da jednom mogu biti cijenjeni ljudi. I tako se iz generacije u generaciju rađala posavska akademska gospoda. Postajali su vrlo važni čimbenici u sredinama gdje žive i danas svoju djecu potiču na još veći rad i kvalitetnije obrazovanje.

Mnogobrojni Posavljaci, koji su bili nadareni, a živjeli su u svojoj Posavini nisu mogli doći do izražaja. Najprije, jer im katolička vjera i ljubav prema Bogu nije dozvoljavala komunističko bezboštvo,a druga je stvar što su ipak ispred njih i njihova znanja priliku dobijali mladi ljudi s drugih područja. Mnogi od njih napuštali su Posavinu i nastanjivali se u drugim sredinama. Najviše u Hrvatskoj te danas samo tamo živi oko stotinjak, doktora znanosti podrijetlom iz Bosanske Posavine. Odlikuje ih  volja za radom, predanost poslu i znanosti, ali i svijest da sve moraju sami zaslužiti, jer nema starijeg strica ili kuma, koji će uskočiti i otvoriti neka zatvorena vrata. A sve odluke o njima donosili su neki drugi. I danas iz Bosanske Posavine u hrvatskoj Vladi nema niti jednog ministra. Jedan je nedavno bio, ali su ga lažima izbacili i udaljili iz političke arene. Nije se uklapao u sustav.

U tom smislu, zanimljiva je i činjenica da u Hrvatskom Saboru sjede trojica zastupnika iz dijaspore,  od kojih ni jedan nema nikakve veze s Bosanskom Posavinom, a o titulama da i ne govorimo. Koliko nam je poznato samo je jedan s titulom doktora znanosti ( prof. dr. sc. Božo Ljubić), a sva trojica žive u Hrvatskoj i BiH.

Osim znanstvenika, postoje i vrlo uspješni Posavljaci u raznim područjima ljudskog života. I danas mnogobrojni ljudi iz Bosanske Posavine svojim poduzetničkim žarom pune proračune Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine i cijenjeni su donatori i humanitarci kad god to zatreba.

Veliki su broj uspješnih sportaša koji su nosili hrvatski dres u brojnim sportovima ponikli ili rođeni u Posavini. Neki su vrlo cijenjeni i u svijetu. (Cro Cop, Vedran Ćorluka, Ana Šimić,  Anton Maglica, Mladen Petrić, Aco Živković, itd…).

O Ivi Greguroviću ne treba trošiti riječi. Divi mu se cijeli hrvatski svijet. Tu su pronositelji posavske izvorne glazbe braća Begići te etno pop glazbenici Ivan Martić Ivica i Ivan Mandić ili pak i ljudi koji pjevali i ratovali: Tigrlovi tame, Drale i Raščica, itd…

Posavljaci su inače mirni ljudi. Nisu bučni. Svoju energiju troše u posao i stvaranje općeg i osobnog dobra.

Čuđenju nema utemeljenja u činjenicama

Zato ne stoji čuđenje odkuda iz Bosanske Posavine toliko obrazovanih ljudi. Takve izjave stvaraju međusobno nepovjerenje i ruše hrvatsko, toliko potrebno, zajedništvo. Pogotovo u BiH, gdje su Hercegovci  i Posavljaci, ali  i oni koji žive u mučeničkoj Središnjoj Bosni, u malo daljoj prošlosti ipak nastali iz jednog korijena (Dalmacija i Hercegovina).  Stječe se dojam da iz Bosanske Posavine ne smije izniknuti neki znanstvenik, umjetnik, sportaš… Ne, gospodo, u životu uvijek ne prolazi ono što nam kažu vlastodršci i moćnici. Ponekad pobijede i mali, samozatajni vrijedni ljudi, koji sa simpatijom i željom za nasljedovanjem gledaju na onu već sada opjevanu izjavu hrvatskog nogometnog izbornika Zlatka Dalića: “U dobru se ne uzivsi, u zlu se ne ponizi!”. I što u tomu ima loše.

Vjerujem da dok ovo pišem u ove večernje sate kako se negdje u svijetu rađa neki novi doktor znanosti podrijetlom iz   Hercegovine, Središnje Bosne, Dalmacije, Slavonije, Zagorja, Prigorja, Like i Bosanske Posavine.  Svi jednako vrijedni. Ta se činjenica ne može zanemariti.

 Anto PRANJKIĆ

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Život

O Životu i nama

Objavljeno

na

Objavio

Brojne su priče i sukobi u posljednje vrijeme o životu, o pravu na život, pravu na sebe, na svoju slobodu, na svoje i tuđe postojanje. Rasprave do grotesknog. Pozivaju se u pomoć i filozofi da kažu što je to život i kad život počinje. Kao da ta pitanja nije riješila već odavno Biologija i znanost kad je podijelila sve u prirodi na živo i neživo.

Što je to Život i kad počinje? Odgovor je samo jedan. Život je sve i nastaje u trenutku oplodnje. Zašto sve? Što je to Život, moj , tvoj, naš?. Svaki Život. To nije zlato kojem se klanjaju, to nije bogatstvo kojem ljudi teže, to nije moć kojom se vlada drugima. To nije opušak koji se baca, to nije smeće koje se odlaže u kantu, Ne. To je nešto nježno, krhko, osjetljivo, ranjivo. Da. Ali jedinstveno, neponovljivo, nemjerljivo, golemo, čudesno.

To je ono što nam u proljeće obogati svijet bojama i mirisima, što leprša iznad nas i živi i pjeva u slobodi i u našim krletkama, što pliva u moru i rijekama, trči šumama i livadama. To je trenutak nastanka, početak jednog, jedinstvenog, neponovljivog oca djece, jedne jedinstvene neponovljive majke svoje djece, jednog jedinstvenog, neponovljivog djeteta svojih roditelja, jednog jedinstvenog unuka-unuke svojih djedova i baka, jednog jedinstvenog kralja, jednog jedinstvenog beskućnika i siromaha ali koji gleda, sluša, razmišlja, osjeća. To je ŽIVOT! To je Život! Tek nastao! A kako nastaje? Iz čega. Iz ničega? Ne.

Nešto, a pogotovo Život ne može nastati iz ničega. On može nastati i nastaje samo iz već postoječeg Života. Svi mi koji živimo danas, oni koji su živjeli prije nas i oni koji će živjeti sutra, ili za sto godina su samo nastavak, jedna neprekinuta crta života koji je nastao prije više milijarda godina. Čovjek, mi, ljudi smo u tom lancu, u toj crti najmlađi, tek stotinjak tisuća godina. Djeca nastaju od roditelja. Samo jedan roditelj ne može stvoriti novi Život. On je samo mogućnost. Tek oba roditelja mogu stvoriti novi život. Samo je oplođena majčina jajna stanica Život. Potrebno ju je ostaviti u miru više mjeseci i jednog dana će ona u nekom rodilištu zaplakati. Od oplodnje do mene je samo dugi, miran san. Pustite me da ga prospavam, jer ako me sada probudite, nikad više ne ću spavati, ni sanjati, ni živjeti poručuje taj novi Život u ženi, u majci.

A onda, Život je rođen. Ne stvoren. Stvoren je puno prije rođenja. U trenutku oplodnje. Nakon rođenja započinje življenje. Kao što nema sunčanog dana bez Sunca tako nema ni življenja bez Života. Ugasite Sunce i ne će biti svjetla, ugasite Život i ne će biti življenja, ne će biti čovjeka. Življenje je potom duga priča svakog čovjeka. Biologija proučava mjernim elementima od rođenja do smrti – življenje. Život je nešto drugo, on je nemjerljiv biološkim mjerilima. Otkrićem DNK, gena nije otkrivena “ tajna života. “ Embrij je potpuno programiran i aktivno predisponiran da se razvije do zrelosti u ljudsko biće, koje će i postići ako ne bude ometen bolešću, nasiljem ili neprijateljskim ambijentom“ naglašava najpoznatiji američki antropolog (Lee). Pravo embriju-Životu na priznanje njegovog dostojanstva je na temelju: – biološke objektivnosti (osobine živog) i – antropološke subjektivnosti (jedinstvene osobnosti). Dakle, jedinstvene, neponovljive. Nikad prije, niti sada, niti će ikad živjeti dvije identične jedinke. Samo je jedna prilika za Život i cijeli put življenja iza toga. Ako se ta prilika odbaci, a strahovit je pritisak brojnih ljudi da se to dopusti, nikad više se taj život ne će opetovati, taj Život-čovjek živjeti. Život je jedinstven fenomen koji zapravo daje smisao postojanja Zemlje i Svemira. Zbog čega, zašto?. Promatranju ljepota oko nas, osjećanja, razmišljanja, primanja, davanja, nadanja, ljubavi….

Što poželjeti Životu? Ono što je Tomas Mann kazao riječima jednog doktora u „Čarobnoj gori“-:…“ ah, život, dolazimo iz mraka i odlazimo u mrak, a između toga leže doživljaji“ ?. Ne! Radije ono što kaže veliki francuski antropolog, Isusovac Pierre Teilhard de Chardin „ početak Života je točka alfa, a kraj točka omega je izraz savršene ljubavi, duhovnost“. Treba motriti pred sebe i oko sebe s vjerom, nadom i ljubavlju. Dva najveća zahtjeva i obećanja svakog života bi mogla i trebala biti stvaranje novih Života i Ljubav. Čuvanje i poštovanje svakog Života.

A što kazati onima koji ne misle tako. Onima koji se bore „za pravo raspolaganja svojim tijelom“ i u slučajevima kad u njihovom tijelu nastaje novi Život, jedinstven, neponovljiv, tuđi Život, ne njihov, ne ženin jer njezin je život nastao ranije u drugoj ženi, dakle Život koji se želi roditi, koji želi živjeti. Dakle novi Život koji nije njihovo vlasništvo, nije njihovo tijelo. Nije njihovo tijelo! Svejedno je li nastao prije deset dana, prije deset tjedana, prije pet mjeseci. On je tu. On nije tijelo žene u kojoj raste, on nije poput njenog srca, njenog mozga, pluća, oka, njenog prsta… On je novi, Svoj. On u ženi samo spava, sanja, razvija se, raste kao svi ljudi koji su ikad rođeni i koji su ikad živjeli. On je tu. Što kazati onima koji govore s ljubavlju o svojoj djeci i unučadi a zagovaraju slobodu „svog tijela“, jesu li i njihova djeca, njihova unučad mogla biti odstranjena, njihovi životi ugašeni i nikad ne biti rođeni. I ne samo oni koji drži svoj život svetinjom na kojeg nitko osim njih nema pravo, ali zato o Životu, novom Životu koji je nastao u njima govore kao o onom što imaju pravo ugasiti, očistiti. Kao poslije loše, pokvarene hrane, popiti čišćenje i očistiti se. I malo srce koje kuca prije kraja prvog mjeseca trudnoće i mozak koji je tada već podosta stvoren i bogat stanicama i svezama među njima. I to ?! Pa nije mala stvar ugasiti takav Život. Uništiti Život. Kazati u ime toga, da Život počinje rođenjem može samo monstrum gori od Mengelea. Kolika nas odgovornost jednom čeka ako to napravimo. Nekog prije, nekog kasnije. A svi oni koji misle kao Mannov doktor da poslije smrti idemo u mrak u kojem nema bilo čega, pa niti radosti niti bola, ipak se varaju. Ima li išta što bi se moglo prispodobiti u ovom našem zemaljskom domu, Životu ? Njegovom čudu, njegovom fenomenu, njegovoj neopisivoj i teško razumljivoj veličini. Svemu onome što nam daruje Život. Misao, razum, razmišljanje, ideje, prosudbe, osjećaje, suosjećanje, radost, tugu, veselje, patnju, ushite, padove, Mozarta, Leonarda, Dostojevskog, Klovića, Verdija, Ujevića, Mikelanđela, Dantea, Ivana Pavla drugog, Chopina, Majku Tereziju, naše roditelje i našu djecu…….

Draga daleka kolegice mogu se sloziti da je riječ ubojstvo teška, mračna, da je nitko ne voli ćuti, pa je možemo ne koristit. Možemo i ne govoriti o pobačaju jer ni to nije lijepa riječ, pa čak niti o abortusu. Ali ipak moramo to nekako nazvati. Mogla bi se možda složiti s jednim izrazom, koji je čak i poetičan, blag. Mogli bi kazati da je to gašenje života. Poput gašenja blagog plamička. Onog poslije čega tek slijedi plamen. Plamen življenja. No, plamičak je obično malen, jedva vidljiv na početku, pa ako nestane i nije tako vidljivo. Prolazi obično nazapaženo. Gotovo da se ne vidi. Poput lumina kojeg palimo u spomen onih dragih koji su nas napustili. A ono što se ne vidi to ne postoji. Pitam se, postoji li ipak ono što se ne vidi. Na primjer, dok se ljudi vesele, pjevaju, tulumare, razbacuju svim i svačim, ti i ja i brojni drugi ljudi znamo da svakog sata u svijetu umire nekoliko tisuća djece od gladi. Ali mi ih ne vidimo. A ono što se ne vidi ne postoji. Ili ipak postoji. Postoji. Ali ne postoji nešto drugo. A to je suosjećanje, zrelost, odgovornost, savjest. Ne postoji ljubav. A kad to manjka sve je moguće. Pa i zlo. Zlo gladi, zlo nasilja, zlo ratova, zlo droge, zlo gašenja života. Što u krajnju ruku nama znači tisuće „gašenja života“ mogućih ljudi ili tisuće pobijenih u trenutačnim ratovima u dalekom svijetu. Zar ništa?

Jer ih ne vidimo, jer nisu naši. Tek usput se spominju kao statistika ili u tv vijestima. Što nama i svijetu znače tisuće mrtve djece od gladi jer u prsima njihovih izgladnjelih majki nema kapi mlijeka. Ništa. Jer ih ne vidimo, nisu naši susjedi, nisu naši poznati. Pa, uistinu, postoje li takvi kad ih mi ne vidimo. Kao što ne vidimo začete živote u mogućim majkama.

Je li, barem dijelom, tek uz ljubav kao najveći dar koji nam daruje Život, još i uzvišen duhovni plod čovjeka u vidu umjetnosti, upravo samo nju, umjetnost, moguće prispodobiti Životu?! Možda, jer upravo umjetnost najbolje može opisati Život. Iskazati mu pohvalu i slaviti njegovu veličinu. I zato Život treba voljeti , poštovati i braniti! Samo to. A tako, braniti i sebe.

Braniti smisao postojanja Života, čovjeka, ljudi, zajedništva, pružanja, davanja, bježanja od samoće, tišine, udaljenosti od drugih, osamljenosti, življenja bez skrbi za druge, bez odgovornosti….Pa ni Život u ženi ne nastaje sam od sebe. Svi znamo kako nastaje. I oni „ koji ljube svijet pun Života“, pun djece, pun ljudi pa ga stvaraju, ali i oni drugi. Pa ti drugi neka ga onda ne stvaraju radije nego da ga gase. To je lako. Ali.

Što mi to ljudi radimo iz dana u dan sve više. S jedne strane sve se više čuju, sve su veće i češće parade onih drugačijih, onih koji se razlikuju od večine po tome jer im manjka bitna odrednica svih vrsta, glavna odrednica živog svijeta, a to je održavanja vrste, reprodukcija, stvaranje novih života, a s druge strane jača borba za uništavanje, gašenje ionako malog broja novonastalih Života. Kao što je divno vidjeti i ćuti bivše ovisnike kako mole mlade ljude da ne uzmu drogu i postanu nesretni poput njih, kako je lijepo i vrijedno poslušati liječenog ili neliječenog alkoholičara dok priča o svom životu i molbi da alkoholičari ne postanu i drugi, koliko je dobrote bilo u pismu poznatog holivudskog glumca koji je znao da umire od raka na plućima kako mlade tim pismom moli da odustanu od pušenja, tako je vrijedno ćuti svaku nesretnu ženu ili obitelj u kojoj je prekinuta zdrava trudnoća da to ne urade i drugi. To je njihovo veliko djelo vrijedno poštovanja i zahvalnosti. Njihov oprost. O onim trudnoćama koje su ugašene jer su ugrožavale život majke ili prijetile teškim bolestima djeteta vjerujemo da će nam se suditi negdje daleko i da će nam biti oprošteno.

Dr.sc.Damir Letinić -Zadar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Danas, na drugu nedjelju u veljači, obilježava se Svjetski dan braka

Objavljeno

na

Objavio

Druga nedjelja u veljači posvećena je bračnom paru, mužu i ženi kao stupu obitelji, koja je temelj društva. Time se želi proslaviti sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.

Zamisao o obilježavanju dana braka započela je u Luisiani, SAD, 1981. godine, kada su bračni parovi potaknuli gradonačelnika, guvernera i biskupa da proglasi Valentinovo danom «vjere u brak». Obilježavanje je naišlo na veliki odaziv, a zamisao je predstavljena i nacionalnom vodstvu Bračnih susreta, koje ga je rado prihvatilo. Godine 1983. uveden je naziv „Svjetski dan braka“s namjerom da se svake godine diljem svijeta obilježava druge nedjelje u veljači.

Sv. Otac Ivan Pavao II. podijelio je 1993. godine svoj apostolski blagoslov Svjetskom danu braka. Inicijativa se iz godine u godinu nastavlja širiti u sve više zemalja, a u Hrvatskoj se ove godine obilježava sedmi puta.

Simbol Svjetskog dana braka govori o poslanju i vrijednostima koje zastupa.

Muž i žena su simbolično predstavljeni kao dvije svijeće, podsjećajući da su kao bračni par pozvani da budu svjetlo u svijetu. Par je spojen srcem koje pokazuje da je ljubav snaga koja čuva bračno jedinstvo, pojačava spremnost za darivanje života te nadahnjuje druge na vjernost i jedinstvo.

Kao misao vodilja SDB-a odabrane su riječi “Ljubite jedni druge”. Ta Isusova zapovijed ljubavi zapisana je u 15-tom poglavlju Ivanova evanđelja (usp. Iv 15,12). Ona na jednostavan ali izazovan način govori o tome kako naš nebeski Otac želi da živimo. Ljubiti odnosno voljeti jedno drugo  je  svakodnevna odluka – jednostavna, ali zahtjevna.

Bračna LJUBAV – svi je žele susresti. Dragu, dragog, zaručnika – zaručnicu; doživotnu dragu, doživotnog dragog, s kojim bi podizali potomstvo, s kojim bi ispunjali svoju životnu misiju. Kao da duboko odjekuje Božji vapaj na početku stvaranja: nije dobro da čovjek bude sam. I stvori mu ženu. Zašto li je ideal braka toliko napadan? Ne brine me ovdje izravno napadanje na brak kao takav, nego je napadan krivim slikama:

– Brak je dvoje zgodnih, najljepših i najzgodnijih. Nije!
– Brak je dvoje uspješnih, lijepe i mirne budućnosti. Nije!
– Brak je dvoje imućnih, koji će živjeti u lijepom stanu, daleko od svekrva i punica. Nije!
– Brak je dvoje uvijek mladih, koji će imati jedno do jedno i pol djece, i uvijek imati vremena za sebe. Nije!
– Brak je puno turizma, putovanja, igara, zabave, društva, večerica, romanse… Nije!
– Brak je skladan život dvoje mladih koji se razumiju i uvijek slažu. Nije!

Naprotiv, brak je borba, rat, križ. To je polazak u boj, u bitku, za novi život. U kojem se gine da potomstvo ne bi krenulo krivim putem.
Brak je dvoje mladih krvavih koljena pred Bogom, punih odricanja.
Brak je dvoje mladih heroja, koji su zaboravili na sebe, i spremni su i na punice, svekrve, bučne susjede, podrume, potkrovlja, nezaposlenost, i prosjačenja, ako treba…

Brak je dvoje siromašnih, koji jedva sklapaju kraj s krajem.
Brak je dvoje ustrašenih, ali hrabrih, prezrenih od svijeta, jer hoće puno djece svim limitima unatoč.
Brak je dvoje mladih čiji su glavni i skoro jedini izlasci oni na svete mise.
Brak je dvoje mladih koji jedva imaju vremena za sebe.
Brak je put herojstva, u kojem Bog križem i trpljenjem teše dvije grešne duše kako bi ih učinio svetim, i kako bi po toj muci bili sveti i u očima njihove djece.

Brak je križ izabran iz ljubavi.

Ali, brak je jedino mjesto i način na koji se može doživjeti duboka ispunjenost svetim smislom. Nema te karijere ni novaca ni putovanja, ni stvari ni događaja koji mogu dati ono što može tijesni stol, oskudna hrana, prazan novčanik, u društvu s mladim životima kojima ste se otvorili, sa supružnikom/supružnicom, koji/koja se herojski daje za tebe i tvoju djecu. Nema te korporacije, društvene pozicije, koja može nadomjestiti ovo ispunjenje.

Ova Kristova ponuda je stalna, uvijek ista dva tisućljeća. On i brak ocrtava kad govori Blaženstva: Blago siromasima, blago uplakanima, blago gladnima i žednima pravednosti, blago milosrdnima… Samo to mogu biti i blaženstva braka, i bračne ljubavi.
Svijet naviješta neku drugu sliku i mudrost. Brojni kršćani su povjerovali i usvajaju takvu sliku braka. Čak i brojni roditelji, obmanuti tim krivim navještajima, radije biraju ovu sliku braka, a ne Kristovu, i svoju djecu usmjeravaju krivo. Zato su brojni mladi zbunjeni. Tu su, sve imaju, Božja ponuda križa je tu, spremna, a oni zbunjeni samo čekaju lažno obećanu idilu koja nikada doći neće.
Bog ih zove svojim putem trpljenja i herojstva koje bi im donijelo istinsku radost, a oni ližu oltare, i zovu Boga da krene njihovim, krivim putem, u kojem nema spasenja.

Zato dragi mladi za vas molim, da vam Bog otvori oči, osnaži vas, učini hrabrima, da krenete u boj za svoju djecu, putem krvavih koljena, suza i oskudice… kako bi nebo zaslužili, za sebe i svoje. Putem Josipa i Marije, i vaša djeca Kristovim putem. (Snažni tekst o bračnoj ljubavi koji je napisao p. Ike)

Svim bračnim parovima nek je blagoslovljen ovaj dan!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari