Connect with us

Kolumne

Kome smetaju hrvatski zakoni?

Objavljeno

on

Kad se posvađa s istinom, a ako ne spava, ne jede, ili se ne vozi helikopterom, drugo ni ne radi, Zoran Milanović ne ubacuje tek prstohvat neistina i poluistina u zdjelu istine, nego stvari izvrće naglavce.

Zečica i zec iz šešira

Ilustrativan primjer je omalovažavanje nezapamćenog napada na Vladu i ranjavanje policajca na dužnosti, ali i drugih, dosad neviđenih vrsta napada na nju, medijski mlako popraćenih, prešutno čak i podržanih, u najmanju ruku opravdavanih. Bez imalo srama ih uspoređuje s pritiscima s kojima se suočavao dok je svojedobno obnašao dužnost predsjednika Vlade, a sve kako bi Andreja Plenkovića prikazao mimozom, odveć krhkim za nošenje s izazovima te dužnosti, ne bi li se, eto, barem u nečemu izdigao iznad njega, kad već brojke i sadržaj nisu na njegovoj strani. Uostalom, nije li u njegovo vrijeme bilo upravo obrnuto? Policija je nemilice mlatila prosvjednike, k tome još i invalide iz Domovinskog rata, a da pritom niti jednom policajcu nije pala dlaka s glave. Najvećom prijetnjom pokazala se opjevana prazna plinska boca, postavljena kilometar-dva od Milanovićeva obitavališta, kojoj su mediji, koji će koju godinu potom dvojiti o karakteru besprizornog terora pred sjedištem državne vlasti, tada pridavali obilježja bombe velike razorne moći. Da je pukla, nestalo bi pola grada.

I sad, kad opstruira izbor predsjednika Vrhovnog suda, Milanović baca prašinu u oči lažnom dvojbom. Kao prisiljen je birati između kršenja Ustava i navodno neustavnog zakona, kojeg je sâm proglasio neustavnim iako za to nije ovlašten. I nikoga da se pita, a ni da Milanovića pita, u čemu je to uopće proturječje između zakona koji nadopunjuje ustavnu odredbu, uređuje način na koji se odredba ima izvršiti, i Ustava samog. Predsjednika zakon ni na koji način ne onemogućava učiniti ono što Ustav propisuje, predložiti kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, nego mu, štoviše, pomaže uređujući put kako do tog prijedloga doći. Sukladno najboljoj europskoj praksi, u proceduru je uključeno stručno tijelo koje ocjenjuje valjanost prijava na javni poziv, jer ne može baš svatko biti predsjednik Vrhovnog suda. Za to je nužno imati i određeno iskustvo u struci, a poželjno je i javnosti predočiti što tko kani na toj dužnosti raditi.

No, Milanoviću je iz nekog razloga draže mimoići zakonsku proceduru i svog favorita krišom izvaditi kao zeca, ili bolje zečicu, iz šešira. Naime, u medijski opticaj je puštena kandidatkinja koja mu je držala ljestve dok se srčano opirao provedbi europskih zakona u slučaju izručenja čuvara tajni predaka mu, dvojca Perković-Mustač. U novom zajedničkom pothvatu sad bi opet zaobilazili zakonsku proceduru (krasna preporuka za predsjedanje Vrhovnim sudom), mada je jasno kako god i kojeg god kandidata Milanović predložio, on ne će biti izabran ne bude li izbor usuglašen s vladajućom većinom. Čini se da Milanović nikako ne može pobjeći od ostavštine predaka, duboko mu utisnute u svijest i karakter. On će uvijek radije prečicom, šumom a ne drumom, direktno kroz magluštinu i baruštinu, sve kako bi prezrivo izbjegao zakonom uređeni put. Za to vrijeme u medijima srednje struje ni traga skanjivanju, zgroženosti i nevjerici. Naprotiv, odjednom transparentnost postaje zadnja rupa na svirali, a zaplotnjaštvo se šika. Moguće je medije očaralo to što je zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o Državnom sudbenom vijeću, kojeg Milanović a priori proglašava neustavnim, umjesto gazde, kojem je to ispod časti, podnio njegov potrčko, medijski zec iz šešira, Dario Juričan.

Vrhunac Milanovićevog trolanja na temu je podvaljivanje Plenkoviću kako bi on sve to kao školovani pravnik morao znati, na što je dobio posve primjeren odgovor. Obojica, istina jesu pravnici, ali stjecajem životnih okolnosti nikad nisu radili u struci. A i u toj struci, kao i u svakoj drugoj, zamišljena teorija i praksa se katkad ne podudaraju. Stoga ni na koji način nisu relevantni ocjenjivati odluke zakonitih tijela. Čak i kad bi bili stručnjaci s iskustvom, s pozicije izvršne vlasti ne bi to nikako smjeli činiti, jer nisu za to ovlašteni. No, to Milanovića ne sprječava da u ratu protiv sustava ne priznaje pravorijek niti jedne državne institucije s posrednim izbornim legitimitetom. Bio ovlašten ili ne, on sve najbolje zna, svakom je loncu poklopac, eto, samo zato što je izravno izabran. I to mu je jedina kvalifikacija.

Što askeza učini od čovjeka

Već i navedeno, a posrijedi je tek vrh ledenog brijega, svakome iole razumnom i odgovornom posve je dostatno da Milanovića tretira kao dvorsku ludu, elementarnu nepogodu, defekt demokracije, a ne da se, kao u glasovitoj Andersenovoj bajci, golotinja koju je na sebe navukao proglašava najfinijim suknom. No, Milanović se ne oslanja na razumne i odgovorne, nego stječe simpatije površnih predstavljajući se kao insajder, neka vrsta svjedoka pokajnika, ismijavajući sustav i institucije, jer kako europske, tako i hrvatske, on dobro poznaje iznutra. Sve je to igrokaz, travestija, birokracija, aparatčici, pa nihilistički zaključuje kako to niti ima svrhe niti smisla. Jednostavno, ništa ne valja. I dok neupućeni i povodljivi, mahom oni koji se ničim ozbiljnim u životu nisu bavili (Milanovića jesu zapale ozbiljne dužnosti, samo što ih je obnašao na krajnje neozbiljan način), to smatraju pokazateljem iskrenosti, Milanoviću je na umu rastočiti institucije koje državu čine državom. A ovdje je riječ o hrvatskoj državi. Ukidao bi Ustavni sud, jer mu njegove odluke nisu po volji, a kad ga već ne može ukinuti, ignorira ga, zdušno podržan saborskim i medijskim satelitima. Mada Ustavni sud, bez obzira što su mu članove izabrali HDZ i SDP, odluke koje se tom društvancu ne sviđaju donosi poprilično uvjerljivom većinom (najmanje 10:3), uz izdvojena mišljenja pojedinih sudaca, iz kojih se jasno iščitavaju stajališta rubnih političkih opcija. No, u iskrenosti Milanović ne ide uvijek do kraja, ali samo kako ne bi ispao bešćutan, kao primjerice u pogledu angažmana klape Hrvatske ratne mornarice na pogrebu zagrebačkog gradonačelnika. Što naravno ne znači da nije bešćutan. Upravo suprotno, itekako svjestan vlastite bešćutnosti katkad diže kočnicu samo kako ne bi pretrpio percepcijsku štetu. Ovako ga, napola iskrenog, majstori opsjene mogu prikazati punim iskrenosti i suosjećanja.

Osim što nije iskren, Milanović nije ni hrabar, kako o njemu vlada fama, nadasve zbog nabusitog garda. U biti je tek sinja kukavica, koja se poput uličnog štemera ne usudi ući u ring i potući se sukladno pravilima igre. Od uređenog uljuđenog nadmetanja bježi gotovo kao od ZDS-a. Ambijent bez pravila u kojem je sve dopušteno, jer pravila svak’ tumači kako ga volja, teren je na kojem se najbolje osjeća i snalazi. Pritom se, poput kakva gmaza, po potrebi ne libi i presvući kožu. Tako čas bude unuk rudara, čas unuk ustaše, sve kako bi ušao pod kožu ciljanoj publici.

Identifikacijsko obilježje mentalnih komunista je poticanje razdora i stvaranje ozračja sukoba nametanjem umjetnih, lažnih dvojbi tipa „ili-ili“, poglavito tamo gdje postoje rješenja „i-i“, ili, kao u sljedećem slučaju, „ni-ni“. Školski primjer navedenog predstavlja nedavna Milanovićeva izjava da kad treba birati između ekstremizma mržnje (fašizam) i ekstremizma nade (krasan eufemizam za komunizam, zvuči skoro kao karakterizacija kršćanstva), čovjek će izabrati drugo. Ništa nova ni iznenađujuće od nahočeta komunističkog ekstremizma, kojemu ima zahvaliti naslijeđene privilegije, sve što ima i sve što jest. A da se ipak nije radilo o situaciji u kojoj se moralo birati jedno od ta dva zla, svjedoči ponašanje blaženog Alojzija Stepinca, kao trajan putokaz prema dobru svima, što zlima zavedenima, što navijački zaslijepljenima.

No, Milanović nikako nije čovjek bez vrlina. Nipošto mu se ne može spočitnuti nedostatak inventivnosti, a za što koristi taj izbrušeni dar, drugi je par čarapa. Naime, životareći u asketskim uvjetima, na tankim šnitama kruha i ponekom gutljaju vode, sve da i nije imao predispozicija postati inventivnim, htio ne htio, morao ih je razviti, potucajući se poput kakvog kvartovskog mačka lutalice po najskrovitijim mjestima u potrazi za ostatcima hrane, sve ne bi li se izborio za zalogaj više.

Milanovićeve Sutjeska i Neretva

Borba za zalogaj više zaštitni je znak i prvaka u disciplini „Kud Milanović okom, tud ja skokom“, privjesaka na desnom mu reveru, toliko desnih da im predvodnici bježe od te etikete kao vrag od tamjana. Gazdu nisu razočarali ni u epizodi oko izbora čelnika Vrhovnog suda. Miroslav Škoro je po običaju vrludao vamo-tamo. Najprije je poput ustreptalog dječarca iskazao oduševljenje Milanovićevom svojeglavošću, jedva dočekavši primijetiti kako se napokon ne bira iz jednog centra, ciljajući na Vladu. Potom bi ipak poštovao zakonsku proceduru, da bi konačno promrmljao nešto u smislu ponavljanja natječaja. U DOMPOK-u su načelno za pridržavanje zakona, samo što izbjegavaju jasno reći tko nije za to, sve kako bi zamaglili Milanovićevo izvrdavanje zakona. Što će biti sutra, tko će ga znati. To je gotovo jednako neizvjesno kao i kako će se ta tvorba ubuduće zvati. Naime, mijenja ime brzinom na kojoj bi joj pozavidjeli i bosansko-hercegovački Muslimani. Kao što je njima idealno ime sve vrijeme stajalo pred nosom, a nikako da ga sjete (što bi im falilo da se krste „domaćim Turcima“, tako blisko bratskom im narodu?), tako i Škorinima savršenstvo vazda nekako za dlaku izmiče. Iako se ŠDP (Škorin domovinski pokret), zbog rimovanja sa sestrinskim im SDP-om, doimlje gotovo savršenim, čini se da ga ipak za nijansu nadmašuje – Domovinski pokret Zorana Milanovića…, a evo i kumova.

Uvijek spreman stati uz bok sestrinskoj partiji i Milanoviću, jer kad god ga blago opomene, ne zaboravlja dometnuti da je Plenković gori, Škoro minucioznom pravničkom akrobacijom razdvaja slučajeve vlasnika riječkog kafića, koji je HDZ-ovce proglasio nepoželjnima među „majmunima“, i reakciju vlasnika hotela u Imotskom koji izrijekom zabranjuje pristup SDP-ovcima. Posve na tragu Arsena Bauka, Škoro te dvije priče tumači kao da se radi o institucijama organiziranog sustava, a ne o pojedincima čija poruka, kako god se formalno izrazili, glasi – Ne ulazi zato što si to što jesi! Što je Škoru toliko zbližilo s vlasnikom riječkog kafića osebujnog naziva može se tek nagađati. Osim što ih obojicu bije glas SDP-ovih žetona, čini se da ih povezuje i sklonost pokeru. I dok riječki ugostitelj s nazivom svog bircuza već upotpunjuje poker, Škoro pokeru stremi, ali mu ipak još malo fali. Fali, … ali ne zadugo! Samo što u njegovu slučaju nije riječ o pokeru majmuna nego o pokeru izgubljenih izbora.

Ipak, as iz Milanovićevog desnog rukava će morati još puno žganaca pojesti kako bi dostigao prvake farizejštine – Most na Neretvi. Pomalo iznenađujuće, ta je tvorevina isprva rezolutno podržala zakonsku proceduru glede izbora predsjednika Vrhovnog suda, kritizirajući Milanovićevo proceduralno nasilje, da bi onda ipak iskazala spremnost prihvatiti kršenje zakonske procedure predloži li Milanović visokomoralnu osobu s integritetom. A podobnost te osobe će potvrditi, kako u emisiji Otvoreno kaza Nikola Grmoja, tko drugi nego javnost, pri čemu ne precizira tko je to javnost i kako ona donosi odluke. Nakon što je Zvonimir Troskot elegantno uklonio izvor razmirica s Milanovićem glede gesla Za dom spremni na obljetnicama događaja iz Domovinskog rata, drugi je saborski zastupnik Mosta, prethodno proslavljen kao dugogodišnji medijski trbuhozborac Milanovića i Mosta, zapravo čitavo vrijeme neka vrsta mosta između Milanovića i Mosta, napokon potvrdio da su te stvari ad acta. I sad više nema nikakvih prepreka daljnjoj suradnji Zorana Milanovića i tobože desnih mu žetona. Na „ŠDP“ i Most može se osloniti kao njegovi predci na Sutjesku i Neretvu.

Sve je isto kao u proljeće ’94

U spomenutoj emisiji Otvoreno predstavnici Mosta i SDP-a, Grmoja i Jakšić, složno su pjevali istu pjesmicu. Naslutivši da će u argumentiranoj raspravi izvući kraći kraj, uglas su graktali kako pravosuđe ništa ne valja, to je rak-rana našeg društva, svi to znaju, građani posebno… da bi konačno hrvatskom pravosuđu obojica zalijepili etiketu – šeksizam!

To će podsjetiti sve koji se ne odriču olako pamćenja kako je izvorište podjela u suvremenom hrvatskom društvu , pa tako i onih u pravosuđu, neuspjeli puč Mesić-Manolić iz ’94 s ciljem svrgavanja predsjednika Tuđmana. Kako ni tada, ni danas nema trećeg puta. Ili si na jednoj ili na drugoj strani! Vladimir Šeks, štogod dotle radio, bio borac protiv komunističkog režima ili njegov doušnik, možda i oboje, pri čemu valja reći kako je u relevantnim međunarodnim krugovima slovio kao državni neprijatelj broj 1 (ne Hrvatske, nego komunističke Jugoslavije), se tada priklonio Tuđmanu, dok su se Mesić i Manolić okrenuli mračnoj strani. Zanimljivo je kako Šeksa danas najžešće optužuju upravo vodeći ex-udbaši, poglavito oni koji ga terete zato što im je napakirao doživotnu robiju. Još je zanimljivije pritom primijetiti kako se ta (post)udbaška ekipa uvijek okomljuje na Šeksa, a ne na društvo s navodne desnice. Ili ih ne doživljavaju ozbiljnim suparnicima, ili je ovdje riječ o onoj kako vrana vrani ne kopa oči. Jer kako drukčije objasniti to što su vrli „desničari“ tražili produljenje skidanja tajnosti s arhivskih dokumenata sve do 22.12.1990., a ne samo do 30.5. iste godine? Tako bi strogo nadzirani mediji dobili materijal temom navodne privatizacijske pljačke prigušiti nestašluke iz komunističkog totalitarizma onih s kojima dijele šinjel iz kojega su ispali. Tako to bude – kad se boriš protiv sove, najednom se nađeš pod krilom tate kosa!

Što se sve promijenilo?

Nije pravo pitanje kakvo je hrvatsko pravosuđe danas, nego kakvoga ga je ova Vlada zatekla. A zatečeno je svako malo pakiranje Thompsonu, zataškavanje istrage „poljudske svastike“, koje upućuje na krajnji nemar, ako ne i na sudioništvo ondašnje vlasti, začudno postupanje DORH-a pri izručenju Perkovića i Mustača (žalio se na presudu koju je dobio, a nije se žalio na onu koju je izgubio), prigodno predizborno hapšenje Milana Bandića zbog pogrešnog svrstavanja uoči predsjedničkih izbora 2015… Napokon bi li i oslobađajuća presuda Tomislavu Karamarku u kafkijanskom procesu na temu sukoba interesa bila moguća za SDP-ovog ili mostovskog pravosuđa, čija je jedina namjera, suprotno gromkim najavama o reformama, očito bila cementiranje zatečenog stanja naslijeđenog od Milanovića, Miljenića, Cvitana i Ostojića? Za to su se mostovci grčevito borili djelujući kao glas onoga što Grmoja naziva javnošću, a što u biti nije drugo do glas nekolicine bogatih, ne nužno hrvatskih državljana. Uglavnom, štogod bilo to što se javnošću predstavlja, ono nema nikakav, ni posredni ni neposredni demokratski legitimitet. U prljavoj raboti mostovci su mogli računati i na nesebičnu asistenciju parapolitičkog tijela predvođenog Dalijom Orešković, u Milanovićevu mandatu imenovanom na tu tada i izmišljenu funkciju. Ona sad, naravno, ne priznaje pravorijek Upravnog suda, kao što Milanović i sateliti ne priznaju odluke Ustavnog suda. Kako i bi kad su tada svi ti, danas gorljivi kritičari pravosuđa, poslušno plesali po notama gospodara javnosti, a sada bi odjednom istraživali istražitelje i rušili institucije pravne države zato što napokon funkcioniraju.

Hrvatsko pravosuđe sigurno nije u zadovoljavajućem stanju. Svatko s elementarnim osjećajem za pravdu osjeća da nešto nije u redu kad se tako bjesomučno proganja najuspješnije hrvatske izvoznike, koji su, unatoč pretpotopnoj infrastrukturi, podigli na noge kroničnog gubitaša pa sad skupo prodaju vrhunski proizvod najboljima na svijetu. I još ih se cinično optužuje da su dotad notornog gubitaša oštetili izvlačeći novac, što ga je valjda gubitaš stvorio sâm od sebe. S druge strane, one, koji su lošim upravljanjem, koristeći se pritom obilnim državnim subvencijama, bacili tvrtke na koljena, se iz nekog razloga ne dira. U tim redovima za „off shore“ izgleda nitko nije čuo. Pragmatičan sustav bi u prvom slučaju, ako je i bilo nepravilnosti, propisao novčanu kaznu, a ne onemogućavao dokazano sposobne i uspješne da rade, dok bi u potonjem posegnuo za drugim vrstama kazni. Napokon, pravosudnim progonom arhitekata uspješnog Dinama ne ruši se samo najpopularniji hrvatski nogometni klub, nego i pozicija Mamićevog znanca, sudca Ivana Turudića, koji je Milanoviću, a još i više establišmentu čiji je eksponent, odavno, još iz doba izručenja Perkovića i Mustača, trn u oku. O tome od dežurnih boraca protiv „duboke države“, a zapravo u službi te iste „duboke države“, ni bu ni be. Po tome tko se sve na hrvatsko pravosuđe obrušava, najbolje se vidi da je ono napokon krenulo pravim putem. Polako ali dostižno, poput pravde same. A to nekima smeta,… jako smeta!

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari