Pratite nas

“Komedija za kraj godine”

Objavljeno

na

Nema se šta naročito novo reći o aktualnoj TV seriji “Ravna Gora,” kojom se pokušavaju indoktrinirati mlađe generacije sa nekom našminkanom verzijom četništva, pošto je skoro sve rečeno. Glavni glumac iz serije, Nebojša Glogovac već postaje i pomalo naporan sa ponavljanjem kako je “čiča Draža bio nežan čikica” i tome slično. Naravno, Nebojša nije time ništa rekao o Draži Mihailoviću, ali jeste o sebi, isto kao i režiser serijala Radoš Bajić, nekadašnji “ponosni” partizan Dalibor iz serije Partizanska eskadrila. No, zato se može reći nešto ‘novo’ o televizijsko-političkoj budućnosti ovih prostora, u skladu sa trenutnim poimanjem ovakvih serija, filmova, društvenih manipulacija, istorijskih prikrivanja, i druge propagande.

Bila ta budućnost imaginarna ili ne, evo recimo na primjer da ona može izgledati otprilike, čak i ovako kako slijedi:

Dakle, godina je 2065. Praunuk režisera Bajić Radoša, Ravnogorislav Bajić, također režiser, privodi kraju film o epskom junaku iz svetih ratova koji se odvijahu 90-ih godina dvadesetog vijeka. Film je o svetom Radovanu Karadžiću. Sentimentalni režiser Bajić, krenuo je stopama pokojnog Radoša. Kao što mu je ovaj predak prije više decenija, snimio filmski spektakluk, TV seriju o đeneralu Draži Mihailoviću, tako praunuk sada snima film o onome koga se smatra samim duhovnim nasljednikom svetog Save, dakle o njegovoj svetosti Radovanu prvom, i zadnjem.

Nebojša GlogovacNebojša Glogovac – pamtimo ga po ulozi nežnog čikice (SCREENSHOOT: YouTube)

Motivacija je slična kod oba režisera. Kao što je glavni glumac iz serije, Glogovac Nebojša, davno nekada htio svojom ulogom da dokine klevete i laži o đeneralu Draži, rekavši kako je čiča zapravo bio drag i cijenjen, te nije bio nizašta kriv, tako Ravnogorislav dokazuje da su bili u zabludi svi koji su krivili svetog Radovana za masovna ubistva djece, razna kasapljenja, uništene gradove i sela, organizovana silovanja, vojne opsade, pljačku, progone, genocide, javnu mitomaniju i tako dalje.

Radovan je inače, kako pamtimo, preminuo prije 30 godina u hotelu Hilton u Grčkoj, tokom seksualnog snošaja sa kiparskim anarhistom Fafandreusom, po napuštanju haškog kazamata. Mitropolit durmitorsko-nebeski, Haralampije Hasanagić, posthumno je proglasio Fafandreusa ženskim bićem, te ga spolno prekrstio jer bi u protivnom proces Radovanovog osveštavanja bio duži, složeniji i osjetljiviji. Smatralo se bogohulnim neutemeljeno vjerovanje da svetac tog kalibra zadnje trenutke provodi sa muškinjem. Nakon toga je Prokopije Koljeglavić, patrijarh RPC-a – Republikosrpske Pravoslavne Crkve, proglasio Radovana za sveca. Usput je donio i proglas o obaveznom cjelivanju moštiju svetog Radovana. Tim povodom je Ravnogorislav izjavio za lokalne medije: “Čim je njegovo preosveštenstvo potvrdilo svetost Radovanovih kostiju, odlučio sam snimiti film o njemu. Moj brat Artemije otišao da celiva njegove mošnje, pardon, njegove mošti, a poveo je i decu. Kaže da je deci bolje da cuclaju kosti svetog mrtvog Radovana, tako će brže otići u raj, nego cucle koje su ionako od gume i plastike.”

Na pitanje novinara šta misli o nekim davnim optužbama protiv Radovana, za pokolje, paljevine, protjerivanja i rušenja iz 90-ih godina, Glogovac je odlučno odgovorio: “Pa valjda znate da su ti ratovi proglašeni za svetinju. Kako može da bude odgovoran za masovne pokolje ako je to bio sveti rat? Samim tim su i pokolji, ako ih je uopšte bilo, postali sveti. Uostalom, ponekad jeste ubijao nevernike, a to je isto tako svetinja. Što se samog karaktera svetog Radovana tiče, čitao sam nešto o njemu, i uverio sam se da je zapravo bio zanimljiv, drag i cenjen, baš kao i sveti čiča Dragoljub, od milošte zvani đeneral Draža.”

HollywarOd svetog rata do holivudskog spektakluka (FOTO: byebyeunclesam.wordpress.com)

Ravnogorislav Bajić je usput skrenuo pažnju reporterima da Nebojšu Glogovca ne nazivaju – Nebojša Glogurac, zbog besmislenog rimovanja sa riječi gnjurac. Očekujući da će ga pitati za izvor neistina o Radovanu kao jednom od najvećih manijaka i krvoloka sa ovih prostora, od koga su gori samo oni koji ga i dalje fanatično slijede, brane i vjeruju mu, Bajić je progutao pljuvačku, sjetio se priče o glogovom kocu te porijeklu prezimena svog omiljenog glumca, i nastavio: “Svi znate priču o Savi Savanoviću, poslednjem srpskom vampiru? E pa, on nije bio poslednji, niti je primio glogov kolac. On je samo bio u zabludi da treba prosipati srpsku krv u staroj vodenici, za šta jeste kriv. Radovan je to dosta godina kasnije popravio. On je svetu srpsku zemlju poškropio krvlju neprijatelja, ali ne zato što je voleo da je prosipa, pošto je bio suptilna osoba. Nego zato što je na predlog proročice baba Stane Kojić iz Beljine dao da se ona prospe, skupa sa krvlju nekih koza, ali to baba Stana bolje zna. Sveti Radovan je čak bio toliko osetljiv, da nije mogao da prisustvuje prosipanju neprijateljske krvi, nego je samo dao naređenja vojnicima da oni to urade, ali ne u njegovom prisustvu.

A što se tiče samih nevernika, pa valjda su nakon toliko godina shvatili da je bolje za njih to što im je sveti Radovan prosuo krv nego neko drugi, jer sada su sjedinjeni sa svetom zemljom, i to ne bilo kojom nego republičko-srpskom. Tako da on nije bio zlotvor. To su sve laži masonsko-balijanersko-američko-tursko-vatikansko-pedersko-jasenovačko-vegetarijansko-mongolsko-korejsko-germansko-crnogorsko-čečensko-jevrejsko-šiptarske zavere usmerene protiv Srba. Ovaj film će da ukloni njihove neistine o našem svecu Radovanu. Čak sam saznao od nekih njegovih savremenika, da je bio blag čovek, i da je nosio neku tugu od tragedije koja je obeležila njegovo detinjstvo, kao i kasnije zrele godine.”

Prvi prijedlog novinara da radni naslov filma bude – “Oj Radovane, Rašo, Rašide” Bajić je sa gnušanjem odbio, rekavši da bi to bilo kao da srpsku crkvu zovemo pravo-slaba namjesto pravo-slavna, mudro dodavši da krivoslavlje nije isto što i pravoslavlje. Rekao je kako je za sada u opticaju naslov koji glasi – “Što je više kleveta i laži, to je sveti Rašo bliži čiča Draži”, ali da još nije odlučeno.

NovineRezime press konferencije o ratnim svetinjama (FOTO: A.T.)

Na drugi novinarski prijedlog za naslov filma, koji je glasio: “Ko to kaže da je Rašo klao, nije klao, on je samo naređenje dao”, Bajić je nakratko primakao ruku futroli svoje laserske kubure, ali je odmah i odmakao, smirio se, te skrenuo sa teme. Sadržaj samog filma nije htio da otkrije u cijelosti. Samo je rekao da u ključnoj sceni sveti Rašo ustaje iz groba kao mumija, dok sveti Draža ustaje u formi zombija, pa onda skupa cjelivaju mošnje od njegovog fosiliziranog preosveštenstva Eustahija V. Kačavende prvog, i jedinog.

Nakon toga svi najavljuju novu rundu pregovora o vaspostavljanju srpskih enklava u carstvu nebeskom.

Amir Telibećirović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Mladić osuđen, zlo nastavlja živjeti punim intenzitetom

Objavljeno

na

Objavio

Moram priznati da sam sa zadovoljstvom slušao izvješće iz Haaga u navodno podnevom Dnevniku HTV-a, kolege Branimira Farkaša, iako mu ne treba termin „rat na ovim prostorima“, a pogotovo sjajno uključivanje i bistre riječi Zoltana Kaboka iz Srebrenice. Ističem, jer jasnoća riječi i informacija, te poruka sve više postaje vijest u informativnom programu HTV-a, koja se kako smo vidjeli ogradila od Stankovića koji je to nastojao relativizirati, iako nisu rekli kako se ograđuju – dračom, kako torove ograđuju u Hercegovini i u Dalmaciji, žilet žicom kako su to radili Slovenci navodno pred najezdom Arapa, zidom kako su to radili Rusi u Njemačkoj, ili – duhom?

To ćemo valjda doznati, radi sigurnosti ako ništa drugo.

Usput, ne može ni u kojem slučaju Dnevnik, pa makar i zbog Mladića i njegove kazne, biti odgođen 12 minuta emitirajući reklame u tom vremenu. Dnevnik je centralni stup programa i može se odgoditi samo uz precizne obavijesti uslijed izuzetno važnih hrvatskih nacionalnih događaja, a ovo to nije bilo, ako je to razlog. Jer suđenje Mladiću nije zbog nečuvenoga i namjernoga propusta, kako haškoga tužiteljstva, toliko i hrvatskih državnih vlasti tijekom godina, te cjelokupne međunarodne zajednice, bilo hrvatski ultimativni interes, zbog neprocesuiranja stravičnih zločina u Hrvatskoj. To je možda najeklatantniji primjer političke trgovine zločinom kojega pamti suvremena Europa.

Farkaš je istaknuo sumnju u posljedične efekte doživotne kazne Mladiću, a Zoltan Kabok je jasno naznačio da usprkos toj kazni, nema sumnje da institucije, srpska javnost i uopće nacionalni duh koji je uvjetovao zločine zbog kojih se danas presuđivalo, nisu ni osvijetljeni, ni kažnjeni, niti im je suđeno.

A to je problem, ne samo hrvatski, ne samo bosansko-hercegovački, ne samo bošnjački, već strateški i srpski problem, te svakako – civilizacijski problem, bolje rečeno posrnuće.

Na tome problemu se ne može graditi međunarodna zajednica.

Mladić je na ovaj način izravno kanoniziran u srpskom imperijalnom duhu, koji je nažalost realno pretežit u tom narodu i danas, možda i više nego ikada, zbog neprimjerenoga odnosa Europe, Hrvatske i cijeloga svijeta prema srpskoj državi i odustajanja od čvrstih zahtjeva za preuzimanje odgovornosti za zločinačke politike, ali i zbog nepromijenjenog djelovanja njihove državne politike, njihovih najvažnijih nacionalnih institucija i prije svega njihove Crkve.

Netko tko nema obavezu, niti je prinuđen a sam ne želi, preuzeti na sebe odgovornost za zlo, nema ni jedan razlog ne misliti da se zlo – isplati.

Zlu se dakle nije ni presuđivalo, nego ga se pokušalo strpati u olupinu jednoga zločinca kako bi tisuće klica zla nastavile normalan razvoj i razvijanje duha novoga zla, koje će se kad tad koncentrirati u opasnu snagu. O tome se ne razgovara, na zaborav pa i na potpunu relativizaciju svega toga, te nevjerojatno opasne destrukcije potiču i najvažnije europske države, prije svih Njemačka Angele Merkel danas, pa je ovaj proces, kao i većina procesa pred ad hoc tribunalom u Haagu, zapravo samo demonstracija interesa najvažnijih međunarodnih sila, koji se može podvesti pod zajednički nazivnik- svi su oni krivi, divljaci, nedostojni međunarodne pravde i civilizacije.

A to je vrlo razoran poučak i zloćudna klica u temeljima suvremenih europskih politika.

Nama je problem što i u Hrvatskoj upravo ta klica ima gotovo pretežitu društvenu i političku moć, a njenu personalizaciju svakodnevno vidimo kroz imena i prezimena konkretnih ljudi, lica i naličja, pronositelja duha zla devedesetih godina u Hrvatskoj i njihovih novoformiranih sljednika zbog nekažnjavanja zla, kojima ne pada na pamet odreći se počinjenoga zla, nego službeno ustrajavaju na tome da je to bilo njihovo – prirodno pravo.

Ti ljudi, uključeni u SDSS i većinu srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj danas su kontrolori većinskoga paketa upravljačkih prava hrvatskom državom, time i društvenim standardima.

Zato je presuda Mladiću prilično banalna satisfakcija, koja će više poslužiti ako se ništa bitno ne promjeni, kao rasadnik novih epohalnih zala, nego kao –opomena. A to je imperativni zahtjev prije svega pred – hrvatsku državu.

Marko Ljubić narod.hr

Još jedna pobjeda Srbije u Haagu, a evo i zašto

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari