Pratite nas

Komentar

Komentar Antuna Babića: HDSSB je donio pogrešnu odluku

Objavljeno

na

[dropcap color=”#7c7c7c” font=”0″]S[/dropcap]a stajališta nacionalnog interesa i hrvatske držasvotvorne misli, HDSSB je donio vrlo lošu tj. pogrešnu odluku kad je prošli tjedan propustio glasačima u Hrvatskoj, a posebno u Slavoniji, poslati vrlo jasnu poruku gdje ta regionalna stranka stoji kada su u pitanju povijesni trenutci i vitalni hrvatski nacionalni interesi. Nakon što je u prvom krugu podržala dr. Milana Kujundžića, čiji je politički predizborni program bio naglašeno domoljuban i državotvoran, HDSSB, kao najjača karika u Savezu za Hrvatsku, poslao je signal svojim stranačkim članovima i simpatizerima da se sami odluče hoće li u drugom krugu glasovati za Kolindu Grabar Kitarović tj. za bolju Hrvatsku ili za reizbor trenutnog predsjednika Ive Josipovića na još pet godina vođenja Hrvatske u propast.

Zašto mislim da je tako ukratko ću raščlaniti kasnije u ovom komentaru. Prije toga mislim da je nužno osvrnuti se i podsjetiti na povijesnu nesposobnost hrvatskih političkih elita da u presudnim trenutcima revolucionarnih i političkih zbivanja u svijetu i u Hrvatskoj stvore ozračje političkog zajedništva u kojem se sve hrvatske političke snage u Hrvatskoj bore za jedinstveni nacionalni i državotvorni interes. Od gubljena državne samostalnosti 1102. godine imamo bezbroj trenutaka kad smo zbog svoje političke razjedinjenosti, neznanja ili zbog nacionalne izdaje kontinuirano završavali kao sluge a ne vladari u vlastitoj zemlji.

Razjedinjene i nesposobne hrvatske političke elite

40_stjepan_radic_na_mitingu_u_splitu_9_4_1928_U ovoj kratkoj analizi osvrnut ću se samo na ono što nam se događalo od 1918. do 1990. godine. Nakon prvog Svjetskog rata, usprkos gromoglasnom upozorenju tadašnjeg predsjednika Hrvatske seljačke stranke i kasnijeg vođe hrvatskog naroda Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 1918. godine da ne srljaja kao guske u maglu i da ne idu u Beograd, gotovo cjelokupna hrvatska politička elita otišla je u Beograd i bez pitanja hrvatskog naroda, predala Hrvatsku u ruke srpskog kralja i Hrvatska je ušla u državu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dvadeset i tri godine kasnije, nakon upada njemačkih trupa u Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. godine, kad nam se u svjetskom ratnom vihoru pružila povijesna prilika da se riješimo velikosrpske i kraljevske diktature iz Beograda, naše političke elite nisu ni taj trenutak vidjele kao realnu mogućnost da mi Hrvati kao narod, kroz zajedništvo i dogovaranje političkih elita, dođemo do zajedničke odluke što je pravi hrvatski nacionalni interes. Umjesto zajedničkog puta i interesa, tadašnje hrvatske političke elite zauzele su tri potpuno suprotna stajališta. Godine 1941. Hrvatske političke elite svrstale su se na tri potpuno različite strane. Za Njemačku i Italiju (Ustaški pokret), za Sovjetski Savez (komunisti i partizani) i neutralnost tj. lojalnost srpskom kralju, koji je bio saveznik s Velikom Britanijom i Francuskom, a kasnije s SAD-om (HSS na čelu s Mačekom). Svi vrlo dobro znamo što smo u tom ratu i poslije rata doživjeli. Izigrani smo od strane i Njemačke i Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika, a Hrvatska je od 1945. do 1990. godine bila podvrgnuta najgoroj diktaturi, a hrvatski narod najvećem progonu i najmasovnijem iseljavanju u njegovoj dugoj povijesti.

Nikakva demokratska Jugoslavija nije moguća

Kad sam shvatio kakvu smo katastrofu kao narod doživljeli u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, kao emigrant, hrvatski politički aktivist, novinar i vodeći član HSS u Australiji od 1969. do 1990. godine, stalno sam zagovarao slogu i zajedništvo hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu i zajedništvo hrvatskog iseljeništva i Domovine. Služeći se novinskim i drugim izvorima, toj ću temi posvetiti značajan dio u mojoj knjizi. Tijekom mojeg političkog djelovanja u Australiji najviše sam vremena posvetio naporima da se Hrvatska seljačka stranka u iseljeništvu jasno distancira od Mačekove zablude o mogućnosti pravedne podjele vlasti između Hrvatske i Srbije u nekoj zajedničkoj državi i da bude na čelu beskompromisnog zagovaranja stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Dobar dio mojih napora, uglavnom preko mjesečnika «Hrvatska sloboda» išao je i u smjeru uvjeravanja onih koji su zagovarali hrvatsku državu do Drine da je to u današnjoj svjetskoj političkoj konstelaciji nemoguća i kontraproduktivna misija. Posebno sam se kroz moje javne nastupe trudio prikazati tadašnje komunističko vodstvo u Hrvatskoj kao sluge Beograda i neprijatelje vlastitog hrvatskog naroda. Uvijek sam isticao i vjerovao da je opstanak Titove Jugoslavije nemoguć bez komunističke diktature i da nikakva Jugoslavija nije moguća u istinski demokratskom društvu. Nažalost, ne zato što to mnogi Hrvati, kao i danas, ne bi željeli, nego zato što je velikosrpski nacionalizam toliko duboko ukopan u srpsku nacionalnu svijest da osim njihove isključivo vladajuće pozicije u multinacionalnoj državi oni nisu sposobni dijeliti vlast s drugim narodima.

Bez Tuđmana ne bi bilo ni slobodne Hrvatske

Tuđman_Knin_1995U vrijeme početka raspada Titove Jugoslavije i propasti komunizma u Jugoslaviji i istočnoj Europi 1989. i 1990. godine, ponovno smo vidjeli nejedinstvo i podijeljenost hrvatskih političkih elita. HDZ-e, na čelu s Tuđmanom, shvatio je kako nam je još jednaput došala povijesna prilika da hrvatski narod izbori svoju samostalnu državu. Međutim, na prvim parlamentarnim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, Koalicija narodnog sporazuma (Gotovac, Budiša, Savka, Tripalo, vođe jednog dijela HSS-a – Nikica Novaković, Stipac i kasnije Tomčić, samo da spomenem neke) zauzeli su neutralno stajalište, potput Mačeka 1941. Kad je 1990. godine trebalo na sebe preuzeti odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda Komunistička partija Hrvatske, što nije nikoga iznenadilo, bila je čvrsto na stajalištu očuvanja Jugoslavije. Dakle, osim Tuđmana, ni ta generacija hrvatskih političara i političkih elita nije u cijelosti imala ni hrabrosti niti sposobnosti prepoznati priliku koju je nama Hrvatima davalo povijesno vrijeme u kojeme su nestajali komunizam i umjetne više nacionalne države tj. diktature.

Gledano s distance od 25 godina i objektivne analize o stanju u kojem se danas nalazimo, da nije bilo dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ni danas ne bi imali svoju samostalnu državu Hrvatsku, koja je, nažalost, ponovno ugrožena. Tu povijesnu misiju dr. Tuđmana prepoznao sam u našem cjelodnevnom razgovoru u Hamiltonu u Kanadi 25. studenoga 1989. godine. To je razlog zašto sam, kao predsjednik HSS-a za Australiju, s dr. Tuđmanom dogovorio da jedan dio HSS-a u Hrvatskoj (tzv. Čičkov HSS) uđe u Hrvatski blok i koaliciju s HDZ-om, o čemu ću također, s izjavama tadašnjih pregovarača između HSS i dr. Tuđmana, pisati u mojoj knjizi. Jednostavno, moj je zaključak tada bio da ako makar jedan dio Hrvatske seljačke stranke u Domovini 1990. godine ne bude na pravoj i hrvatskoj državotvornoj strani ta će stranka neizbježno otići u povijest kao stranka koja se borila za kompromis sa Srbijom a ne za potpunu državnu samostalnost Hrvatske.

Poznam neke mlade doktorante u Hrvatskoj koji su sve više zainteresirani za hrvatsku povijest, kao i povijest hrvatskog iseljeništva. Predlažem da netko od mladih povijesničara i politologa u Hrvatskoj istraži i napiše knjigu, kao doktorsku disertaciju, o nesposobnosti hrvatskih političkih elita da u presudnim i povijesnim prilikama i vremenima nađu zajednički jezik i obrane tj. ostvare hrvatske nacionalne interese.

Zašto je HDSSB pogriješio?

Komentar želim završiti razlozima zašto mislim da je s domoljubnog stajališta HDSSB donio pogrešnu odluku kad je poručio svojim članovima da u drugom krugu predsjedničkih izbora 11. siječnja glasuju po svojoj savjesti. Prije svega želim naglasiti da u demokratskom društvu i u stabilnim tj. mirnim vremenima, kad nisu ugroženi hrvatski nacionalni interesi, takva odluka HDSSB-a ne bi privukla preveliku pozornost. Većina ljudi bi rekla to su kalkulatni i odmahnula bi rukom. No, u Hrvatskoj ne vlada demokracija a oni koji se razumiju u politiku duboko su svjesni koliko su za hrvatske nacionalne interese i budućnost samostalne hrvatske države važni ovi predsjednički izbori.

Kako ja vidim tu odluku, ne izjašnjavanje vodstva HDSSB-a o tome za koga treba glasovati u drugom krugu, prije svega sa stajališta nacionalnog interesa, za HDSSB znači kako toj stranci nije uopće važno hoće li za predsjednika tj. predsjednicu biti izabran Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović. Dakle, u toj stranci vide Josipovića jednako domoljubnog kao Kolindu Grabarović ili Kolindu Grabarović vide jednako nedomoljubnu kao Ivu Josipovića. Ono što me posebno iznenađuje je stajalište vodstva HDSSB-a da javnosti ne ponudi barem neko suvislo pojašnjenje za njegovu odluku, osim u ovom trenutku neprihvatljivog objašnjenja kako ljudi imaju pravo glasovati po savjesti. Bilo bi poštenije da su svojim članovima javno poručili da glasuju za Ivu Josipovića, a ne Kolindu Grabar Kitarović i da su pojasnili zašto tako misle.

Demokracija nije anarhija

Demokracija nije anarhija. U demokraciji postoje prava, ali i dužnosti tj. obaveze. Kada je riječ o ključnim političkim i nacionalnim pitanjima u demokratskim zemljama vođe stranaka imaju čvrstu obavezu zauzeti jasno stajalište i reći svojim članovima i glasačima kako je njihovo mišljenje o tim ključnim političkim pitanjima i nacionalnim interesima. Osobno sam uvjeren da je vrijeme u kojem živimo tj. 2015. godina, u političkom pogledu za nas Hrvate jednako odlučujuća kao što su bile 1918., 1941., i 1990. Razlika je samo u tome što sada mi Hrvati imamo priliku sami, bez vanjskih prijetnji i izravnog miješanja, na demokratski način i kroz glasačke kutije, odlučiti hoćemo li zadržati, učvrstiti i poboljšati sadašnju samostalnu hrvatsku državu, glasujući za Kolindu Grabar Kitarović, ili ćemo njezin opstanak dovesti u pitanje glasovanjem za Ivu Josipovića, koji nas kroz najavljene promjene Ustava želi odvesti u potpuno neizvjesnu budućnost.

U tom kontekstu ne mogu se oteti dojmu da se vodstvo HDSSB-a, kroz neispunjavanje svoje temeljne dužnosti (biti vođe, imati jasno stajalište i usmjeravati svoje glasače) opredijelilo za neizvjesnu budućnost samostalne hrvatske države. To me posebno boli jer sam kao dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova od 1991. do 1994. u više navrata službeno, na raznim zadatcima, bio u Osijeku i drugim dijelovima Slavonije, i tom prigodom upoznao i Branimira Glavaša. Rođen sam u Slavoniji, u Pleternici, u ulici Stjepana Radića. Kao Hrvat i regionalno kao Slavonac, u vrijeme obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, bio sam silno ponosan na neopisivu žrtvu i golem doprinos Slavonaca u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. S druge strane danas sam silno žalostan da vodstvo HDSSB-a, koji je regionalna slavonska stranka, poput neodgovornih i nesposobnih hrvatskih političkih u našoj burnoj i teškoj povijesti, nije u 2015. godini sposoban prepoznati veliku opasnost koja prijeti Hrvatskoj ako Ivo Josipović bude ponovno izbran za predsjednika Republike Hrvatske.

Članovi HDSSB-a će znati prepoznati za koga trebaju glasovati

kolinda portretNo, da ne bih ovaj komentar završio u pesimističkom tonu, svjestan sam da važnost i utjecaj HDSSB-a na političkoj pozornici u Slavoniji, što smo vidjeli i po rezultatima koje je tamo u prvom krugu ostvario dr. Milan Kujundžić (u Dalmaciji je na nekim mjestima dobio i do četiri puta više glasova) sve više i sve brže slabi i nestaje. No, do drugog kruga ostalo je dovoljno vremena da HDSSB preispita i promijeni tu svoju politički i nacionalno lošu odluku i procjenu, što im može puno pomoći da ih glasači vide kao istinsku domoljubnu stranku. Naravno, bez obzira na končnu odluku HDSSB-a, duboko sam uvjeren da će članovi stranke i sipmatizeri ovoga puta biti na daleko većoj razini odgovornosti i osjećaja za opći hrvatski nacionalni interes i da neće glasovati za Ivu Josipovića, nego za Kolindu Grabara Kitarović.

U zaključku želim posebno naglasiti kako moje podržavanje Kolinde Grabar Kitarović nikako ne znači da ovim komentarom opravdavam sva razočaranja i sve kriminalne radnje brojnih vodećih članova HDZ-a od 2003. do 2010 godine. Da postoji neka bolja tj. jača domoljubna alternativa na hrvatskoj političkoj sceni, ja bih se založio da HDZ prođe kroz još duže razdoblje čistilišta. Nažalost, ovoga puta nemam puno izbora. No, to nikako ne znači da ako HDZ, nakon što krajem ove godine osvoji vlast, ponovno iznevjeri hrvatski narod i ne bude na razini povijesne zadaće, prvenstveno gospodarske obnove Hrvatske, da to neće dovesti do slabljenja, a možda i njegovog kraja i pojave nove jake domoljubne stranke.

Antun Babić

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC: Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Objavio

Slobodan Praljak već danas se može reći da je trajno ušao kao velikan u povijest hrvatskog naroda ali isto tako da će prijepori oko Slobodana Praljka bitno odrediti budućnost hrvatskog naroda. Svojom smrću Praljak je jasno poručio da kao častan čovjek ne može živjeti pod stigmom da je ratni zločinac. Da bi obranio svoju slobodu i svoju čast popio je čašu otrova i poslao jasne poruke svom hrvatskom narodu.

Jasno je rekao da ne želi imati ni grob ni spomenike, da ne želi da se njegov život i junačko djelo zloporabi. Ispunjena mu je želja i njegov prah rasut je po Mirogoju.

Međutim, Praljak je cijelim svojim životom i djelom, a posebno birajući slobodu i dostojanstvo i s prezirom odbijajući lažnu presudu da je ratni zločinac, poslao i jasne poruke svom hrvatskom narodu. Ta poruka je: Borite se za slobodu! Borite se za čast! Nemojte kapitulirati! Nemojte prihvatiti lažne presude, lažnu krivnju! Borite se za istinu i nikad ne odustajte!

Nema nikakve dvojbe da će ta borba biti teška, mukotrpna i dugotrajna jer postoje moćne snage u međunarodnoj zajednici ali i u hrvatskom narodu koje represijom, pritiskom, lažnim optužbama traže da hrvatski narod i hrvatska država padne na koljena i da pod tim pritiskom svoga heroja i ljudinu prihvati kao ratnog zločinca kojem treba oduzeti generalski čin i sva odličja.

Znači veliki je pritisak na većinu hrvatskog naroda koji se nedvojbeno izjasnio da je general Praljak nepravedno osuđen, da je Hrvatska nepravedno optužena i da je Praljak častan čovjek koji je u ratu često dovodio u pitanje i vlastiti život da bi spašavao živote muslimanske djece i srpskih žena, da se borio protiv zločina s hrvatske strane. Dakle, radi se o čovjeku koji po svom životu i djelu zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za humanost i mir a ne ratni zločinac.

To dugo vremena već pišem i zastupam i prije ovog, istovremeno tragičnog i junačnog, čina generala Praljka i prije ove sramotne presude Haškog suda.

Bio sam na komemoraciji koja je bila veličanstvena, emocionalna, ljudska. Na kojoj su se mnogi “tvrdi muževi” rasplakali. Užasnut sam što je dio medija, političara, nevladinih udruga pa i dio međunarodne zajednice taj veličanstveni ljudski oproštaj od velikog čovjeka nazvao slavljenjem presuđenog ratnog zločinca. Svi ti ljudi koji su došli bili su potreseni, bili su uvjereni a tako se i govorilo o Praljku, da se radi o ljudini, humanisti, velikom domoljubu a ne ratnom zločincu i kriminalcu.

Kao i svi mi koji smo bili na toj komemoraciji smatram da je potrebno nastaviti borbu za istinu, da je to naš dug, ne samo prema generalu Praljku nego i svim braniteljima, dug prema našoj domovini, koja se i dalje lažno optužuje.

Moram reći da sam uznemiren, da sam zgrožen ponašanjem jednog dijela hrvatskih političara i medija koji usprkos činjenicama pokušavaju zabraniti nama koji govorimo istinu o Praljku i Haškom sudu javno djelovanje.

Kažu da je veća nepravda ako jedan nevini čovjek bude osuđen nego ako kaznu izbjegne deset zločinaca.

Nema nikakve dvojbe, a o tome sam napisao cijelu knjigu, puno članaka, da je Haški sud politički sud, da je prema hrvatskom narodu nepravedan, da su presude iskonstruirane na temelju izmišljenog i nedokazanog udruženog zločinačkog pothvata. Dogodio se paradoks, haški suci su najprije jasno rekli da nema udruženog zločinačkog pothvata, da se ne sudi državama nego pojedincima ali su onda cijelu osudu upravo temeljili na tom udruženom zločinačkom pothvatu, za koji su sami rekli da ga nema.

Istina o životu i djelovanju Slobodana Praljka je dokazana, čak se to i ne osporava, ali ga se nepravedno optužuje za zločine drugih. Praljak je na djelu pokazao kako je bio spreman žrtvovati vlastiti život da spasi muslimanku djecu i srpske žene. Praljak je na djelu pokazao kako se vodi častan rat i to mu nitko ne osporava. Ali su osporili svjedocima da to na sudu kažu. Na sudu su naveli niz novih činjenica koje pokazuju da Praljak nije kriv za ono za što ga optužuju ali su ga usprkos toga osudili kao ratnog zločinca.

I sad je pitanje svih pitanja, kako se odnositi prema toj nepravdi? Neki kažu, točno je Praljak nije kriv ali zbog širih interesa i zbog pritiska međunarodne zajednice i zbog činjenice da ga je osudio sud Ujedinjenih naroda treba tu presudu prihvatiti bez obzira što je nepravedna, jer ako se tome opiremo nanijet ćemo nove štete hrvatskom narodu.

Oni koji su cijelo vrijeme željeli da se osudi Hrvatska i hrvatski narod trijumfiraju i vesele se i traže ne samo da se prihvati Praljkova nepravedna presuda nego da ga se tretira na djelu kao nemoralnog zločinca da mu se izbriše sve ono veliko što je napravio za hrvatski narod, da mu se uzmu odličja i čin generala.

Taj pritisak raste iz dana u dan a on se pokazuje i na primjeru da se nacionalni portali brišu s Facebooka, da su se mnogi ljudi uplašili i pod pritiskom odustali od dolaska na komemoraciju i od borbe za istinu.

Treći, a to je većina hrvatskog naroda ne želi baciti “koplje u trnje”, nastavlja se boriti za istinu i neće se prestati boriti dok se istina ne utvrdi i skine stigma s generala Praljka kao navodnog ratnog zločinca.

To nije prvi slučaj u povijesti, da časni ljudi, koji imaju savjest, osporavaju zakonite presude i ne prihvaćaju presude nevinim ljudima, ako su uvjereni da su presude nepravedne. Veliki pisac Emil Zola proslavio se kao moralni velikan u poznatoj Dreyfussovoj aferi, kada je branio nevinost jednog francuskog časnika i kada je na njega izvršen strahoviti pritisak da ruši pravni sustav.

Hrvatski narod je branio i istinu o Alojziju Stepincu godinama, usprkos presude suda, i nije odustao od borbe za istinu.
Uostalom koliko je nevinih ljudi pogubljeno na bazi zakonskih presuda u staljinističkim sustavima, pa i u Jugoslaviji. Koliko ljudi je izgubilo život po presudama fašističkih režima?

Dakle, ogroman je broj u povijesti nevino osuđenih ljudi. Danas navodno živimo u demokratskom svijetu kada bi jedno od temeljnih prava trebalo biti da nema ničega nedodirljivog, da građani po svojoj savjesti imaju pravo suprotstaviti se i presudama koje su formalno donešene po zakonu ali su posljedica pogrešnih odluka i krivotvorina.

Dakle, Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje. Ne radi se samo o generalu Praljku, on je samo ključna točka na kojoj će hrvatski narod odlučivati kojim će putem ići. Vodit će se teška borba između onih koji su spremni prihvatiti reviziju naše povijesti, nametnute krivotvorine o krivnji hrvatskog naroda, koji su spremni prihvatiti da bez sumnje veliki heroj, humanist, general Praljak bude ne samo tretiran kao ratni zločinac nego i traže niz mjera da mu se oduzme svaka čast, odličja i generalski čin.

Savjest čovjeka je najvažnija. Svaki čovjek mora postupati u skladu sa svojom savjesti. Najmanje cijenim one ljude koji znaju da je Praljak velikan i humanist a ne zločinac ali koji zbog svoje karijere i nekih interesa spremni su prihvatiti laži i lažne optužbe. Ne samo to nego su i spremni optuživati sve one Hrvate koji postupaju u skladu sa svojom savješću i koji kažu: ne prihvaćamo lažne optužbe, ne prihvaćamo diktate, borit ćemo se i izboriti za slobodu i istinu.

Preporučam svima koji su u dvojbi o čemu se tu radi da pažljivo pročitaju sjajan i istiniti govor prof. dr. Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku. U skladu s tim govorom svi Hrvati koji su domoljubi, koji postupaju po svojoj savjesti trebaju djelovati i nastaviti se boriti za istinu.

Ne bih si oprostio da nisam bio na komemoraciji. Ta komemoracija vratila mi je vjeru u moralnu snagu hrvatskog naroda.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/Hrvatska Danas

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Objavljeno

na

Objavio

Predstavka s potpisima više od 6 000 građana je predana.

Idući korak je informiranje studentske populacije iz cijele EU o najvećem gaženju prava u Europi, degradiranja Hrvata u BiH. Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh.

Hvala i Indexu na live prijenosu i medijskom praćenju. Ipak nam je žao njihovog cijenjenog novinara koji je od šoka jer je sve prošlo dostojanstveno i časno zaboravio nadodati jednu nulu kada je pisao o odazivu. Mi studenti mu to nećemo zamjeriti! Poslije kiše dolazi sunce. 

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

 

Velik broj studenata na skupu solidarnosti s Hrvatima u BiH: Zatražili od vlasti jasnu politiku prema Hrvatima u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari