Pratite nas

Komentar

Komentar Antuna Babića: IZBORI PUNI IZNENAĐENJA!

Objavljeno

na

Prvi krug predsjedničkih izbora završio je s dva, za mene, velika iznenađenja, koja možda i nisu toliko iznenadila ljude koji nikada nisu bili ili živjeli izvan Hrvatske. Prvo, za mene nije najveće iznenađenje rezultat koji je postigao Ivan Sinčić. S obzirom na osiromašenje hrvatskog naroda i brutalan odnos vlasti prema siromašnima, niti 30% glasova za Sinčića ne bi nikoga iznenadilo. Da se držao samo ovrha i deložacija možda bi Sinčić dobio i više glasova.

Iako sam već dovoljno dugo u Hrvatskoj, nakon povratka s raznih diplomatskih dužnosti u zadnjih 16 godina, za mene je pravo iznenađenje tako dobar rezultat Ive Josipovića. Jednostavno ne mogu vjerovati da u zemlji u kojoj više od 85% građana misli da Vlada ide u potpunom krivom smjeru, 38 posto glasača daju potporu tzv. “pravom putu” kandidata te iste Vlade. Postoji samo jedno suvislo obrazloženje. U Hrvatskoj ima daleko više jugonostalgičara, neojugoslavena i neokomunista, nego što smo mi to u hrvatskoj emigraciji mogli i sanjati. Uzorak od 47% glasača koji su izašli na izbore dovoljno je reprezentativan za takav zaključak.

Nećemo dozvoliti povratak HDZ-a na vlast

Rezultati u prvom krugu definitivno su razbili svaku moju iluziju o mojem hrvatskom narodu kao narodu koji je u cjelini patio pod komunizmom i koji je bio protiv Jugoslavije, i da je u velikoj većini bio istinski za samostalnu i demokratsku hrvatsku državu. Pokazalo se da je rezultat referenduma 19. svibnja 1991. godine velikim dijelom bio samo odraz velikog straha od Miloševića i velikosrpske tj. četničke agresije. Jednostavno ne smijemo više zabijati glavu u pijesak oko nekih neospornih činjenica kad je u pitanju podjela u hrvatskom narodu na domoljube i socijalističke jugonostalgičare. Prema rezultatima u prvom krugu opravdano je zaključiti da u Hrvatskoj ima najmanje još 40% Hrvata koji bili vrlo sretni da ih sutra Ivo Josipović odvede u neku novu Jugoslaviju ili tzv. regionalnu asocijaciju.

U govoru nakon jučerašnjih izbora Ivo Josipović je poslao jasnu poruku tko može a tko ne može vladati Hrvatskom. Premda su bili protiv stvaranja samostalne hrvatske države 1990. godine i nikada nisu željeli raspad Jugoslavije, djeca komunista koja danas vladaju Hrvatskom, najavljuju kako neće dozvoliti povratak HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, pa makar to bilo i na demokratskim izborima. Ništa manje zabrinjavajuća nije niti izjava premijera Zorana Milanovića koji je u Izbornom stožeru Ive Josipovića osudio mahanje s hrvatskim zastavama na skupu HDZ-a. Naravno, u Izbornom stožeru Ive Josipovića nije bio niti jedan državni barjak, što je nezamislivo u bilo kojoj demokratskoj ili nedemokratskoj samostalnoj državi. Nas koji se toga dobro sjećamo, to strašno podsjeća na osuđivanje donošenja hrvatskih barjaka na skup HDZ-a u Lisinskom u veljači 1990. godine, kao na izjavu predsjednika SDP-a Ivice Račana “kako je HDZ stranka opasnih namjera”. Ovdje nemam niti najmanju namjeru braniti teška i kriminalna gospodarska zlodjela i korupciju koja se dogodila u vrijeme dok je na čelu HDZ-a bio Ivo Sanader. Stalno ponavljam da je Ivo Sanader izvršio najveću moguću izdaju u povijesti samostalne hrvatske države. To, međutim, nikako ne daje za pravo danas autoritarnom a sutra totalitarnom sadašnjem predsjedniku da javno prijeti kome on neće dozvoliti da demokratskim putem dođe na vlast u Hrvatskoj.

Potrebna je totalna i potpuna mobilizacija svih domoljuba

Olakšanje nalazim u činjenici da je Kolinda Grabar Kitarović dobila dovoljan broj glasova da može tj. zbog budućnosti Hrvatske mora u drugom krugu pobijediti Ivu Josipovića. Međutim, uvjet za tu pobjedu je potpuna i totalna mobilizacija svih domoljuba u Hrvatskoj, bez obzira u kojoj se stranci ili udruzi nalaze. Svaki od nas mora pronaći bar još jednog glasača koji nije izišao na glasovanje u prvom krugu i uvjeriti ga da u drugom krugu glasa za Kolindu Grabar Kitarović. Potrebna je još veća mobilizacija branitelja i jasna poruka Kolinde Grabar Kitarović da će podržati sve njihove sadašnje zahtjeve. Iako branitelji dobivaju potporu širokih slojeva hrvatskog naroda i društva, predsjednički kandidati nisu se kristalno jasno očitovali o zahtjevima branitelja koji se smrzavaju u Savskoj 66. Rezultati su također pokazali da je potpora hrvatskog iseljeništva domoljubnim kandidatima, a posebno Kolindi Grabar Kitarović, bila 100-postotna, ali četiri milijuna Hrvata izvan domovine potpuno su isključeni u javnom diskursu kad se govori o gospodarskom i demografskom oporavku Hrvatske, što je tragično.

Moram priznati da mi je žao što Milan Kujundžić nije uzeo više glasača Ivi Josipoviću, pa i Ivanu Sinčiću, jer bi onda pobjeda Kolinde i domoljubne opcije u drugom krugu bila sigurnija. Na pojašnjenje razloga zašto je Kujundžić dobio tako malo glasova treba još pričekati.. Puno prije izbora javno sam napisao u mojim komentarima kako Milan Kujundžić nema šanse ući u drugi krug, te da nakon objavljivanja rezultata u prvom krugu treba dati jasnu potporu Kolindi Grabar Kitarović i pozvati one koji su glasovali za njega da u drugom krugu glasuju za Kolindu Grabar Kitarović. Ma koliko to malo značilo, i ja ovim putem molim sve glasače Milana Kujundžića da u drugom krugu neizostavno glasaju za Kolindu i da agitiraju kod svojih prijatelja da učine isto. No, u tom kontekstu posebno je važno istaknuti kako je Milan Kujundžić pokazao za Hrvatsku rijetko viđeno dostojanstvo i kulturu poraza u njegovom govoru nakon objave rezultata u kojem je priznao poraz i čestitao pobjednicima. Bilo je to ponašanje jednog zapadnog političara. Kujundžić je također pozvao one koji su njemu dali glas da u drugom krugu glasaju za novog predsjednika – iz čega se jasno isčitavalo da daje potporu Kolindi Grabar Kitarović i da je svjestan koliko je za Hrvatsku važno da glasači u drugom krugu izglasaju nepovjerenje čovjeku najopasnijih namjera – Ivi Josipoviću.

Počela je detronizacija Ive Josipovića. No, nemojmo njega i njegovu ogromnu medijsku i državnu mašineriju potcijeniti. Napravili bi strašnu grešku ako pomislimo da će se neokomunisti i djeca komunista u Hrvatskoj tako lako odreći vlasti koju danas imaju i obilato koriste za svoje privatne i ljevičarske ideološke ciljeve. Shvatimo ove izbore kao da je 1990. godina i da glasamo za Tuđmana i Hrvatsku. Za budućnost i opstanak Hrvatske ništa manje nije važnija pobjeda Kolinde Grabar Kitarović u drugom krugu. Krenimo na posao. Pokopajmo ratne sjekire i zaboravimo što je bilo i što je rečeno u predizbornoj kampanji za prvi krug. Povijest će samo zabilježiti rezultat drugog kruga i njegove dugoročne učinke na Hrvatsku i hrvatski narod.

Antun Babić

 Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Krstičević: Hrvatski vojnici će najbolje ocijeniti uspješnost moga mandata i mandata gospodina Kotromanovića

Objavljeno

na

Objavio

HRVATSKI VOJNICI ĆE NAJBOLJE OCJENITI USPJEŠNOST MOGA MANDATA I MANDATA GOSPODINA KOTROMANOVIĆA

Nisam opterećen s bivšim ministrom Kotromanovićem, možda je on sa mnom, pretpostavljam zbog karizme iz 4. gardijske brigade.
Sve što je započeo, malo što je završio, osim Migova koji su na zemlji i oduzetih prava i dostojanstva hrvatskim vojnicima.
Uvijek sam spreman s njim stati pred hrvatske branitelje, Hrvatsku vojsku i hrvatski narod pa neka oni kažu svoj sud!

 

Povijesni dan u partnerstvu SAD-a i Hrvatske: Na Plesu predstavljeni helikopteri Black Hawk

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari