Pratite nas

Gost Kolumne

Komentar čitatelja: ‘HDZ dobio izbore, a traži krivca?!’

Objavljeno

na

HDZ je na ovim izborima imao ludu sreću. Da su desne opcije imale malo poniznosti i ukrotile svoj ego, danas bi HDZ bio totalni gubitnik izbora. SDP ne bi bio gubitnik i da je dobio tri, pa čak i dva mandata jer se od njih nije ništa ni očekivalo. Stranka je bila u rapadu, a ovim se konsolidirala i dobila ogromni vjetar u leđa. Samo zahvaljujući bolesnim ambicijama lidera desnih političkih opcija, HDZ se još „može izvlačiti“ da je dobio izbore, iako je kontradiktorno da, unatoč tomu što je, kako oni kažu pobjednik, traži krivca za loš rezultat. Zašto traže krivca, ako su pobijedili? Valjda bi kao pobjednici trebali trijumfirati i slaviti te tražiti kome dati nagradu za tako dobar pobjednički razultat, a ne tražiti od nižih razina analizu gdje se zakazalo. Tako iz HDZ-a bahato optužuju sve i svakoga za svoj debakl. Pa su im krivi Crkva i biskupi, sindikati i nezahvalni radnici itd., itd. Nažalost, nemaju snage ni poniznosti realno analizirati stanje i priznati svoje pogrješke, napraviti politički zaokret i ne činiti više gluposti. A pogrješaka je u posljednje vrijeme, od kada je Plenković preuzeo kormilo HDZ-a bilo zaista previše, i ako je gledati po njima, ovako „dobar“ rezultat jest zaista iznenađenje. Sav politički kapital koji je Karamarko stvorio godinama mudro radeći, Plenković je u ovo malo vremena prokockao.

Pokušat ćemo nabrojati samo neke od Plenkovićevih najvećih pogrješaka. Svojim dolaskom je iz Vlade izbacio Hasanbegovića što je rezultiralo odlaskom trojca: Hasanbegović, Bruna, Glasnović. Potom se nonšalantno riješio Mostovaca i u Vladu uveo krajnje lijevo-liberalni HNS. Ruka ucijenjenoga i osumnjičenoga Sauhe je jedno vrijeme spašavala Vladu u Saboru. Potom se riješio i Zekanovića i Hrasta. Sada je u tijeku medijsko šikaniranje, a potom će uslijediti i odstrijel Milijana Brkića. Ako mu to uspije nesumnjivo na red će doći Štir i Kovač. Plenkovićeve su namjere sasvim jasne od prvoga dana. Istjerati iz HDZ sve što desno diše! Ciničan i ignorantski odnos prema Crkvi pa čak i pokušaj manipulacije sastanka s biskupom Željkom Puljićem kada su tvrdili kako je Crkva prihvatila Istanbulsku konvenciju biskupi mu nikad neće zaboraviti. Usvajanje Marakeškoga sporazuma unatoč očitom pritivljenju ogromne većine izazvali su prosvjede desetina tisuća ljudi u Zagrebu i Splitu. Organiziran je i veliki prosvjed u Vukovaru nezadovoljnika (ne)radom Vlade na raščišćavanju ratnih zločina od strane srpsko-četničkoga agresora. Korumpirane i aferaške ministre Plenković je bezobrazno štitio unatoč njihovoj očitoj krivnji i osudi javnosti.

Guranje zakona kojim se produžava radni vijek sa 65 na 67 godina života, i to pred same izbore izazvao je dodatni bijes skoro svakoga građanina hrvatske jer se skoro svakoga i tiče pa su sindikati bez problema uspjeli skupiti potpise preko 600 000 tisuća građana nezadovoljnih radom Plenkovićeve Vlade. Da ne govorimo o finaciranju notornoga Pupovca i njegovih antihrvatskih novina, smjenivanju Kajkića, šikaniranju Tihomira Dujmovića s HRT-a i svih koji su pokazali da misle svojom glavom. Naprosto, narod je pokazao da mu je dosta Plenkovićeve diktature i da se dalje tako u rashrvaćivanju Domovine neće moći ići. Dovođenje Angele Merkel, omržene u čitavoj Europi pred same izbore u Zagreb je možda najgori PR potez kojim je Plenković zakucao svoju sumanutu viziju. Njegov bezobrazluk i drskost mogli bismo usporediti samo s Macronovim u Francuskoj.

HDZ je došao u veliki škripac, veći nego svojevremeno sa Sanaderom. Nema se snage suprotstaviti Plenkoviću, a njegov ostanak na čelu definitivno znači daljnji sunovrat pa možda i nestanak HDZ-a kao stranke s polilitičke scene. Čak je pitanje bi li nakon svega učinjenoga dolazak Štira ili Kovača na Plenkovićevo mjesto više uopće mogao popraviti rejting stranci? Toliko je pogrešaka učinjeno, a da su vodeći HDZ-ovci samo klimali glavom i šutjeli na sve to, da im takvo ponašanje oduzima kredibilitet kod naroda da sutra, ukoliko Plenkovića uspiju smijeniti, mogu bilo što reći sebi u obranu. S takvim čovjekom sjediti godinama i dijeliti njegove stavove je nepodnošljivo i neoprostivo. Hrvatski birači to neće ni zaboraviti, ni oprostiti.  

Mile Josipić

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Frustracije naše svagdašnje

Objavljeno

na

Objavio

Kada nekome nešto čestitamo, bio to rođendan, novu godinu, neki veliki vjerski blagdan, uvijek nađemo mjesta izgovoriti ili napisati dvije riječi: sreća i zadovoljstvo. Pod tim se podrazumijeva: pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća. Kada to izostane, govorimo o frustraciji i nezadovoljstvu životom.

Frustrirani su bogati i siromašni, političari i glasači, mladi i stari, medicinsko osoblje i bolesni, prosvjetni radnici i učenici, kler i pastva, policajci i zatvorenici… Neki su frustrirani ponekad, neki često, neki uvijek.

Ogorčenost, apatija, depresija…

Namrgođena lica šetaju gradom, suznih lica čeka se na autobusnim kolodvorima i u zračnim lukama za put u bolji život. Nestrpljivost, ogorčenost, apatija, depresija, miješaju se u gorak kup.

Lepeza emocija koje prate frustraciju, izrazito je široka. Od teške depresije i suicida s jedne strane, do izrazite agresije i ubojstva s druge strane.

Frustraciju osjećamo kada uporno pokušavamo nešto postići, ali ne uspijevamo. Osjećamo se zarobljeni na svakom koraku, kao da udaramo u betonski zid, bez izgleda uspjeha. Svima nam je poznat taj osjećaj, zar ne?

U kontekstu življenja u Hrvatskoj, kao glavni uzrok frustracija Hrvati navode klijentelizam. Moglo bi se kazati da se radi o najmalignijem obliku korupcije. Na neki način, država je dobila klijentelistički karakter. Ključni cilj klijentelističkih politika i praksi je moć i utjecaj. Samim time i institucije demokracije koje posjeduju zakonodavnu, pravosudnu, izvršnu, političku ili društvenu moć, najčešća su meta klijentelističkih praksi.

Nedostatak vjere u bolju budućnost

Takva praksa živi i u medijima pa se time ne ispunjava njihova osnovna zadaća. U ovom temeljnom principu uloge i zadaće medija, te njezine posvemašnje izvitoperenosti leži i temelj trenutne opće depresije, nedostatka pozitivne političke promjene i reforme kao i nedostatka vjere u bolju budućnost.

Nemam egzaktnih podataka o frustriranosti kod Hrvata, već nekakvom svojom zamjedbom dolazim do zaključka da smo frustrirani više nego prije.

Imunološki “lijek“ za frustraciju je strpljenje i tolerancija. Izgubili smo krepost strpljenja, a prag na frustraciju je sve niži. Tolerancija nam je ostala na pojmovnoj razini. Na nju se pozivamo, a malo ili nikako je koristimo.

Tolerancija je kao mentalna ili fizička kondicija. Nju je potrebno naučiti od malih nogu, a potom održavati i povećavati treningom.

U mojim kolumnama, glavni subjekt su branitelji, tako će biti i sada. Želim se na ovaj socijalni, zdravstveni i politički problem, referirati s točke motrišta branitelja.

U životu, kada tražimo i očekujemo – nama sada i ovdje, zaboravljamo na druge i njihove potrebe.

Braniteljima se spočitava da samo misle na svoje potrebe, da nemaju socijalnu osjetljivost, da ne prepoznaju društvene devijacije i političke marifetluke koji se njih ne tiču. Spočitava nam se sljedeće: ne dižete šator za ovo ili ono, već samo za sebe.

Dijelom ima istine u ovome, poglavito na onom pojavnom planu (ne prave se javni prosvjedi), no u svakodnevnim razgovorima koje vodim s braniteljima, jasno se izražava nezadovoljstvo i daje osvrt na svu problematiku u društvu. Ukoliko se javimo za nešto što prepoznajemo anomalijom, opet će nam se reći da se miješamo u sve i svašta. Naše rasprave o problemima nisu na akademskoj razini, ali su logične i s osjećajem za pravdu, etičnost…

Obrambeni i oslobilački rat

Zbog boljeg razumijevanja, napravit ću digresiju. Potrebno je razjasniti karakter Domovinskog rata, čiji su nositelji bili branitelji. Rat koji smo vodili, nije samo imao karakter obrambenog, već i oslobodilačkog. Dimenzija obrambenog nam je poznata, nisam siguran da nam je dovoljno poznata dimenzija oslobođenja. Oslobođenje je imalo zadaću osloboditi se komunističkog režima, promijeniti društveni ekonomski sustav. Formalno je i ta zadaća ispunjena, ali forma nije sadržaj.

Dok smo mi ratovali, stari komunistički kadar ušao je u gospodarske, političko izvršne i sudbene pore neovisne Hrvatske. Ako je ovom ovako kao što iznosim u zadnjoj rečenici, onda je upitna dimenzija oslobođenja i neovisnosti.
Tko vodi procese u Hrvatskoj, tko odlučuje? To su toliko prevažna pitanja jer daju odgovor na to jesmo li uspjeli u naumu ili nismo?

Po vokaciji nisam katastrofičar, pesimist ili nihilist. Prijatelji dragi, nismo uspjeli provesti naum do kraja. Ostala je nedovršena zadaća!

Što sve ovo ima veze s temom frustracija? Nezavršena zadaća vojnika, jednaka je porazu. Ovo je najveći izvor braniteljske frustracije. Hrvatsku imamo, ali nije neovisna.

Marginalizirani, društveno izopćeni branitelji, uz sve frustracije koje mogu zadesiti “običnog” čovjeka, imaju ovu, njima najveću, neoslobođenu Hrvatsku.

Poveznica svih tih vladajućih političkih krugova je, manje više, partijska prošlost, komunističko jugoslavenski elitni kružok. Dakle, ti nekadašnji partijski slugani su postali mjerilo humanosti, demokracije, morala, nacionalnih interesa i čega sve ne.

Daleko od ideje snažne države

Sve nas posebno teško pogađa gospodarsko i moralno stanje zemlje, koja je danas daleko od ideje slobodne i snažne države za koju su naši suborci dali život, a mi narušili zdravlje.
Kao što sam rekao u prethodnoj kolumni, branitelji danas nisu nikakav politički čimbenik. Ukoliko izuzmemo manji dio branitelja koji izravno participira u politici kroz članstvo ili kroz braniteljske udruge, podupiratelje svake vlasti, većinski branitelji korpus svoj politički upliv izražava na izborima, kroz izlazak na izbore ili rezignirani nekonzumiraju to pravo i obvezu.
Hipotetski, možda ova naša nadfrustracija ili super frustracija, biva okidačem naše prerane smrti, pobola i suicida.

U svibnju su se vodile ideološke polemike, koje su zasjenile sve komemorativne obveze prema izgubljenim životima u ratu i poraću.

U lipnju, politička afera oko Lovre Kuščevića. Koristeći moć političke poluge, sam je sebi pogodovao. To možda i nije za kazneni progon, ali je sigurno za moralnu osudu, koja je apsolutno izostala. Faljen Isus Lovro i društvo!

Srpanj je započeo s katastrofičnim procjenama turističke sezone, koja još nije ni došla do svog vrhunca, a već je proglašena lošom. Mediji nemaju strpljenja dočekati kraj turističke utakmice. Prije kraja prvog poluvremena, proglašavaju poraz. Bog zna što nas čeka u kolovozu. Ako se nešto spektakularno i ne dogodi, mediji će se već sami pobrinuti. I od recikliranih informacija, može se napraviti velika senzacija.

Svi ovi stresori proizašli su iz nedovršene tranzicijske zadaće. Politički sustav kozmetički je uređen, bez onih temeljitih promjena ili bolje rečeno, promjena iz temelja. Neimanje demokratskog iskustva, s bremenom komunističke svijesti, teško se korača prema boljitku.
Sad već više puta spomenuto oslobođenje od bivšeg političkog sustava nije bilo u opisu vojničke borbene zadaće već u rukama političara s demokratskim polugama, a ne strojnicama. Stoga branitelji nisu odgovorni za taj tranzicijski proces, već političari. Ostaje nam političkim putem, koristeći sve demokratske mehanizme, strpljivo i razborito taj proces privesti kraju. Upravo naš angažman oko završetka tranzicije pripomoć će smanjenju frustracije. Od pasivnih i nemoćnih, pretvorimo se u aktivne i kreativne stvaratelje, uzdam se, bolje budućnosti za sve.

Ovako je govorio Havel…

Možda sam svojim pisanjem uzdrmao moj teoretski i praktični prikaz kako se boriti protiv frustracije, kako podići prag na frustraciju i koje modele ponašanja koristiti, ali molim vas, nemojte biti pasivni, a ne daj Bože da reagirate autodestruktivno ili agresivno po druge.

Strpljivost je velika vrlina. Budimo proaktivni, kreativni i strpljivi. Velike stvari ne događaju se preko noći (osim zla), a nešto će valjda napraviti i naši već stasali nasljednici.

Za kraj.
Vaclav Havel, češki političar i pisac, na jednom mjestu kaže otprilike ovako: “Gledao sam domovinu kako raste. Njegovao sam ju kao najdraži cvijet. No, ona se je sporo razvijala. Zalijevao sam ju, stavljao na sunce, micao s propuha. Ništa nije pomoglo da raste brzinom koju sam očekivao. U jednom trenutku, u želji da počne brže rasti, počeo sam ju vući za listove. Iščupao sam ju…”
Sami izvucite poučak.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Čudimo se aferama? Pa Milanović je ukinuo sigurnosne provjere dužnosnika!

Objavljeno

na

Objavio

Milanović se u svom mandatu osim ukidanja sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da se predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata.

Brojne afere vezane uz, sada već bivšeg, Plenkovićeva ministra Lovre Kuščevića, zaprepastile su cijelu javnost. Ali i ponovno otvorile pitanje kako je moguće da osoba koja ima toliko repova iza sebe, uključujući i porezni dug, može obnašati dužnost ministra u Vladi?! Je li netko prije stupanja ministara na dužnost, a s obzirom na podatke koji će im tijekom mandata biti dostupni, napravio njihovu sigurnosnu provjeru?!

Nažalost, nitko to nije trebao napraviti, iz jednostavnog razloga što je 2012., dok je bio predsjednik Vlade, Zoran Milanović pogurao promjenu Zakona o sigurnosnim provjerama i gotovo potpuno iskorijenio sigurnosne provjere dužnosnika. Drugim riječima, aktualni pretendent na mjesto predsjednika države, u svom je premijerskom mandatu iznio Zakon po kojem ministri, njihovi pomoćnici ili državni tajnici ili neki drugi dužnosnici koje imenuje Vlada Republike Hrvatske, uopće ne trebaju imati sigurnosnu provjeru. Odnosno, ona se može provesti samo ako to ne zatraži čelnik tijela. Primjerice, za ministre bi provjeru trebao zatražiti predsjednik vlade.

Teško da je ovakav meki Zakon o sigurnosnim provjerama bilo tko donio i usvojio slučajno, bez posebnog cilja. Smanjenje postojećih sigurnosnih standarda i to s obrazloženjima da sigurnosne provjere dužnosnika opterećuju sustav i smanjuju učinkovitost rada sigurnosnih službi, kako su to tada objašnjavali, zvuči kao nesuvisla laž. Kao da su u pitanju tisuće dužnosnika pa bi se te provjere otegnule u nedogled. Sudeći po aferama koje su izbijale i za vrijeme Milanovićeve vlade, a onda i u kasnijim vladama, takve su zakonske izmjene samo omogućile da svatko može postati ministar.

Pa i porezni dužnici i drugi „muljatori“. Milanovićev šef kabineta Saucha optužen je da je preko lažnih putnih naloga otuđio preko milijun kuna, Slavko Linić bez problema je posjećivao Dubai u društvu s Jozom Kalemom, koji je pod istragom zbog teške porezne malverzacije, Anka Mrak Taritaš zaigrala se sa sredstvima za obnovu Gunje, Tihomir Jakovina ostao je dužan preko 150.000 kuna pa i oštetio državni proračun, šefica porezne uprave Nada Čavlović-Smiljanec bila je osumnjičena u više afera, Vesna Pusić, uostalom kao i Ivan Vrdoljak, zaboravila je unijeti potpuno imovinsko stanje u imovinsku karticu… I nisu bili jedini.

Jedna ministrica je službenom karticom na bankomatu podizala novac i trošila ga za svoje potrebe, a nekoliko lokalnih dužnosnika, na čelu sa županicom Marinom Lovrić Merzel, nizali su afere za aferom…

Slično se događalo i nakon odlaska Milanovićeve vlade. Sigurnosne provjere sasvim sigurno ne bi zaustavile sve nezakonitosti, ali bi neke ljude spriječile da budu u mogućnosti obavljati odgovorne državničke poslove. I da barataju povlaštenim informacijama. Zapravo, žalosno je da danas visoki državni dužnosnik možeš postati samo s potvrdom o nekažnjavanju?! Posljedice i te kako dobro znamo. No, da apsurd bude veći, za otkrivanje afera nisu zaslužni oni kojima je to posao (npr. Državno odvjetništvo) nego isključivo mediji. Zapravo, u današnje vrijeme, jedino se pod pritiskom medija smjenjuju loši „dečki“.

Milanović se u svom mandatu, osim za ukidanje sigurnosne provjere za dužnosnike, zalagao i za smanjenje ovlasti predsjedniku RH. Štoviše, još 2015. predlagao je da predsjednika RH bira parlament. Na taj bi se način još više minorizirala ionako gotovo slaba uloga predsjednika države kao korektiva vlasti, a što je mogućnost koja proizlazi iz izbornog mandata. Promjenom Ustava, odnosno smanjivanjem ovlasti predsjednika i njegovim izborom kroz parlament, otvorili bi vrata mogućnosti da predsjednik države postane stranački poslušnik koji je, recimo, dobio tek nekoliko stotina glasova. Za razliku od izravno demokratski izabranog predsjednika / predsjednice (tako je predsjednica Grabar-Kitarović godine 2014. izabrana s 1,2 milijuna glasova)!

Nije to prvi put da su se iz redova SDP-a čuli ili proveli prijedlozi vezani uz ograničavanje mogućnosti kontrole vlasti. Račan je 2000., uz populističku doskočicu kako treba štedjeti, promijenio Ustav i ukinuo Županijski dom koji tadašnja većina predvođena SDP-om nije kontrolirala. A zapravo, riječ je bila o tome da je Županijski dom, kao svojevrstan korektiv Zastupničkom domu, imao pravo veta na određene zakone i odluke, što vladajućima nije odgovaralo.

Zato ne treba čuditi da su građani, bez obzira na to s kojeg političkog spektra dolaze, podržali ideju predsjedničkog kandidata Miroslava Škore, koji se založio za jačanje ovlasti predsjednika države pa i za pravo predsjednika da uloži veto na zakone koje smatra spornim dok ne prođu mišljenje Ustavnog suda. Naime, po sadašnjem sustavu, a to narod dobro zna, vladajuća većina može provesti što god želi, jer nema nikakvog primjerenog mehanizma kontrole.

Zar ne bi bilo normalno i pravno valjano da pri donošenju zakona, posebno onih koji se tiču ograničavanja prava građanskih sloboda kao što je referendum, postoji mogućnost kontrole vlasti?! Tko se god za to bude zalagao u kampanji za predsjedničke izbore, osvojit će simpatije javnosti, a i obrnuto.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari